Dragan_srbcg
Ističe se
- Poruka
- 2.641
KAKO SU SE ALBANCI PROGLASILI ZA ILIRE
Nema naučnih dokaza da su Albanci ilirskog porekla. Dokazano je kako albanski jezik nema ilirsko poreklo, nego spada u tračke jezike, odnosno ima dakomezijsko poreklo. Teorije o ilirskom poreklu, spadaju u red onih tvrdnji albanskih naučnika, po kojima Boj na Kosovu, na primer, nisu protiv Turaka vodili Srbi, nego Iliri, Arbanasi, Šiptari odnosno Albanci
Kosovo za naš narod nije obična zemlja, mogući životni prostor, teritorija koja se može kupiti i prodati, oblast, krajina... Ono je nama centar sveta, legenda, izvor identiteta, uteha u porazima i nada u opstanak. Bez njega nama nema ni prošlosti, ni budućnosti, pa ni života. Ono je velika narodna, opšta, i kolevka i grobnica, "đe je svako od nas poginuo mnogo prije no što se rodio", kako reče pesnik.
Mi ga ponovo možemo izgubiti, kao što smo ga i do sada gubili. Na bojnom polju, jer nismo svemoćni, ni najjači. Pa čak i bez prolivanja krvi, pred svetskim sudom, po diktatu sile i nepravde. Ali, mi ćemo opet želeti da ga povratimo i osvetimo. Bez takve želje ne bismo mogli ni postojati kao narod. Bez Kosova u srcu doživeli bismo ono što je Sartr formulisao kao smrt u duši. Čak već sada, svi oni naši ljudi, ravnodušni prema Kosovu i njegovoj sudbini, objektivno ne mogu više smatrati da su Srbi.
Ne govori i ne misli tako samo neko ko je tamo rođen, koga za te krajeve vezuju uspomene na izgubljeni raj detinjstva, kućnog ognjišta i majčine ljubavi, kome su tamo ostali prva vera i grobovi roditelja i predaka... Ne, tako misli i oseća, i tako mora misliti i osećati svako koga je srpska majka odgajila i srpskome jeziku naučila, ko je srpsku-knjigu čitao i srpsku školu učio, pa ma gde da je rođen, makar i na dalmatinskom Kosovu, kraj tamošnje crkve Lazarice, tako pusta ne ostala...
Takve misli i saznanja, i takva osećanja, izviru iz svega što je na srpskom jeziku ispevano i napisano, iz svih knjiga i enciklopedija, iz svih frula i gusala, od vladike Rada i slepoga Filipa Višnjića, pa hiljadu i više godina unazad, do svetih Ćirila i Metodija.
I ne samo na srpskom. Takve misli i saznanja izviru i iz mnogih stranica napisanih na drugim evropskim jezicima, recimo, na nemačkom. Evo i primera.
Polje gde su se sreli Krst i Polumesec
Davne 1889. godine, 5. oktobra, sa kote 947 šumovitog Prepolca, sa granične srpsko-turske linije, posmatrao je, durbinom, naše još porobljeno Kosovo slavni austrijski novinar i pisac Feliks Kanic, autor kapitalnog dela o Srbiji i srpskom narodu "Das Konigreich Serbien und das Serbenvolk". Evo šta je tom prilikom zabeležio i kakve su ga misli morile:
Moj durbin je u široko razvijenom reljefu najpre potražio u jasno uočljivom toku Laba njegovu istorijski najzanimljiviju tačku - Kosovo polje, koje je bilo udaljeno 54 km i ležalo 350 metara niže. Mada je trebalo 18 časova da se ono pređe uzduž i 8 da se pređe popreko, video sam samo magličastu svetlu, traku, na kojoj oštro oko Dimitrijevo (Kanicovog pratioca, srpskog oficira Dimitrija Rakića - prim. T.T.), bar kako on tvrdi, u jednoj tamnoj tački raspoznaje tulbe sultana Murata; tu je sultan pao, a srpski knez Lazar na Vidovdan 1389, bacivši poslednji pogled na svoju razbijenu vojsku, izgubio život i carstvo. Nešto zapadnija blaga uzvišica treba da je planina Goleš, na kojoj je Lazarev neverni (?) zet Vuk Branković, sa 12 000 oklopnika, napustio bojno polje u trenutku odluke.
1389 - 1889. Tačno pet stotina godina od onog kobnog dana za orijentalno hrišćanstvo. Šta li bi bilo od Istoka da nije bilo tog nesrećnog 28. juna, koji je vlast nad njim izručio Bajazitu? Sudbina naroda zavisi od odluka mača, i sve suprotne težnje danas i sutra teško da će tu moći nešto da izmene! Pogled mi je kao začaran ostao na tom nesrećnom polju, koje je delovalo ozbiljno kao i brda koja su ga okruživala, i koje je, mada pozlaćeno suncem, budilo tako tužne uspomene!
Prema jugo-jugoistoku - pisao je dalje Kanic - slikom gospodari protegnuta Šar-planina, s snegom pokrivenim LJubotenom, koji se vidi čak iz Soluna, a malo dalje na zapad-jugozapad dižu se između Prizrena i Đakovice oštro profilisani krečnjački vrhovi, malo zapadnije u toploj podnevnoj izmaglici nejasne konture crnogorskih graničnih brda sa Čičavicom koja oivičava Kosovo polje i na čijim je padinama veliki ugarski vojskovođa Janoš Hunjadi bio tako potučen da Srbi kad govore o nečijoj teškoj nesreći još i danas kažu: "Stradao kao Janko na Kosovu!" - Sve do danas je široko bojno polje ostalo neobrađeno, jer i Turci i hrišćani prezaju od toga da zaoru zemlju tako obilno zalivenu krvlju njihovih predaka.
Nekoliko stranica dalje Nemac Kanic sasvim hladno razmatra naučno pitanje da li je glavnina Lazarove vojske 1389, kao i Hunjadijeve 1448, došla na Kosovo preko vrletne Kosanice, kako misle srpski pisci, ili od Kuršumlije, uz Banjsku reku, preko Prepolca, što njemu izgleda logičnije.
One su obe - zaključuje Kanic - kao i grofa Pikolominija 1688, kao Zekendorfova 1737. i pukovnika Lešjanina 1877, išle od Kruševca uz Rasinu, kroz Jankovu klisuru, preko Blaca, Barbatovca i Kuršumlije, pa uz Banjsku reku preko Prepolca u dolinu Laba, gde su Krst i Polumesec hteli da se bore za prevlast na Balkanu.
Tako je Nemac Kanic u svojoj (pro)srpskoj duši tugovao za Kosovom, uz kristalno jasno saznanje da se tu, na pravcu severozapad - jugoistok, već pet, odnosno, sada šest vekova, vodi ogorčena borba Krsta i Polumeseca oko prevlasti na Balkanu, i uz bolno uverenje da se sudbine naroda određuju mačem i da su sve suprotne težnje bez ikakvih izgleda, kako nekada, tako i danas i sutra.
Evropski koridor ili "zelena transverzala"
Taj mali Kanicov istorijski pogled na Kosovo, durbinom, dovoljan je, čini se, kao uvod u ove priloge etničkoj istoriji naših krajeva i zemalja, s namerom da ukaže na neraskidivu povezanost istorijskih pitanja i pitanja savremenosti. Da ukaže na milenijumsku dugotrajnost određenih istorijskih procesa koji se odvijaju kroz vreme u ciklusima ili u talasima.
Opredeljivanje za "jačicu", tj. jaču stranu u sukobu, deo je tradicije i kolektivne psihologije Albanaca. Istina i pravda , gotovo po pravilu, na strani su jačeg. Čak i kad se prekrši čuvena šiptarska "besa", to može biti opravdano ako je učinjeno od jače strane. Uloga mirovnih veća, bilo da sude po šerijatu, ili zakonu Leke Dukađinija, najčešće je bila da nađu vešto opravdanje i presude povoljno za "jačicu". Za "jačicu",Arbanasi su se opredelili i u Kosovskoj bici. Došli su pred Muratov šator, nazvavši mu: "Mir dita!" (Dobar dan!). Sultan je mislio da mu se predstavljaju, te im ostade ime Mirditi.
Ako je u Muratovo i Lazarovo vreme turski imperijalni san bio okrenut prema severozapadu Evrope, u ove naše dane se na tom istom pravcu, samo iz suprotnog smera, ostvaruje nemački imperijalni san o jugoistoku Evrope kao području nemačke dominacije. I kao što se Bajazit posle srpskog poraza na Kosovu zadovoljio, za prvo vreme, stvaranjem koridora preko Kosova i Raške radi osvajanja Bosne, isto tako i danas mastrihtska Evropa nema vremena da pozavršava svoje krvave poslove u Bosni, nego žuri da otvori koridor preko Raške i Kosova ka daljem jugoistoku do Istanbula i Anadolije. To što taj koridor mnogi nazivaju "zelenom (muslimanskom) transverzalom" nije baš bez veze, jer se njegovim trasiranjem i stvaranjem zaista budi i oživljava i osmansko nasleđe na Balkanu, te se otvaraju novi putevi za prodor islamizma u Evropu. A to su sve faktori koji snažno deluju na etničke procese, određujući im negativan karakter, izazivanjem etničkih sukoba, pa etničku istoriju područja čine na duži rok komplikovanom i dramatičnom, ispunjujući je patnjama, krvoprolićima i ljudskim tragedijama.
Gresi jugoslovenskih etnologa
S tim u vezi možemo slobodno reći da je moderna srpska etnologija, nekada toliko cenjena i hvaljena, u ovom veku gotovo potpuno promašila svoj cilj, baveći se tako reći isključivo etničkim i etnogenetskim procesima i faktorima koji pozitivno deluju na zbližavanje, kulturno izjednačavanje i političko ujedinjavanje naroda i narodnosnih grupa. Kao da su svesno ili nesvesno želeli da time propagandno deluju i daju svoj doprinos stvaranju jednog miroljubivog i pitomog, ali otpornog, duhovnog, kulturnog, etničkog i političkog jugoslovenstva. Dok im je stvarnost bila sasvim drukčija.
U stvarnosti, na delu je bilo produbljivanje sta-rih etničkih sukoba i antagonizama i stvaranje novih. Umesto ujedinjavanja, na delu je bilo pregrupisavanje i stvaranje novih odnosa snaga. Tako je u toku samog svog nastajanja, etničko jugoslovenstvo gubilo polet, razgrađivalo se i propadalo. Štaviše, etnički procesi bili su vrlo nepovoljni i unutar samog srpskog naroda, ostarelog, oronulog, umornog i duhovno malaksalog, istrošenog u neprestanim ratovima i bunama, te je sve odisalo skorim zavadama i podelama, i raspadom jedva sastavljene celine.