DAMASCIRANJE ČELIKA
Damasciranje je umjetnost kovanja i spajanja čelika različitih tvrdoća. To je zavarivanje, kojim se spajaju ploče ili svežnjevi žica od različite vrste čelika uvrtanjem i prepletanjem i prelamanjem kod vrlo polaganog ohlađivanja. Damascenske oštrice, napravljene od ovako dobivene tvari, odlikuju se velikom tvrdoćom i gipkošću, te se ističu na površini, nakon izjedanja kiselinom, posebnim valovitim linijama (damast, damascus).
Kako je damasciranju domovina Orient, i to Indija, ova vrsta tehnike ima sa sirijskim glavnim gradom samo zajedničko ime koje znači "prepletanje", i to kod željeza prepletanje čeličnih žica razne tvrdoće i boje. Pravi damast je pjegavi, lijevani čelik, nazivan (indijski) Wooz. On se od europskih vrsta damasta razlikuje većom primjesom ugljika, a stvara se postupnim polaganim ohlađivanjem i kristalizacijom dvaju različitih počela: željeza i ugljika.
Oštrica, koja je načinjena od željeza, zasićenog ugljikom, i čelika, koji je prezasićen ugljikom, ako se uroni u slabu sumpornu kiselinu, pokazuje jasnu sliku damasta. Prema navodima dr. Ć. Truhelke, neki kovači u Orijentu nisu izjedali predmete, već bi ih umetali u gnoj, gdje su ih ostavljali zakopane neko vrijeme. Kiseline, koje su se tamo nalazile, izjele bi mekanije dijelove, i tako bi nastajala slikovitost damasta.
Ruski znanstvenik Anosov ustanovio je nakon dugogodišnjih pokusa, da umjetni damast nije spoj željeza s kojom drugom kovinom, kao npr. zlatom, srebrom, platinom i sl., kako se nekad mislilo, već da je to spoj željeza s ugljikom, a da je slikovitost damasta u vezi s načinom kako je spajan. Dr. Ć. Truhelka tvrdi, da je damast bio od davnine poznat i Slavenima, a poglavito starim Rusima. Prema njegovim navodima, ruski su kovači kovali željezo razne tvrdoće u tanke ploče. Na ove bi ploče metnuli lanenu krpu, te bi onda ploču s krpom savili tako da se lanena krpa sasvim smotana priljubila uz ploču. Ujedno bi time, što bi krpu zakopali u savijenu ploču, spriječili pristup zraka do nje. Ovako priređenu željeznu ploču metnuli bi u oganj i grijali. Kad je bila užarena, kovali su je dotle dok ne bi iz ove smotane dobili ravnu i tanku ploču. Tim bi načinom utukli u željezo ugljen lanene krpe. Ponavljanjem tog postupka uz odgovarajuće ohlađivanje dobivali su čelik kojemu bi izjedanjem kiselinama (octom i dr.) dali šaroliku površinu.
Od raznih postupaka, koje je Anosov sam proveo, pretpostavio je onaj, kod kojega se grafit miješa neposredno s rastopljenim željezom. Do danas su se uzaludno naprezali mnogi istraživači da ocijene damast po njegovoj vrsnoći i da ga svrstaju u neki sustav. Velika je različitost u vrstama damasta, kao što je klasičan Taban, indijski Chorassan, perzijski Šam, Hindi, Karataban, Lohori-Neiris i kako se svi ostali pravi damasti nazivaju, te nepregledni uzorci indijskog, perzijskog i malajskog damasta, koji je bio umjetno načinjen, tj. varen, te ga je zato nemoguće srediti u jedan sustav.
Što je damast tamniji, to se je više cijenio, a osobito je bio cijenjen damast zlatnog sjaja. Tako se cijenio damast zvan Kirkner-deven, koji je pokazivao četrdeset stupnjeva na oštricama, kao najbolji, a onaj ravnih crta, zvan Sam, kao najslabiji.
An exquisite double-bladed sword used by Prophet Muhammad that was exhibited at the museum
Najznamenitiji mač među deset Muhamedovih mačeva, zvan
Doul-fakar, kojemu je vršak bio raskoljen, a koji je Muhamed volio i koji je god. 623. zaplijenio u bitci kod Bedra, ne zove se svojim imenom "mač koji presijeca" već mač sa hrptenim kralješcima, jer je slikovitost njegova damasta sličila ljudskoj hrptenjači.
Katana - najubojitije i najopasnije hladno oružje poznato čoveku,način izrade katane je izuzetno komplikovan i zahtevan. Da bi se napravila jedna katana, potrebno je više nedelja, ponekad čak i meseci, a u procesu obično učestvuje nekoliko majstora od kojih je svaki specijalista za po jednu konkretnu fazu izrade.
Katana je jedno od onih oružja koja su odavno prerasla svoj istorijski značaj i postala simbol, ili bolje reći – mit. Japanci prema katani imaju mističan, gotovo obogotvoravajući odnos – često se o njoj govori kao o „životodavnom maču”, dok je u zapadnoj kulturi ona postala jedno od najprepoznatljivijih obeležja Japana i nezaobilazna stavka više potkulturnih žanrova.
Ovakva kakvu je danas poznajemo katana se pojavila tek početkom 15. veka. Da bi se došlo do njenog današnjeg oblika, trebalo je prevaliti dugačak put koji je započeo, prema japanskom predanju, još u 10. veku, kada je legendarni kovač
Munečika, uz pomoć bogova i duha lisice iskovao prvu oštricu. U stvarnosti, budući da se Japanci nikada nisu odlikovali preteranom kreativnošću, prvobitna oštrica japanskog mača je preuzeta (kao i većina drugih stvari), iz Kine. Onda su Japanci pristupili onome što zaista znaju i umeju najbolje – usavršavanju preuzete ideje.
Budući da je srednjevekovni Japan skoro 1000 godina bio pod vojnom upravom, i budući da su se tokom tog perioda skoro neprekidno vodili manji ili veći ratovi između zavađenih provincija koje su se borile za prevlast nad celim Japanom, mesta i prilike za isprobavanje i poboljšanje je bilo na pretek. Izmene u izgledu i konstrukciji japanskih mačeva bile su uslovljene raznim okolnostima, kao što su, na primer, bili susreti sa Mongolima i njihovim debelim kožnim oklopima, koji su naterali majstore-kovače da suze i još više zaoble oštricu mača, kao i veliki građanski rat koji je izbio početkom 15. veka kada je proizvodnja mačeva u Japanu dostigla svoj vrhunac.
Ovaj period se, inače, i naziva Zlatno doba japanske umetnosti pravljenja mačeva.
Način izrade katane je izuzetno komplikovan i zahtevan. Da bi se napravila jedna katana, potrebno je više nedelja, ponekad čak i meseci, a u procesu obično učestvuje nekoliko majstora od kojih je svaki specijalista za po jednu konkretnu fazu izrade. Ono što je glavna karakteristika katane, i čemu ona i duguje svoju ubojitost i efikasnost, jeste činjenica da se jedna dobra i kvalitetna katana u toku izrade prekuje i po više hiljada, pa čak i desetina hiljada (!) puta. Ovo je direktna posledica toga što je Japan oduvek kuburio sa prirodnim resursima – gvožđe i čelik koji su Japanci imali na raspolaganju je bio jako slabog kvaliteta, pa ga je zbog toga bilo neophodno prekovati toliko puta (zaista genijalan primer toga kako se slabost pretvara u prednost).
Razlog zbog kojeg je katana postala najubojitije hladno oružje jeste kombinacija fleksibilnosti, oštrine i čvrstoće koja je odlikuje. Ovo se postiže kombinovanjem nekoliko različitih vrsta čelika – unutrašnje jezgro sečiva obično se pravi od mekšeg, a spoljašnja košuljica od tvrđeg čelika. Takođe, prilikom kaljenja sečiva, na samu oštricu se nanosi tanak sloj gline, zbog kojeg se oštrica hladi različitom brzinom od ostatka sečiva. Sečivo se kali potapanjem u vodu, a vrsta gline koja se koristi kao i temperatura vode se razlikuju od majstora do majstora koji takve profesionalne tajne ljubomorno čuvaju. Prema jednoj priči, jedan od takvih majstora je odsekao obe ruke šegrtu koji je zamočio prst u vodu da bi mu „ukrao zanat”. Izrada je razrađena do takvih tančina da majstori samo na sečivu katane razlikuju petnaestak različitih delova od kojih za svaki postoji poseban termin.
Skoro sve katane se umetnički ukrašavaju. Ovi ukrasi mogu biti ponekad krajnje jednostavni, a ponekad se ide dotle da se za neke od katana može slobodno reći da su prava umetnička dela.
Katana je, uz kraće sečivo zvano vakizaši, bila standardno oružje koje su sa sobom nosili svi pripadnici japanske ratničke kaste, ili samuraji. Najuobičajeniji način nošenja katane je bio za pojasom, oštricom okrenutom na gore. Na taj način je bilo najlakše izvući je brzo i biti spreman da se zada udarac. To se obično radilo tako što bi se katana uhatila levom rukom za korice, okrenula od sebe za 90 stepeni, izvukla iz pojasa dvadesetak santimetara, zatim bi se desnom rukom uhvatila drška katane, pa bi se izvukla iz korica pritom vraćajući levom rukom korice na mesto. U Japanu čak postoji i posebna borilačka veština brzog potezanja katane.
Ovako je bilo sve do Drugog svetskog rata, posle kojeg su Amerikanci, kada su okupirali Japan, zabranili Japancima posedovanje katana. Samo u toku posleratnih godina hiljade katana su prodate američkim vojnicima po bagatelnim cenama. Ipak, Japanci su vrlo brzo uspeli da se izbore za svoje pravo na posedovanje katana, tako da se danas priličan broj majstora bavi izradom i prodajom katana, i danas ih je moguće relativno lako nabaviti, iako se lako može desiti da majstor jednostavno odbije da vam proda katanu koju je napravio ako oceni da je niste dostojni.