Stiže li odšteta za crkvene batine i silovanja?

strawbbery_city

Iskusan
Poruka
6.580
U Nemačkoj je posle II sv. rata pola miliona dece odrastalo u domovima pod okriljem crkava. Tamo su bili izloženi batinanju, prisilnom radu i seksualnom zlostavljanju. Žrtve ni danas ne mogu da dobiju novčanu nadoknadu.
Hans Zigfrid Vigend već godinama pati. Nerado se seća svog detinjstva koje je pedesetih godina proveo u domu za nezbrinutu decu. O domu, ispunjenom roditeljskom toplinom, oduviek je, kaže, samo sanjao. Umesto ljubavi i roditeljske pažnje, njegovo detinjstvo ispunjavale su batine i prisilni rad.
„Mnogi vršnjaci koji su sa mnom živeli u domu danas su veoma bolesni i siromašni - upravo zbog boravka i iskustva u domu. Potpuno je razumljivo kada kažu da više ne žele da slušaju slatke reči; oni žele nešto konkretno!”

Crkva tek sada progovara


Živi primer su i deca iz domova Hajmštat i Frajštat u blizini Hanovera koji su prisilno radili u močvarama. Trska koju su vadili i po kiši i po suncu, zamenjivala je olovke i kredu. Vremena za obrazovanje nije bilo. Svakodnevno nasilje, a često i seksualno zlostavljanje ostavili su na njima duboke ožiljke.
O svom tamnom poglavlju, crkva je tek nedavno progovorila.”Sigurno je bilo nasilja, i svaki pojedinačni slučaj nasilja koji se desio je jedan previše. Ispred crkve, ali i ispred svih njenih ustanova, kažem da je užasno ako su ljudi morali da iskuse takvu vrstu nasilja. Ne želim, doduše, da komentarišem celi tadašnji sistem”, kaže Manfred Švetje, direktor Pokrajinske evangelističke crkve u Hanoveru.



Slučaj zastareo, a manjka i dokaza

Oko pola miliona žrtava crkvenog nasilja u domovima, mora da ispašta i u današnjem sistemu. Bore se za odštetu, ali šanse skoro i da nemaju. Nedostaje im pravna osnova za tužbu. Slučaj je zastareo, a prisilni rad ne mogu da dokažu. Jedinu nadu daje im peticija za tužbu, koju su uputili na adresu nemačkog Parlamenta. Marlen Rupreht, predsednica Odbora za peticije u Donjem domu, objašnjava:
”Po pravilu je, već nakon 14 dana, trebalo da odbijemo njihovu peticiju jer nema zakonsku osnovu. Ali nismo! Postoji politička volja. Već tri godine saslušavamo žrtve, konsultujemo stručnjake. To je veoma teško, želimo da pokažemo razumevanje. Ozbiljno smo shvatili situaciju i tražimo rešenje.”
Rešenje traže i učesnici grupe takozvanog Okruglog stola koju čine predstavnici žrtava, države, pokrajina, opština, socijalnih i crkvenih udruženja. Grupi su se priključila i dva vrhunska advokata, a jedan od njih je Mihael Viti koji je zastupao nekadašnje prisilne radnike u koncentracionim logorima. Bezbrižno detinjstvo više im niko ne može nadomestiti: da li će zato žrtvama nasilja u domovima biti vraćeno bar pravo na pristojnu starost? Odluku o pravu na tužbu za novčanu nadoknadu u iznosu od 25 milijardi evra danas donosi sud!



http://www.dw-world.de/dw/article/0,,4562383,00.html?maca=ser-Blic Online-2569-xml-mrss


zar to da se desi u katolickoj crkvi koja je bezgresna,ajmo forumaši koji ste 20tak dana likovali kada je kod nas lopata proradila,da vas cujemo
 
Poslednja izmena od moderatora:
Одломак из сведочанства бившег језуите:

Ništa nije kao što izgleda. Rimokatolička institucija
je puna iznenađenja. Što sam napredovao ka višim
položajima, saznavao sam stvari koje su me sve više
uznemiravale. Pretpostavljam da zato oko 86% sveštenika
(uključujući i jezuite) prolazi kroz psihološke
i psihijatrijske tretmane i ispitivanja.

Ali, da krenem od početka.
Prva stvar koja je uzdrmala moju veru bila je smrt
moje majke. Ona je bila potpuno odana crkvi i nikad
nije dovodila u pitanje njena učenja, jer je verovala
sveštenicima. A ipak je umrla bez Boga, sa izrazom
užasa na licu. Sveštenik mi je rekao da je učinio sve
što je mogao. Slepo verovanje crkvi koštalo je moju
majku života. Osećao sam da je sveštenik za to kriv.
Zakleo sam se da ću postati sveštenik i otkriti istinu.
Da, smrt moje majke je bio prvi veliki događaj koji je
uzdrmao moju veru.

Sledeći događaj koji me je uznemirio desio se u
školi jedne noći. Dok sam spavao neko se ušunjao u
moj krevet i počeo da me ljubi. Burno sam reagovao:
- “Šta? Izlazi iz mog kreveta!”
Mladi nasilnik je počeo da viče:
- “Jao! Oče rektore! Oče! Dođite! Moj nos, slomio
si mi nos!”
Rektor je brzo naišao:
- “Šta se ovde događa?”
- “Alberto me je udario u nos, oče”, vikao je moj
školski drug.
Pokušao sam da se odbranim:
- “Oče, on je ušao u moj krevet i počeo da me
ljubi, i...”
Rektor mi nije dozvolio da završim:
- “Napolje, svi izlazite napolje iz sobe... Ti ostani
ovde, Alberto. Sram te bilo Albeto! Spusti se na kolena
i priznaj svoj greh!”
- “Ali oče, on je došao u moj krevet. Ne razumem!”
- “Na kolena! Priznaj greh!” - vikao je rektor.
- “Koji je moj greh?”
- “Tvoj greh je, Alberto... on ti je ponudio svoju
ljubav, a to je bila Božja ljubav, a ti si to odbio!”
Na moje zaprepašćenje, homoseksualac nije uopšte
osuđen. Kako je vreme prolazilo, otkrio sam da je
homoseksualnost prisutna u celoj crkvi, od sveštenika
pa sve do kardinala.

Činjenica da Rimska crkva ne dozvoljava brak sveštenicama
i sestrama je izazvala velike probleme. Dok
sam bio u crkvi mogao sam da vidim da su neke
sestre ispovedale lezbejstvo, a druge su imale ljubavne
afere sa sveštenicima. I to je zaista stalni izvor
frustracija za normalnog čoveka.

Poznato je da su radnici, koji su kopali na imovini
katoličke crkve, pronašli skrivena groblja. Našli su
kosture beba koje su rodile kaluđerice. To se desilo u
Sevilji, u Španiji, 1934. godine. Takođe i u Madridu,
1932. godine. I u Baskiji, regiji na severu Španije.
Vlade predsednika Aznara i Manuela Azane zahtevale
su nacionalnu istragu manastira, škola i drugih
rimokatoličkih institucija. Mnoge takve grobnice su
otkrivene u Španiji i u Rimu. Katolici u Španiji su bili
zgroženi i napali su i uništili mnoge od crkvenih
zgrada gde su ovi tuneli postojali. Državni lekari su
pregledali tela i ustanovili da je smrt nastupila gušenjem.

papskimanastir.jpg
 
Poslednja izmena:
Ja sam bio seksualno zlostavljan u drzavnoj instituciji-Palmoticevoj;fotografisan prilikom zlostavljanja,a takodje i psihicki i fizicki maltretiran.Ne podrzavam crkvu jer shvatam sta se desavalo.Ja sam u medjuvremenu saznao sve o ljudima koi su to cinili,ispricao sve roditeljima i prijateljima takodje i prijavljivao to policiji u par navrata.Naisao sam samo na podsmeh i komentare tipa tako ti treba to je zatosto si narkoman.Vise nisam zavisnik ali ne zahvaljujuci njima nego sebi i svojoj volji.Oni su mi to radili kada sam bio totalno ispijen ,bespomocan i u krizi.
 

Back
Top