Novi dvor, monumentalno zdanje na Andrićevom vencu, sa Starim dvorom, današnjom Gradskom skupštinom, povezuje lepo uređen park sa nedavno obnovljenom fontanom. Od 1950. godine Novi dvor koristili su Izvršno veće Srbije, Skupština Srbije (danas preko puta u Ulici kralja Milana), Predsedništvo Srbije i, najduže, predsednik Republike Srbije sa pratećim službama.
Novi dvor je građen za rezidencijalne potrebe dinastije Karađorđević u periodu između 1911. i 1922. godine. Kamen temeljac položen je 14. septembra 1911. u prisustvu kralja Petra I Karađorđevića, mitropolita Dimitrija, ministara, državnih savetnika i viših oficira. Do prekida u gradnji došlo je u toku prvog Balkanskog i Prvog svetskog rata. Zgrada je podignuta prema projektu poznatog beogradskog arhitekte Stojana Titelbaha (1877-1916) na mestu porušenog Dvorca prestolonaslednika Mihaila Obrenovića, koji je sagradio knez Miloš u toku svoje druge vladavine od 1858. do 1860. godine. U ovom objektu bilo je smešteno Ministarstvo spoljnih i unutrašnjih poslova sve do rušenja objekta 1911. godine.
Izgradnja dvora za Karađorđeviće, započeta pod nadzorom samog projektanta Stojana Titelbaha, u periodu do 1914. godine uglavnom je obuhvatala građevinske radove, ukrase na fasadama i stolariju. Prva velika oštećenja nastala su prilikom bombardovanja u toku Prvog svetskog rata, kada je zgrada direktno pogođena granatama. Opravke i zanatski radovi započeti su po završetku rata pod nadzorom arhitekte Momira Korunovića, a okončani u proleće 1921. Radove na uređenju enterijera i dekorisanju objekta izvodila je francuska firma "Bezije" u toku 1921. i 1922.
Zgrada Novog dvora, sa četiri etaže i karakterističnim ugaonim kubetom, predstavlja vredno arhitektonsko ostvarenje beogradskog graditeljstva posle Prvog svetskog rata. S obzirom na lokaciju, koju određuje ugao dveju ulica i denivelacija terena, svečani ulaz u Novi dvor projektovan je iz pravca Starog dvora, što se odrazilo i na arhitektonsku kompoziciju fasada koje su različito oblikovane u zavisnosti od funkconalnog rasporeda unutrašnjeg prostora, ali i od orijentacije u odnosu na neposrednu okolinu. U prizemlje se ulazilo iz pravca Starog dvora, preko monumentalnog stepeništa pod ovalnom kolonadom sa udvojenim stubovima. Stepenište je, preko ulaznog hola, vodilo do centralnog vestibila iz kojeg se moglo pristupiti velikom salonu i ostalim odajama raspoređenim oko vestibila: manjim salonima, trpezariji i pomoćnim prostorijama. Levo od ulaznog hola nalazilo se glavno stepenište, povezano sa vestibilom. Bočni, sporedni ulaz sa manjim stepeništem nalazio se sa gornje strane Dvorskog parka. Na prvom spratu bile su smeštene kraljeve i kraljičine privatne i radne prostorije: spavaće sobe sa pratećim odajama, kabineti, saloni, biblioteka i trpezarija. Na drugom spratu nalazili su se engleski i japanski salon, spavaće sobe i biblioteka. Nameštaj i uređenje prostora nose osobenosti stilova Luja XIV, Luja XV i Luja XVI.
Novi dvor je bio zvanična rezidencija kralja Aleksandra Karađorđevića od 1922. do 1933. godine, nakon čega je prema kraljevoj želji Dvor ustupljen Muzeju, koji se uselio u ovaj prostor u junu mesecu 1934. godine. Tom prilikom originalno delo arhitekte Titelbaha nije pretrpelo bitnije promene, izuzev prenamene unutrašnjeg prostora i osiromašenja enterijera uklanjanjem vajanih ukrasa i tapeta. Nasuprot unutrašnjem, spoljašnji izgled građevine ostao je neizmenjen.
Projekat adaptacije unutrašnjeg prostora za potrebe muzeja potpisali su arhitekti Dragiša Brašovan i Ivan Zdravković. Muzej, tada sa nazivom Muzej kneza Pavla, otvoren je za javnost 18. januara 1936. godine. U suterenu zgrade smeštene su radionice, laboratorije i fotografski atelje, dok su u prizemlju prikazane praistorijska, grčka, rimska i srednjovekovna zbirka. Prvi sprat bio je rezervisan za radove jugoslovenskih slikara i vajara XVIII i XIX veka. Zbirke muzeja nalazile su se u Novom dvoru sve do 1948. godine, kada je zgrada ustupljena Skupštini Srbije.
Bitne izmene u arhitektonskoj kompoziciji fasada, kao i u unutrašnjem rasporedu prostora, nastupile su tek u periodu od 1948. do 1950. godine, kada su preduzeti opsežni radovi preuređenja Novog dvora za potrebe Izvršnog veća Srbije, izvedeni prema projektu arhitekte Milana Minića. Glavne promene nastale su na delu zgrade, okrenutom prema Starom dvoru, gde je proširena ranija građevinska linija za 7,5 metara, tako da je kroz suteren, prizemlje i prvi sprat izvršeno proširenje objekta. U dograđenom delu formirana je svečana sala, a prostorije raspoređene oko centralnog vestibila pretvorene su u salone. Na uglovima krila zgrade dograđena su dva takozvana ohridska salona sa enterijerom izvedenim u duborezu.
Glavni ulaz u prizemlje orijentisan je iz pravca nakadašnje Dvorske bašte, a danas Pionirskog parka. Ista dispozicija prostora sprovedena je i na prvom spratu, izuzev prostora nove sale gde su porušene tavanice kako bi se dobila visina potrebna svečanoj sali. Na drugom spratu nalazi se posebno uređena velika terasa, popločana mermerom. Najočiglednije izmene vidljive su na fasadama objekta. Dogradnjom prema Starom dvoru, stvoreno je izduženo fasadno platno sa monotonim ritmom prozora i dugom kolonadom stubova.
Sličan utisak jednoličnosti ostvaren je i na fasadi prema današnjem Andrićevom vencu. Izgled ugaonog kubusa takođe je izmenjen tako što je na prerađenoj kupoli uklonjen postament sa okulusima i skulptura dvoglavog orla raširenih krila sa krunom. Na fasadnom platnu izvedene su lukarne, smanjena je visina luka i uklonjeni su visoki stubovi sa orlovima, čime je narušena vertikalnost ugla izvornog projekta arhitekte Titelbaha. U enterijeru su pojedini delovi ostali očuvani, naročito centralni hol – vestibil sa prilaznim hodnicima, kao i saloni prema Andrićevom vencu i ulici Kralja Milana.
Zgrada Novog dvora predstavlja najznačajnije ostvarenje arhitekte Stojana Titelbaha. Oblikovana u akademskom maniru sa elementima renesansne i barokne arhitekture, zgrada svojom monumentalnošću reprezentuje namenu objekta. U urbanističkom pogledu, objekat Novog dvora zajedno sa susednim palatama Starog dvora i Doma Narodne skupštine, čini ansambl značajnih javnih građevina Beograda i Srbije.
U njemu se danas nalazi Predsednistvo Srbije.