hladno oružje

kalis

Buduća legenda
Poruka
30.382
...ne nađoh pretragom nigde ništa o tome, a najzgodnije mi je da ovu temu postavim ovde...
pretpostavljam da poneko sakuplja, ili iz hobija prati dešavanja u svetu hladnog oružja...

Dakle, ko god nešto zna o nekoj vrsti hladnog oružja + slika, nek postavi ovde :D
A i ako ne bude nikog , ja ću sama pisati...
 
Poslednja izmena:
Naravno, prvo, KALIS

Kalis_1.18201818_std.jpg



Kalis

A traditional double edge sword to double the pain, and do a dual job that single edge sword can’t do. Kalis swords are believed to have originated in the 13th century on the island of Java in the Indonesian archipelago, and migrated to the Philippines, Malaysia, and various other Southeast Asian countries.

The Kalis sword is very distinct in appearance with various shapes and sizes. This particular blade is mostly straight from the tip down and wavy near the handle. Typically, Filipino Kalis swords are larger and heavier than their Indonesian equivalent. When used in combat the Kalis sword is primarily a slashing weapon but has dynamic thrusting power.

The Kalis sword is an important part of Filipino culture, history, and steeped in tradition.
 
Poslednja izmena:
У зависности од намене, жеље власника, развоја науке и технике, па до историјских, религијских или политичких услова у којима је постојао, нож је добијао различите форме, како у погледу димензија тако и у погледу дизајна, начина ношења и употребе. Немојмо заборавити: историјски посматрано, нож и његове претече у разним облицима сигурно су једно, ако не и једино, оружје које је човек увек носио са собом крећући се кроз врата историјских епоха и догађаја.


390529089-1233586644.jpg



eno ga gore i moj, nekada omiljeni u detinjstvu, leptir nož...šta zna dete šta je dobro... ;)
 
Noževi

Noževi kao hladno oružje verovatno imaju najdužu tradiciju među svim vrstama savremenog naoružanja. Kao i ostale vrste hladnog oružja usavršeni su do perfekcije i prilagođeni nameni koja može biti:

• Za likvidaciju-neutralisanje protivnika iz neposrednog dodira (bodeži, tanto-noževi, mačete)
• Za likvidaciju-neutralisanje protivnika sa distance (noževi za gađanje)
• Za obavljanje različitih radnji u toku izvršenja zadatka (sečenje različitih materijala i sl.-kombinovani noževi)

Noževi koji su u sastavu kompleta različitih vrsta pušaka (AP M70, PASP M79), su višenamenski i služe za:

• Kao bajonet na pušci u borbi “prsa u prsa”
• Kao borbeno sredstvo-hladno oružje skinuto sa puške
• Kao višenamenska alatka (makaze za sečenje žice, čekić)


Fabrika “Impa” iz Zemuna razvila je čitavu paletu borbenih noževa namenjenih za upotrebu u jedinicama vojske i policije. Izrađuju se uglavnom od specijalnih vrsta čelika.

TT karakteristike “Impa” borbenih noževa

Tip noža / Ukupna dužina /Dužina sečiva /Težina noža
Tanto / 1 275 mm / 145 mm / 224 gr.
Tanto / 2 391 mm / 191 mm / 333 gr.
Bodež KD-veći / 310 mm / 190 mm / 298 gr.
Bodež KD-manji / 270 mm / 145 mm / 155 gr.
Bodež “Fury” / 195 mm / 93 mm / 140 gr.
Bodež FS / 300 mm / 180 mm / 320 gr.
Nož za gađanje / 280 mm / 175 mm / 218 gr.
Ronilački nož / 290 mm / 150 mm / 410 gr.
Specijalni mini nož / 185 mm / 95 mm / 110 gr.
Pilotski nož M97H / 210 mm / 121 mm / 114 gr.
Policijski nož SM1 / 320 mm / 190 mm / 388 gr.
Policijski nož SM2 / 300 mm / 180 mm / 350 gr.
Šuriken / / / 65 gr.

Ovde ću zastati da vidim da li će se tema prebaciti na neki drugi pdf ili zaključati, pa nastavljam sutra...
 
Poslednja izmena:
Soke.jpg


Dr Masaaki Hatsumi

...e, za njim je bio lud moj bivši, trenirao je ninđucu ,
pa ajd da prvo postavim nešto japanskog hladnog oružja...za početak...

Slobodno neka me ispravi neki Lesli Eldridž ako pravim greške.
Valjda će se naći i neka Sumiko da ispravlja one muške koji budu postovali na ovoj temi.Ako ih bude bilo. ;)
 
Šuriken


Šuriken (jap. 手裏剣; rukom skrivena oštrica , tj oštrica skrivena u ruci) je tradicionalno skriveno japansko oružje koje se bacalo, u retkim slučajevima moglo je poslužiti i za ubadanje ili sečenje protivnika.
O poreklu šurikena se jako malo zna, pre svega zbog toga što je veština borbe šurikenima bila jedna od veština koja se izučavala u tajnosti. Prvi pomeni šurikena sreću se oko 1600. godine.

tm_1239047386.jpg


U popularnoj kulturi šuriken se obično zamišlja i predstavlja kao oružje zvezdastog oblika sa tri ili više vrhova koji su naoštreni,i , koje je moglo da stane u šaku. Međutim, postojali su i šurikeni koji su bili izrađeni u obliku zašiljenih štangli okruglog, četvrtastog ili osmougaonog profila dužine od oko davdesetak santimetara ili takozvani bo-šurikeni. Korišćeni su na sličan način kao i ovi poznatiji zvezdasti, to jest za bacanje, ali ponekad su i zakopavani u zemlju vrhom nagore i sakrivani lišćem.
Materijal od koga su se pravili je varirao, pravili su se od šiljaka, eksera, noževa, kovanog novca, kao i od raznih metalnih ploča.Šuriken je najčešće bio dopunsko oružje katani ili jariju.Veština rukovanja šurikenom zove se šuriken-džicu ( en. shuriken-jutsu )
Šuriken je na zapadu poznat kao “leteća zvezda” ili “zvezda nindži”.


tm_1239047324.jpg


bo-šuriken

Uprkos tome što se u filmovima ili stripovima šuriken prikazuje kao jedno od glavnih oružja koje koriste nindže, šuriken je zapravo bio sekundarno, sporedno oružje, čija je svrha bila da zbuni protinika ili da mu skrene pažnju da bi se dobila taktička prednost u dvoboju. Šurikenima se najčešće ciljalo u lice, vrat ili stopala, što su bili delovi tela najslabije zaštićeni samurajskim oklopom.

Ipak, postoje zabeleške da su šurikeni ponekad umakali u razne vrste otrova, a ponekad i zakopavani u zemlju ili životinjski izmet da bi zarđali i da bi onoga koga pogode zarazili, tada neizlečivim, tetanusom.

Podaci o tome kako su nekad izgledali šurikeni su veoma oskudni, budući da je šuriken bio oružje za jednokratnu upotrebu, pa ih je jako malo sačuvano. Danas se mogu nabaviti skoro svuda i ima ih u najrazličitijim oblicima.
 
Katana

Katana (刀) je japanski dvoručni mač (大刀, daitō), kojim su se koristili pripadnici japanske ratničke klase, samuraji. Obično se nosila u paru sa sličnim, kratkim mačem koji se naziva wakizashi. Ova dva mača, u paru, nazivaju se daisho i predstavljali su društvenu moć i čast samuraja. Dugi mač se koristio za borbu a kratki najčešće za izvršenje ritualnog samoubistva (seppuku) usled poraza i izgubljene časti samuraja.

Katana.gif




Vakizaši je kraći samurajski mač. Zajedno s katanom sačinjava daišo.
Vakizaši je obično bio dugačak između 30 i 60 cm (često 50 cm) i bio tanji od katane pa je stoga mogao lakše seći.Korišćen je za odbranu. Koristio se kada katana nije bila dostupna ili kao pomoć pri borbi. Kraći vakizaši su se mogli baciti na protivnika izvan dometa za katanu. Za razliku od ostalih oružja, vakizaši se smeo unositi u kuće pri poseti. Samuraj je uvek imao vakizaši kod sebe, čak i dok je spavao (pod jastukom). U ranijim vremenima umesto vakizaši se nosio tanto. Koristio se (uz tanto) u sepuki.

350px-Edo_period_Wakizashi.jpg



tanto
236_big.jpg




i sva tri

katana-roja-1010.jpg


katana-black-1009.jpg
 
Poslednja izmena:
Jari


Jari je japansko koplje sa tri oštrice. Dužina jarija varira od jednog pa do čak šest metara, duže jarije su nosili pešadinci, dok su kraće uglavnom nosili samuraji. Jari se odlikovao po pravoj oštrici koja je mogla biti dugčka od svega nekoliko sentimetara pa sve do jednog metra. Oštrica je pravljena od visoko kvalitetnog čelika, od istog onog od koga su se pravili nadaleko čuveni japanski mačevi, što je jarijeve oštrice činilo jako izdržljivim.

Kroz istoriju proizvedeno je dosta vrsta ovog oružja, obično je centralna oštrica bila dosta duža u odnosu na bočne. Jari je proistekao od kineskog koplja i u Japanu je ušao u upotrebu u 13. veku. Invazija Mongola na Japan 1274. i 1281. promenila je japanski način ratovanja kao i japansko naoružanje, Mongoli su koristili Kineze i Koreance naoružane dugim kopljima u velikim i ravnim formacijama oni su bili smrt za tadašnju japansku konjicu.

SH2152_1.jpg
 
Bisento


bisento.jpg


Bisento je japansko oružje na motki.Bisenta je preuzeto i prerađeno kinesko oružje Guan Dao.
Sastoji se od debele iskrivljene oštrice namontirane na dugački drveni štap ovo oružje je vrlo slično Naginati. Istorija oružja je malo nejasna, zna se da je izmišljeno u Kini tokom 5. veka. To je bila preteča Naginate i koristila se uglavnom za borbu protiv konjice .

armes3.jpg


Guan dao
arm_306.jpg
 
Naginata

Naginata (なぎなた, 長刀 or 薙刀), je oružje na motki koje su koristili japanski ratnici samuraji. Sastoji se od drvenog štapa na čijem je vrhu zakrivljena oštrica, vrlo je slična evropskom oružju zvanom glejv.Veština rukovanja naginatom se naziva naginata-džicu (naginata-jutsu).
Naginata, kao i mnoga druga oružja može biti pravljena u različitim veličinama kako bi korisniku najviše odgovarala. Generalno, naginata je bila dugačka od 1.5m do 2.1m. Oštrica je uglavnom bila iskrivljena. Kao i japanski mačevi naginata je imala izuzetno kvalitetnu oštricu, čak su neke bile i reciklirane od čuvenih katana. Naginata je takođe na suprotnom kraju od oštrice imala metalno ojačanje (uglavnom u vidu koplja), što ju je činilo efektivnim oružjem sa koje god strane se okrene.
 
Hladno oružje


U istoriji ratovanja sigurno da je najčešće upotrebljivano oružje bilo ono najstarije - hladno oružje. Danas, u eri visokorazvijenih tehnologija i sofisticiranog oružja, hladno oružje nije izgubilo svoju primenu, posebno u specijalnim jedinicama širom sveta.

Hladno oružje se samo modernizovalo i prilagodilo potrebama korisnika (sportista, vojnika, policajaca). Zabeleženo je da su američke snage u Vijetnamu, kao i Legija stranaca u Čadu imale veliki procenat gubitaka, koji su nanešeni hladnim oružjem.

Danas, u vojnim i policijskim jedinicama koristi se hladno oružje, koje uslovno možemo razvrstati u dve grupe:

• Hladno oružje za borbu „prsa u prsa“ (različite vrste noževa, bodeža i sl.)
• Hladno oružje za borbu sa distance (samostreli, lukovi i sl.)

Ova vrsta oružja posebno je veliku primenu našla u specijalnim vojnim i policijskim jedinicama širom sveta, gde je postavljen osnovni zahtev, a to je nečujno onesposobljavanje protivnika.
Oružje tzv. „tihe tehnologije” se po pravilu upotrebljava u akcijama u kojima su osnovni zahtevi: iznenađenje, efikasnost, tajnost i brzina.
 
Samostreli

Samostrel, kao hladno oružje nastao je od luka. Šira upotreba samostrela počinje u X veku, a u XVII veku u naoružanje ga uvode sve evropske armije. Na drugom Lateranskom saboru 1139. godine, Katolička crkva je bezuspešno pokušala zabraniti upotrebu samostrela u borbama hrišćana protiv hrišćana. Do XII veka samostrel se zatezao ručno, a u XIV veku dobija uzengiju i kuku. Međutim tada samostrel još nije mogao da parira, po ubojitosti, a pre svega po dometu, lukovima (engleski veliki luk je imao domet oko 400 matara). Od XV veka, kod samostrela dolazi do usavršavanja mehanizma za zapinjanje, čime je povećana brzina gađanja.

Danas se strela kako kod samostrela tako i kod lukova koristi kao:

• Sredstvo za nečujno uništenje-neutralisanje cilja
• Sredstvo inercijalnog transporta raznih ubojnih i dr. minsko-eksplozivnih sredstava, koje treba nečujno poslati ka cilju.

U odnosu na luk samostrel ima nekoliko prednosti, a to su: jednostavnost, mogućnost dejstva iz sva tri stava (ležeći, klečeći, stojeći), veći domet (preko 500 metara), ali značajan nedostatak u odnosu na luk mu je brzina gađanja (samostrel 3-5 strela u minuti, luk 10-12 strela u minuti).

Današnji savremeni samostreli se izrađuju u dve varijante:

• Recurve (rikrv) - duplo zakrivljeni ili refleksni luk
• Compound (kompaund) – sa ekscentričnim točkićima ili elipsoidima na vrhovima limbova-krakova

Materijali koji se koriste za izradu lukova predstavljaju kombinaciju najkvalitetnijih novih materijala (kompoziti, keramika, plastika, sintetička pena i dr.), ali nisu zanemareni ni klasični materijali (drvo, metal). Ti materijali su složeni u vertikalni ili poprečni presek limbova, dok se za ručicu (rajzer) upotrebljavaju legure lakih materijala, koje omogućavaju sigurno i bezbedno ponašanje konstrukcionih materijala u svim uslovima upotrebe.

Samostreli se izrađuju u varijanti puške ili pištolja.

U nekim jedinicama vojske je na upotrebi samostrel tipa “Barnett Commando”, sa optičkim nišanom 4x32.




Lukovi

Za razliku od samostrela, lukovi se ređe primenjuju u vojnim i policijskim jedinicama, uglavnom zbog većeg gabarita u odnosu na samostrel, što diktira zauzimanje isključivo stojećeg stava za gađanje.

Danas se proizvode dve vrste lukova:

• Klasični - dugi luk (Long bow) i duplo zakrivljeni ili refleksni luk (Recurve)
• Luk sa ekscentričnim točkićima ili elipsoidima na vrhovima limbova-krakova(Compound)

Luk Compound nastao je ´60-ih godina XX veka. Usavršen je do te mere da se sa njime može takmičiti u preciznosti sa pištoljima i revolverima do 100 metara. Ekscentrični točkići omogućavaju da se nategnuti luk lakše i duže zadrži u ruci, čime se omogućava duži proces nišanjenja.

Materijali od kojih se izrađuju lukovi predstavljaju kombinaciju kompozita, keramike, plastike, sintetičke pene i dr. Ti materijali su složeni u vertikalni ili poprečni presek limbova, dok se za ručicu (rejzer) upotrebljavaju legure lakih materijala.

Na luku se nalaze i kompenzatori ili vibracioni stabilizatori, specijalni inercioni restovi sa liftom, prednji nišan tzv. “pip sajt” (Pipe sight) i zadnji nišan. Vrlo precizni okidači “rilajz” (Release), za 15% povećavaju preciznost gađanja, a specijalni daljinari “grubo” određuju daljinu do cilja.
 
Poslednja izmena:
Мач

Мач је оружје за блиску борбу, мада постоје и друге намене,као што су украсне или ритуалне. Састоји се од зашиљене једностране или двостране оштрице, причвршћене за држач (балчак) и заштићене металном навлаком (ток, корице или каније).

Кратка историја мача

Прве мачеве за које се зна су правили стари Грци. Због непостојања довољно квалитетног метала (мачеви су се првобитно израђивали од бронзе) ти мачеви су били кратки и углавном су се развијали у правцу постизања што веће инерције за задавање што јачег ударца.
Римљани су први употребљавали челичне мачеве (гладиус, спата). Римска техника мачевања се наслањала на грчку те су и мачеви били слични, са том разликом што је у римској војсци мач био главно а у старој грчкој - споредно оружје.

На почетку средњег века у Европи долази до развоја квалитетнијег челика и нових легура те мачеви постају гломазни и тешки.
Средњевековна спата се развија од римске.
Феудални витезови су, између осталих, користили и веома тешке мачеве који су се морали држати са обе руке - дворучни мач, који су касније преузеле разне најамничке групе широм Европе. Постојала је и нарочита синтеза у виду једноипоручног мача који се могао користити и са једном и са две руке (тзв. енг. bastard).
У Средњем веку, најбољи мачеви су прављени у Пасауу. Касније се том центру придружују многи други оружарски центри. Преко Дамаска су увожене сабље (тзв. димискије) у Европу. Иако су по Дамаску добиле име, оне у израђиване у разним радионицама Блиског, али највише Средњег истока.

Номадски народи Азије су се углавном ослањали на сабље које су се у коњичким јуришима показале као незамењиве те су истима извршили јак утицај на Европске мачеве у истом периоду. Развој мачева и мачевања у Јапану имао је јако необичан ток (чему је сасвим сигурно допринела географска изолованост те земље) те су ратници ове земље остали ослоњени на катане или јапанске мачеве.

Са приближавањем Новог века, мачеви губе на војној намени, маси и величини. Једино се сабља задржава у формацијској употерби међу коњичким јединицама и као део парадне униформе, међу официрима.

Врсте мачева

Мачеви се разликују по тежини, облику, периоду па и посебној намени за коју су прављени. По намени мачеви се могу поделити на: борбене, спортске, украсне, ритуалне, плесне (као реквизит) и остале.

Основна подела борбених мачева је на лаке и на тешке. Лаки борбени мачеви се могу поделити на: сабље, рапире и шпаде. Тешки борбени или дуги мачеви се могу поделити на: дворучне, једноипоручне (популарнији под називом bastard) и једноручне.

Спортски мачеви су: (спортски) мач, (спортска) сабља и флорет.


Мачеви данас

Са развојем ватреног оружја мач је попримио углавном симболичко значење те га у данашњим војскама искључиво држе ради декорације. Приликом предаје мач се предаје непријатељу, а приликом деградације се официру мач узима и ломи.

Мачем се данас ипак највише служе спортисти који се баве мачевањем.
 
GREAT SWORD Greek
lg_MiniSwordsCapture_00151.jpg



Greek sword replica
Greek-sword-replica.jpg


The Greek Falcata Sword
FalcataSword.jpg


classic greek swords
hoplite_sword.jpg


*********************************



Roman swords caracterized for its short lenght.
roman-short-swords.gif


Diferent models of roman swords
legion-sword.jpg


Cinqueada sword was used by the romans.
dagger-swords-falcata52.jpg


Roman gladius is the most famous sword fo the romans swords
roman-gladius.jpg
hispaniensis.jpg

neopompei.jpg


gladiator swords
GladiatorRom.jpg
wfbg-956455-1.jpg
 
Poslednja izmena:
European Swords

image002.jpg




Longsword, German or Swiss 1425-1525 AD (Morges Museum)
image006.jpg


Longsword & Sheath of Kaiser Sigismund, via Order of Garter, English & German 1416 AD. Albeit quite fancy, this basic design was ubiquitous to Wittenwiller’s Europe (Victoria & Albert Museum
image008.jpg


Basler, Swiss 1450-1500 AD.
image011.jpg
Dagger and Sheath, 1450-1500 AD.
image014.jpg



image023.jpg
Longmesser, Tyrolean-German, about 1500 AD. Fit for fighting or hunting.


image025.jpg
Shortmesser / Messer, German, 1575-1625 AD. Although a century later than Wittenwiller, the design is basically the same as his time (Private Collection)

http://www.thearma.org/Manuals/HW-Web_files/image027.jpg Bastard-Sword, German
1080379776_stardsword.jpg
 
The French Naval Officers' Sword Model 1837
image002.jpg


image004.jpg

French Model 1837, Naval Officers' sword

image004.jpg

French Naval Officers’ sword Model 1837

image006.jpg

Le sabre français Mle 1822 de cavalerie de ligne dit “Bancal”: un mauvais procès?

image008.jpg

Swords & Art Nouveau: The French Model 1896 Cavalry Officer’s sword

image010.jpg

The Schiavona, a 17th century masterpiece

image012.jpg

A strange British sword

image014.jpg

The Italian improved handle (Italian cavalry officer’s sword M1873)


image016.jpg

A brief history of the French Manufactory of Klingenthal

image018.jpg

A brief history of the French Manufactory of Châtellerault
 
historic-swords.jpg

Historic swords
Historic swords as well as Tizona Cid sword, Colada Cid, William Wallace, Carlos V and Hernán Cortés sword

fantasy-swords.jpg

Fantasy swords
Fantasy swords as well as The Lord of the Rings swords, Excalibur and Guardian of hell sword

foils.jpg

Foils
Foils as well as Spanish foil, French, Italian, Shell foil, Rose and Black grip foil


arabian-swords.jpg

Arabian swords
Arabian swords as well as Spanish boabdil silver sword, plated and spanish isabelina sword


ceremonial-swords.jpg

Ceremonial swords
Ceremonial swords as well as Inspector reed cross sword, English, St. John and Masonic ceremonial sword


katana-oriental-swords.jpg

Katanas,wakizashis, tantos


tachi-swords.jpg

Tachi swords
Tachi swords as well as blue tachi, eastern, luxe, ivory, wood, fantasy tachi and black tachi

ninja-swords.jpg

Ninja swords
Ninja swords as well as samurai ninja, eastern, figth, ninja god of the fire, and ninja wood


taichi-swords.jpg

Tai-chi swords
Tai-Chi swords as well as Mandarin Duck sword, Luxe Tai-Chi, Simple Tai-Chi and black tai-chi sword


bullfigther-swords.jpg

Bullfighter swords
Bullfighter swords as well as Rejon of death, estoque, professional estoque for bulls and fusta
 
Следи списак средњевековног оружја, као и оруђа и средстава коришћених у средњевековним биткама.

# 1 Оружје за блиску борбу (прса у прса)
# 2 Мотка
# 3 Оружја на даљину
# 4 Опсадне справе


Оружје за блиску борбу (прса у прса)

Овде спада оружје које не користи пројектиле, тј. где су и корисник и мета истовремено у контакту са оружјем.

Постоје две основне поделе

* Оружје са оштрицом (мач, секира, нож...)
* Оружје за ломљење (буздован, јутарња звезда, флејл....)

* Мач
* Клејмор
* Дуги мач
* Скијавонеска или словенски мач
* Сабља
* Ханџар
* Дусак
* Нож
* Буздован
* Вакизаши
* Катана
* Даишо
* Томахавк
* Бојна секира
* Млат
* Бојни чекић
* Јутарња звезда
* Коша
* Срп
* Кратки мач
* Вогла
* Кунаи
* Мачета
* Танто
* Кутлас
* Викингшка секира
* Фалкон
* Кинђал
* Симитар
* Спата
* Бојна лепеза


Мотка
Ово оружје је првенствено намењено блиској борби, њена главна карактеристика је та што је неко од оружја прса у прса стављено на врх мотке (обично дрвене). Ово је једно од најстаријих врста оружја. Користило се још у каменом добу, а најбољи пример овог оружја је копље.

* Хелебарда
* Копље
* Трозубац
* Штап
* Бисенто
* Глејв
* Нагината
* Сибат
* Јари
* Коша
* Косача
* Ратне виле


Оружја на даљину


Ово оружје је намењено борби на даљину. Снагом мишића се избацује пројектил који је усмерен ка противнику. Најпознатији примерак из ове фамилије је лук и стрела.

* Ратни лук
* Велшки лук
* Хунски лук
* Мађарски лук
* Композитни лук
* Самострел
* Праћка
* Џилит
* Шурикен


Опсадне справе

* Катапулт
* Брвно за разбијање (ован)
* Балиста
* Черобалиста
* Катапулта
* Хелеполис
* Мангонел
* Опсадна кула
* Требуше
* Орангер
 

:D


tm_1231004329.jpg


Nunčake
Nunčake (kin.: 雙節棍,双截棍, shuāng jié gùn; 兩節棍,两截棍, liǎng jié gùn; 二節棍,二截棍 gèr jié gùn; jap.: ヌンチャク Zvuk čuj izgovor; 梢子棍, shōshikon; kor.: 쌍절곤 (ssang jul gon)
su tradicionalno oružje iz seta kobudo oružja, koje se sastoji od dva štapa čiji su krajevi povezani kratkim užetom ili lancem.

kobudo_weaponry_copy.jpg

Matayoshi Kobudo

U borbi, nunčaku je oružje čija osnovna prednost leži u mogućnosti munjevitog reagovanja, kao i nanošenju udaraca iz neočekivanih pravaca i uglova.

Nunčaku je jedno od tradicionalnih kobudo oružja, to jest oružja koja se koriste u okinavljanskoj tradiciji klasičnih japanskih borilačkih veština.

Poreklo nunčaku je i danas predmet različitih rasprava. Iako se svi uglavnom slažu oko toga da je nunčaku oružje kineskog porekla, prema jednom predanju, nastanak nunčaku se dovodi u vezu sa prvim carem dinastije Song, kojem je, navodno, usred borbe štap kojim se borio prepolovljen na pola. On je tada povezao polovine koje su mu ostale konopcem i stvorio novo oružje.

Prema drugom predanju, koje deluje mnogo realnije, seljacima je bilo zabranjeno da poseduju i koriste oružja sa oštricom, pa su bili primorani da se dovijaju kako su znali i umeli, tako da je nekoliko poljoprivrednih alatki (srp, kama, mlat i sl), među kojima su i nunčake, koje su se koristile za razdvajanje zrna soje i pirinča od ljuske, vremenom našlo svoj put do primene u različitim borilačkim veštinama.

Nunčaku se sastoje iz dve kratke motke, čija dužina bi trebalo da bude jednaka dužini ljudske podlaktice, koje su povezane lancem ili kanapom (nekad je za to korišćena konjska dlaka) koji je dugačak jednu širinu ljudskog dlana, tj oko desetak santimetara. Motke se najčešće prave od nekog tvrđeg drveta, mada se u novije vreme često sreću i verzije od aluminijuma, plastike, fiberglasa ili grafitnih vlakana. Za fristajl demonstracije se najčešće koriste fluorescentne nunčake.

Nunčaku se može sresti u nekoliko dalekoistočnih borilačkih veština, kao što su Okinavljanski karate, Te kvon do i neke od filipinskih borilačkih veština. U svakoj od ovih veština nunčaku se koriste na različit način – dok Filipinci najviše vole da ih koriste za udaranje, Okinavljani ih koriste prvenstveno za zaustavljanje i davljenje protivnika, dok ih, na primer, Koreanci koriste i za jedno i za drugo. Postoje tehnike u kojima se koriste jedna ili dve nunčake.

U borbi, nunčaku je oružje čija osnovna prednost leži u mogućnosti munjevitog reagovanja, kao i nanošenju udaraca iz neočekivanih pravaca i uglova. Ipak, ono što im je najjača prednost ujedno im je i najveća mana – ponekad je veoma teško kontrolisati ih i dešava se da onaj ko ih koristi udari i samog sebe.

Iako je nunčaku veoma korisno i ubojito oružje, svetsku slavu im je doneo Brus Li koji ih je koristio u svojim filmovima, kao što su Na zmajevom putu i Igra smrti. Nakon ovih filmova, nastaju brojni nunčaku klubovi i asocijacije po čitavom svetu.

Danas se nunčaku koriste kako za fristajl performanse, tako i za polukontaktne i kontaktne borbe, a u nekim državama SAD ih koristi i policija umesto pendreka ili tonfe.





 
Poslednja izmena:
Yamanni-Ryu Kobudo

Yamanni-Ryu oruzja
kobudo.jpg-for-web.jpg

bo, sai, tonfa, kama, i nunchaku


Ryukyu kobujutsu ili Kobudo kako se vecinom naziva je borilacka vjestina koristenja oruzija koja potice sa Okinave. Kobudo se trenira sa karateom. Po Evropi i ostaku svjeta treniranje kobudoa nije rasireno kao treniranje karatea. Sto ga ne cini manje vrijednim vec cak i vaznijim jer poznavanjem Kobudoa, Karate studenti dovode svoje znanja na jedan dublji i veci nivo poznavanja borilackih vjestina.

Yamanni Chinen-Ryu Kobudo (stil koji mi treniramo) je stil borbe oruzijem sa Okinawe. Ime stila Yamanni Chinen-Ryu potice iz 17 vijeka od imena porodice Chinen iz sela Tobaru, Shuri. Ryukyu BuJutsu KenKyu Doyukai (R.B.K.D.) organizacija pod vodstvom Shihan Toshihiro Oshiro, koji je glavni autoritet u svijetu za ovu vjestinu. Oruzja koje se koristi su bo, sai, tonfa, kama, i nunchaku.
Yamanni Chinen–Ryu je bio tajna i nedostupan javnosti do pocetka 80-tih godina. Shihan Toshihiro Oshiro, ucenik majstora Chogi Kishaba (ucenik majstora Chinen Masami), zasluzan je da drevni nacin borbe oruzjem stice veliku popularnost i ogromno postovanje prvo u SAD a zatim i ostatku svijeta. Krajem 20-tog vijeka i pocetkom 21. vijeka dolazi u Evropu.
Yamanni Chinen – Ryu se trenira u sklopu karate treninga. Specificno je da ovaj stil borbe oruzjem odrzava izvorni nacin praktikovanja. Nije bio pod uticajem sportskog nacina borbe vec je u cjelini tradicionalan gdje su pokreti i tehnike potpuno razlicite od danasnjih sve vise ”sportskih”.
 
O ranoj istoriji karatea ne postoje pouzdani podaci. Nema pisanog materijala koji bi nam govorio o tome gde je začet i razvijan, ko ga je unapredjivao i usavršavao. Ipak, odredjeni podaci postoje i zna se da je kempo (kinesko pesničenje) iz Kine preneto na Okinavu gde se razvio karate. Sa Okinave karate je prenet u Japan, a odatle u ostale zemlje sveta stekavši ogromnu popularnost.

Dakle, preteča karatea su kineske borilačke veštine i potrebno je sagledati na koji način su se razvijale veštine borenja u Kini.
Preciznih podataka nema, u legendama se spominje indijski kaludjer Bodidarma i on se smatra osnivačem prvih veština borenja. Naime,on je pokušavajući da ostale kaludjere nauči svom načinu meditacije uvideo da su oni isuviše fizički slabi da bi izdržali dugotrajne napore. Sve se to dešavalo u manastiru Šaolin, kolevci kineskih borilačkih veština.Bodidarma je kaludjere naučio odredjenim fizičkim vežbama koje su služile i za samoodbranu.


Hram je često bio pod najezdom razbojnika i kaludjerima je bilo potrebno da znaju da se odbrane.Normalno, onaj ko je mislio da se goloruk suprotstavi naoružanom razbojniku morao je da razvije svoju veštinu do savršenstva.Vremenom su kaludjeri postali vešti ratnici i poznati širom Kine. Šaolinski boks se razvijao, nastajali su novi stilovi i veštine. Tako danas ima ogroman broj različitih stilova kung fua.

Da bi shvatili nastanak karatea potrebno je uzeti i društveno-istorijske prilike u obzir,dakle, u kakvim je okolnostima i zašto nastao.

Okinava je najveće ostrvo u nizu ostrva Ryu Kyu arhipelaga. Od Kine je deli samo Istočno kinesko more, pa je na Okinavi oduvek bio prisutan jak kineski uticaj.Čak su i orudja i oružja na Okinavi u prvim vekovima nove ere bila gotovo istovetna kao u Kini. 1372. godine tadašnji kralj Ryu Kyu arhipelaga je priznao lojalnost kineskoj državi što je inteziviralo kulturnu i trgovačku razmenu izmedju ove dve zemlje.Verovatno su već tada kineske veštine borenja dospele na tlo Okinave. Za vreme vladavine kralja Sattoa Ryu Kyu arhipelag je bio podeljen na tri velika feudalna poseda:Ćuzan, Nanzan i Hokuzan, izmedju kojih je vodjenja borba za dominantan uticaj na arhipelagu. Tek je 1429. godine vladar kraljevine Ćuzan, Šo Haši preuzeo vlast i ujedinio sva tri kraljevstva.Za svoju prestonicu je izabrao mesto Šuri na jugu Okinave i uspostavio jaku centralizovanu vlast koja je trajala sledeća dva veka. Šo Haši je izdao komandu na osnovu koje je svim stanovnicima Ryukju ostrva zabranio posedovanje oružja, čak i starih zardjalih mačeva. Ovo je nesumljivo orijentisano njegovom težnjom ka uspostavljanju centralizovane vlasti.Dakle, karate kao goloruka borilačka veština je i nastao usled nemogućnosti stanovnika da koriste oružje:to je bilo zakonom zabranjeno.1609. godine je vladajući kralj iz Šo dinastije je bio prinudjen da opremi vojsku kako bi se odbranio od invazije Japanaca iz oblasti Satsuma koje je predvodio velikaš Šimitsu.Okinavljani nisu mogli da se odupru mnogobrojnijoj i bolje opremljenoj vojsci i Okinava gubi svoju nezavisnost i pada pod vlast Satsuma klana.Šimitsu izdaje niz zabrana koje su se odnosile na posedovanje oružja i bavljenje bilo kojom ratničkom veštinom.Zato je karate mogao da se isključivo vežba u tajnosti jer je i bio zakonom zabranjen. U stvari veština borenja koja se tada razvijala je bila pod jakim uticajem kineskog kempa i zvala se TE(ruka) ili BUŠI NO TE (ratnikova ruka-e).Znači izraz KARATE u to vreme je označavao jednu kinesku formu pesničenja, a pod OKINAVA TE se podrazumevala domaća veština borenja. Postojale su dve vrste TE koje su se vežbale na Okinavi:Šuri te i Naha te.Te iz Nahe je uključivao oponašanje životinja i bio je pod jakim uticajem kineskog načina borenja,dok se te iz Šurija najviše udaljio od kineskog originala.Postojao je i stil razvijen u Tomari, ali je on imao malo pristalica.

Uporedo sa razvijanjem karatea kao goloruke borilačke veštine gajena je i veština upotrebe poljoprivrednih i ribarskih alatki:kame (vrste srpa), tonfe (ručice za okretanje mlinskog kamena), nunčake (mlatilo za žito),veslom, bo štapom (štap dužine 180 cm koji je služio za otiskivanje čamca od obale) itd.Ove veštine se danas zovu kobudo.
kobudoweapons.jpg

Naime, seljaci su se često nalazili na udaru lutajućih samuraja – ronina koji su pljačkali sela ili se nametali kao zaštitnici.Da bi se odbranili prihvatali su se svojih poljoprivrednih i ribarskih alatki i koristili ih u borbi sa razbojnicima. Ovaj sistem borenja se razvijao u isto vreme kada i karate, koristeći principe Okinava te. S obzirom na to da su nastale u isto vreme i pod istim društvenim okolnostima, danas se u tradicionalnom karate-dou praktikuje da se sa postizanjem majstorskog nivoa izučavaju i neke od veština kobu – jutsu.

Dakle, kineske veštine borenja su prenesene na Okinavu, gde su se stopile sa domaćim stilom pesničenja i stvorile osnovu za ono što danas zovemo karate.

...
 
viking_warrior-765290.jpg




Викинзи

Викинзи су били скандинавски народ познат као вешти поморци, истраживачи, ратници и трговци који су у својим дугим бродовима пустошили или колонизовали велике делове Европе између краја 8. и почетка 11. века. Стигли су чак до Константинопоља и Волге на истоку, а до Исланда, Гренланда и Њуфаундланда на западу.




weapons_assorted_weapons.jpg

Viking sword, spearheads and battle-axe


Na jeziku sjevernih ljudi, viking znaci piratstvo, i zaista vijekovima su Vikinzi napadali engleske posjede. U pocetku se cinilo da nisu bili nista drugo osim plavookih barbara sa sljemovima sa volujskim rogovima. Medjutim, tadasnji narod je i sam shvatio vaznost vikinskih pohoda, kao i njihovog bivanja uopste. Ne... oni nisu bili obicni ljudi... sa obicnim shvatanjima. Ono po cemu se Vikinzi narocito odlikuju jeste njihovo oruzje kao i njihova mornarica.

homeship.gif

Iron blades for Viking swords
viking-sword.jpg


oružje vikinga
250px-Viking_swords.jpg


vikinška sekira
AW5708-viking-axe.jpg


1149148447_6cf2383197.jpg

vapenutst.jpg

Viking weapons
 
Noževi


Nož je praktičan ručni alat ili dio pribora koji uglavnom služi za rezanje i sječenje, a sastoji se od zašiljene oštrice i drške. Od praistorijei čovečanstva nož je bio jedan od prvih oruđa za preživljavanje u prirodi. Primitivni noževi su se izrađivali od kremena ili nekog drugog tvrdog kamena, čak s drškom. Od srednjeg vijeka u zapadnom svijetu nož je postao, uz kaš[iku i viljusku, dio standardnog pribora za jelo čija se oštrica uglavnom ne oštri, a za pripremanje jela se koriste kuhinjski noževi. Razvojem metalurgije oštrica noža se izrađivala od bronze, željeza i običnog čelika, a danas se izrađuje od nerđajućeg čelika.
Noževi mogu biti rasklopni ili fiksni, kao što su džepni, višenamenski, lovački, taktički i drugi noževi. Postoje i posebni noževi koji se upotrebljavaju u raznim djelatnostima. Vojni, taktički, lovački i slični noževi kao oružje su s vremenom izgubili na važnosti, ali se sve češće koriste u dekorativne i kolekcionarske svrhe

VRSTE ČELIKA ZA NOŽEVE

Treba imati na umu da baš svi čelici mogu rđati. Ali niže navedeni čelici s barem 13% hroma imaju puno veću otpornost na rđanje nego ostali čelici. Zapravo ne postoji dogovor o tome koji postotak hroma je potreban za čelik, a da se smatra nerđajućim. U industriji pribora za jelo standard je 13%, ali priručnici ASM Metals navode "iznad 10%". Druge knjige imaju nešto drugačije brojeve. Osim toga, primese ostalih hemijskih elemenata imaju velik uticaj na potrebnu količinu hroma. Manja količina hroma s dobrim primesama može također imati "nerđajuća" svojstva.

Ugljik je prisutan u svim čelicima te je najvažniji element za kaljenje čelika. Također povećava čvrstoću čelika. Poželjno je da čelik za noževe ima iznad 0,5% ugljika, tj. da taj čelik bude manje ili više karboniziran. Čelik s vrlo niskim sadržajem ugljika ima ista mehanička svojstva kao željezo. Ako se sadržaj ugljika povećava, čelik postaje tvrđi i čvršći. Visok sadržaj ugljika snižava točku taljenja čelika. Za poboljšanje određenih svojstava u čeliku mogu biti prisutne i sljedeće primjese: magnezij (najviše 1,65%), silicij (najviše 0,6%), bakar (najviše 0,6%), mangan (najviše 1%), molibden (najviše 5%) i vanadij (najviše 5,5%).

Nehrđajući čelik 420 ima niži sadržaj ugljika (ispod 0,5%) od serije čelika 440 što ga čini izuzetno mekanim. Često se upotrebljava kod noževa za ronjenje, budući da je izuzetno otporan na hrđanje, ali nije za slanu vodu. Također se često koristi za izradu vrlo jeftinih noževa. Previše je mekan da bude dobar izbor za izradu jednog pravog noža s postojanom oštricom.

Nehrđajući čelici 440A, 440B i 440C imaju sadržaj ugljika od 0,75% (440A), preko 0,9% (440B) do 1,2% (440C). Čelik 440A je dovoljno dobar za svakodnevnu uporabu, pogotovo ako je dobro toplinski obrađen, 440B ima bolja svojstva, a 440C je najbolji. Sve 3 vrste čelika su odlično otporne na hrđanje. Čelik 440A je najotporniji na hrđanje, ali malo manje tvrd, oko 55-57 HRC. Čelik 440C je nešto manje otporan na hrđanje, ali vrlo tvrd, obično oko 58-60 HRC. Ako nož ima oznaku samo 440, onda je vjerojatno izrađen od jeftinijeg čelika 440A, a ako proizvođač koristi skuplji karboniziran čelik 440C za što postojaniju oštricu, to će biti svakako naglašeno.

Japanski nehrđajući čelici AUS6, AUS8 i AUS10 mogu se otprilike usporediti sa čelicima serije 440 sa sadržajem ugljika od 0,65% (AUS6), preko 0,75% (AUS8) do 1,1% (AUS10). Čelik AUS8 je vrlo popularan, s mehaničkim svojstvima poput 440C. Čelik AUS10 ima sličan sadržaj ugljika kao 440C s malo manje kroma, stoga bi trebao biti malo manje otporan na hrđanje, ali je čak čvršći od 440C. Sva 3 čelika imaju dodatak vanadija (što serija 440 nema), što poboljšava otpornost na habanje.
 
DAMASCIRANJE ČELIKA

Damasciranje je umjetnost kovanja i spajanja čelika različitih tvrdoća. To je zavarivanje, kojim se spajaju ploče ili svežnjevi žica od različite vrste čelika uvrtanjem i prepletanjem i prelamanjem kod vrlo polaganog ohlađivanja. Damascenske oštrice, napravljene od ovako dobivene tvari, odlikuju se velikom tvrdoćom i gipkošću, te se ističu na površini, nakon izjedanja kiselinom, posebnim valovitim linijama (damast, damascus).

Kako je damasciranju domovina Orient, i to Indija, ova vrsta tehnike ima sa sirijskim glavnim gradom samo zajedničko ime koje znači "prepletanje", i to kod željeza prepletanje čeličnih žica razne tvrdoće i boje. Pravi damast je pjegavi, lijevani čelik, nazivan (indijski) Wooz. On se od europskih vrsta damasta razlikuje većom primjesom ugljika, a stvara se postupnim polaganim ohlađivanjem i kristalizacijom dvaju različitih počela: željeza i ugljika.

Oštrica, koja je načinjena od željeza, zasićenog ugljikom, i čelika, koji je prezasićen ugljikom, ako se uroni u slabu sumpornu kiselinu, pokazuje jasnu sliku damasta. Prema navodima dr. Ć. Truhelke, neki kovači u Orijentu nisu izjedali predmete, već bi ih umetali u gnoj, gdje su ih ostavljali zakopane neko vrijeme. Kiseline, koje su se tamo nalazile, izjele bi mekanije dijelove, i tako bi nastajala slikovitost damasta.

Ruski znanstvenik Anosov ustanovio je nakon dugogodišnjih pokusa, da umjetni damast nije spoj željeza s kojom drugom kovinom, kao npr. zlatom, srebrom, platinom i sl., kako se nekad mislilo, već da je to spoj željeza s ugljikom, a da je slikovitost damasta u vezi s načinom kako je spajan. Dr. Ć. Truhelka tvrdi, da je damast bio od davnine poznat i Slavenima, a poglavito starim Rusima. Prema njegovim navodima, ruski su kovači kovali željezo razne tvrdoće u tanke ploče. Na ove bi ploče metnuli lanenu krpu, te bi onda ploču s krpom savili tako da se lanena krpa sasvim smotana priljubila uz ploču. Ujedno bi time, što bi krpu zakopali u savijenu ploču, spriječili pristup zraka do nje. Ovako priređenu željeznu ploču metnuli bi u oganj i grijali. Kad je bila užarena, kovali su je dotle dok ne bi iz ove smotane dobili ravnu i tanku ploču. Tim bi načinom utukli u željezo ugljen lanene krpe. Ponavljanjem tog postupka uz odgovarajuće ohlađivanje dobivali su čelik kojemu bi izjedanjem kiselinama (octom i dr.) dali šaroliku površinu.

Od raznih postupaka, koje je Anosov sam proveo, pretpostavio je onaj, kod kojega se grafit miješa neposredno s rastopljenim željezom. Do danas su se uzaludno naprezali mnogi istraživači da ocijene damast po njegovoj vrsnoći i da ga svrstaju u neki sustav. Velika je različitost u vrstama damasta, kao što je klasičan Taban, indijski Chorassan, perzijski Šam, Hindi, Karataban, Lohori-Neiris i kako se svi ostali pravi damasti nazivaju, te nepregledni uzorci indijskog, perzijskog i malajskog damasta, koji je bio umjetno načinjen, tj. varen, te ga je zato nemoguće srediti u jedan sustav.

Što je damast tamniji, to se je više cijenio, a osobito je bio cijenjen damast zlatnog sjaja. Tako se cijenio damast zvan Kirkner-deven, koji je pokazivao četrdeset stupnjeva na oštricama, kao najbolji, a onaj ravnih crta, zvan Sam, kao najslabiji.

m_pg22sword.JPG

An exquisite double-bladed sword used by Prophet Muhammad that was exhibited at the museum
Najznamenitiji mač među deset Muhamedovih mačeva, zvan Doul-fakar, kojemu je vršak bio raskoljen, a koji je Muhamed volio i koji je god. 623. zaplijenio u bitci kod Bedra, ne zove se svojim imenom "mač koji presijeca" već mač sa hrptenim kralješcima, jer je slikovitost njegova damasta sličila ljudskoj hrptenjači.


Katana - najubojitije i najopasnije hladno oružje poznato čoveku,način izrade katane je izuzetno komplikovan i zahtevan. Da bi se napravila jedna katana, potrebno je više nedelja, ponekad čak i meseci, a u procesu obično učestvuje nekoliko majstora od kojih je svaki specijalista za po jednu konkretnu fazu izrade.

Katana je jedno od onih oružja koja su odavno prerasla svoj istorijski značaj i postala simbol, ili bolje reći – mit. Japanci prema katani imaju mističan, gotovo obogotvoravajući odnos – često se o njoj govori kao o „životodavnom maču”, dok je u zapadnoj kulturi ona postala jedno od najprepoznatljivijih obeležja Japana i nezaobilazna stavka više potkulturnih žanrova.

Ovakva kakvu je danas poznajemo katana se pojavila tek početkom 15. veka. Da bi se došlo do njenog današnjeg oblika, trebalo je prevaliti dugačak put koji je započeo, prema japanskom predanju, još u 10. veku, kada je legendarni kovač Munečika, uz pomoć bogova i duha lisice iskovao prvu oštricu. U stvarnosti, budući da se Japanci nikada nisu odlikovali preteranom kreativnošću, prvobitna oštrica japanskog mača je preuzeta (kao i većina drugih stvari), iz Kine. Onda su Japanci pristupili onome što zaista znaju i umeju najbolje – usavršavanju preuzete ideje.
Budući da je srednjevekovni Japan skoro 1000 godina bio pod vojnom upravom, i budući da su se tokom tog perioda skoro neprekidno vodili manji ili veći ratovi između zavađenih provincija koje su se borile za prevlast nad celim Japanom, mesta i prilike za isprobavanje i poboljšanje je bilo na pretek. Izmene u izgledu i konstrukciji japanskih mačeva bile su uslovljene raznim okolnostima, kao što su, na primer, bili susreti sa Mongolima i njihovim debelim kožnim oklopima, koji su naterali majstore-kovače da suze i još više zaoble oštricu mača, kao i veliki građanski rat koji je izbio početkom 15. veka kada je proizvodnja mačeva u Japanu dostigla svoj vrhunac.
Ovaj period se, inače, i naziva Zlatno doba japanske umetnosti pravljenja mačeva.
Način izrade katane je izuzetno komplikovan i zahtevan. Da bi se napravila jedna katana, potrebno je više nedelja, ponekad čak i meseci, a u procesu obično učestvuje nekoliko majstora od kojih je svaki specijalista za po jednu konkretnu fazu izrade. Ono što je glavna karakteristika katane, i čemu ona i duguje svoju ubojitost i efikasnost, jeste činjenica da se jedna dobra i kvalitetna katana u toku izrade prekuje i po više hiljada, pa čak i desetina hiljada (!) puta. Ovo je direktna posledica toga što je Japan oduvek kuburio sa prirodnim resursima – gvožđe i čelik koji su Japanci imali na raspolaganju je bio jako slabog kvaliteta, pa ga je zbog toga bilo neophodno prekovati toliko puta (zaista genijalan primer toga kako se slabost pretvara u prednost).
Razlog zbog kojeg je katana postala najubojitije hladno oružje jeste kombinacija fleksibilnosti, oštrine i čvrstoće koja je odlikuje. Ovo se postiže kombinovanjem nekoliko različitih vrsta čelika – unutrašnje jezgro sečiva obično se pravi od mekšeg, a spoljašnja košuljica od tvrđeg čelika. Takođe, prilikom kaljenja sečiva, na samu oštricu se nanosi tanak sloj gline, zbog kojeg se oštrica hladi različitom brzinom od ostatka sečiva. Sečivo se kali potapanjem u vodu, a vrsta gline koja se koristi kao i temperatura vode se razlikuju od majstora do majstora koji takve profesionalne tajne ljubomorno čuvaju. Prema jednoj priči, jedan od takvih majstora je odsekao obe ruke šegrtu koji je zamočio prst u vodu da bi mu „ukrao zanat”. Izrada je razrađena do takvih tančina da majstori samo na sečivu katane razlikuju petnaestak različitih delova od kojih za svaki postoji poseban termin.
Skoro sve katane se umetnički ukrašavaju. Ovi ukrasi mogu biti ponekad krajnje jednostavni, a ponekad se ide dotle da se za neke od katana može slobodno reći da su prava umetnička dela.
Katana je, uz kraće sečivo zvano vakizaši, bila standardno oružje koje su sa sobom nosili svi pripadnici japanske ratničke kaste, ili samuraji. Najuobičajeniji način nošenja katane je bio za pojasom, oštricom okrenutom na gore. Na taj način je bilo najlakše izvući je brzo i biti spreman da se zada udarac. To se obično radilo tako što bi se katana uhatila levom rukom za korice, okrenula od sebe za 90 stepeni, izvukla iz pojasa dvadesetak santimetara, zatim bi se desnom rukom uhvatila drška katane, pa bi se izvukla iz korica pritom vraćajući levom rukom korice na mesto. U Japanu čak postoji i posebna borilačka veština brzog potezanja katane.
Ovako je bilo sve do Drugog svetskog rata, posle kojeg su Amerikanci, kada su okupirali Japan, zabranili Japancima posedovanje katana. Samo u toku posleratnih godina hiljade katana su prodate američkim vojnicima po bagatelnim cenama. Ipak, Japanci su vrlo brzo uspeli da se izbore za svoje pravo na posedovanje katana, tako da se danas priličan broj majstora bavi izradom i prodajom katana, i danas ih je moguće relativno lako nabaviti, iako se lako može desiti da majstor jednostavno odbije da vam proda katanu koju je napravio ako oceni da je niste dostojni.
 

Back
Top