Ja sam kriva...

bezibre!

Poznat
Banovan
Poruka
8.923
Sad razmišljam da napišem u jednoj temi, al može i posebna, ovaj sindrom - Nikad mi neće biti jasno (ovo iz razloga što 1 - nit sam roditelj, 2 - nit sam majka, 3 - nit su mi mnoge konvencionalne stavri jasne, tako da tu argumentaciju izostavite) - kad kod dete učini nešto što vi ne biste voleli, što zabranjujete, što se ga učili da ne čini, skrene sa puta koji ste mu vi zacrtali (formulaciju uzmite s rezervom, poenta će se, nadam se, nazreti), kakva god to sitnica bila, prva misao većine majki je - ja sam omanula, ja sam loša majka, ja sam krivac, taj osećaj prpomašenosti kao majke a s tim i promešenosti života maltene... Zašto se jednostavno ne pomirite da deca ne ispadaju baš po kalupu u koji ste ih vi stavili i i ne zavisi samo od vas i nije ništa tako crno belo... Hvatate li su uopšte u ovakvim mislima i koji je smisao toga...?
 
Pa zavisi koliko je to dete i na koji put je skrenuo sa "moga"...ako je malo i nezrelo naravno da krivim sebe a to ne znaci da i kada bude imalo 30 godina cu se smatrati odgovornom sto je pijan vozio pa ostao bez dozvole.
 
Trudim se da svoje sinove naucim da sami razmisljaju i donose odluke sagledavajuci posledice istih.Pogrese mnogo puta,ali na greskama se uci.Tu sam uvek za njih da im pomognem i posavetujem ih ne ocekujuci da postupe onako kako ja mislim da treba.Ne slazem se sa mnogim odlukama svog starijeg sina ali i ne smatram da sam zbog toga omanula kao majka.Oni su samo svoji i niko im ne moze nametnuti nacin razmisljanja ili ponasanja.Nisam ni ja dozvoljavala da mi se namece bilo sta u zivotu tako da to ne cinim ni svojoj deci.Naravno,sve u granicama normalnog i pristojnog.
 
Verovatno zavisi od njenog prvobitnog okruženja, vaspitanja i odnosa u njenoj prvobitnoj porodici.
A vrlo moguće da zavisi i od oca, tj. maminog supružnika. Jer dosta često umeju prebaciti kako su majke te koje su krive zbog kakvoggod neuspeha (realnog ili ne) deteta...
 
Verovatno zavisi od njenog prvobitnog okruženja, vaspitanja i odnosa u njenoj prvobitnoj porodici.
A vrlo moguće da zavisi i od oca, tj. maminog supružnika. Jer dosta često umeju prebaciti kako su majke te koje su krive zbog kakvoggod neuspeha (realnog ili ne) deteta...

A za uspehe da se smatraju iskljucivo odgovornim:evil:

Videla sam i takve likove!
 
Uf, ne znam dal ste me razumeli... a ne mogu da nađem konkretne primere i odavde da citiram... Uglavnom, mislim na onaj osećaj ili bar priču, kao, e promašena sam kao roditelj zato što je uradilo ili zato što se desilo nešto... Ili da preformulišem: Da li i kad se osetite kao promašen roditelj, makar na mah? Zbog čega? Da li to stvarno milite?
 
Pa ako bi se ,nprm, drogirao (ne daj Boze) smatrala bih da je to propust nas roditelja,da nismo dovoljno sa njim razgovarali,da mu nismo objasnili koje su sve posledice,da se nismo dovoljno interesovali sa kim se on to druzi i po kojim se mestima krece.... da ga nismo pravilno usmerili,i zbog toga bih osecala krivicu.
Isto vazi i za promiskuitet....
 
Uf, ne znam dal ste me razumeli... a ne mogu da nađem konkretne primere i odavde da citiram... Uglavnom, mislim na onaj osećaj ili bar priču, kao, e promašena sam kao roditelj zato što je uradilo ili zato što se desilo nešto... Ili da preformulišem: Da li i kad se osetite kao promašen roditelj, makar na mah? Zbog čega? Da li to stvarno milite?

To cu da ti odgovorim kada malo porastu pa da vidim plodove moga posla kao roditelja....za sada krivim sebe kada recimo padne udari se pa kazem trebala sam biti opreznija. Ali to je nista kakvi promasaju mogu da budu.
 
Pa ako bi se ,nprm, drogirao (ne daj Boze) smatrala bih da je to propust nas roditelja,da nismo dovoljno sa njim razgovarali,da mu nismo objasnili koje su sve posledice,da se nismo dovoljno interesovali sa kim se on to druzi i po kojim se mestima krece.... da ga nismo pravilno usmerili,i zbog toga bih osecala krivicu.
Isto vazi i za promiskuitet....

Ne daj Boze kada bi se sa 30 poceo drogirati da li bi se i tada smatrala odgovornom?
 
Ma jok...ako mi deca, nedaj bože , jednog dana postanu propaliteti kriviću loše društvo, prosvetu, državu, babe i dede do desetog kolena unazad...jedino žena i ja nismo krivi, mi smo sve ispravno postupali ali eto...:rtfm:
 
Sad razmišljam da napišem u jednoj temi, al može i posebna, ovaj sindrom - Nikad mi neće biti jasno (ovo iz razloga što 1 - nit sam roditelj, 2 - nit sam majka, 3 - nit su mi mnoge konvencionalne stavri jasne, tako da tu argumentaciju izostavite) - kad kod dete učini nešto što vi ne biste voleli, što zabranjujete, što se ga učili da ne čini, skrene sa puta koji ste mu vi zacrtali (formulaciju uzmite s rezervom, poenta će se, nadam se, nazreti), kakva god to sitnica bila, prva misao većine majki je - ja sam omanula, ja sam loša majka, ja sam krivac, taj osećaj prpomašenosti kao majke a s tim i promešenosti života maltene... Zašto se jednostavno ne pomirite da deca ne ispadaju baš po kalupu u koji ste ih vi stavili i i ne zavisi samo od vas i nije ništa tako crno belo... Hvatate li su uopšte u ovakvim mislima i koji je smisao toga...?

Довољно је погледати масу тема на овом пдф. Кад год се деси неки непријатан догађај везан за децу - наша прва колективна реакција је:''Родитељи су криви!'', ако не криви, оно бар одговорни.

Увек је прва помисао ''заказало је кућно васпитање'', ''родитељи се нису довољно бавили децом'', ''нису се на прави начин посветили детету''...

Значи, када спомињемо кривицу не мислимо тако само о себи као родитељу, него и о другима....
 
Sad razmišljam da napišem u jednoj temi, al može i posebna, ovaj sindrom - Nikad mi neće biti jasno (ovo iz razloga što 1 - nit sam roditelj, 2 - nit sam majka, 3 - nit su mi mnoge konvencionalne stavri jasne, tako da tu argumentaciju izostavite) - kad kod dete učini nešto što vi ne biste voleli, što zabranjujete, što se ga učili da ne čini, skrene sa puta koji ste mu vi zacrtali (formulaciju uzmite s rezervom, poenta će se, nadam se, nazreti), kakva god to sitnica bila, prva misao većine majki je - ja sam omanula, ja sam loša majka, ja sam krivac, taj osećaj prpomašenosti kao majke a s tim i promešenosti života maltene... Zašto se jednostavno ne pomirite da deca ne ispadaju baš po kalupu u koji ste ih vi stavili i i ne zavisi samo od vas i nije ništa tako crno belo... Hvatate li su uopšte u ovakvim mislima i koji je smisao toga...?

smisao je d asu detza nezawisna od roditelja, i dasto manje lici na tebe= bolje je
 
Довољно је погледати масу тема на овом пдф. Кад год се деси неки непријатан догађај везан за децу - наша прва колективна реакција је:''Родитељи су криви!'', ако не криви, оно бар одговорни.

Увек је прва помисао ''заказало је кућно васпитање'', ''родитељи се нису довољно бавили децом'', ''нису се на прави начин посветили детету''...

Значи, када спомињемо кривицу не мислимо тако само о себи као родитељу, него и о другима....

baš to mi je i bio motiv za temu... sad, verovatno je totalno suvišno pizanja - a zašto i koji je smisao toga - nego ja računam, a što vidim i kod svojih, nikad mi ne bi palo napemet, e ja sam zaje.b'o stvar... svako valjad uradi neki maksimum koji ume i smatra da treba, a posle šta bude...
 
Uf, ne znam dal ste me razumeli... a ne mogu da nađem konkretne primere i odavde da citiram... Uglavnom, mislim na onaj osećaj ili bar priču, kao, e promašena sam kao roditelj zato što je uradilo ili zato što se desilo nešto... Ili da preformulišem: Da li i kad se osetite kao promašen roditelj, makar na mah? Zbog čega? Da li to stvarno milite?

da , osećam se kao da sam omašila kao roditelj kad se, npr potuku na igralištu....

ali svi mi smo svesni da na vaspitanje deteta , na formiranje njegove sveukupne ličnosti utiču i vršnjaci i škola i babe i dede....tv, sve
 

Back
Top