Hrvatski narod stvorili su Turci:
Hrvat, Tuga i Buga turska su imena, kao i ona hrvatskih knezova Porin i Branos
Pisala: Mirjana Dugandžija
Snimila: Mirjana Dugandžija
Da mi je razumjeti barem još koju riječ, pomislila sam izlazeći iz zgrade ankarskog aerodroma, suočena s grupama muškaraca, aerodromskih radnika i taksista, koji su na moja pitanja sipali goleme količine riječi, a jedina koju sam razabirala bila je - "mušterija".
Valjalo je priznati - nije baš bogzna kakav početak teme zbog koje sam došla u Ankaru, teorije tamošnjeg povjesničara srednjeg vijeka, Osmana Karataya, o tome kako su Turci sudjelovali u formiranju hrvatskog naroda, i o tome kako su se na putu od Galicije do Dalmacije neraskidivo pomiješali tamo negdje u mračnim dubinama ranog srednjeg vijeka.
Kad sam odustala od pokušaja da se Ankare dokopam autobusom, sjela sam u taksi i tako postala "mušterija" jednog taksista koji je, umjesto da se muči s riječima i desecima milijuna turskih lira, stvar elegantno riješio s trideset eura, bez riječi. Odvezao me u hotel koji se, naravno, nalazio u "sokaku", točnije Buklum sokaku, u urednoj kupaonici dočekao me "sabun", na meniju obližnjeg restorana "čorba", "tavuk sis" (šiš-ćevap od piletine) i razne druge vrste ćevapa... Nema veze što te riječi znamo iz nekog drugog vremena, a ne onog o kojem piše Osman Karatay. Odmah mi je bilo lakše.
Gradska vreva
Subota ujutro osvanula je sunčana, unatoč sinoćnjoj snježnoj oluji, pa mi je otkrila da je "sokak" zapravo fina ulica koja vodi ravno do trga na kojem su smještena razna ministarstva, parlament, glavna zgrada policije. Ankara je, naime, grad uprave, ureda i birokracije. Samo u parlamentu profesionalno je zaposleno 60.000 ljudi. Građani Ankare subotom ne napuštaju grad, govori Karatay, između ostalog i zato što u njezinoj okolici ne postoji ni tračak nečega što bi se moglo nazvati prirodom. Izlaze na ulice, u šetnju. Žena je mnogo manje nego muškaraca, ali ipak nebrojene trgovine u kojima veliki europski trgovački lanci prodaju svoj odjevni otpad odlično posluju. Prolazimo kroz subotnju rijeku ljudi preko središnjeg gradskog trga koji se zove Kizilay, u prijevodu, "Crveni mjesec". Naziv je to dobrotvorne organizacije koja je 1923., kad je osnivanjem turske republike Ankara postala glavni grad, ondje izgradila prve zgrade. Probijamo se i kroz gužvu na Sakarya Meydani, omiljenom Karatayevu trgu s tržnicom svijeća, "najintelektualnijem dijelu grada" u kojem su knjižare i kina u kojima igraju, s podjednakim uspjehom, "Gospodar prstenova" i domaći hit "KasabamIn incisi", u prijevodu "Biser grada", s temom iz suvremenog turskog života. Ovamo smo krenuli vođeni njegovom željom da pojedemo "skender ćevap", jedini, kaže Karatay, koji ne možete probati u Europi.
Put do protohrvata
Uz slatkiše - baklavu, tufahije i kadaif - koji neafektiranom stanovniku eks Jugoslavije također ne bi trebali biti nepoznati, Karatay počinje svoju priču. Iako smo s njegovom teorijom, uz slavensku, indoeuropsko-slavensku, germansku, germansko-karpatsku, germansko-gotsku, karpatsko--ilirsku, karpatsko-tračku, karpatsko-alarodijsku i kavkasko-alarodijsku, iransku, iranskokavkasku ili osetsku, alansku i možda još koju teoriju o porijeklu Hrvata, dobili i teoriju koju bismo mogli nazvati hrvatsko-ogurskom , Karatay ipak kaže: "Uvijek su me privlačile neistražene teme, a u turskoj historiografiji predmongolska, istočna Europa vrlo je slabo istražena. Zato sam odlučio istraživati tursko-slavenske veze", kaže Karatay, poentirajući: "Istražujući protobugare, točnije, tražeći prve Bugare, našao sam prve Hrvate!"
Osman Karatay 33-godišnji je povjesničar srednjovjekovlja, a objavio je za svoju dob zavidan broj knjiga: "Nakon destrukcije Bosne" (Istanbul, 1997.), "Krvava kosovska ravnica" (Ankara, 1999.), "Stvaranje hrvatskog naroda: hrvatsko-turske veze u ranom srednjovjekovlju" (Ankara, 2000.), "Turci" u više tomova, koji su mu prevedeni i na engleski, "Mirovni proces u Bosni i Hercegovini" (Ankara, 2000). Neke od tih knjiga objavio mu je ASAM, Centar za euroazijska istraživanja, u kojem je i sam radio. Sad ima u Corumu, u kojem živi, vlastitu izdavačku kuću KaraM, u kojoj je na engleskom jeziku objavio nešto skraćenu, ali novim informacijama obogaćenu, verziju knjige o stvaranju hrvatskog naroda pod naslovom "In Search of the Lost Tribe: The Origins and Making of the Croatian Nation".
Diplomirao je povijest na Sveučilištu Bospor u Istanbulu, a magistrirao na Sveučilištu Gazi u Ankari, gdje je sad pri kraju doktorata. Član je Turskog društva povjesničara, te je jedan od osnivača Centra za euroazijska istraživanja u Ankari, gdje je neko vrijeme bio na čelu Odjela za balkanska istraživanja.
