Optimizam - Pesimizam

Navar

Elita
Banovan
Poruka
20.280
korelacija dveju krajnjosti..u sustini i tzv real life niko nije potpuni optimista niti je pak potpuni pesimista..svi smo negde izmedju
medjutim kada se rodi dete ono poseduje osnovni program koji mu omogucava da uci i nauci..tako da se ni jedno dete ne radja sa optimizmom ili sa pesimizmom ..dete ne zna cak ni da govori ne zna ni reci da oformi u svom detinjem umu..
stvar je u nacinu razmisljanja..pesimisticko razmisljane moze da postane takvo samo navikom..kao i svaki drugi nacin razmisljanja stice se zivotom..ili preciznije receno zivotnim iskustvom..ali i optimizam moze nam postati navikom..mislim na balansirano razmisljanje..pesimista ce videti samo negativne odlike i ishode neke situacija a optimista samo pozitivne..iako i jedan i drugi sebe zapravo obmanjuju ..pesimista ima prednost jer ce tacnije da proceni ishod neke situacije od optimiste ali koje su to situacije..svakako one nebitne narocito one u medjuljudskim odnosima..gde optimizam pomaze coveku da istraje i prevazidje trenutnu krizu u odnosima..dok pesimista jednostavno odustane..medjuljudski odnosi cine 85% ukupnje ljudske srece a optimisti su mnogo prijatniji u drustvu od pesimista pa tako i ako pesimisti tacnije procenjuju situacije optimisti su srecniji ljudi sto je na kraju jedino ispravno merilo..
optimizam je danas u eri "pozitivnog razmisljnja" postao nekako drugorazredna kategorija.ali dali je bas tako?
kakva je razlika izmedju "pozitivnog razmisljanja" i depresije..pa u sledecem..covek u depresiji misli o sebi ja sam los ja nista ne vredim dok covek koji "pozitivno razmislja" o sebi misli ja sam dobar ja vredim itd..ali primeceno je da je zajedno sa usponmom "pozitivnog razmiljanja" krenuo i uspon obolelih od depresije..kako to sad? pa lepo.."pozitivno razmisljanje" sa depresijom ima zajednicko to sto je sve to isti nacin razmisljanja..naravno mi se necemo osecati lose sve dok sebi ponavaljamo pozitivne mantre pozitivnog razmisljanja ali sta se desava kad prestanemo?
kako to da "pozitivno razmiljanje" moze da a veoma ceto i uspe u tome ..odvede coveka u depresiju?..lasno..oba razmisljnja imaju previse fokusa na sebe..covek se..baveci se "pozitivnim razmisljnajem" obucava za depresiju..
ali i optimalno razmisljenj se da nauciti sa malo samodizcipline naravno

izvor "learned optimism" od martina seligmana
 
"Neosporno po svojoj prirodi i po svojoj krvi, jedan je covek sklon vedrini a drugi tuzi", rekao je neko mnogo elokventiji od mene

Ja licno spadam u grupu optimista, dakle budala.....ha secam se jednog komentara nekog lika koji se bavio palanackom psihologijom koji je rekao - optimizam mirise na glupost - sto jeste donekle tacno, ali samo donekle. Jer i ja kao optimista mogu i volim da analiziram i to iz vise ulgova sto smatram da je dobro. E sad, druga je stvar sto analiziram samo ono sto se tice direktno mog zivota, i ono sto mene zanima, ono od cega mogu da imam korist drugim recima. Nesto kad svrstam u beskorisno, ne trudim se ni a od analiziranja..

Ne kapriam onaj deo gde si napisao da je optimisticno razmisljanje put ka depresiji? Mozda kod onih ljudi koji sami sebe teraju da razmisljaju drugacije od onoga kako bi njihova dusa razmisljala? npr. ako je neko na privi impuls sklon negativnom razmisljanju , pa se trudi da tako ne razmislja svesno, onda moguce da prava priroda mora da izbije na povrsinu bas kao voda kad nadodje, ili kao kad nesto pukne pod pritiskom. moguce mi je to samo u ovoj opciji.
Ali ako imamo coveka koji to "nesto" ima u sebi, njega nesumnjivo to ne vodi u deprisiju..
Bar po mom misljenju.
 
Poslednja izmena:
ne optimizam vec "pozitivno razmisljanje"..to su dve razlicite kategorije
ovako da uprostim..optimizam bi bio poverenje u sebe i svoje mogucnosti da se izadje na karaj sa sitacijom..i osnov je samopouzdanja..realni osnov.."pozitivno razmisljanje" je samoubedjivanje u nesto bez realne podloge za to..
 
samo nekin 15% licnosti se nasledjuje ostalo se izgradjuje ali to sto se nasledjuje nisu osobine u pravom smislu vec tendencije..
ili recimo uzmimo novorodjence iz norverske..i pustimo ga u svedsku porodicu da uci raste i razvija se..da li ce to dete biti tipican norvezanin ili ce izrasti u tipicnog svedjanina i cak mrzeti norvezane bez obzira na svoje genetsko poreklo?
 
....stvar je u nacinu razmisljanja..pesimisticko razmisljane moze da postane takvo samo navikom..kao i svaki drugi nacin razmisljanja stice se zivotom..ili preciznije receno zivotnim iskustvom..ali i optimizam moze nam postati navikom..mislim na balansirano razmisljanje..pesimista ce videti samo negativne odlike i ishode neke situacija a optimista samo pozitivne..iako i jedan i drugi sebe zapravo obmanjuju ..pesimista ima prednost jer ce tacnije da proceni ishod neke situacije od optimiste ali koje su to situacije..svakako one nebitne narocito one u medjuljudskim odnosima..gde optimizam pomaze coveku da istraje i prevazidje trenutnu krizu u odnosima..dok pesimista jednostavno odustane..]

Pojmove optimizma i pesimizma bih povezala sa nivoom samopouzdanja a time i kompleksima vise i nize vrednosti, iako na prvi pogled nista od svega ne moze da stoji u istoj korpi. Slazem se sa konstatacijom da se opt/pes uce, oblikuju teskim i lakim zivotnim situacijama, iskustvom da se prevazidju ili dosegnu na svojstven nacin. Okolnosti umeju da nametnu svakojake ili/ili izbore, jednostrana resenja, mnostvo staza od kojih treba izabrati pravu (sto kod neodlucnih izaziva jos vecu paniku), krajnosti koje odisu nepodnosljivim padom ili nerazumnim uzletom. I opet sve to ima veze sa time sa kakvom sopstvenom sigurnoscu naspram ljudi i problema jedinka stoji. Dete koje bi bilo kritikovano, stalno opominjano, zaplasivano, kaznjavano za situacije koje zahtevaju izvesnu hrabrost i samostalnost polako ce poceti da se "tetura" rame uz rame sa niskim samopouzdanjem a odatle ce i vera u svoju sposobnost biti poljuljana. Otud ce vremenom, kako nailaze komplikovaniji zadaci, biti sve manje sposobno da bez zadrske i preispitivanja uopste zapocne nesto a pozitivan ishod bi mogao da izgleda nemoguc. Odatle pocinje sivo, neprozirno, maglovito gledanje na stvari - primesa pesimizma koji postepeno poprima mnogo ozbiljnije oblike i bice sputava i pri jednostavnim pokusajima.


....kakva je razlika izmedju "pozitivnog razmisljanja" i depresije..pa u sledecem..covek u depresiji misli o sebi ja sam los ja nista ne vredim dok covek koji "pozitivno razmislja" o sebi misli ja sam dobar ja vredim itd..ali primeceno je da je zajedno sa usponmom "pozitivnog razmiljanja" krenuo i uspon obolelih od depresije..kako to sad? pa lepo.."pozitivno razmisljanje" sa depresijom ima zajednicko to sto je sve to isti nacin razmisljanja..naravno mi se necemo osecati lose sve dok sebi ponavaljamo pozitivne mantre pozitivnog razmisljanja ali sta se desava kad prestanemo?]

Ovo moze da ima smisla samo ako je "pozitivno razmisljanje" (stavljeno pod navodnike ne da bi se sugerisalo na netacnost, vec da bi se potenciralo naspram drugog pojma) produkt nasilnog lecenja depresije. Pozitivno razmisljanje samo po sebi ne moze da iznedri depresiju osim ako nije suoceno sa nekim drasticnim stanjem (velikih nenadanih gubitaka, potpunog promasaja uslovljenog nekim spoljnim, nepromenljivim, uticajnim faktorom...) i ako do nje i dodje ona nece biti hronicna, pre privremeno stanje duhovne odmazde. Ono egzistira hraneci se urodjeno/stecenim formama pozitivnog suocavanja sa svakom zivotnom preprekom. Ono ne pristaje na status quo, mirenje i bezglas ali pristaje na udarce i rane koje imaju svoju svrhu i zadatak (da se stvari prepoznaju, da se na njima covek ocelici). Ako se pak govori o "pozitivnom razmisljanju" (gde navodnici imaju svoje pravo obelezje) koje se nametnulo kao jedan od nacina prevazilazenja vec postojece depresije, onda nije nimalo cudno da nikakva mantra tkzv. pozitivnih misli ne moze da pomogne kada se nacne novi krug upadanja u crno. Jednom recju, pozitivnost se i radja i ugradjuje u sistem. Ukoliko ostane samo na prvom, sansa da optimizam zazivi jako je mala. Pesimisti - oduzmite licencu vaspitanja onima koji su svaki svojim delom uticali da postanete nepozeljni...i naspram sebe i naspram drugih!
 
mislim da pesimizam ima svoj optimističan okvir
ako se ne posmatra kao hronična *uzduž i popreko* razočaranost svakim i svačim,
već kao lična nesamerljivost sa svim *ponuđenim hepiendovima*...

autentični pesimista je onaj koji može biti sasvim uspešan u svim sferama života,
ali da pri tom oseća kako mu sve to od sveta i ljudi ponuđeno,
prosto nije dovoljan izazov...
 
Ako tezimo pozitivnom, uglavnom ce mo i biti na tom putu, iako se desavaju svima nama neke stvari u zivotu koje nas na krace ili duze vreme mogu izbaciti iz tog pozitivnog sveta u negativni, ocajni, pesimisticki...
Rad na sebi, samokntrola zelja za boljim su preduslov za svaku pozitivnost i optimizam.
Osobe koje su po prirodi optimisti su retke, a splet srecnih okolnosti u njihovom zivotu uz dobru genetiku i hemiju u organizmu mogu biti krivci za to.
 
naci meni nije jasno nesto se sabiram ovih dana kroz pricu s ljudima..i bukvalno svako kome ispricam za neke akcije koje mi se desavaju..svi nesto kao..hm..i onda pocne negativno bez kraja..onda ubedjivanje da su sumnje neosnovane..bukvalno dodju do ideja o prodaji bubrega i trgovine ljudima..alo rodjace..get a life
 
Писао сам о томе.
Радост... Је доступна свакоме. Радост не зависи од тренутне тачке, од положаја, већ од усмјерења! Уопште не зависи од тога докле, ни одакле, си дошао; не зависи од стања у којем си (у које су те утјерали или у које си си довео). Радост зависи само од смјера којим мисли твоје ходају, од Исходишта ка ком су окренуте...

Владика Николај каже сљедеће.
ОПТИМИЗАМ
Овај свет је гори од свију светова, које човек као човек може поднети. Још гори свет од овога није за људе него за демоне.
Сви људи осећају, но беже од тог свог осећања као што невешт пливач, уплашен од дубине морске, окреће леђа мору и плива ка обали.
Сви људи ово осећају, зато сви подозревају лаке оптимисте у шарлатанству. И заиста, више је шарлатанства но правог оптимизма код оних који весело гледају у овај свет, а међутим сматрају смрт тачком нашег живота.
Једини оптимист, без шарлатанства јесте онај, ко има храбрости да призна сву страхоту овог живота, но и проницљивост, да види смрт не као тачку, но као запету нашег живота - запету, после које ће нам се дати чист лист, по коме се неће више писати крвљу и сузама но златним зрацима божанске светлости и радости.
 

Back
Top