Kako prevazici gubitak

Ništa nije u crtićima i bajkama. Sve je u stvarnosti a stvarnost ume da bude surovija nego što možemo i da zamislimo. Ali može da bude lepša od bilo koje bajke.
Samo se ne treba predati opsesiji za izgubljenim, jer ćemo doista izgubiti preostli deo sebe.

Arhimede, Arhimede!
Nemaš ni pet godina ta ti jakna još velika a ti, ništa nije u crtićima ni u bajkama.
E ovo nema pod kapuljaču nebesku.
Taličnog u ruke i zajedno juriš na Daltone, neka ti krste i foruma.
Il još bolje, aj na loptu s đecom . ;)
 
Arhimede, Arhimede!
Nemaš ni pet godina ta ti jakna još velika a ti, ništa nije u crtićima ni u bajkama.
E ovo nema pod kapuljaču nebesku.
Taličnog u ruke i zajedno juriš na Daltone, neka ti krste i foruma.
Il još bolje, aj na loptu s đecom . ;)

Samo još kad bi znao šta je pesnik hteo da kaže!? :think::think: A verovatno se odnosi na avatara.:hahaha::hahaha::hahaha:
 
A zar se mi ne menjamo? Sebe imamo samo onoliko, koliko nismo spremni da posvetimo i damo sebe drugima. A uvek i nepovratno gubimo deo sebe u meri u kojoj nam je izgubljeno značilo.

Mjenjamo se to stoji jer iz dana u dan razne stvari nas na to tjeraju, svjetno ili nesvjestno...ali nisam govorila u prvom licu nego o stvarima koje u oko nas..a sto se nas samih tice to je fiilozofija drugog stepena...
 
sve se mijenja i svaki dan izgubimo i dobijemo nešto..šta određuje šta ćemo da izgubimo a šta da dobijemo ...da li spoljni faktori mogu uticati na nas i naš gubitak ili je sudbina određena bez obzira gdje se rodili ....da smo se rodili u nekoj drugoj državi da li bi nam se dešavale iste stvari određene čisto našom mapom gena.....koliko okolina utiče na nas?
 
a šta misliš o varijanti da smo sami izabrali gde ćemo da živimo??
neko ti ponudi državu socijalne pravde, al kafane rade do 10 uveče ili ne sme da se puši ili, topla je klima, ali je prilično daleko od nekog urbanog života..... ili...jedna siromašna država, obespravljena, ali narod je onako ponosit, zovu sami sebe nebeskim, ne može da bude gladi jer je tako uređeno da uvek imaju šta da jedu..?? :hahaha: sve ostalo je katastrofa...
ako gledaš kroz svakodnevicu...i veruješ u fatalizam, po mom mišljenju je to čist defetizam... ( :
fatalizam - defetizam....
 
...da li spoljni faktori mogu uticati na nas i naš gubitak ili je sudbina određena bez obzira gdje se rodili ....da smo se rodili u nekoj drugoj državi da li bi nam se dešavale iste stvari određene čisto našom mapom gena.....koliko okolina utiče na nas?
Jako kompleksno pitanje, a precizan odgovor nemoguć.
Naravno da okolina i spoljni faktori jako utiču na nas, ali nisu presudni na to kako će nam se život dalje odvijati.Izmešano je to i sa činjenicom kakva smo ličnost (inteligentni ili ne, lenji ili ne, hazarderi ili ne........)
 
sve se mijenja i svaki dan izgubimo i dobijemo nešto..šta određuje šta ćemo da izgubimo a šta da dobijemo ...da li spoljni faktori mogu uticati na nas i naš gubitak ili je sudbina određena bez obzira gdje se rodili ....da smo se rodili u nekoj drugoj državi da li bi nam se dešavale iste stvari određene čisto našom mapom gena.....koliko okolina utiče na nas?

A da raščlaniš uvodni post na sektore:
....šta gubimo a šta dobijamo svakim danom provedenim na planeti Zemlji....
...da li je gubitak sudbinski predodređen ili zavisi od društva i sredine......pošto je veća šansa da ostanemo bez dragih nam ljudi u ratom zahvaćenom području nego u mirnim područjima planete..
.....da smo se rodili u drugoj državi da li bi nam se dešavale iste stvari....
....koliko okolina utiče na nas....


Svaki dan na planeti Zemlji je šansa da naučiš nešto novo, da upoznaš bolje ljude koji su već deo tvog života, da sretneš neke drugačije osobe, da pročitaš knjigu, napišeš još jednu stranicu romana, osmehneš se, osmehnu ti se, poljubiš ili budeš poljubljen, uživaš u tome što si zdrav, što ne živiš u kartonskoj kutiji, što možeš, ako želiš, promeniti svet..
Lakše je verovati u sudbinu nego u činjenicu da ljudi umiru, rađaju se zato što kao i životinje i biljke podređeni smo prirodnoj selekciji......
Da smo u drugoj državi dešavale bi nam se drugačije stvari ali i dalje bi za nas bile strašne ili fatalne...U čemu je razlika da li te je pojeo lav ili zgazio kamion? Mrtav si pa si mrtav....
Onoliko koliko joj sami to dozvolimo.....
 
..vršeno je jedno istraživanje u kojem su jednojajčani blizanci odrastali u različitim uslovima...jedan u porodici u kojoj su navike u ishrani bile pretjerane i drugi u recimo umjerenijoj sredini i pokazalo se da je jedan blizanac bio debeo a drugi mršav...znači okolina može mnogo uticati na našu recimo sudbinu...koliko?...to je pitanje...
....okrutna istina je da nema druge stvarnosti osim ove i nema drugog života osim ovog kojeg živimo..ništa se NE MOŽE dešavati drugačije nego što se dešava i kad to prihvatimo kao činjenicu shvatamo da je žaljenje i kajanje suvišno i gubitak vremena kao samo po sebi, ako mu nije svrha DA PROMJENIMO tok svog života, posebno ako nam se ne sviđa kuda ide.....samo isječak iz misli.....
 
..vršeno je jedno istraživanje u kojem su jednojajčani blizanci odrastali u različitim uslovima...jedan u porodici u kojoj su navike u ishrani bile pretjerane i drugi u recimo umjerenijoj sredini i pokazalo se da je jedan blizanac bio debeo a drugi mršav...znači okolina može mnogo uticati na našu recimo sudbinu...koliko?...to je pitanje...
....okrutna istina je da nema druge stvarnosti osim ove i nema drugog života osim ovog kojeg živimo..ništa se NE MOŽE dešavati drugačije nego što se dešava i kad to prihvatimo kao činjenicu shvatamo da je žaljenje i kajanje suvišno i gubitak vremena kao samo po sebi, ako mu nije svrha DA PROMJENIMO tok svog života, posebno ako nam se ne sviđa kuda ide.....samo isječak iz misli.....

a kako prihvataš fatalizam, sa jednom stvarnošću i jednim životom, jer sudbina ide uz ruku pod ruku sa prorokovanjem. žaljenje i kajanje za čime - za životom koji nismo mogli da izaberemo?? na to si mislila...pa sudbina i jeste u ulozi tragedije, božanstvo koje suče, prede i tka, ne, striže ..neku pređu nam sastavlja uglavnom... ( ; ne možemo da promenimo neke stvari u životu, koje se tiču dobrog dela našeg identiteta. i mnoge druge. ono što od nas ne zavisi. hajde da prihvatimo da je neki deo, ako prihvatimo sudbinu, zacrtan i određen unapred, ali opet dobar deo zavisi isključivo od naše volje i delanja....
 
Danijela,
Genetika zavisi od roditelja i tiče se samo naših fizičkih tela. Genetika ne odredjuje sudbinu jer sudbinu kreiramo mi sami.
A ko smo mi?
(Naravno ovo proističe iz mog shvatanja života) Mi smo duhovna bića, Duše, večiti i besmrtni. Svojim rečima, delima i mislima a u skladu sa Zakonom Uzroka i posledica kreiramo buduće dogadjaje koje ljudi nazivaju sudbinom verujući da je istu neko drugi nametnuo i da je nepromenljiva.
Svoje roditelje smo sami zaradili (odabrali) još pre rodjenja. Najčešće su to one Duše sa kojima imamo najviše toga odradjivati. Imamo uzajamne dugove.

Nezavisno od toga, ako ne promenimo svoje stanje svesti možemo se naći u bilo kojoj zemlji ovoga sveta naš osećaj sreće i zadovoljstva neće biti drastično drugačiji. Gde god da se nadjemo uvek ćemo svirati svoju muziku - drugačije ne umemo.

Zato se kaže: Promeni svoju svest i promenio si ceo svet. Jer, naš život zavisi od nas samih. Ako smo nedozreli onda će okolina imati ogroman uticaj na nas a ako smo duhovno dovoljno sazreli onda smo poput plemenitih metala koje ne hvata rdja.

Svakako da nije sve baš tako crno ali no belo.

U svakom slučaju vredi i isplati se malo čeprkati po dubljem smislu života. Oslanjati se samo na svoj "zdrav razum" neće nikoga odvesti daleko.
 
..ne postoji neki paralelni svijet ovom...ne postoji šta bi bilo kad bi bilo..i to nije fatalizam..nego realnost...ali sad nešto drugo...uzmimo ljude koji su bili u ratu kao djeca i nose neke traume iz tog rata...mnoga djeca su bila u ratu i nemaju svi traume, čak da su i u istoj situaciji vjerovatno ne bi sva djeca doživjela traumu...ali eto imamo djete koje je psihički traumirano...da li bi ono i da nije bilo rata...nekad u životu, jer i sam život ima svoje prekretnice i teškoće....da li bi ono ipak ponelo Psihičke Traume iz života....?...
 
sve se mijenja i svaki dan izgubimo i dobijemo nešto..šta određuje šta ćemo da izgubimo a šta da dobijemo ...da li spoljni faktori mogu uticati na nas i naš gubitak ili je sudbina određena bez obzira gdje se rodili ....da smo se rodili u nekoj drugoj državi da li bi nam se dešavale iste stvari određene čisto našom mapom gena.....koliko okolina utiče na nas?

Skoncentrisaću se na prvi deo posta.


Sve je prolazno i sve će proći. Svaka situacija, predmet, osoba, svi oblici su prolazni. Ko se rodi, taj će i umreti. Ko se sastane, taj će se i rastati. Tako da smo već sve izgubili. :lol:

Međutim time ne želim da kažem ništa loše. To je jednostavno tako.
Kada imamo svest o prolaznosti svega u isto vreme se i mnogo manje vežemo za stvari. To ne znači da se ne može uživati u dobrim stvarima. Ne... Čak se i više uživa jer nema onog stalnog straha da ćemo izgubiti nešto, već se uživa dok to traje, bez straha. :)
 
Poslednja izmena:
Prava snaga, izdržljivost i istrajnost kroz život je unutarnji kvalitet jedne osobe i ne zavisi od fizičkog izgleda ili snage. Čovek je naviknut da meri hendikep po fizičkom izgledu zaboravljajući da ima nas ovde mnogo više hendikepiranih na "nefizički" način.
Umesto odgovora bolje je pogledati pitanje: Od čega zavisi unutarnje stanje jedne osobe, budući da sklonost ka traumatizmu ne zavisi od telesnih karakteristika?
Svi bismo hteli skrojiti život onako kako nama odgovara i kako ga mi vidimo. On ipak ponekada deluje neumitnim i to baš zato što želimo ignorisati svoju odgovornost prema njemu.
Život nas naizgled udara najjače tamo gde smo najslabiji!
Zašto?
Zato što baš tu trebamo raditi da ojačamo i uzdignemo se malo višlje...
Da, treba život uživati ali on ima i nešto mnogo više od čulnih naslada. To je ljubav. Tu je ta neiscrpna snaga, jačina, pouzdanje, žilavost i izdržljivost.
 
..ne postoji neki paralelni svijet ovom...ne postoji šta bi bilo kad bi bilo..i to nije fatalizam..nego realnost...ali sad nešto drugo...uzmimo ljude koji su bili u ratu kao djeca i nose neke traume iz tog rata...mnoga djeca su bila u ratu i nemaju svi traume, čak da su i u istoj situaciji vjerovatno ne bi sva djeca doživjela traumu...ali eto imamo djete koje je psihički traumirano...da li bi ono i da nije bilo rata...nekad u životu, jer i sam život ima svoje prekretnice i teškoće....da li bi ono ipak ponelo Psihičke Traume iz života....?...

niko ne odgovori na ovo....genetska predispozicija + faktori okoline....daje li uvijek iste rezultate.....ne zaboravite varijacije vulnerabilnosti i teškoća.....
 
..ne postoji neki paralelni svijet ovom...ne postoji šta bi bilo kad bi bilo..i to nije fatalizam..nego realnost...ali sad nešto drugo...uzmimo ljude koji su bili u ratu kao djeca i nose neke traume iz tog rata...mnoga djeca su bila u ratu i nemaju svi traume, čak da su i u istoj situaciji vjerovatno ne bi sva djeca doživjela traumu...ali eto imamo djete koje je psihički traumirano...da li bi ono i da nije bilo rata...nekad u životu, jer i sam život ima svoje prekretnice i teškoće....da li bi ono ipak ponelo Psihičke Traume iz života....?...
ne kao ratna trauma
obično se ratne traume definišu kao srednje do teške po stepenovanju, te koje se javljaju kod dece. nema lakih...
jedan od ključnih faktora koji utiču na ishod traumatskog stresa je ponašanje odraslih u stresnoj situaciji..kada roditelji idu u krajnosti - burno reaguju ili smanjuju, minimiziraju značaj opasnosti to proizvodi anksioznost ili odsustvo poverenja kod dece..ali sve zavisi i od individualnih karakteristika dece, razlika u temperamentu itd. roditelji tu držne stvari "pod kontrolom"... ps. danijela, baš nema veze sa filozofijom ;)
 
Poslednja izmena:
ne kao ratna trauma
obično se ratne traume definišu kao srednje do teške po stepenovanju, te koje se javljaju kod dece. nema lakih...
jedan od ključnih faktora koji utiču na ishod traumatskog stresa je ponašanje odraslih u stresnoj situaciji..kada roditelji idu u krajnosti - burno reaguju ili smanjuju, minimiziraju značaj opasnosti to proizvodi anksioznost ili odsustvo poverenja kod dece..ali sve zavisi i od individualnih karakteristika dece, razlika u temperamentu itd. roditelji tu držne stvari "pod kontrolom"... ps. danijela, baš nema veze sa filozofijom ;)

naslov ima.....a izgubiti se može na razne načine.....
.....to onda vodi analiziranju sebe i okoline i javi se filozofija.....
....šta je tjeralo filozofe na onolike rasprave...osjećanja su pokretač.....homo sum....i kad misliš da ne osjećaš...osjećaš svoje misli......sad bi me ozi....bla...:think:
 
svi imamo neki događaj kad dijelimo vrijeme na ono što je bilo prije i ono poslije...za mnoge je to rođenje djeteta..sve se mjenja..prioriteti više nisu što su nekad bili...
....moze to biti i rat...neka prirodna katastrofa gdje izgubimo voljenu osobu..majku ili oca...ili nas nešto potrese toliko da poslije toga više nismo isti...mogu to biti i frustracije iz neostvarenih želja mladosti koje su nas zauvijek zatočile u 18-toj godini....i čini nam se da se nismo nikud pomakli...kao da je vrijeme tu stalo....
....kako vi gledate na te ''prekretnice'' u životu..jesu li fatalne..ili su životni nauk....kuda nas vode....kakav zaključak izvući...kuda se okrenuti....
...treba li vam primjer...
...ja bih voljea da vi date svoj primjer....
...ali recimo evo moja prijateljica sa faxa čiji je otac poginuo na dobojskom ratištu kad je imala 13 godina...i koja od tad život dijeli na ono prije i ono poslije...?
 
daco, nastavak teme Izgubljeno sa Filozofije...čemu dve teme..??
da, obično se i javljaju neuroze kod nesipunjenje primarnih potreba...
svaki čovek ima velike životne prekretnice. kod gubitka drage osobe, kockice u mozaiku nikad više neće biti složene istim redom, ali to je život...sastavni deo..
 
svi imamo neki događaj kad dijelimo vrijeme na ono što je bilo prije i ono poslije...za mnoge je to rođenje djeteta..sve se mjenja..prioriteti više nisu što su nekad bili...
....moze to biti i rat...neka prirodna katastrofa gdje izgubimo voljenu osobu..majku ili oca...ili nas nešto potrese toliko da poslije toga više nismo isti...mogu to biti i frustracije iz neostvarenih želja mladosti koje su nas zauvijek zatočile u 18-toj godini....i čini nam se da se nismo nikud pomakli...kao da je vrijeme tu stalo....
....kako vi gledate na te ''prekretnice'' u životu..jesu li fatalne..ili su životni nauk....kuda nas vode....kakav zaključak izvući...kuda se okrenuti....
...treba li vam primjer...
...ja bih voljea da vi date svoj primjer....
...ali recimo evo moja prijateljica sa faxa čiji je otac poginuo na dobojskom ratištu kad je imala 13 godina...i koja od tad život dijeli na ono prije i ono poslije...?

,,Prekretnice" ili krize su sastavni deo svačijeg života. Istina, ponekad su fatalne, i ako idu dotle da izazovu traumu, onda kod ljudi dovode do promena u pogledu na svet, sistema vrednosti, pesimizma, ili onog najgoreg, PTSP-a. No neki ljudi (nazovimo ih prosto ,,jakima''), uspevaju da svaku krizu shvate kao izazov, događaj koji treba prebroditi i izvući iz njega pouku, i prihvatiti ga kao deo našeg života. I nije tako loša ona izreka, ,,što me ne ubije, ojača me!!!''
Tvoja prijateljica je doživela jedan od najtežih stresova u životu-gubitak roditelja. Ne znam koliko je sve to uticalo na njen život, ali neka poželjna krajnja instanca bi bila prihvatanje gubitka i vraćanje ,,normalnom'' životu. To naravno nije lako, ali zato su tu porodica, prijatelji, ili na kraju psihološka pomoć, ako nismo u stanju da izađemo na kraj sa gubitkom.
 

Back
Top