Kako prevazici gubitak

gost 170870

Aktivan član
Poruka
1.419
Mislim na dogadjaje koji nas izmene zauvek i ostave prazninu u nama, kao sto je neki znacajan neuspeh, rastanci, smrt bliske osobe i sl.

Koliko dugo je normalno nositi taj osecaj praznine?
Kako se boriti s tim?
Kako se vratiti na staro i biti ono sto si bio pre? I da li je to moguce? Koji je ispravan put?
 
Da li to znaci da moramo nastaviti koracati kroz zivot kao, prva asocijacija mi je- zakrpljena vaza kojoj nedostaje jedan deo?

Zavisi koliki i koji deo vaze nedostaje, a i da je "zakrpljena" curice voda iz nje jos dugo ....sad zavisi od tebe koliko volis cvece i hoce li ti biti zao da ubrzo uvene bez vode .

Na ovo ti moze odgovoriti jedino neko sa slicnim isksustvom mada i to nije merilo sve je to individualno , ali neke stvari se nikad ne prebole .
 
Poslednja izmena:
Mislim na dogadjaje koji nas izmene zauvek i ostave prazninu u nama, kao sto je neki znacajan neuspeh, rastanci, smrt bliske osobe i sl.

Koliko dugo je normalno nositi taj osecaj praznine?
Kako se boriti s tim?
Kako se vratiti na staro i biti ono sto si bio pre? I da li je to moguce? Koji je ispravan put?

Ne znam...
To se i sama pitam.
Cini mi se da je nemoguce vratiti se na staro.
Mozda je najbolji put zadrzati u srcu ono sto volis i pokusati da krenes dalje (da, neke se stvari nikad ne prebole, samo se potisnu vremenom...).
 
Poslednja izmena:
"Mravice" (izvini na ovu šalicu), život je satkan od stalnih promena što je jedina konstanta. Posmatrano sa najviše pozicije dobro je da je tako. Pre ili kasnije naše emocije zacele a mi zreliji i jači idemo dalje. Retko ko i pomišlja da je to neophodno baš zato da bi nas život pripremio da nam u ruke stavi veću ljubav no ikada ranije.
Očajanju nema mesta...
 
Mislim na dogadjaje koji nas izmene zauvek i ostave prazninu u nama, kao sto je neki znacajan neuspeh, rastanci, smrt bliske osobe i sl.

Koliko dugo je normalno nositi taj osecaj praznine?
Kako se boriti s tim?
Kako se vratiti na staro i biti ono sto si bio pre? I da li je to moguce? Koji je ispravan put?

Nikad ne možeš biti baš ono što si bio pre. Neuspesi, gubici su tu da
nešto naučimo i sazremo, da bolji krenemo dalje u život. Koliko ćemo
u tome uspeti i istrajati zavisi od naše spremnosti za hvatanje i realno
suočavanje sa situacijom. Prvi period gubitka npr. voljene osobe
naravno da ćemo propatiti, isplakati se jedan period i to je normalno
i zdravo. Samo treba osetiti i znati kad je kraj te faze i krenuti dalje.
Bol nas ojačava, čini nas spremnijima za dalje životne izazove i
neku sledeću situaciju ćemo lakše i prebroditi,
razumeti je i sa velikom ljubavlju pomoći drugima.
 
Poslednja izmena:
Gubitkom nekoga ili nečega do čega nam je stalo, izgubili smo nepovratno deo sebe. Da bi taj gubitak makar prividno vratili, moramo taj izgubljeni deo sebe pronaći u nekome ili nečemu drugom. Jer u protivnom zapadamo u apatiju i beznadje, koje ako potraje može doprineti da nepovratno sebe izgubimo u celosti.:think:
 
Mislim na dogadjaje koji nas izmene zauvek i ostave prazninu u nama, kao sto je neki znacajan neuspeh, rastanci, smrt bliske osobe i sl.

Koliko dugo je normalno nositi taj osecaj praznine?
Kako se boriti s tim?
Kako se vratiti na staro i biti ono sto si bio pre? I da li je to moguce? Koji je ispravan put?

Na prva dva pitanja ne znam odgovoriti a
-Kako se vratiti na staro?
- Nikako!
To može samo u crtićima i bajkama.;)
 
Na prva dva pitanja ne znam odgovoriti a
-Kako se vratiti na staro?
- Nikako!
To može samo u crtićima i bajkama.;)

Ništa nije u crtićima i bajkama. Sve je u stvarnosti a stvarnost ume da bude surovija nego što možemo i da zamislimo. Ali može da bude lepša od bilo koje bajke.
Samo se ne treba predati opsesiji za izgubljenim, jer ćemo doista izgubiti preostli deo sebe.
 
I sama verujem da ta "grudvica vazduha u grudima" ostaje dugo vremena, mozda i zauvek.
Prilagodjavanje i menjanje je neophodno. Aktivno ucestvovanje u zivotu. Neophodno je dopustiti da neke stvari odnese reka vremena. Pomiriti se na neki nacin. Sa druge strane, s nekim stvarima se nemoguce pomiriti, niti cemo biti u stanju pozeleti da se oslobodimo zaljenja.
Ja sam prvo prosla kroz fazu neprihvatanja i besa, pa fazu mirenja i apatije. Pronasla sam ravnotezu, promenila se, ali praznina je ostala.
Iskreno, sada imam problem s onim sto je tuga ostavila iza sebe, nedostatkom motivacije, nekim vidom razocarenja,generalno.(mozda zaostaci nekog neartikulisanog besa i tuge, duboko potisnutog,izmenjenog u razocarenje)
I zbog toga bi volela da se povezem s onim sto sam nekada bila,tim izgubljenim delom sebe..iako znam da je bukvalno nemoguce, nadam se da cu ga pronaci bar u drugom obliku. ono sto ste spomenuli iznad, naci kompenzaciju.
Verujem da vreme cini svoje, menjamo se i mi i zivotne okolnosti. Ucimo.
Hvala svima na odgovorima
 
Mislim na dogadjaje koji nas izmene zauvek i ostave prazninu u nama, kao sto je neki znacajan neuspeh, rastanci, smrt bliske osobe i sl.

Koliko dugo je normalno nositi taj osecaj praznine?
Kako se boriti s tim?
Kako se vratiti na staro i biti ono sto si bio pre? I da li je to moguce? Koji je ispravan put?

- Onaj dogadjaj koji nas veoma pogodi (smrt bliske osobe, neuspeh, rastanak sl.) praznina toga ostaje u nama, ali vremenom bledi i ide u podsvest ali sve to naravno moramo mi sami da ucinimo i to ide u podsvest sa nasom zeljom, mi smo ti koji potiskujemo..e sad nekada ta sacanja iz podsvesti krenu da ulaze u svest ali tu zavisi od nasih odbrambenih mehanizma da kako cemo to docekati i kako ce nas organizam, pamet reagovati.
- Zalost vremenom gubi intenzitet, to ne znaci da ti vise ne zalis, ali zivot ide dalje i ona ono izbledjuje i ima trenutaka da mozda i posle 5 godina se razalimo. Normalo je do 5-6 meseci, sve sto je iznad 6 meseci i intenzitet bola, zaljenja raste onda treba konsultacija sa psihologom, psihijatrom itd.
- Borba i nije bas jednostavna, znaci individualno je to. Ali se treba uvek imati u obzir vera u zivot i da sve sto jednom pocne mora da ima i svoj zavrsetak i da mi nismo niko i nista da to zaustavimo (ovo je u vezi smrti, rastanka itd.), dok neuspeh na faksu, poslu, gubitak novca i sta ja znam to dodje prodje i opet dodje tako je..a smrt je nesto drugo.
- Da se vratimo na staro mozemo, al da budemo kao i ranije e to ne mozemo, zato sto su nas ti gubitci bili oni za voljenu osobu, neuspeh drasticno promenili, postali smo ili jaci ili emotivni zavisi od osobe. Ali zato zivot je pun iznenadjenja i hteli mi ili ne moramo da se prilagodjavamo novonastalim situacijama i vremenom izbledi al naravno u nama ostaje samo veoma slabijeg intenziteta...I da napomenem sto vec sigurno znas, da za sve ono STO? ima i svoje ZASTO?...

Uh ja ispisah dosta..
 
Mislim na dogadjaje koji nas izmene zauvek i ostave prazninu u nama, kao sto je neki znacajan neuspeh, rastanci, smrt bliske osobe i sl.

Koliko dugo je normalno nositi taj osecaj praznine?
Kako se boriti s tim?
Kako se vratiti na staro i biti ono sto si bio pre? I da li je to moguce? Koji je ispravan put?

a sta ti fali da nosis osecaj praznine?
tuzna si?

pa i to je uzivancija, sta te zabole.
urlaj, narici, napij se, supstanciraj se, napisi pjesmu, udari po molovima kao panoski говнаr...
 
ma nemoj, a sta to ko ima pa da moze da izgubi?
pa mi nemamo ni sebe.[/Q

Varas se, mislim da smo mi jedino ono sto imamo sigurno u zivotu...a ostalo se mjenja, stvara, stice, upotpunjuje i gubi...

A zar se mi ne menjamo? Sebe imamo samo onoliko, koliko nismo spremni da posvetimo i damo sebe drugima. A uvek i nepovratno gubimo deo sebe u meri u kojoj nam je izgubljeno značilo.
 
A zar se mi ne menjamo? Sebe imamo samo onoliko, koliko nismo spremni da posvetimo i damo sebe drugima. A uvek i nepovratno gubimo deo sebe u meri u kojoj nam je izgubljeno značilo.

Odlicno receno
I podseti me na onu pricu o Aleksandru Makedonskom, koji je na poklon dobio predivne vaze, i porazbijao ih odmah. Jer bi vise zalio kada bi se one vremenom razbijale same...
Da li treba da se odreknemo svega sto mozemo zavoleti,jer su gubitak i razocarenje neizbezni....
 
Odlicno receno
I podseti me na onu pricu o Aleksandru Makedonskom, koji je na poklon dobio predivne vaze, i porazbijao ih odmah. Jer bi vise zalio kada bi se one vremenom razbijale same...
Da li treba da se odreknemo svega sto mozemo zavoleti,jer su gubitak i razocarenje neizbezni....

Naprotiv, treba voleti punim srcem i svom dušom, jer vredimo samo onoliko koliko umemo da volimo. A gubitci i razočarenja su sastavni deo naših života.
 
Odlicno receno
I podseti me na onu pricu o Aleksandru Makedonskom, koji je na poklon dobio predivne vaze, i porazbijao ih odmah. Jer bi vise zalio kada bi se one vremenom razbijale same...
Da li treba da se odreknemo svega sto mozemo zavoleti,jer su gubitak i razocarenje neizbezni....

Da li treba da se odreknemo svega sto mozemo zavoleti,jer su gubitak i razocarenje neizbezni....!?

Nema treba ili ne.
Aleksandru Makedonskom treba jedno, Ivanu Čonkinu drugo a majom mravu treće.
Ti bi neki univerzalni lijek.
Jedan je Aspirin pa i on je za ograničen broj bolesti a i za one koje liječi ne djeluje kod svih ljudi. :)
 

Back
Top