ISPOVEST JEDNOG NAMCORA...;o)))

wet look

Primećen član
Poruka
802
ISPOVEST JEDNOG NAMCORA

Pise: Nebojsa Milosavljevic



Prvo, ne volim da pisem tekst onda kad moram. Ali, kad malo bolje razmislim, nikada u zivotu nisam nista napisao a da nisam morao (iz ovog ili onog razloga), tako da i sada proklinjem sudbinu koja mi nije dala da izaberem neko normalno zanimanje koje lepo zvuci, nego u neko doba noci moram da se becim nad ovom belinom u ekranu koju treba ispuniti necim sto traje jedan dan. Kao sto kod zena postoji PMS (pred menstrualni sindrom), tako i kod mene postoji PTS (pred tekstualni sindrom) koji se pojacava priblizavanjem krajnjeg roka za slanje teksta, a manifestuje se neobjasnjivom nervozom, rezanjem na ukucane, nalazenjem najneverovatnijih razloga za odlaganje i zaklinjanjem da cu ubuduce sve uraditi na vreme, nema vise da se ceka zadnji cas, itd.
Secam se naseg najboljeg novinara svih vremena, pok. Predraga Milojevica koji je voleo da oko sebe okuplja pocetnike i da nas savetuje. Ponjemu, zlatno pravilo glasi: "Ukoliko pises tako da cedis mozak kao vlaznu krpu, bolje batali posao na vreme, idi u tislere". Da mi je onda bila ova pamet pa da poslusam starinu i da zavrsim za tislera da me Bog vidi. Dakle, ne volim da pisem ni tekstove, ni pisma, ni razglednice, ni cekove -nista.
Onda, ne volim da "idem u kupovinu". Ta aktivnost koja je ovde podignuta na nivo kulta i sadrzi u sebi mnoge obredne radnje kao sto su: setanje tzv. razgledanje, pipanje ili mirisanje, uporedjivanje i na kraju zavrsni cin sa drezdanjem u redu pred kasom i finalni izlazak sa masom najglupljih i najnepotrebnijih stvari, nije nista drugo nego nevidjeno maltretiranje koje tanji zivce i skracuje zivot. Lepo sam dobio fobiju od recenice "trebali bi malo da obidjemo prodavnice". To "malo" obicno predstavlja sate i sate tabananja za ushicenom zenom kojoj to, ocigledno, predstavlja zadovoljstvo, sudaranja sa izbezumljenim ljudima u pretrpanom molu, jurnjavu za detetom koje se prosto izbezumi kad udje u radnju i masu drugih "zadovoljstava" koja se jednostavno ne daju opisati. Cvilim i molim za malo milosti, ali izmedju mene i moje lepse polovine isprecio se zid nerazumevanja koji nas odvaja kao dva pola. Samim ulaskom u hram kupovine nju vec trese virus potrosacke groznice i u tim trenucima ona se transformise u sasvim drugu osobu kojoj nije jasno o cemu uopste pricam. Hipnoticki pogled zastakljenih ociju, poluotvorena usta i digitron u glavi iskljucuju mogucnost bilo kakvog dogovora. Vidim da je nemoguce boriti se sa prirodom, stavljam jaram na sebe i trpim kao konj u dolapu. Kad bi samo znala koliko je to bolno ne bi nikada vise ni pomenula... Ali ne, ne vredi se zaludjivati, zene to ne mogu da shvate. Razmisljam da pocnem da je
vodim na bejzbol utakmice pa da cetiri sata gleda u one sa stomacima kako zvacu duvan i cesu se tamo gde se vec cesu. Oko za oko, zub za zub. Itako, dok razmisljam o osveti jedva cekam fajront iako znam da cu kad izadjem bar pola sata da trazim gde sam ostavio kola na mamutskom parkingu.
Zatim, ne volim prodavce automobila i namestaja. To je strasno koliko ih ne volim. Odem, na primer, da zamenim ulje na kolima i samo sto sam predao kljuceve vec me salecu trojica zalizanih sa po kilo briljantina na glavi. Jel' po volji da razgledam najnovije modele? Sto da nije, ajde malo da ubijem vreme. Fatalna greska na samom startu. Zalizani me vodi do neke azdaje od jedno pedeset iljada, valjda me na toliko procenio, a meni drago, neprijatno mi da odbijem coveka kad me toliko uvazava. Odmah pocinje da deklamuje litaniju kolko cilindara, kolko konja, kolko je nabudzen itd. U sledecem trenutku ja vec sedim unutra ne znajuci ni sam kako sam tu dospeo. "Jel udobno"? - pita briljantin. -"Pa jeste udobno" - sta drugo da kazem? - "Pipnite kozu, samo osetite tu mekocu" -nastavlja profesionalac napad na moja cula, i ja mazim sediste sve dok mi ne kaze da prestanem. Normalno, kad sam upao u klopku nema sanse da odbijem probnu voznju. I tako vozim dok ovaj pored mene brblja li brblja, da mi je samo znati gde se iskljucuje? Srecno stizemo do polazne tacke i dolazi bolni trenutak kada moram da mu skruseno priznam da verovatno nisam u mogucnosti daodmah preuzmem auto - moram prvo da se dogovorim sa gospodjom oko boje - izvlacim ja svoj kec iz rukava. Normalno, on se pravi da mi veruje i njegova biznis kartica zavrsava u mom dzepu, uz dogovor da se cujemo kolko sutra. Malo morgen - sto bi reko Sloba. Medjutim, ne ide uvek tako glatko, jednom sam naisao na pravog majstora ili su mi dali neku drogu, pa sam zamalo potpisao lizing za Kadilak. Od tada strogo drzim ruke u dzepovima i pravim se da cekam autobus na obliznjoj stanici.
A oni u radnjama sa namestajem su posebna prica. Dodjem da vidim neku policu, ili nesto slicno, i samo sto sam zakoracio unutra, jedan se vec prilepio i dahce mi za vratom. "Zdravo, moje ime je Dzon, dozvolite da vam budem na usluzi, ako vam sta treba ja sam tu". "Skini mi se avetinjo" - mislim se dok gledam kako cu da smugnem negde izmedju naslaganih vitrina i postanem nevidljiv. Ali, oces vraga, Dzoni je bolji od psa tragaca, nepogresivo me prati u stopu dok mu se sa lica ne skida blazeni osmeh. Kako li samo izdrzi da se kezi po ceo dan? Valjda imaju neki trening? Normalno, ne prestaje da prica bez prestanka i u isto vreme mi pazljivo skida nevidljive dlacice sa revera. Uspostavlja covek prisan ljudski kontakt sa zrtvom. Zatim me nezno, kao bebu, poleze u neko cudo od kreveta i tera me da mi bude lepo. "Slobodno ispruzite noge.. taaako...opustite se i uzivajte. Sad rasirite ruke... taaako... jel vidite koliko mesta ima? Moze jos troje da stane". Tacno je da moze, ali ja jos nisam presao u svingere i trudim se da se iskobeljam iz duseka pre nego sto me natera da radim neke vezbe ili nesto slicno. Onda sakupljam svoj razbijeni integritet i odlucnim koracima izlazim iz radnje. Dzoni me i dalje prati, otvara vrata, trpa obavezne kartice u moje dzepove i kaze da jedva ceka da me ponovo vidi. Moze, ali ne u ovom zivotu. Boze, kako mi nedostaju oni nasi natmureni i nadrndani prodavci koje ni lasom nisi mogao da navatas ako ti nesto treba. Jedino nemam nista protiv da odem u "IKEA". Tamo te niko ne dira i mozes da dremas u nekoj fotelji kolko oces. Ako te zena ostavi na miru.
Ne volim da vozim ulicama grada Toronta. Ulice su lepe i siroke, sve je fino obelezeno, ali nekako osecam da to nije to. Prvo, moras da mislis i za one koji su iz pustinja i prasuma uleteli pravo u jake masine, pa sad vitlaju okolo bez da daju zmigavac, a o akciji "drug na drumu" nisu culi u zivotu. Zatim, moras da se sklanjas metuzalemima od preko devedeset godina koji misle da im je Bog podario vec dovoljno zivota pa ne obracaju paznju ni na sebe ni na druge, a svi bez razlike ganjaju one oklopnjace americke auto industrije. Sta mislite kako izgleda kada jedno 370 konja kontrolisu drhtave ruke poluslepog i nagluvog vozaca? Nema onog prisnog ljudskog kontakta medju ucesnicima u saobracaju zacinjenog ponekom psovkom i onim: "Ko ti dade dozvolu, majmune"? Ne, ovde svi gledaju ispred sebe, cackaju nos, piju kafu ili pricaju telefonom. Totalna otudjenost. Da ne govorim o tome kako ne mozes lepo, kao covek, da parkiras na trotoaru ili tamo gde ti je zgodno, nego moras da utrosis pola dana trazeci mesto gde nece da ti prilepe onu zutu artijicu. Ne volim ni to sto su pesaci totalno ravnopravni, ako ne i u privilegovanom polozaju. Kad pesak stane na kolovoz, staje drzava. Pa gde to ima, molim vas? Valjda treba da se postuje pravo jaceg? Kod nas su za prelazak ulice potrebne atletske sposobnosti, lukavost i britak um. Samo najjaci se dokopaju druge strane. Zna se ko gospodari ulicama. A ovde ja moram da stanem svakoj babi kojoj se prohtelo da ode do obliznjeg parka. I zasto dajem ovolike pare mesecno za svoj auto? Da cekam na svakom prelazu? Ne, to stvarno ne volim.
Ne volim ni razgovore o vremenu. To me tek izludjuje. Ta engleska izmisljotina koju totalni neznanci koriste nebili ispunili neprijatno cutanje u liftu, redu ili na klupi u parku, jedna je od najvecih gluposti zapadne civilizacije. Pogotovo u ovoj zaguljenoj kanadskoj klimi.Napolju kijamet, samo sto sekire ne padaju, severac brija, a neko ti se iskezi u facu sa vec odavno naucenom frazom: "Divan dan danas. Tako je prijatno sveze". Jeste, da bogda ti svaki bio takav kad vec toliko uzivas.Prosto je zadivljujuce koliko imaju pripremljenog arsenala za svaku meteorolosku pojavu. Kisa-osvezava, magla-romanticna, vetrustina-prociscava vazduh, snezina-decja radost itd. I sve to da se ne bi cutalo par minuta. Kada bi ljudi malo vise cutali svakako bi bilo manje budalastina na ovom svetu.
I onda, ne volim kad dodjem do kraja teksta, a tek sam se zagrejao. Ima jos toliko stavri koje ne volim.
 
wet look:
ISPOVEST JEDNOG NAMCORA

Pise: Nebojsa Milosavljevic


/.../
Ne volim ni razgovore o vremenu. To me tek izludjuje. Ta engleska izmisljotina koju totalni neznanci koriste nebili ispunili neprijatno cutanje u liftu, redu ili na klupi u parku, jedna je od najvecih gluposti zapadne civilizacije. Pogotovo u ovoj zaguljenoj kanadskoj klimi.Napolju kijamet, samo sto sekire ne padaju, severac brija, a neko ti se iskezi u facu sa vec odavno naucenom frazom: "Divan dan danas. Tako je prijatno sveze". Jeste, da bogda ti svaki bio takav kad vec toliko uzivas.Prosto je zadivljujuce koliko imaju pripremljenog arsenala za svaku meteorolosku pojavu. Kisa-osvezava, magla-romanticna, vetrustina-prociscava vazduh, snezina-decja radost itd. I sve to da se ne bi cutalo par minuta. Kada bi ljudi malo vise cutali svakako bi bilo manje budalastina na ovom svetu.
/.../


~ "Kada ljudi ne bi neprekidno pomerali usne, usta bi im verovatno srasla."~

~"Ukoliko ne pokrecu neprekidno svoje usne, mozak pocinje da im radi"~
 
wet look:
ISPOVEST JEDNOG NAMCORA

Ne volim da vozim ulicama grada Toronta. Ulice su lepe i siroke, sve je fino obelezeno, ali nekako osecam da to nije to. Prvo, moras da mislis i za one koji su iz pustinja i prasuma uleteli pravo u jake masine, pa sad vitlaju okolo bez da daju zmigavac, a o akciji "drug na drumu" nisu culi u zivotu. Zatim, moras da se sklanjas metuzalemima od preko devedeset godina koji misle da im je Bog podario vec dovoljno zivota pa ne obracaju paznju ni na sebe ni na druge, a svi bez razlike ganjaju one oklopnjace americke auto industrije. Sta mislite kako izgleda kada jedno 370 konja kontrolisu drhtave ruke poluslepog i nagluvog vozaca? Nema onog prisnog ljudskog kontakta medju ucesnicima u saobracaju zacinjenog ponekom psovkom i onim: "Ko ti dade dozvolu, majmune"? Ne, ovde svi gledaju ispred sebe, cackaju nos, piju kafu ili pricaju telefonom. Totalna otudjenost. Da ne govorim o tome kako ne mozes lepo, kao covek, da parkiras na trotoaru ili tamo gde ti je zgodno, nego moras da utrosis pola dana trazeci mesto gde nece da ti prilepe onu zutu artijicu. Ne volim ni to sto su pesaci totalno ravnopravni, ako ne i u privilegovanom polozaju. Kad pesak stane na kolovoz, staje drzava. Pa gde to ima, molim vas? Valjda treba da se postuje pravo jaceg? Kod nas su za prelazak ulice potrebne atletske sposobnosti, lukavost i britak um. Samo najjaci se dokopaju druge strane. Zna se ko gospodari ulicama. A ovde ja moram da stanem svakoj babi kojoj se prohtelo da ode do obliznjeg parka. I zasto dajem ovolike pare mesecno za svoj auto? Da cekam na svakom prelazu? Ne, to stvarno ne volim.

E ovaj deo mi se najvise svideo :D :lol:
 
Mali rečnik nostalgije
by Nebojsa Milosavljevic on Saturday, May 12, 2012 at 8:54am ·

Postoje reči koje imaju dejstvo suvog aperkata. Kresnu te u pleksus, onako nenadano kao grogirani bokser kada ude u klinč, ostave te bez daha za trenutak i posle dugo razmišljaš kako to da i posle toliko godina reaguješ na njih kao Pavlovljev džukac. U svakoj od njih se nalazi bar po delić života vešto kamufliran jednostavnošcu pojma koji, naizgled, sasvim nevažan i prost ume u deliću sekunde da izazove reakcije koje nimalo ne priliče osvešcenom emigrantu, onom što sa obe noge stoji na zemlji i gleda u budućnost. Umeju one, onako kurvinski, da se pojave u nekom razgovoru ili prosto u mislima, da zazveče kao praporci, pa ti ne preostaje ništa drugo nego da se napiješ ili dugo buljiš u prazno, a da baš i nisi siguran zbog čega.
Opasne su i zato ih treba čuvati na jednom mestu, najbolje pod ključem, i upotrebljavati pažljivo, u malim dozama, samo onda kada si siguran da ti ne mogu nauditi. Inače... Možeš da ispadneš budala, pa da ti se smeju oni koji su sa nostalgijom davno raščistili, ne znajući da su siromašniji za čitavu riznicu uspomena.
Napomena: Reči koje slede nisu poređane po azbučnom redu zbog aljkavosti autora i zato što su nadolazile u gomili i neredu boreći se za mesto u ovom rečniku.

ADA - rečno ostrvo kakvih ima na hiljade, ali kada se kaže Ada, onda se zna na šta se misli. U njenim vodama plivaju najbolje ribe na svetu.

ŠKEMBIĆI U SAFTU - specijalitet koji samo Srbi mogu da jedu. Nije važno od čega se pravi. Najbolji je kada prode kroz šuber u nekoj zadimljenoj kafani. Vrlo važan detalj u konzumiranju istog je beli hleb koji se obavezno umače u saft.

BASKET - igra se na betonu, najbolje u „starkama", obično u predvečerje kada okolo sve zamiriše, ne znam na šta ali se sećam da je bilo nešto lepo. Ekipe se sastoje od ortaka iz kraja koji mogu da se psuju do mile volje i da posle, onako znojavi, zajedno odu na pivo.

ZVEZDA - Zvezda je život sve ostalo su sitnice. Da mi je da doživim još jedan Bari...

GRMEČ - kafana u kojoj sede taksisti, novinari i ostali fini i kulturan svet. Ugaoni kamen nekadašnjeg „magičnog trougla". Mesto gde ljudi udu ne poznajući nikoga, a izađu sa četiri kuma.

KOŠAVA - služi za prirodno provetravanje Beograda. Dolazi na tri, sedam ili 21 dan. Prodire do kostiju i duva kroz glavu sprečavajuci taloženje glupih misli o smislu života. Priča se da baš zbog nje sve Beograđanke imaju onako bistre oci.

ŠLJIVA - drvo života za Srbe. Pokriva Šumadiju u velikim količinama. Najbolja je u tečnom stanju.

DŽIVDŽAN - malo perjano klupko koje sleće na terasu i jede iz ruke. Uvek prisutan i neprimetan. Ne mogu da zamislim svoj grad bez njega.

SLAVA - društveno - porodični dogadaj koji ima religijski povod. Služi za jedenje i pijenje a neretko i za šizenje i luđenje. Na njemu se obično priča o politici i ogovaraju oni koji nisu došli. Uvek se nađe neki teča koji udavi sve prisutne.

GOLUBARI - posebna kasta ljudi koja obitava na Čuburi i Zvezdari. Provode život piljeci u nebo. Nikada mi nije bilo jasno kako bez greške prepoznaju svoju pticu kada se pretvori u tačku. Miroljubivi su i vremenom počnu da guguću kad pričaju.

BUREK - tvorevina od testa u kome se mogu naći sir, meso, spanać a dobar je i prazan. Jede se prstima i u kombinaciji sa hladnim jogurtom a najbolji je kada se po povratku iz kafane u pet ujutru smaže jedno pola tepsije. Srećom, ne pravi se u low fat varijanti.

KUM - neko ko zna sve o vama. Seća se kada ste dobili korpu od Ljilje iz VII/2, bio je prisutan kada ste prvi put zapalili cigaretu i upoznao vas je sa budućom ženom. Ako je pravi, služi kao oslonac. Dobar je i ako ima kompletan alat i zna da popravlja sve po kući.

KALDRMA - Kada sam bio mali moja ulica je bila popločana savršeno naredanim kamenjem koje se nakon kiše presijavalo kao duga i po kojem sam voleo da trčim bos. Posle su stavili onu crnu masu koja se zove asfalt i koja se topila na suncu i lepila za obuću. Danas kaldrme ima još samo na Kosančićevom vencu, ali je meni sada malo teško da hodam bos.

SPLAVOVI - nalaze se na Savi i Dunavu, rade noću i odlično su mesto za pokazivanje novog para silikona ili usavršenog modela duge devetke. Standardni program je zabava sa pevanjem i pucanjem.

KOMŠIJA - bliži od najbližeg roda. Služi za gledanje utakmica, igranje preferansa i popodnevnu rakijicu uz mezetluk. Može da se iskoristi i da pričuva dete, pogura auto i pomogne kada se unosi regal. Nezamenljiv izvor obaveštajnih podataka o ostalim komšijama. Pogotovo ako se radi o komšinici.

„POLITIKA" - jedini list na svetu koji se kupuje tako što se ode na kiosk i kaže: „Komšija, daj jedne novine".

KAJMAK - to je nešto mnogo lepo.

FIĆA - Sećam se kada je ponosni otac uplovio sa njim u naše dvorište. Siguran sam da se danas tako ne bih obradovao ničemu što se kotrlja na četiri tocka. Mazili smo ga, pazili i zvali ga Đole. Išli sa njim na more. Nema veze što je „kuvao" na svakoj većoj uzbrdici, bio je naš ponos. Video sam da Fiće i danas žive. Neuništiv je...

KALIŠ - Kalemegdanski park: idealno mesto za bebe i starce. Mnogi Beograđani napravili su tu prve i poslednje korake. Velika šahovska pozornica sa penzionerima u glavnoj ulozi - i profesionalnim kibicerima. Grobnu tišinu samo ponekad naruši očajni vapaj nekog od njih: "Jao, vidi slepca, prevideo topa!"

ŠTRAFTA - Ona u Knez Mihailovoj; ušuškana i topla, dušu dala za gluvarenje. Na njoj niko ne žuri. Služzi za samopokazivanje i gledanje. Najlepša je u maju, kad se razbije akvarijum i njome prošeta nova generacija lepotica.

ŠMEK - Nešto što se ne uči nego se dobija rođenjem. Čovek koji ima ovu osobinu zove se šmeker. Ne znam baš tačno koje su karakteristike, ali takvog tipa mogu da prepoznam na kilometar. Dobro uspevaju u Srbiji. Ovde ih bas nešto i nisam sretao.

LADOVINA - Višeznačna reč: može da označava hlad koji pruža ona lipa u basti "Vltave" i ispod koje se najlepše pije pivo, a može da bude i skraćeni izraz koji vam pomaže da nekom opišete kako je na poslu.

KESTEN - Vrlo važan plod u životu srpskog naroda. Kada u oktobru ulice zamirisu na pečeni kesten, to je najbolji znak da dolazi zima. Od njega se pravi i čuveni kesten pire u poslasticarnici u Sremskoj. Ispod kestenovog drveta se mnogo lepo ljubi.

TURŠIJA - Sastavni i neizbežni deo zimskih radosti. Od nje se uveče u domaćinskim kućama pravi ikebana koja se zaliva vrućom rakijom.

ORTAK - Nešto između druga i burazera, samo malo jače. Ortak je tu kad treba da se "pošiba" zbog tebe, kad od dobre "ribe" treba da se odvoji ružna drugarica kako bi ti imao prolaz, kad ti treba alibi kod žene; kad izgubiš na kocki, pa nemaš ni za taksi, onda zoveš
njega u tri ujutru... Ma, ortak je prosto ortak.

AVLIJANER - Posebna vrsta srpskog psa; vispren i nezavisan, sposoban je da preživi u svim uslovima. Od ovdašnjih kerova razlikuje se po tome što je pametan. Ljude koristi onoliko koliko su mu potrebni. Najpoznatija podvrsta je "dorćolski gonič".

FRKA - Problem koji se rešava rečenicom: "Nema frke."

TARABA - Služi za preskakanje kako bi se iz komšijskih bašta krale zelene kajsije i rane trešnje.

NOSTALGIJA - Ne znam šta to znači.



Nebojša Milosavljević, "Kišobran", Kanada
 
Nebojsa je napisao knjigu.......ja sam samo postavila jos jednu pricu iz knjige.... inace "namcor" je moja omiljena prica :)
..Nebojsa Milosavljevic pise za magazin "kisobran", a izdao je do sad dve knjige kratkih prica..... u Kanadi............ a uskoro izlazi knjiga i ovde..u izdanju Plato-a
 
Pismo gradonačelniku Toronta

Dear Mr. Ford,

Pišem vam ovo pismo kao građanin Toronta, poreski obveznik i vaš komšija (dele nas samo tri kuće).
Možda me se i setite ako vas podsetim da sam ja onaj koji vam je zalupio vrata ispred nosa kada ste išli od kuće do kuće i agitovali za svoju kandidaturu.
Jeste, zvao sam i policiju, ali samo zato što je bio sumrak a vaša, hm, pojava i bučni nastup baš i nisu ulivali poverenje. Ali, dobro, nesporazum je izglađen, vi ste dobili izbore (a posle kažu da samo Srbi glasaju za klovnove) i nadam se da Toronto i dalje cveta pod vašom upravom.
Razlog zašto vam pišem je činjenica da ovu zimu provodim u Beogradu i da sam u proteklih mesec dana kada je ovaj grad pogodila najjača zima u poslednjih 50 godina, imao priliku da vidim kako se gradska uprava efikasno nosi sa prirodnim nepogodama i kako brzo reaguje vlada koja se brine za svoje građane.
Želeo bih da vam prenesem par iskustava za koje mislim da bi bile vrlo primenljive i u Torontu koji, kao što znate, svake zime ima obilje snežnih padavina. Nadam se da će vas naredni redovi zainteresovati i pomoći vam da ubuduće budete još mobilniji koristeći iskustvo srpskih kolega. Čelnici grada Beograda su voljni da svoj svetli primer i znanje podele sa svim gradovima koji mogu biti na udaru zimskih nepogoda, ali mislim da je najbolje za početak krenuti od Toronta, jer ima sličnu klimu a i ja sam nekako emotivno vezan za taj lepi grad na jezeru Ontario.
Dakle, prvo i osnovno pravilo koje se primenjuje u glavnom gradu Srbije je – ćutanje.
Kada udari snežna oluja i kada sneg i led zatrpaju grad najvažnije je da se onaj ko je na funkciji gradonačelnika i njegovi saradnici ne oglase ni jednom rečju. Time se postiže psihološki efekat na građane koji željno očekuju da im se nešto kaže.
Na primer: zašto ulice nisu očišćene, zašto je zavladao kolaps u gradskom saobraćaju, zašto je veliko iznenađenje za sve kada sneg padne u februaru itd. Uostalom, imali su na raspolaganju vremensku prognozu, pa zašto je nisu pratili? Onaj ko se na ulici našao tog jutra uradio je to na sopstvenu odgovornost. Nemojte da ponavljate grešku koju stalno rade gradske vlasti Toronta i da odmah na ulice izvedete kompletnu mehanizaciju, posipate tone soli i redovno obaveštavate vozače. Ne, to je velika zabluda. Samo dajete motiva onim nezadovoljnim skotovima kojima nikada ništa ne valja da vam psuju milu majku i prete da će na sledećim izborima da vam vide leđa.
Treba ih pustiti da se jedno dva dana dave u snegu i bljuzgavici, da lome ruke i noge na poledici i da se stalno pitaju šta radi ta vlast. Razumete – poenta je u tome da vlast stupi na scenu onda kada dogori do nokata i da nastupi kao spasilac. Narod je stoka jedna grdna i obično je zadovoljan malim uslugama. Ako im mnogo dajete tražiće još više, to ne zna za meru. Ali, vi ste organ koji uspostavlja meru. Zapamtite to.
Drugo. Nakon što odlučite da stupite na scenu vaša prva odluka mora da odjekne i da se pamti. Nemojte kao do sada da sve ostavite komunalnim službama, čiji je to i posao, da sve odrade za par sati i vama ne ostave ni mrvicu slave. Najbolje je da se pojavite pred kamerama i ozbiljnim glasom obznanite da se sve škole, vrtići i fakulteti imaju zatvoriti pod hitno na jedno dve nedelje dok pošast ne prođe.
Znam, reći ćete sada da bi vas verovatno odmah poslali u ludnicu. Na stranu to što većina građana Toronta misli da vam je tamo i mesto, ali razmislite još jednom. Đaci i studenti u ovo doba godine ionako ništa ne rade, ušteda na grejanju i struji je povelika, a da ne pričamo o oduševljenju koje ćete izazvati kod najmlađih. A oni su i budući birači, zar ne? Tako to radi gradonačelnik Beograda pa mu ništa ne fali. Još ga predlažu i za premijera. Sad već vidim kako vam se smeši brk pri pomisli da se useljavate u rezidenciju na 24 Sussex Drive u Otavi.
Treće. Od one gomile dupelizaca i čankoliza koji vas okružuju oformite nešto što se zove krizni štab. To naravno ničemu ne služi, jer ćete vi donositi sve odluke, ali zvuči ozbiljno i ostavlja utisak. Nemojte sad da sitničarite sa tim da se krizni štabovi u ozbiljnim zemljama oformljuju samo u slučaju ratnog stanja i izuzetno razornih elementarnih nepogoda, a ne zato što je pao sneg u februaru. Ako se narodu kaže da je formiran krizni štab, ima da ćuti i sluša.
Sledeći korak se donosi nakon par dana kada je već svima pun kofer i snega i zime i neočišćenih ulica i ledenica koje padaju sa krovova i ubijaju prolaznike...A to je – vanredna situacija. Kada to ozbiljnim glasom objavite na televiziji svima će biti jasno koliko je situacija ozbiljna i sve oči će biti uprte u vas kao u jedinog spasioca. Vi ste do sada u Torontu grešili što ste zimu i sneg prihvatali kao normalne pojave u ovim mesecima i što ste napravili sistem koji funkcioniše tako da niko ne shvata kao senzaciju što su, bez obzira na to kolika količina snega padne, ulice čiste već za par sati. Tamo, recimo, niko i ne obraća pažnju na svu onu silesiju mehanizacije, stotine kamiona, grtalica, utovarivača, posipača i ostalih čuda koja čisti grad bez velike buke i pompe. Ali ovde gde vlast zna šta radi i kako se postupa sa narodom, čim se nakon nekoliko dana pojavi neki ubogi kamiončić sa namerom da razgrne sneg, odmah ga sa svih terasa obasipaju cvećem a žene iznose vozaču toplu gibanicu i rakiju da se malo okrepi čovek po ovoj hladnoći. Naravno, sukcesivno i dozirano čišćenje ulica već nakon nekog vremena kvalifikuje gradonačelnika za narodnog heroja.
Četvrto. Pogasite struju svim firmama koje nešto proizvode. Mislite da sam lud? Pravo da vam kažem i ja sam to mislio za one koji su propisali tu meru ovde u Srbiji i da će ih gnevni radnici motkama umočenim u nusprodukte izbaciti iz toplih kancelarija, ali se pokazalo da sam u teškoj zabludi. Neverovatni spin majstori su me ubedili da je to mera iznad svega korisna i da to što fabrike neće raditi par nedelja ne predstavlja apsolutno ništa. I da vidite čuda, tako i bi. Niko se baš nije puno uzbudio. Doduše, neki koji sebe zovu ekonomistima krv propljuvaše vičući da se šteta koja je napravljena meri u milijardama, ali ko još njih sluša. Važno je ono što kaže vlast. Vi verovatno mislite da je to u Kanadi apsolutno nemoguće izvesti, ali probajte pa ćete videti. Verujte mi na reč, između Kanađana i Srba i nema neke velike razlike. Stvar je samo u tome kako se postavi sistem. Posle sve ide kao po loju.
Peto. Ugledajte se na beogradske kolege i uspostavite dežurstvo novinara City TV koji će vas pratiti na svakom koraku. Recimo, kamera vas snima u dvorištu opustelog obdaništa gde pravite sneška belića da dočeka najmlađe sugrađane kada se vrate u vrtiće, zatim vas vidimo sa vrednim radnicima gradskog zelenila koji rade bez prestanka u tankim jaknama i bez rukavica, sa vozačima kamiona koji su javili kući da ih ne čekaju pre proleća, sa vrednim policajcima koji nemaju vremena da jure kriminalce od silnih obaveza da prevode stare i nemoćne preko pešačkih prelaza koji još nisu očišćeni... Prestanite više da se slikate samo u kabinetu i izađite na ulice da vas narod vidi i oseti čvrst stisak vaše ruke koji govori više od reči.
Šesto. Obratite pažnju na stajling, tj. na odevanje. Ne možete napolje i pred kamere u odelu i kravati . Vaše kolege u Srbiji za ovakve prilike nose kombinaciju crno-crno. Crna majca, crna jakna. To slikovito govori koliko ozbiljno shvataju vanrednu situaciju, a u isto vreme daje do znanja da su u svakom trenutku spremni za akciju ako treba pogurati auto zaglavljen u snegu ili preneti na ramenima trudnicu do obližnje bolnice. Naravno, ozbiljan izraz lica se podrazumeva, tamni podočnjaci koje dobra šminkerka može da vam daruje govore o gomili neprospavanih noći i brizi za narod. Bilo bi dobro da se okružite sa nekoliko kratko ošišanih bizgova koji nemaju vrat i stalno zveraju okolo pazeći da vam koja ledenica ne padne na glavu...
I sada ono najvažnije. Vreme je vaš saveznik. Svaka zimska nepogoda ima svoj kraj i svaki sneg, ma koliki bio, mora jednom da se otopi. Bitno je da narod to ne shvati kao dar sa neba, nego kao vašu zaslugu. Kada vidite da se proleće primiče, možete slobodno da oglasite kraj vanredne situacije i da se na televiziji pojavite sa velikim osmehom zahvalnosti svima koji su nesebično i danonoćno radili da se pobedi pošast zvana – sneg u februaru.
Nemojte da ponavljate istu grešku pa da stanovnici Toronta opet shvate to kao normalan prirodni ciklus oko koga se ne treba previše uzbunjivati. Donesite malo akcije u njihove dosadne živote i uvrežen stav da oni samo trebaju da plaćaju porez a da će gradska vlast da uradi sve ostalo.
Eto, nadam se da će vam ovih nekoliko saveta i iskustvo beogradskih kolega biti od pomoći da pobedite na narednim izborima.
S poštovanjem,
Vaš doskorašnji sugrađanin
 
Poslednja izmena:

Back
Top