Smrt romana

Slažete li se, generalno, s iznesenim, ili ne ? Argumenti.

Imao sam nedavno u rukama roman Coetzeea (Kuuci, valjda se tako izgovara)
"Gospodar Petrograda" (to je hrvatski, mislim adekvatniji prijevod "Master of St. Petersburg" od srpskoga "Majstor iz Petrograda"). Postmodernistički roman o Dostojevskom koji se vraća 1860-ih u Petrograd i biva upleten u tamošnje petljavine. Sjajno.

I rekoh sam sebi- šteta, sada živi nekoliko majstorskih eruditskih romanopisaca
po svijetu. Npr. Garcia Marquez, Fuentes, Rushdie, Coetzee, Pynchon, McCarthy,
Grass, Roth, Vargas Llosa, ...To su obrazovani ljudi na više polja, majstori-znalci zanata,
vrlo rječiti, velike inventivnosti.. No mislim da im je trud uzaludan.

Mislim da je roman kao vrsta prošao svoje, i da ovi ljudi pišu za sve više
sužavajuću se publiku, te da nemaju efekta i zbog zakašnjelosti.

Roman, dominantna forma zapadne imaginativne književnosti doživio
je vrhunac u kojih, neka bude 80 godina. Možemo mirne duše postaviti
granicu od 1855. do 1935. U tom su periodu sva ili najbolja djela napisali Flaubert, Melville,
Tolstoj, Dostojevski, Turgenjev, Maupassant, Gončarov, Zola, Dickens, Eliotova,
James, Conrad, Dreiser, Martin Du Gard, Lawrence, Svevo, Joyce, Proust, Woolfova, Mann, Kafka, Broch, Rilke, Faulkner, Fitzgerald, Bjeli, Olješa, ...

To je, stavimo li na stranu Cervantesa, 100% vrhunskih i sigurno preko 80% velikih romana. I to je uteg kojeg ne mogu, uza svu briljantnost, podnijeti Garcia Marqueuz, Coetzee ili Rushdie. Oni znaju mnogo više od Dostojevskoga ili Prousta, školovaniji su, i literarno i općekulturno, no što to vrijedi kad su ovi majstori kreacije napravili svoje opuse kraj kojih su sva pisanija dotičnika nekako...blijeda, slaba i nedostatna.

Nije to samo razlika u talentu, nego-proš'o voz. Kao za Goethea u epovima.
Zakasnili ljudi.

Ne slažem se.

Možda si mislio na komercijalizaciju umetnosti ("i da ovi ljudi pišu za sve više
sužavajuću se publiku, te da nemaju efekta i zbog zakašnjelosti"). Danas komercijalizacija ne podrazumeva samo svođenje na pitke i plitke sadržaje, već i na svojevrsni literarni elitizam, trendovsku književnost u vidu hermetičkih, nerazumljivih romana. Što suvoparniji i naporniji za čitanje - to više u trendu. Nazovi-avangarda nema blage veze sa avangardom; reč je o profanoj literaturi "za odabrane" japije iz sveta ljubitelja takve umetnosti.

Dakle, roman ne umire; problem je u publici od koje je jedan deo naviknut da čita potpuno prežvakano i svareno štivo, a jedan deo naučen da se hvali da je pročitao (a pri tom ne razume pročitano). Ista je stvar sa svim pripovedačkim formama. Poezija je odavno u tom problemu ali, hvala Bogu, nije umrla.

Svet je porastao od vremena Dostojevskog. Ko zna koliko ima dobrih romanopisaca a da nisu stigli do nas ...

Mislim da je i tehnologija znatno doprinela.

Urvan Hroboatos:

Slažete li se, generalno, s iznesenim, ili ne ? Argumenti.

Imao sam nedavno u rukama roman Coetzeea (Kuuci, valjda se tako izgovara)
"Gospodar Petrograda" (to je hrvatski, mislim adekvatniji prijevod "Master of St. Petersburg" od srpskoga "Majstor iz Petrograda"). Postmodernistički roman o Dostojevskom koji se vraća 1860-ih u Petrograd i biva upleten u tamošnje petljavine. Sjajno.

I rekoh sam sebi- šteta, sada živi nekoliko majstorskih eruditskih romanopisaca
po svijetu. Npr. Garcia Marquez, Fuentes, Rushdie, Coetzee, Pynchon, McCarthy,
Grass, Roth, Vargas Llosa, ...To su obrazovani ljudi na više polja, majstori-znalci zanata,
vrlo rječiti, velike inventivnosti.. No mislim da im je trud uzaludan.

Mislim da je roman kao vrsta prošao svoje, i da ovi ljudi pišu za sve više
sužavajuću se publiku, te da nemaju efekta i zbog zakašnjelosti.

Roman, dominantna forma zapadne imaginativne književnosti doživio
je vrhunac u kojih, neka bude 80 godina. Možemo mirne duše postaviti
granicu od 1855. do 1935. U tom su periodu sva ili najbolja djela napisali Flaubert, Melville,
Tolstoj, Dostojevski, Turgenjev, Maupassant, Gončarov, Zola, Dickens, Eliotova,
James, Conrad, Dreiser, Martin Du Gard, Lawrence, Svevo, Joyce, Proust, Woolfova, Mann, Kafka, Broch, Rilke, Faulkner, Fitzgerald, Bjeli, Olješa, ...

To je, stavimo li na stranu Cervantesa, 100% vrhunskih i sigurno preko 80% velikih romana. I to je uteg kojeg ne mogu, uza svu briljantnost, podnijeti Garcia Marqueuz, Coetzee ili Rushdie. Oni znaju mnogo više od Dostojevskoga ili Prousta, školovaniji su, i literarno i općekulturno, no što to vrijedi kad su ovi majstori kreacije napravili svoje opuse kraj kojih su sva pisanija dotičnika nekako...blijeda, slaba i nedostatna.

Nije to samo razlika u talentu, nego-proš'o voz. Kao za Goethea u epovima.
Zakasnili ljudi.

Kliknite za proširenje...

Mislim da će vrijeme pokazati da djela nekih od pisaca iz prve grupe nisu ništa manje vrijedna od djela pisaca iz druge grupe. Ono što im nedostaje je provjera vremena - ni Dostojevski nije postao klasik preko noći. Ruždi, Pinčon, Makarti, Markez... još su živi, a ni kritika ni čitaoci ne vole formirati konačni sud o nekome ko još objavljuje.
Drugo je pitanje položaj romana u kulturi uopće. Ne mogu da sudim koji su uzroci, ali stvar je slična i u drugim umjetnostima. U doba klasičnog Holivuda, na primjer, imao si filmove koji su bili i umjetnički vrijedni i uticajni i popularni kod publike. Danas se sve dijeli na na tešku komercijalu i nezavisnu niskobudžetnu produkciju, koji pogleda par hiljada ljudi. Isto je i sa romanom. Skot Ficdžerald i Hemingvej bili su zvijezde, javne ličnosti, a koliko ljudi danas čita Kormaka Makartija, iako čovjek piše kao Fokner.
Mene sve ovo i ne pogađa toliko, književnost se ionako konzumira u osami. Više stvara logističke probleme jer, recimo, u svom ex-yu gradu od pola miliona stanovnika ne mogu da kupim posljednji Pinčonov roman (malo koji knjižar je za njega uopće čuo).

I dalje. OK, recimo da je roman otpilio svoje, šta će ga zamijeniti? Popularne književne forme su uvijek smjenjivale jedna drugu, hoće li sad doći kratka priča? Ne vjerujem. Mnogo toga ne može se reći na 10 do 40 strana. Čovjek ima potrebu da pripovijeda, a roman je savršena forma za to.
Dominacija neknjiževnih sadržaja u popularnoj kulturi (neko je spomenuo tehnologiju) je tema za drugu priliku.

Нема "смрти" романа, или било које друге књижевне форме.
Има, као и увек, добрих и лоших писаца.
Као и "квази-писаца" - једноставније - мистификатора, још једноставније - фолираната.
Деструкције, што свесне, што понесеношћу за тим свесним мистификаторима и деструкторима.
И сама идеја "смрти"... итд. јесте једна од тих мистификаторских.

quentin:

I dalje. OK, recimo da je roman otpilio svoje, šta će ga zamijeniti? Popularne književne forme su uvijek smjenjivale jedna drugu, hoće li sad doći kratka priča? Ne vjerujem. Mnogo toga ne može se reći na 10 do 40 strana. Čovjek ima potrebu da pripovijeda, a roman je savršena forma za to.
Dominacija neknjiževnih sadržaja u popularnoj kulturi (neko je spomenuo tehnologiju) je tema za drugu priliku.

Kliknite za proširenje...

Mislim da je imaginativna literatura pri kraju.
Toga je mišljenja i stari Harold Bloom, ima neki interview na
en wiki.
Inače- pa niz je formi nestao. Najbolji je primjer ep ili epska
poema (Homer, Mahabharata, Vergilije, Tasso, Milton, Dante, ...),
a ni drama se ne drži najbolje.

Čitanje fikcionalne literature bit će, mislim, neka rijetkost.