D U K Lj A N I N
Ističe se
- Poruka
- 2.960
Verski službenici iznad zakona
27.06.2009
Omer Karabeg
Kolika je moć religije u Srbiji i BiH, te koliko je odmakao proces klerikalizacije? Mišljenja o ovim i drugim pitanjima odnosa religije i verskih institucija, te države i društva, u novom izdanju Mosta iznose profesori filozofskih fakulteta iz Sarajeva i Beograda, Enver Kazaz i Milan Vukomanović.
Razgovarano je i o tome kakav je uticaj verskih lidera na politiku, zašto vlada Srbije ne donosi nijednu važniju odluku bez konsultacije sa Sinodom Srpske pravoslavne crkve, koliki je uticaj poglavara Islamske verske zajednice reisa Cerića na politiku u Bosni i Hercegovini, o privilegijama verskih službenika, kao i o tome da li je povlašćeni polozaj religije u Srbiji i Bosni i Hercegovini prepreka na njihovom putu u Evropsku uniju?
Omer Karabeg: Kolika je moć religije danas u Srbiji?
Milan Vukomanović: Moć religije u Srbiji ne bi trebalo potcenjivati, ali ni precenjivati. U Srbiji je danas na delu, na žalost, jedna partokratija ili partotiranija, kako je moje kolege sa Fakulteta političkih nauka obično nazivaju. Srpska pravoslavna crkva nije politička partija, ali činjenica je da je već izvesno vreme na delu podržavljenje Srpske pravoslavne crkve.
Kazaz: "Vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini ponašaju se kao ideološke i političke institucije prve vrste. One su temeljne institucije moći."
Enver Kazaz: Sve vjerske zajednice i u Bosni i Hercegovini djeluju vanustavno. Kad to kažem, onda mislim na slijedeće: klerikalizacija se u Bosni i Hercegovini očituje kao trovjerska, odnosno troinstitucionalna ili trocrkvena moć. Pritom pod pojmom crkve podrazumijevam i Islamsku zajednicu. Vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini ponašaju se kao ideološke i političke institucije prve vrste. One su temeljne institucije moći.
Omer Karabeg: Može li se reći da Srpska pravoslavna crkva obezbeđuje ideološki koncept vladajućim garniturama u Srbiji?
Milan Vukomanović: Moglo bi se reći da ona ispunjava prazan prostor, vakum koji je nastao nakon sloma komunizma
Vukomanović: "U vreme nedavnog skandala s antidiskriminacionim zakonom u novinama se mogao pročitati i ovakav naslov “Vlada čeka stav Sinoda“. Dakle, civilna vlada je čekala odluku crkvene vlade. Mislim da bi to danas bilo moguće samo u dve do tri zemlje u svetu."
krajem osamdesetih godina. Srpska pravoslavna crkva danas je de facto državna crkva, ali politički razlozi još uvek nalažu da se ona u ustavu i zakonu tako ne definiše. Činjenica da su svi ministri vera antisekularne orijentacije, a neki od njih su i profesori Bogoslovskih fakulteta, potvrđuje ovu simbiozu o kojoj govorim. U vreme nedavnog skandala s antidiskriminacionim zakonom u novinama se mogao pročitati i ovakav naslov “Vlada čeka stav Sinoda“. Dakle, civilna vlada je čekala odluku crkvene vlade. Mislim da bi to danas bilo moguće samo u dve do tri zemlje u svetu, na pamet mi padaju Grčka i Iran.
Jak uticaj na političke odluke
Enver Kazaz: U Bosni i Hercegovini vjerski lideri odlučuju o ideologijskoj i političkoj ravni, a naravno i o kadrovskoj. Kad bismo probali pojednostaviti tu priču, onda bi to izgledalo ovako: reis Cerić je najmoćniji političar u Bosni i Hercegovini imajući u vidu snagu njegovog upliva na glavne partije na bošnjačkoj strani. Isto to važi i za Srpsku pravoslavnu crkvu na srpskoj i Katoličku crkvu na hrvatskoj strani. Možemo slobodno reći da je Bosna i Hercegovina danas procrkvena ili proreligijska država pri čemu je religija najvažniji ekonomski faktor u zemlji. Religijske institucije su najbogatije institucije u Bosni i Hercegovini i najznačajniji privredni subjekti.
Milan Vukomanović: "Ja mislim da nijedna druga institucija u Srbiji nema tu vrstu moći da bi mogla da stavi veto na jedan zakon kao što je to nedavno učinila Srpska pravoslavna crkva."
Milan Vukomanović: U Srbiji postoji tendencija, naročito u političkim partijama, da se verske zajednice tretiraju kao nekakve stranke koje imaju 95 posto pristalica u biračkom telu. Naime, na nedavnom popisu stanovništva 95 posto građana izjasnili su se kao vernici, a 85 posto kao pravoslavci. Naravno, iz sociološke perspektive stvari izgledaju malo drukčije - niti su verske zajednice partije, niti u Srbiji ima 95 posto vernika u pravom smislu reči. Međutim, ono što svakako privlači pažnju je sve izrazitije prisustvo verskih lidera na različitim skupovima, oni neretko daju političke izjave koje su često kontraverzne. U svakom slučaju raste njihova politička moć, a i njihova ekonomska moć je svakako veća nego što je ikada bila u prošlosti. Sve to govori da dolazi do jedne vrste simbioze, ako ne i partnerstva, između crkve i države danas u Srbiji.
Omer Karabeg: Da li se predsednik Tadić i premijer Cvetković konsultuju sa Sinodom Srpske pravoslavne crkve pre nego što donesu neke važne odluke?
Milan Vukomanović: Oni sačekaju da stigne telefonski poziv iz Patrijaršije ili iz neke eparhije i onda stopiraju zakon koji treba da uđe u skupštinu. Tako je bilo u pomenutom slučaju sa antidiskriminacionim zakonom. Ja mislim da nijedna druga institucija u Srbiji nema tu vrstu moći da bi mogla da stavi veto na jedan zakon kao što je to nedavno učinila Srpska pravoslavna crkva.
Omer Karabeg: Na koji način verski lideri u Bosni i Hercegovini utiču na političke odluke vodećih ljudi u državi?
Enver Kazaz: Na vrlo direktan. Evo kako to radi poglavar Islamske zajednice gospodin Cerića koji pokušava da suv
Ako pogledamo avanture gospodina reisa Cerića, onda ćemo vidjeti da se on na jednoj strani pokušava nametnuti kao evropski faktor koji će oko sebe okupiti muslimane Evrope, a na unutarnjoj, bosanskoherecegovačkoj sceni on se ispoljava kao čisti nacionalistički faktor.
remeni bošnjački identitet arhaizira, ne samo klerikalizira nego, kažem, i arhaizira, da ga podredi jednoj kolonijalnoj, osamanofilskoj identifikaciji i da onda preko toga utiče na izbor kadrova u Stranci demokratske akcije i Stranci za Bosnu i Hercegovinu. Podsjetiću na njegovu izjavu da su temeljni identifikacioni faktori Bošnjaka sultan El Fatih, Alija Izetbegović i Haris Silajdžić. Kad on to poreda, to izgleda ovako: sultan El Fatih jer je u Bosnu donio islam, ja bih rekao na sablji osvojivši teritorij srednjevjekovne bosanske države, Alija Izetbegović je iz sfere privatnosti uveo islam u javni prostor, a Haris Silajdžić bi po Ceriću trebalo da spasi Bosnu i Hercegovinu donošenjem novog hegemonijskog, unitarnog ustava, po kojem bi Bošnjaci mogli da dominiraju nad ostalima. Ako pogledamo avanture gospodina reisa Cerića, onda ćemo vidjeti da se on na jednoj strani pokušava nametnuti kao evropski faktor koji će oko sebe okupiti muslimane Evrope, a na unutarnjoj, bosanskoherecegovačkoj sceni on se ispoljava kao čisti nacionalistički faktor. Na žalost, u njegovim rukama je ogromna politička i ideologijska moć. Reis Cerić se u posljednje vrijeme ponaša kao velikodržavni ideolog. On se u Sandžaku pojavljuje u nekoj vrsti isusovske, mesijanske varijante kao spasitelj. Ali reis Cerić nije usamljena pojava u Bosni i Hercegovini. Kao troreligijska država Bosna i Hercegovina je nepovratno podijeljeno društvo i zapravo talac religijskih politika. Rekao bih da su religijske institucije prevršile mjeru, da su se deklarirale kao prevashodno ideološke i političke, a onda i kadrovske institucije. O tome najbolje govori izlet reisa Cerića u Sandžak kao i nevjerovatni inkvizitorski odnos Srpske pravoslavne crkve prema nevladinim aktivistima u Trebinju.
Omer Karabeg: Gospodin Kazaz je pomenuo slučaj koji se dogodio u Trebinju, kada su Nikola Sekulović i Blažo Stevović, aktivisti nevladinih organizacija, kritikovali zahumsko-hercegovačkog vladiku Grigorija, pa ih je crkveni sud izopštio iz crkvene zajednice zbog, kako se kaže u saopštenju, klevetničkog delovanja i blaćenja crkvenih velikodostojnika. Ovo neverovatno podseća na vremena komunističke diktature kada je sud Partije presuđivao ljudima. A danas biti izopšten iz crkvene zajednice je isto kao nekada biti isključen iz Partije, možda još i gore.
Milan Vukomanović: Glavni protagonista slučaja u Trebinju je jedan vladika, koji navodno zastupa nekakvu reformsku orijentaciju unutar Srpske pravoslavne crkve, iako ja ne verujem u nekakvu podelu na reformiste i konzervativce. Ono što je tu mene začudilo jeste činjenica da se on nije obratio civilnom sudu. On je mogao, ako je reč o kleveti, da se obrati civilnom sudu i da zahteva određenu satisfakciju. Umesto toga on se obratio crkvenom sudu koji jako dugo, već decenijama nije bio aktivan i koji podseća na neku vrstu šerijatskog suda, a i na sud Partije koji je svojevremeno bio vrhovni ideloški sud.
Privilegovana klasa
27.06.2009
Omer Karabeg
Kolika je moć religije u Srbiji i BiH, te koliko je odmakao proces klerikalizacije? Mišljenja o ovim i drugim pitanjima odnosa religije i verskih institucija, te države i društva, u novom izdanju Mosta iznose profesori filozofskih fakulteta iz Sarajeva i Beograda, Enver Kazaz i Milan Vukomanović.
Razgovarano je i o tome kakav je uticaj verskih lidera na politiku, zašto vlada Srbije ne donosi nijednu važniju odluku bez konsultacije sa Sinodom Srpske pravoslavne crkve, koliki je uticaj poglavara Islamske verske zajednice reisa Cerića na politiku u Bosni i Hercegovini, o privilegijama verskih službenika, kao i o tome da li je povlašćeni polozaj religije u Srbiji i Bosni i Hercegovini prepreka na njihovom putu u Evropsku uniju?
Omer Karabeg: Kolika je moć religije danas u Srbiji?
Milan Vukomanović: Moć religije u Srbiji ne bi trebalo potcenjivati, ali ni precenjivati. U Srbiji je danas na delu, na žalost, jedna partokratija ili partotiranija, kako je moje kolege sa Fakulteta političkih nauka obično nazivaju. Srpska pravoslavna crkva nije politička partija, ali činjenica je da je već izvesno vreme na delu podržavljenje Srpske pravoslavne crkve.
Kazaz: "Vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini ponašaju se kao ideološke i političke institucije prve vrste. One su temeljne institucije moći."
Enver Kazaz: Sve vjerske zajednice i u Bosni i Hercegovini djeluju vanustavno. Kad to kažem, onda mislim na slijedeće: klerikalizacija se u Bosni i Hercegovini očituje kao trovjerska, odnosno troinstitucionalna ili trocrkvena moć. Pritom pod pojmom crkve podrazumijevam i Islamsku zajednicu. Vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini ponašaju se kao ideološke i političke institucije prve vrste. One su temeljne institucije moći.
Omer Karabeg: Može li se reći da Srpska pravoslavna crkva obezbeđuje ideološki koncept vladajućim garniturama u Srbiji?
Milan Vukomanović: Moglo bi se reći da ona ispunjava prazan prostor, vakum koji je nastao nakon sloma komunizma
Vukomanović: "U vreme nedavnog skandala s antidiskriminacionim zakonom u novinama se mogao pročitati i ovakav naslov “Vlada čeka stav Sinoda“. Dakle, civilna vlada je čekala odluku crkvene vlade. Mislim da bi to danas bilo moguće samo u dve do tri zemlje u svetu."
krajem osamdesetih godina. Srpska pravoslavna crkva danas je de facto državna crkva, ali politički razlozi još uvek nalažu da se ona u ustavu i zakonu tako ne definiše. Činjenica da su svi ministri vera antisekularne orijentacije, a neki od njih su i profesori Bogoslovskih fakulteta, potvrđuje ovu simbiozu o kojoj govorim. U vreme nedavnog skandala s antidiskriminacionim zakonom u novinama se mogao pročitati i ovakav naslov “Vlada čeka stav Sinoda“. Dakle, civilna vlada je čekala odluku crkvene vlade. Mislim da bi to danas bilo moguće samo u dve do tri zemlje u svetu, na pamet mi padaju Grčka i Iran.
Jak uticaj na političke odluke
Enver Kazaz: U Bosni i Hercegovini vjerski lideri odlučuju o ideologijskoj i političkoj ravni, a naravno i o kadrovskoj. Kad bismo probali pojednostaviti tu priču, onda bi to izgledalo ovako: reis Cerić je najmoćniji političar u Bosni i Hercegovini imajući u vidu snagu njegovog upliva na glavne partije na bošnjačkoj strani. Isto to važi i za Srpsku pravoslavnu crkvu na srpskoj i Katoličku crkvu na hrvatskoj strani. Možemo slobodno reći da je Bosna i Hercegovina danas procrkvena ili proreligijska država pri čemu je religija najvažniji ekonomski faktor u zemlji. Religijske institucije su najbogatije institucije u Bosni i Hercegovini i najznačajniji privredni subjekti.
Milan Vukomanović: "Ja mislim da nijedna druga institucija u Srbiji nema tu vrstu moći da bi mogla da stavi veto na jedan zakon kao što je to nedavno učinila Srpska pravoslavna crkva."
Milan Vukomanović: U Srbiji postoji tendencija, naročito u političkim partijama, da se verske zajednice tretiraju kao nekakve stranke koje imaju 95 posto pristalica u biračkom telu. Naime, na nedavnom popisu stanovništva 95 posto građana izjasnili su se kao vernici, a 85 posto kao pravoslavci. Naravno, iz sociološke perspektive stvari izgledaju malo drukčije - niti su verske zajednice partije, niti u Srbiji ima 95 posto vernika u pravom smislu reči. Međutim, ono što svakako privlači pažnju je sve izrazitije prisustvo verskih lidera na različitim skupovima, oni neretko daju političke izjave koje su često kontraverzne. U svakom slučaju raste njihova politička moć, a i njihova ekonomska moć je svakako veća nego što je ikada bila u prošlosti. Sve to govori da dolazi do jedne vrste simbioze, ako ne i partnerstva, između crkve i države danas u Srbiji.
Omer Karabeg: Da li se predsednik Tadić i premijer Cvetković konsultuju sa Sinodom Srpske pravoslavne crkve pre nego što donesu neke važne odluke?
Milan Vukomanović: Oni sačekaju da stigne telefonski poziv iz Patrijaršije ili iz neke eparhije i onda stopiraju zakon koji treba da uđe u skupštinu. Tako je bilo u pomenutom slučaju sa antidiskriminacionim zakonom. Ja mislim da nijedna druga institucija u Srbiji nema tu vrstu moći da bi mogla da stavi veto na jedan zakon kao što je to nedavno učinila Srpska pravoslavna crkva.
Omer Karabeg: Na koji način verski lideri u Bosni i Hercegovini utiču na političke odluke vodećih ljudi u državi?
Enver Kazaz: Na vrlo direktan. Evo kako to radi poglavar Islamske zajednice gospodin Cerića koji pokušava da suv
remeni bošnjački identitet arhaizira, ne samo klerikalizira nego, kažem, i arhaizira, da ga podredi jednoj kolonijalnoj, osamanofilskoj identifikaciji i da onda preko toga utiče na izbor kadrova u Stranci demokratske akcije i Stranci za Bosnu i Hercegovinu. Podsjetiću na njegovu izjavu da su temeljni identifikacioni faktori Bošnjaka sultan El Fatih, Alija Izetbegović i Haris Silajdžić. Kad on to poreda, to izgleda ovako: sultan El Fatih jer je u Bosnu donio islam, ja bih rekao na sablji osvojivši teritorij srednjevjekovne bosanske države, Alija Izetbegović je iz sfere privatnosti uveo islam u javni prostor, a Haris Silajdžić bi po Ceriću trebalo da spasi Bosnu i Hercegovinu donošenjem novog hegemonijskog, unitarnog ustava, po kojem bi Bošnjaci mogli da dominiraju nad ostalima. Ako pogledamo avanture gospodina reisa Cerića, onda ćemo vidjeti da se on na jednoj strani pokušava nametnuti kao evropski faktor koji će oko sebe okupiti muslimane Evrope, a na unutarnjoj, bosanskoherecegovačkoj sceni on se ispoljava kao čisti nacionalistički faktor. Na žalost, u njegovim rukama je ogromna politička i ideologijska moć. Reis Cerić se u posljednje vrijeme ponaša kao velikodržavni ideolog. On se u Sandžaku pojavljuje u nekoj vrsti isusovske, mesijanske varijante kao spasitelj. Ali reis Cerić nije usamljena pojava u Bosni i Hercegovini. Kao troreligijska država Bosna i Hercegovina je nepovratno podijeljeno društvo i zapravo talac religijskih politika. Rekao bih da su religijske institucije prevršile mjeru, da su se deklarirale kao prevashodno ideološke i političke, a onda i kadrovske institucije. O tome najbolje govori izlet reisa Cerića u Sandžak kao i nevjerovatni inkvizitorski odnos Srpske pravoslavne crkve prema nevladinim aktivistima u Trebinju.
Omer Karabeg: Gospodin Kazaz je pomenuo slučaj koji se dogodio u Trebinju, kada su Nikola Sekulović i Blažo Stevović, aktivisti nevladinih organizacija, kritikovali zahumsko-hercegovačkog vladiku Grigorija, pa ih je crkveni sud izopštio iz crkvene zajednice zbog, kako se kaže u saopštenju, klevetničkog delovanja i blaćenja crkvenih velikodostojnika. Ovo neverovatno podseća na vremena komunističke diktature kada je sud Partije presuđivao ljudima. A danas biti izopšten iz crkvene zajednice je isto kao nekada biti isključen iz Partije, možda još i gore.
Milan Vukomanović: Glavni protagonista slučaja u Trebinju je jedan vladika, koji navodno zastupa nekakvu reformsku orijentaciju unutar Srpske pravoslavne crkve, iako ja ne verujem u nekakvu podelu na reformiste i konzervativce. Ono što je tu mene začudilo jeste činjenica da se on nije obratio civilnom sudu. On je mogao, ako je reč o kleveti, da se obrati civilnom sudu i da zahteva određenu satisfakciju. Umesto toga on se obratio crkvenom sudu koji jako dugo, već decenijama nije bio aktivan i koji podseća na neku vrstu šerijatskog suda, a i na sud Partije koji je svojevremeno bio vrhovni ideloški sud.
Privilegovana klasa