Manojlo Grbić: "Karlovačko vladičanstvo"

"Karlovačko vladičanstvo" Manojla Grbića je trotomna knjiga iz poslednje decenije 19. veka. Govori o istoriji Srba u Vojnoj Krajini i Hrvatskoj. Ja sam sve tri knjige digitalizovao do "ručne faze". Sada je potrebno da se upoređujući sa originalom u pdf-u koji bih poslao zainteresovanima, isprave mehaničke greške. Ali, pošto se radi o velikom broju stranica (ukupno 1012), a već sam velik broj starih knjiga sam do kraja digitalizovao, molim za pomoć ljude koji imaju nešto vremena i dobre volje.

Ako skupimo 5 dobrovoljaca, koji su vični kucanju u Wordu, ne bi trebalo da nam za tih 200 strana po čoveku treba više od 15-ak dana sa sat vremana rada na dan.


Uzorak jedne strane koja je poprilično loša i treba dosta intervencije:

str. 266/1000:
I ako je car potvr^io srpsve privilegvje i onavo oštro poprijetio, da se ne vrijeđaju, ipak su Jezuiti ude-sili, da se ta potvrda ovamo po Hrvatskoj i ne proglasi* Po tome ovdašnje vlasti niti su vnale, niti su htjele, da znadu 8a srpske privilegije. Bad je patrijarh dobio carsku potvrdu, pošalje on odmah vladiku Atanasija u Livu i u Erbavu, kao u svoje vladičanstvo, i starac ode tamo. Ali je tano vapovjedao, vao što vnamo, arcižavon Mesić, voji, vad je vidio da ne može s mjesta prevesti Srbalja na svoju vjeru, pozove u pomoć iz Marče unijatskog vladivu, Gavrila Turta-novića (1700—1707.) da Srblje unijom prevari. Čim dođe mitropolit Lubojević u Liku, tuži ga Turčinović samome caru. Tužio je uprav samoga patrijarha (26. sept. 1706.), vako je postavio „novoga šizmatičkoga vladivu za Liku i za Erbavu, po imeiu Ljubojevića, pa da mu taj odvraća narod i kaluđere od unije*. A isto tako tužio je Ljubojevića i senjski biskup, Venedikt Bedeković (1704.—1711.), da je dolazio u Liku i da „muti" po narodu.
Na ove tužbe iskali su iz Beča od Ratnog Savjeta u Gracu ivvještaj, da kaže: ko je taj vladika Ljubojević? A iz Graca odgovore 1707„ da js Ljubojević „Me*goroŠa ip<1 ZDzsćo? (1vgep Kemep š <1eg 1lka, Kagćauja šm! 2ppo-roŠsćep Vv7lgk*. Dalje se veli u istom ivvještaju^ da je Ljubojević o svome tvošvu podigao manastir Eomogovinu,4 pa da ga je povjerio na upravu svojem vivaru, Dionisiju Popoviću.*)
Tekar poslije svega ovoga dobije mitropolit Atacaeije careku potvrdu, kao vladika i za Liku i va Erbavu, i to neđe pod jesen 1707.; a za Earlovački Đeneralat i za Vaniju dobio je carski patenat još 1696. vao što to naprijed rekoh. Tako je eto krvavi rat poduprvo patrijarhovu molbu! Tako je mitropolit Atanasija na ljutu silu dobio Liku i Erbavu kao zakoniti vladika! Bar ga od sada ne smjedoše državne
*) Neštampane žistine u vbirci g. R. Lopašića.
--------------------------------------------------------------------------------


Ja sam prvi dobrovoljac. Imamo li kvorum?

Poštovani,
S obzirom da se i sam bavim iz hobija historijom nudim Vam svoju pomoć u pisanu na elektronski oblik KARLOVAČKO VLADIČANSTVO

Pozdrav, Jaković

jakovic:

Poštovani,
S obzirom da se i sam bavim iz hobija historijom nudim Vam svoju pomoć u pisanu na elektronski oblik KARLOVAČKO VLADIČANSTVO

Pozdrav, Jaković

Kliknite za proširenje...

Poštovani Jakoviću,

videvši Vas, pomislih da nije sve tako crno. Jeste prošlo 36 dana, ali to je ništa s obzirom da Karlovačko vladičanstvo čeka 120 godina da ugleda pravo svetlo dana!

Da li ima još neko zainteresovan za ovo kapitalno delo istorije Srba Krajišnika?

Ima li plemstva u Narodu srpskom? Ili ipak samo ima polemstva, tj. reči bez dela?

PS.
Jakoviću, ne ostaviste e-mail. Možete pisati na privatnu poruku preko ovog foruma (kliknete na ime levo iznad avatara i u padajućem meniju izaberite "Pošaljite privatnu poruku korisniku Mrkalj") ili na ogledal@yahoo.com.

PRVA KNJIGA:
KAKO JE OVO VLADIČANSTVO POSTALO IZ SRPSKIJEH NASEOBINA; KAKVA MU SUDBA BIJAŠE PRIJE PATRIJARHA ČARNOJEVIĆA, A KAKVA POSLIJE NJEGA DO VLADIKE NENADOVIĆA 1744.​

Blaženom sjenu i spomenu Njegovog Visokopreosveštenstva sedamnaestog vladike Karlovačkog Vladičanstva od 15. sept. 1874. do 8. nov. 1890. NAMJENJUJEM OVU KNJIGU IZ BLAGODARNOSTI.


Blaženi vladiko!
Punijeh šesnaest godina Ti si upravljao kao zakoniti vladika ovijem našijem velikijem vladičanstvom. Tvoje arhijerejeke vrline ne mogu ja ovdje izređati. To već doći na svojem mjestu u ovoj mojoj radnji; jer Ti sad već dolaziš pred sud crkveno-narodne istorije, kao i ostali Tvoji pređeprijestolnici.

Ali na ovome mjestu evo ovdje, ja ću samo da spomenem ove glavne tri vrline, koje si ti neprestano, kao naš vladika, propovijedao; kojima si nas neprestano učio i koje si nam: i napisane, i potpisane, i naštampane ostavio u našljedstvo i kao svoj zavjet.

A evo što si nas učio i kako si vjerovao:
„Prije će biti, što još nije bilo; Velebit se srušiti u more; Plješevica Plaški zaroniti, a Kapela Senj i svu Krbavu; prije će Lika usanuti cijela, i izaći Glina do Kosinja; a Jezeram Kupa okrenuti, i Karlovac prijeći na Rijeku, a Rijeka pod Komogovinu: nego što ćemo slušati toga glasa, i prevrnut vjerom svojom pravoslavni srpski moga grada narod".

„Takva je bogoljubezna Braćo moja tvrda u Vas moja vjera, da vi od Svetoga Duha i njegova hrama, naše pravoslavne crkve, nećete odpaeti nikada, da izgubite dušu; i da nikada nećete iznevjeriti svoga u tome svetome hramu najsigurnije sačuvanog imena narodnog, da se zgruša i prevrne u vama materino mlijeko".
„A dokle je takve za svoje i vjere i ljubavi u Vas, i dokle je nama naše nikada neokaljane, najpožrtvovanije podaničke vjernosti za našega najmilostivijega i cara i kralja Franca Josifa Prvog; i njegove najviše otačke milosti, i Njegovi zemaljski zakona krova nad nama: dotle ga nema, i nije ga rodila majka, ko bi bio kadar, da nas uznemiri ovdje, i potisne van iz ovog najkrasnijeg raja božijega, vodio koga duh nečisti, kolko njemu drago, i ispredao on „zlatne žice i medene besjede, kako njemu „drago".

Ovo su Tvoje riječi, blaženi vladiko! Ovo je Tvoja vjera, koju si nam ostavio u zavjet! I ova ista Tvoja vjera i Tvoja nauka prožimala i oduševljavala je i mene, kad sam pisao ovu svoju knjigu, u kojoj sam istinitijem dokazima napisao i tvrdo dokazao, i to tvojijem nagovorom: e su i naši djedovi i pradjedovi, što se od tri sta i više godina amo naseliše i namjestiše: ispod Velebita i do mora; ispod Plješevice i oko Plješevice; ispod Kapele i po Kapeli; po Senju i oko Senja; po Lici i po Krbavi; na Kupi i na Glini; na Rijeci i u Karlovcu; u Komogovini i oko Komogovine — velim: e je isti Tvoga „grada narod" od najstarijega naselja na ove strane — isto tako vjerovao, kao i Ti, blaženi vladiko! e se je borio i svoju krv lio za iste vrline, koje si nam i Ti, vladiko, u zavjet ostavio!

Samo ja znadem, kako si Ti željno iščekivao, da ovu moju knjigu naštampanu primiš na svoje svetiteljske ruke. Ali po Božjoj volji to nijesi dočekao. Ti si je za života neštampanu blagoslovio, i preporučio si je očinski srpskome „Tvoga grada narodu".

Pa da ti se i najmanje odužim za to, evo namjenjujem ovu svoju knjigu: Tvome blaženom sjenu i Tvome posmrtnome spomenu, stavivši joj u pročelje i Tvoj arhijerejski lik; i to onaj lik, kako si nam izgledao bolan i prebolan, na nekijeh dvadeset dana prije Tvoga samrtnoga časa.

Slava Ti, blaženi vladiko! Tvoja vjera o ovome narodu poginuti ne će, ako Bog da! A meni je eto od Boga suđeno: da sve mrtvijem podižem spomenike!



Predgovor.

Evo me sa ovom svojom prvom knjigom „Karlovačkog Vladičanstva" pred poštovane čitaoce! Pa da najprije iskreno kažem, kako je postala ova knjiga.

Što sam ja ovu knjigu napisao, to imam da zahvalim najprije visokopreosveštenom, danas na žalost blaženo preminulom, našem vladici Teofanu, — a onda odmah imam da zahvalim mome negdašnjemu učitelju u karlovačkoj gimnaziji, a to visokoprečasnom arhimandritu i sinodalno izabranom i previšnje potvrđenom, vršačkom vladici, gospodinu Ilarijonu Ruvarcu.

Za vrijeme školskog odmora 1885. bio sam u Plaškom, pa šećući sa Njegovijem Visokopreosveštenstvom na dretuljski most, reče mi od jednom vladika: „Manojlo! Napiši mi jedan članak iz istorije ovoga vladičanstva, pa ću ga štampati u šematizmu! Neka bude pet — šest štampanijeh tabaka!" Ja se trgnem i stanem se pričati, da je to teško — i da ja to ne umijem. A on meni na to ozbiljno: „Samo počni, pa ćeš viđeti, da umiješ!" Dobivši ovaku zadaću, vratim se u Karlovac te stanem pribirati svoje razne bilješke i smišljati: kako da počnem i kako da rasporedim cijelu stvar.

Po vladičinoj želji napišem preko zime nekijeh 40 pisanijeh tabaka, i tu zbijem i slupam nekako cijelu istoriju ovoga vladičanstva. Mjeseca juna 1886. odnesem ovo ovako u Plaški i čim sam tamo stigao, odmah sam morao sve od riječi do riječi pročitati Njeg. Visokopreosveštenstvu. Nikada ne ću zaboraviti onoga zadovoljstva, kojijem je vladika slušao moj nastavak! On je bio vanredno zadovoljan, što mi odmah ondje izjavi; ali primijeti, da bi neke prilike trebalo opširnije napisati. Na to opet izjavim ja, da bih sve trebalo opširnije, i da bih ja to doveo do neke potpune cjeline, ako mi on to dopusti i dade mi vremena. A on će onda na to: „Pa dobro! Piši što gođ znaš i misliš da treba napisati, ali Ruvarac da ti pregleda prije štampe! Eto ti arhive pa upotrijebi, što trebaš".

Lani o Božiću došao sam sa pisanjem do vladike Mušickog, i onda sve dadem prepisati i 7. februara pošaljem cio snop rukopisa visokoprečasnom g. arhimandritu sa molbom, da on to po svome obećanju „pregleda i pod svoj nož metne. Pa i ako sam najsavjesnije radio i pazio, da mi posao bude što čistiji i istinitiji — ipak sam se vrlo bojao arhimandritova noža — jer to je nož jednog Ilarijona Ruvarca s kojijem se ne titraju ni stari tići, a kamo li ja — poletarac — početnik. Na to mi odgovori g. arhimandrit iz Grgetega dne 26. febr. evo ovako:

„Javljam vam prvo i da se ne brinete, da sam poslane stvari primio ispravno, da sam letimice pregledao pisanje vaše i rekao bi da ne ću imati — i kad ih bolje i natenani pročitam, šta primetiti i zameriti (...) muka vaša treba da se štampa."

Kad sam proljetos bio na našem Saboru, kao zastupnik u Karlovcima, onda me je odveo g. arhimandrit sa sobom u svoj manastir, i tu sam onda još jednom pregledao s njime cio rukopis, pa ispravivši i dopunivši neke stvari prema njegovijem primjedbama — eno sam tekar onda izašao sa pozivom na pretplatu.
I tako da ne bude visokopreosveštenog episkopa Teofana, koji me je na ovaj rad nagovorio i koji mi je uprav nekako zapovjedio, da ovo napišem — i onda da ne bude visokoprečasnog gospodina arhimandrita i izabranog episkopa Ilarijona, koji me je hrabrio, posticao i znamenito mi pomogao u mome radu: teško da bih ja ovo bio napisao. I ja sudim, da bih se ljuto ogriješio o blagodarnost, koju toplo prema obojici osjećam, kad ovo ne bih ovdje javno priznao.

Još ovdje moram izjaviti svoju najtopliju blagodarnost velikom hrvatskom rodoljubu i književniku, veleučenom gospodinu Radoslavu Lopašiću, koji mi je dosta važnijeh stvari kazao i objasnio iz listina, koje se nalaze neštampane u njegovoj zbirci, a tiču se mahom našijeh crkvenijeh poslova.

A što se tiče samoga sadržaja, što je u ovoj knjizi, to moram evo naprijed izjaviti: da ima dosta dogođaja, koji su samo spomenuti, ali nijesu objašnjeni, što o njima nijesam umio više kazati. Može da se vremenom nađu i za to izvori, pa će se onda i ti dogođaji i lakše i bolje objasniti i dopuniti. A kao Srbin i Pravoslavne Crkve sveštenik ne vjerujem u ničiju nepogrješivost, pa još najmanje u svoju — i s toga vjerujem, da će u mojoj knjizi biti i takijeh mjesta, koja će se može da sa svijem morati ispravljati. U tome se držim riječi g. arhimandrita Ilarijona, gdje reče: „ ... danas napiši ne tom i knjigu, već samo malu istorijsku raspravu, pa ne će proći ni tri četiri godine, i ti ćeš već morati ispravljati i dodavati što u toj raspravici".

Najposlije neka je najtoplija moja hvala svijem našijem javnijem listovima, i srpskijem i hrvatskijem, što su moju knjigu preporučili, štampajući ljetos moj poziv na pretplatu; a isto tako lijepo zahvaljujem svijem i skupljačima i pretplatnicima, koji su se lijepo pretplatili na ovu prvu knjigu, pa ih najuljudnije molim, da mi se tako svojski odazovu i na drugu knjigu, gdje ću nastaviti ovu istoriju od vladike Pavla Nenadovića, pa već do danas; i gdje će već sve biti jasnije i potpunije, po što za ovaj dio imam dosta istinitijeh izvora i podataka.

I u to ime čestit vam svijem Mali Božić, a i uza-nj pripojena, građanska nova godina!

PRIJEGLED.

Pristup 1

Prvi dio.
Kako su i kada su došli i naselili pravoslavni Srblji ovo naše vladičanstvo 11

I
O naseljenju pređašnjega Karlovačkoga Đeneralata ili Karlovačke Krajine.

Prvi razdio.
Naseljenje Like i Krbave 13

Drugi razdio.
Srpska naseljenja na imanjima grofova Zrinjskih i Frankopana 17

Treći razdio.
Naseljenje Žumberka, Marindola i Bojanaca 23

Četvrti razdio.
Naseljenje Gomirja i Gomirskog Dištrikta 28

Peti razdio.
Naseljenje Plaškog, Munjave, Jasenice, Otoka, Dubrava i Ponikava 49

Šesti razdio.
Naseljenje Primorja ili tada nazvane Primorske Krajine 60
Naseljenje Krmpota i Liča 60
Naseljenje Brloga, Lučana, Vodoteča, Prokika, Vilića i primorskijeh mjesta oko Senja 63

Sedmi razdio.
Osvojenje Like i Krbave od Turaka. Nova srpska naseljivanja tuda i dalje po Karlovačkom Đeneralatu 71
Srpska naseljenja po slunjsko-ogulinskom kordunu ili sumeđi 79
Spisak srpsko-pravoslavnijeh parohija u Karlovačkom Đeneralatu od godine 1700. 81


II.
O naseljenju Banije ili prve i druge banske regimente 84

Osmi razdio.
Popis sviju mjesta, sela i zaselaka, i u Karlovačkom Đeneralatu i u Baniji, gdje su sve pravoslavni Srblji naseljeni, zajedno sa brojem kuća, po zvaničnom popisu od godine 1768. 98

Deveti razdio.
O srpskijem naseljenjima u ovo vladičanstvo za cara Josifa II. od godine 1788.-1791. 106
Spisak srpsko pravoslavnog sveštenstva, koje prijeđe na ovu stranu za cara Josifa II 111

Deseti razdio.
O srpskijem naseobinama po gradovima: Trstu, Karlovcu, Rijeci i Senju 118
Srblji i Grci u Trstu zajedno u opštini 118
Srpska pravoslavna opština sama za se u Trstu 125
Srblji u Karlovcu 133
Grci i Srblji na Rijeci 147
Srblji u Senju u Kostajnici i u Petrinji 160

Jedanaesti razdio.
Broj kuća i naroda od godine 1800. upoređen sa brojem od godine 1880. 153


Drugi dio.
Srpska Pravoslavna Crkva u Karlovačkom Vladičanstvu.
Pristup 168

Prvi razdio.
Srpsko-Pravoslavna Crkva u krajevima Karlovačkog Vladičanstva, što bjehu pod Turcima 166
Manastir Hrmanj 171
Manastir Moštanica 176

Drugi razdio.
Srpsko-Pravoslavna Crkva u krajevima ovoga vladičanstva, što bijahu pod hrišćanskijem vlastima i to: od početka šesnaeotoga vijeka, pa do preseljenja srpskog patrijarha Arsenija Čarnojevića iz Turske u Ćesarevinu 177
Manastir Gomirje 180

Treći razdio.
Najstarija vladičanska stolica za srpsko-pravoslavni narod Karlovačkog i Varaždinskog Đeneralata u manastiru Marči 187
Manastir Marča i početak crkvene unije u Hrvatskoj 194
O egzarsima srpski patržjaraha na ovijem stranama 218

Četvrti razdio.
Preseljenje srpskog patrijarha Arsenija III. Čarnojevića, iz Srbije u Ćesarevinu 1690. 221

Peti razdio.
Ustanovljenje Karlovačko-Zrinopoljskog Vladičanstva od cara Leopolda I. Carska pržvilegija od 4. marta 1694. Borba sa rimskijem episkopima zbog Pravoslavne Crkve po Hrvatskoj i po Slavoniji. 234
Mitropolit Atanasije Ljubojević, prvi karlovačko-zrinopoljski vladika od 1696. - 1712. godine 234

Šesti razdio.
Podjela ovoga vladičanstva na karlovačko i na kostajničko 1713. god. Vladika Ljubotina i njegovo doba od 1713.-1739. Neprestana borba sa biskupima i sa unijatima 273
Danilo Ljubotina, drugi vladika Karlovačkog Vladičanstva od godine 1713.-1739. 276
Vladika Ljubotina utvrđuje vladičansku stolicu u Plapšom 1721. god. 286

Sedmi razdio.
Karlovačko i Kostajničko Vladičanstvo podvlašteno silom unijatskom vladici, Teofilu Pašiću od 1739.-1744. 304



Pristup.
Današnje „Karlovačko Vladičanstvo" zove se tako po gradu Karlovcu, koji osnova nadvojvoda Karlo, na desnoj obali rijeke Kupe i to nešto poviše one tačke, gdje se ulijeva rijeka Korana u Kupu. Karlovac je osnovan 13. jula 1579. god. radi obrane od Turaka. Obično se piše vladičanetvo „gornje-karlovačko" ma da to nije nužno, jer vladičanstvo „donje-karlovačko", nazvano po Karlovcima, zove se svagda „Arhidijeceza".

itd.

Treba da nas se skupi bar još trojica za dalje. Moja adresa: ogledal@yahoo.com

Mrkalj.Šta bi sa elektronskom verzijom Karlovačkog vladičanstva?

butros butros:

Mrkalj.Šta bi sa elektronskom verzijom Karlovačkog vladičanstva?

Kliknite za proširenje...

Javiše se dvojica. Ja im poslah materijal za digitalizaciju, ali odgovora nema.

Možda bih mogao ja da pomognem. Nisam baš daktilograf, ali se mogu potruditi.
Mogao bih da odvojim svaki dan neko vreme za knjigu.

Pozdrav!

Primorskom Krajinom u XV. XVI. i XVII. vijeku zvale su se zemlje, što su se prostirale od Kapele do mora i uz more: na Brinj, Otočac, Kosinj, Podgorje, Senj, pa do na Rijeku (Mörgraniz); a zemlje s ovu stranu Kapele: na Modrušu, Plaški, Jasenicu, Slunj, Barilović, Karlovac, Žumberak, pa do Sjenička zvale su se tada Hrvatska Krajina (Crabhatische graniz). A sve skupa sačinjavale su tadašnji Karlovači Đeneralat, kojijem su upravljali karlovački đenerali, a ovi opet bijahu podvlašteni Vojnom Savjetu (Kriegsrath) u Gracu. U XVI. vijeku opustošili su Turci i Primorje, i vrlo je mali dio hrvatskoga naroda ostao u tijem krajevima, koji je pobjegao u pomenute gradove, a zemlje oko gradova ležale su sa svijem puste.

U XVII. vijeku ozbiljno se zauzmu karlovački đenerali i senjski veliki kapitani, da i ove međe prema Turcima što većma nasele sa srpskijem narodom.


Po hronološkom redu najprije dolazi srpska naseobina po Liču [Riječi Lič i Ličani treba izgovarati sasvijem kratko] i po Krmpotima. O ovoj naseobini vodio je pregovore đeneral Kizl sa nadvojvodom u Gracu još 1603. godine, jer nalazimo, kako đeneral izvještava 6. septembra iste god. da su kod njega već četiri mjeseca dva brata, dva srpska kneza radi dogovora, kako da se narod njihov preseli ispod Turaka. {61→} Đenerao predloži, da se ovaj narod smjesti u Lič, a to: „na međi između ove (hrvatske) i između primorske krajine, koje mjesto leži od dugo vremena pusto". Đeneral predloži i to, da se narod u proljeće 1604. preseli, ali da se prije zapovjedi, neka svaka kuća u Koruškoj i Kranjskoj smetne po jednu osminu stara prosa, „kao najlošijeg žita", pa da se tijem žitom pomogne narodu za prvi mah, dok on sam sebi hranu ne zasije i ne pribere.

Seoba ova izvedena je u proljeće 1605. godine. Tada se digne senjski kapitan Danilo Frankol sa 400 svojijeh Uskoka, prodre kroz Turke preko Like u dalmatinske Kotare i krene do 700 duša srpskoga naroda, koji dovede iz Dalmacije k Senju. Po kapitanovom izvještaju bilo je u ovom narodu 200 „hrabrijeh, biranijeh i okušanijeh vojnika". Na molbu đenerala Kizla, a u ime nadvojvodino, dopusti grof Nikola Zrinjski, da se ovaj narod naseli po njegovom imanju u Liču i oko Liča; ali pod uvjetom, neka se narodni glavari najprije zakunu, da će njemu biti podložni kao svome gospodaru. Vidio grof, kako se Gomirci ne dadoše pod njegovu vlast, i s toga je sada bio oprezniji. Nije bila druga već pristati i na to. Narodni glavari, a poimence: Damjan Krmpoćanin, Toma Skorupović, Toma Marković, Marko Balinović i Mile Budorčić prisegoše dana 16. juna 1605. u rimskoj crkvi Sv. Đurđa na Hreljinu, a pred licem Julijusa Čikulina, grofovskog kapitana i guvernera u Vinodolu: „da će oni i svi ostali Krmpoćani do vijeka i dok su im glave na ramenima biti vijerni podanici Nikole i Đure, grofova sjeverinskijeh, koji im milostivo dopustiše, te se naseliše na vinodolska imanja kod Liča, na hreljinskoj međi". Al ne prođe ni godina dana, a ono se svadiše Srblji sa grofovima. Stali ovi navaljivati na njih razne namete, kao i na ostale kmetove, pa se s toga narod odmetne od njih. A biće da ih je u tome pomagao senjski kapitan, a i đeneral Kizl, koji su svagda za tijem išli, da novo naseljeni narod sebi podvlaste. {62→}Tako nalazimo već 10. aprila 1606. molbu ovoga naroda na nadvojvodu, u kojoj zamoliše, da ih on primi u zaštitu, i da on postavi za kapitana svoga čovjeka. Vele u toj molbi, da ih ima svijeh skupa preko 500 duša, od kojijeh 200 hrabrijeh vojnika. Molbu su potpisali: Damjan Krmpotić, starešina u Liču i vojvode: Jovan Krnjčević i Gvozden Sladović. Ovu molbu preporuči najtoplije đeneral Kizl iz Senja 25. aprila iste godine, pa je dade vojvodama: Tadiji Krmpotiću i Milašinu Skorupoviću, da je odnesu kao narodni odaslanici sami k nadvojvodi u Grac. Među tijem svade se Srblji sa Vinodolcima, gdje pane i mrtvijeh glava i s toga tuži guverner Čikulin nadvojvodi, da su Srbi kavgu zametnuli. Ali đeneral Kizl izvijesti 6. juna iste godine, da je guvernerova tužba lažna, a Ličani, da su dobri ljudi, i s toga da bi trebalo, da ih nadvojvoda uzme pod svoje okrilje kao i ostale Uskoke, jer oni su se zakleli, da ne će ni po što ostati pod jarmom grofa Zrinjskoga i pod zapovjedništvom guvernera Čikulina. Ovaj da jako progoni Uskoke, i tu ne davno da je probo jednoga štiletom, od čega je kašnje i umr’o. Lič, da je vrlo važno mjesto, jer da su tijem krajem vazda prolazili Turci u Kranjsku, i s toga da bi valjalo imenovati Ličanima drugoga glavara. Na ovaj đeneralov izvještaj zapovjedi nadvojvoda 12. juna iste godine, da đeneral predloži zgodnu osobu Ličanima za glavara. God. 1609. nalazimo, da je tamo postavljen bio za starešinu neki Jovan Vlatković. Ali prepirka sa grofom trajala je i dalje, pa s toga predloži đeneral, da se ovaj narod preseli u Gušića Polje, a to je između Senja i između Brloga, a to polje da je voljan senjski kapitan, Sigmund Gušić, ustupiti ovome narodu, da se tamo naseli. Ovaj prijedlog usvoji nadvojvoda Ferdinand, pa u svome izvještaju od 8. dekembra 1609. predloži to caru Matiji na odobrenje. U ovome izvještaju vrlo povoljno reče nadvojvoda caru o Srbljima. {63→} Veli, da je taj narod radi Hrišćanstva i radi opšte koristi velikim troškom, trudom i mukom izveden između Turaka, pa naseljen u Lič i oko Liča, koje su zemlje više od sto godina puste i zaparložene ležale, te su i sad vrlo neplodne, osim ono nešto malo, što su Srblji „krvavijem znojem" umilovali i obradili. Pa taj narod da ište grof pod svoju vlast, da ga muči i zlostavlja, zbog čega bi se morao na štetu „našijeh zemalja" opet povratiti među Turke. Ne mogoh dalje razabrati, da li se ovaj narod tada kretao iz Liča, samo se toliko zna, da je jedan dio Krmpoćana i Ličana preselio u Liku, kad je ova kasnije osvojena od Turaka, a drugi dio ostao je na svojijem sjedištima i do danas. Današlji lički i krmpotski stanovnici prešli su u Rimsku Crkvu, a biće i to, da je i kod same prve naseobine bilo među njima Bunijevaca, ali još i danas pričaju mnogi, kako su im stari pradjedovi i djedovi bili vjere pravoslavne. Pa i danas ih ima, koji slave svoja krsna imena kao i pravoslavni Srblji, n. pr. Radoševići. Govore još i danas čisto srpski, a Kranjci, što su oko njih, zovu ih i danas „Vlasima", i boje ih se kao i svuda Vlaha.

Narod ovaj pregnao je sa sobom, što goveda i konja, a što koze i ovce do 20.000 glava. S toga se i raširi sve do međa Fužinskijeh, a odatle zauzeli su Gomirci, kako smo već kazali. [Spomenici Hrv. Krajine knj. I. listina: CCXXIV,CCXLI, CCXLV, CCLI, CCLII, CCLIII, CCLIV, CCLXIV, CCLXV, CCLXXXII, CCLXXXIII.]

NASELJENJE BRLOGA, LUČANA, VODOTEČA, PROKIKA, VILIĆA I PRIMORSKIJEH MJESTA OKO SENJA.​

Najstarija srpska naseobina u Brlogu spominje se 1609. Senjski kapitan, Sigismund Gušić, izvještava 4. aprila rečene godine nadvojvodi Maksimilijanu, kako je „juče" stotina Srba iz 33 kuće, sa ženama i sa djecom, došlo iz Ribnika kod Gospića u Brinj, i da mole, da se tu nastane. A 1. maja iste godine javlja isti kapitan karlovačkom đeneralu Obričanu, koji je đenerala Kizela naslijedio, da je opet „prekjuče" došlo iz Ribnika 30—35 kuća, a u svemu do 550 duša. {64→} Veli kapitan, da je juče izjahao iz Senja da ih vidi. „Tamo sam ih vidio. Ljudi su vrlo dobro odjeveni i bogati su blagom i svijem ostalijem". (Die leith sein wohl bekleidet vnd an vieh vnd andern reich). Ova Raja udari na svoga bega u Ribniku zbog velikijeh nameta; provali u grad i ubije pet turskijeh delija, a beg jedva živ uteče, da traži pomoći od paše bosanskoga. S toga narod prsne preko međe u Ćesarevinu, te jedan dio dođe k Brlogu, a knez Tepšić ode sa 80 kuća srpskijeh u Podgorje kod Baga. Mnogo pak naroda ode u oblasti mletačke republike. Tada je silna turska Raja pobjegla iz Like ispod Turaka. Ostali su samo Turci po gradovima. Zemlje oko Brloga bile su svojina istoga kapitana Gušića, i on ih ustupi nadvojvodi, da se tuda nasele Srblji, pa da brane Primorje od Turaka, koje je u to doba sa svijem bilo opustjelo.

Dvije godine kasnije pošalju „stari knezovi" iz Like i iz Krbave jednoga sveštenika sa punomoći kapitanu Gušiću u Senj, da se dogovori sa kapitanom, kako bi se oni sa svojijem narodom naselili na Gušića Polje, po što su spremni prije seobe da udare na turski grad Novi (kod Gospića), pa da ga porobe i zapale. Isti sveštenik ispriča kapitanu, kako se je pobunilo šest sandžaka u Hercegovini, i da su Srblji pristali uz svoga vojvodu Grdana, koji je skupio pod svoju zastavu preko sedamdeset hiljada ljudi, pa da mu Turci ne će ništa nahuditi. [Vojvoda Grdan digao je hercegovački narod na oružje god. 1597. Mijatović „Godišnjica" Nikole Čupića 1877. str. 81.]

Za sve ovo javi kapitan 31. januara 1611. nadvojvodi u Grac, a nadvojvoda 18. februara caru Matiji, na što ovaj odgovori 6. marta, kako mu je dobro poznato, da se je lijep broj Srbalja naselio kod Brloga i u Podgorju, ali da se ne bi poremetio mir s Turcima, ne vidi prilike da se primi ponuda ličko-krbavskijeh knezova. {65→}Ako li se knezovi sami oproste turskoga ropstva, pa isele ovamo sami bez sudjelovanja od strane ćesarske, onda neka ih naseli nadvojvoda gdje nađe da je najzgodnije. Među tijem odluče se četiri sela srpska da se isele, ali potpaze to Turci, pa iseli samo 12 kuća iz Podlapače. Ne veli se koliko je bilo naroda, samo se spominje, da je bilo 50 oružanijeh dobrijeh puškara, a izagnali su sa sobom razne stoke 2500 komada. Na prijedlog kapitana Gušića od 25. marta i 7. aprila 1611. dozvoli nadvojvoda odlukom od 14. aprila iste godine, da se i ovaj narod naseli kod Brloga, ali kapitan da ih tako primi, kao da nadvojvoda i ne zna o tome ništa (doch vnvermerkt vnser). Ujedno zapovjedi nadvojvoda kapitanu, neka prepriječi, da se narod iz ostala još tri sela ne iseljava amo. Kad su Podlapčani iseljavali, natisnu se za njima Turci, pa stigavši ih negdje u planini, popuškaraju se, gdje pogine jedan Srbin i Turci otmu neki dio od izagnate stoke.

* * *​

Današnje srpske parohije: Lučani i Vodoteč ili Prokike naseljene su prvi put srpskijem narodom 1637. g.

Tuda je naselio Srblje senjski kapitan, baron Albert Herberštajn, i to po zapovijesti već spomenutog đenerala Vuka Frankopana. Narod je doselio iz Like ispod Turaka, a kapitan ga je srio s vojskom na Korjenu (planina između Otošca i Perušića). Brat đenerala Vuka, grof Nikola, potuži se Ratnome Savjetu 20. januara 1639. na Herberštajna, što je naselio Srblje oko Brinja, a bez njegova pitanja kao gospodara tijeh naseljenijeh mjesta. I grof Nikola i đeneral Vuk mamili su ovaj narod, da se naseli na njihova imanja između Dobre i između Mriježnice, pa kad ne mogli skloniti naroda ni tužbom ni prijetnjom, pobune oni Brinjane katolike, te ovi skoče da rašćeraju Srblje oko Brinja. Ali kapitan Herberštajn doleti iz Senja i čim poprijeti malo Brinjanima, umire se i još se odadu, da ih je naputio na bunu sam đeneral Vuk. {66→} Veli o tome kapitan senjski u svome izvještaju od 21. juna 1642. „Zato, što je đeneral neprestano vrebao, da ove Srblje premami kao kmetove za se i za svoga gospodina brata, nije znao ništa drugo, nego da izazove ovaj razdor". U ovome istome izvještaju spominje kapitan još i to: kako je izbjeglo k njemu u Primorje 17 srpskijeh kaluđera, što su Turci porobili i popalili srpske manastire do Sarajeva, a kaluđeri da mole, da se zaustave po Primorju, pa da će još mnogo naroda ovamo prevesti. U jesen 3. novem. 1644. izađe iz Senja od cara određena komesija, koja odbode međe između Brinjana i između Srbalja, i tako se okonča zapodjenuti razdor.

Zapisnik o ovome razmeđivanju potpisan je u Brinju 22. maja 1645. Od strane srpske potpisaše ga: kapitan Vicko Bogut i pop Manojlo Rajaković. Ovo je pravo prezime porodice Rajačića iz Lučana.

Godine 1679. vojvoda Dragić dovede veliki broj Srbalja ovamo, te se i ovi po dozvoli đeneralovoj razmjeste po Vodoteču i po Prokikama. I tada se pobune Brinjani priječeći, da se tuda Srblji ne naseljavaju; ali senjski vojnici umire Brinjane, i s toga mnogi se kretoše sa svojijeh sjedišta, te odseliše u Kranjsku i k Zagrebu oko Ivanića.

U isto ovo doba naseljeni su u Primorje i „Bunijevci". Ovi se smjestiše: po Liču i po Hreljinu, po Krmpotima, po Stajnici, po Jezerima, po Razvalama, po Krišpolju, po Kamenici, po Kompolju; onda po mjestima što su uz samo more oko Senja: po Krasnom, po Jablancu, po Sv. Jurju u Podgorju, po Stinici, po Prizni, po Starigradu, po Kladi, po Lukovu, po Volarici, po Bjeljevina, po Smokvici, po Žrnovnici, po Dubokom, po Zagonu i po Ledenicama u Vinodolu, u Povilama i t. d. Naseljeni Bunijevci u Sv. Jurju pobjegnu kasnije u Dalmaciju pod vlast mletačku. S toga je bila određena komesija 1658., koja je pronašla, da je ovaj narod pobjegao sa globljenja i proganjanja kapitana Herberštajna. {67→} On bude zbačen sa uprave, i morao je platiti polovicu istražnijeh troškova, zbog čega mu bude zaplijenjen sav imetak i kula u Senju. A skoro u svijem spomenutijem mjestima, zajedno sa Bunijevcima, naseljeno je više manje i pravoslavnijeh Srbalja, osobito u Krmpotima, u Jablancu, na Krasnom i po Liču, što ću kasnije spomenuti, kad uspišem o Crkvi.

Godine 1658. naseljeni su Srblji oko Otošca, po Gackom Polju, koje se zvalo i Vilićko Polje po nekoj gradini, koja se zvala: „Vilić". Otuda je i danas ime: „Vilićki protoprezviterat". Ovaj je narod preselio iz Usore u Bosni. Usorom se zvala ona pokrajina, što se prostirala s obje strane rijeke Bosne od rječice Lješnice, Žepču na sjeveru, pa sve do utoka Bosne u Savu. A prozvala se tako po rječici Usori, koja utiče iznad Doboja u rijeku Bosnu. Ovaj narod poveo je pregovore radi svoga preseljenja još 1642. god. sa senjskijem kapitanom Herberštajnom. U svome izvještaju od 16. maja 1642. veli rečeni kapitan, kako su došli k njemu poslanici od naroda iz Usore radi seobe u ove hrišćanske oblasti, i kako bi dosta bilo izaslati pred njih 400-600 vojnika. A za narod veli kapitan: „Ove Usorce hvale mi sa sviju strana moji stari Graničari, što su pod mojom upravom, i vele, da su to viteški i najpošteniji ljudi između svijeh krajišnika, što ih je pod Turcima". Karlovački đeneral, grof Vuk, bio je vrlo protivan ovome preseljavanju, navodeći kao razlog, da se nema kamo naseljavati narod, a uzrok je glavni bio, što Srblji ne htjedoše da se naseljavaju kao kmetovi po grofovskijem imanjima. S toga se otegne ova seoba sve do godine 1658. Tada izvede Usorce karlovački podđenerao, grof Đuro Frankopan, sa karlovačkom vojskom. Jedno odjeljenje izbije k Otošcu i tu se zaustavi oko Gacke, da čeka odluku carsku, gdje će se stalno naseliti. A drugo odjeljenje izbije na Karlovac, i zaustavi se u Kamenskom kod Karlovca, pod svojijem vojvodom Manojlom Mandićem, koji je posjekao svojom rukom dvadeset i četiri Turčina. {68→} Već smo spomenuli, kako je sin Manojlov, vojvoda Vuk, naselio Srblje po Dubravama i po Ponikvama.

Karlovački đeneral, grof Auersberg (1652.—1669.) upitan od cara 20. juna 1658., gdje bi se Usorci najzgodnije naseliti mogli, predloži u svome izvještaju od 8. avgusta, da bi Plaški bio za to najzgodniji, „pošto su carski komesari prije godinu dana pronašli, da se tamo može naseliti i više hiljada duša, ali da bi trebalo odmah podići kulu radi obrane". Ujedno se ponudi đeneral, da će sam o svom trošku na proljeće sazidati kulu u Plaškom. Uslijed ovoga prijedloga izađe komesija, da sve još bolje razvidi. Među tijem u proljeće 1659. predloži grof Petar Zrinjski, kao veliki kapitan senjski, koji je naslijedio zbačenoga Herberštajna, da se Usorci nasele kod Otošca, jer da tu ima veliko polje, koje se ne može obrađivati, i koje ne zaliježe caru nikakove koristi, a to s toga, što nije zaštićeno od Turaka. Pa na to polje da bi se mogli smjestiti ne samo ovi Srblji, nego i mnogi još u buduće, a moglo bi se lako braniti od manjih četa turskijeh sa 54 naoružana čovjeka. Što se pak tiče izdržavanja ovoga naroda, to predloži grof, da se „ako ne svima, a to najodličnijima Srbljima" dade 18 vojničkijeh mjesta, što su zališna u Senju, onda, nekolika mjesta u Kranjskoj, kao i mjesto vojvodsko i mjesto gradskog zapovjednika (Burggraf) u Ledenicama, kako bi dobivali vojničke plaće kao i ostali Graničari. Ujedno zamoli grof, da se riješi ovaj posao što prije, jer da se narod nema čime izdržavati duže. „Inače bojati se, da će ovi ljudi nuždom prisiljeni, potražiti pomoći od Turaka, a to bi bila grdna šteta po našu primorsku krajinu, da ovi zaista vješti ljudi, koji poznaju sve prilike krajiške, odsele opet među Turke, za što ne ću da ja budem kriv" — veli grof na svršetku svojega prijedloga. {69→}

Ovaj prijedlog usvoji car Leopold i odluči 27. jula 1659., da se Usorci nasele oko Otošca „u primorskoj krajini na Gackom Polju" (auf die Möhrgranizen auf Gazko veldt); da im se dade dvadeset do trideset, a i više vojničkijeh mjesta, samo ne vojvodsko mjesto u Ledenicama; a da bi taj narod što bolje služio caru, neka se ne prosiplje na daleko, nego neka se smjesti što na bliže. Ujedno odredi car i komesare i to: Kristifora Delišimunovića, kapitana sa Turnja kod Karlovca i Fridriha Portnera, kapitana otočkog, da skupa sa grofom smjeste narod i da mu razmjere zemlje. Ovi svrše svoj posao do proljeća 1660., jer tada izvijesti grof Petar Ratnome Savjetu, da je naselio narod u posebnom kotaru ne daleko od Otošca, koji se zove „Vilićki kotar". Narod je tada zauzeo prostor, gdje su danas srpske parohije: Zalužnica, Škare, Doljani, Otočac, Švica sa svijema selima i sa zaseocima, što su u ovijem parohijama. Kasnije se raširi ovaj narod po Vrhovinama i skroz do Kosinja, kad je međa turska odmaknuta. Koliko je tada naselilo naroda na broj, ne spominje se u listinama. Za ono odjeljenje, što je izveo vojvoda Manojlo Mandić, i što se bilo zaustavilo kod Karlovca na Kamenskom — spominje se, da je svega naroda bilo do 90 kuća. Danas ima dosta Mandića u Doljanima. A u trebinjskoj parohiji kod Kamenskog, ima i danas nekoliko porodica sa prezimenom „Usurac" i „Usorac". Ove su porodice zaostale u današnjoj trebinjskoj parohiji, pa od Usore prozvale se Usorci i Usurci.

Grof Petar podigne u Drenovom Klancu, između Brloga i između Škara, okruglu kulu radi obrane od Turaka. Još se nijesu Srblji ni zgrijali bili na svome novome ognjištu, a ono udare Turci 16. sept. 1663. pod Ali-bašom Čengićem sa 8000 ljudi, u namjeri, da otmu Brlog od Srbalja i da ih proždenu s ove međe, jer ne mogahu ovuda više prodirati u Primorje, čim se Srblji tuda naseliše. {70→} Ali ih Srblji potuku do noge, gdje posijeku 2000, a zarobe 256 Turaka. I poslije zalijetahu se Turci na ove krajeve svaki čas, ali ne mogoše učiniti ništa. Srblji što zauzeše, to podbraniše, ali sa krvavijem bogme glavama! Nego kašnje za dvaestpet-šest godina odbijeni su Turci sasvijem od Otošca, te je međa odmaknuta mahom iza Korenice i iza Plješevice, o čemu ću više kazati u razdjelu, što slijedi za ovijem.

Dabar je naseljen 1672., a naselilo ga je 90 srpskijeh porodica, dozvolom đenerala Herberštajna. Kad je osvojena Lika sa Krbavom od Turaka, onda je veliki dio ovoga naroda iz Primorja tamo preselio, jer mu je već bilo pretijesno u Primorju, a đenerali su ga sve to više naseljavali, samo da bolje utvrde međe prema Turcima.

Tako su u sedamnaestom vijeku, sve od Žumberka pa do Rijeke — do Senja i do Kosinja po međama prema Turskoj, naseljeni Srblji i bili su svi pod zapovjednšntvom karlovačkijeh đenerala. I ovaj narod ne samo da je branio međe od Turaka, nego je on vojevao svuda i osim međa. O ovijem vojevanjima dala bi se podebela knjiga napisati, ma to nije moj posao bar za sad. Uprav cijela vojska karlovačkijeh đenerala sastavljena je bila skoro od samijeh pravoslavnijeh Srbalja i ono nešto Nijemaca. Starosjedilaca Hrvata i Kranjaca bilo je u to doba nešto zaostalo samo oko Ogulina, oko Modruše, onda u Brinju i u Otošcu, ali je tu bilo vrlo malo vojnika. Od ovijeh su postajali većinom časnici, jer su ih đenerali za takove radije namiještali, jer su bili rimske vjere, pa su već i zbog toga unapredjivani i bolje paženi, nego li novodoseljenici — šizmatici. [Spomenici Hrv. Krajine knj. I. listina: CCLXIII, CCLXVIII, knj. II. listina: IV, V, VI, VII, VIII, IX, CXXIII, CXXV, CXXX, CXXXII, CLXVII, CLXXXIX, CXC, CXCII, CXCIII, CXCIV, CXCV, CXCIX, CCXVIII, knj. III. listina CLXX; Fras, strana 129. i 278; R. Lopašić, Vijenac 1875. str. 342.]

Mrkalj,nisam ni ja nešto brz ali mogu pomoći ako nešto organizuješ

Ajde, javite mi se na e-mejl ogledal@yahoo.com pa ćemo se organizovati - svako po pedeset strana, redom... Ovako, uradićemo Prvu knjigu, pa ćemo za dalje tražiti druge dobrovoljce. Pokušaćemo da dovršimo do početka marta.

Mrkalj: str. I-XV urađeno + sve što ostane neurađeno + pregled i slaganje svega zajedno.

kviskons str. 1-48

Vujadin 64-71 urađeno (ako je zainteresovan, ostaje str. 49-63 + str. 72-97)

butros butros str. 98-146

Lesandar str. 147-193

Rechke str. 194-257

jakovic str. 257-303

jedan dobrovoljac preko e-mejla: 303 -319

{71→}

Između godina 1683. i 1690. znamenito su razmaknute međe Trojedne Kraljevine prema Turskoj. Poznato je kako su Turci godine 1683. udarili sa grdnom vojskom od dvjesta-pedeset hiljada na sami Beč. Udruženoj hrišćanskoj vojsci cara i kralja Leopolda I. pođe za rukom, da je srećno odbila Turke, ne samo od Beča, nego ih je ujedno potisla za nekoliko godina mahom preko Save, Une i Dunava, pa i dublje još tja do u Makedoniju i u Staru Srbiju. Radosni glas o ovoj grdnoj turskoj pogibiji kod Beča 1683. raznio se kao munja po svijem hrišćanskijem zemljama, koje stenjahu pod turskijem jarmom. Hrišćani se na sve strane uzrujaše i latiše se junačkog oružja, da se konačno oslobode turskoga ropstva.

Amo na ovijem stranama najprije bukne ustanak u Dalmaciji, gdje dalmatinski Srblji, kao turska Raja, odmah u proljeće 1684. udare na svoje Turke. Narodnom pjesmom propjevani srpski junaci: Stojan Janković i Ilija Smiljanić, skupe pod oružje do 16000 pješaka i do 4000 konjanika, pa udare jednodušno na svoje stare krvnike. U prvi mah nije bio po volji ovaj narodni ustanak mletačkoj republici; ali kad se ustaške vođe skupa sa trijest hiljada naroda izjave, da će se Mlecima pokoravati, onda se i republika pridruži ustanku i uzme ga zvanično pod svoju zaštitu. Za kratko vrijeme, ali poslije ljutijeh bojeva, osvoje ustaše, pomagane mletačkom vojskom, cijelu tursku Dalmaciju i pokore je republici. {72→} Glavni mletački đenerao bio je Dominika Močeniga, koji je za vrijeme ovoga rata izabran i za dužda mletačkoga.

S Dalmacije raširi se ustanak i po susjednoj Lici, gdje takođe turska Raja, a to opet pravoslavni Srblji, koje onda zvahu: „Vlasima i Morlacima" — udari na svoje Turke. Bilo je tada u Lici do devet hiljada duša, što se odmetnuše od Turaka; a pod oružjem je bilo do tri hiljade ljudi. Kao ustaške vojvode u Lici spominju se: Vid Kušat, Sava Labusović, Radoje Ivanišić, Radovan Vurišinić, Cvijo Knežević, Vid Đurđević, Dragosav Tepšić i još mnogi drugi, kojima se ne zna za prezimena; ali i sama imena jasno svjedoče, da su bili Srblji, kao: Radoš, Jovan, Mijajlo, Sava, Maroje, Vuk, Vučko (možda onaj iz pjesama Ljubičić) i Vukadin. Mletački zapovjednik u Zadru doda Iliji Smiljaniću i arambaši Došenu Vučkoviću nekoliko topova, te ovi prijeđu sa svojima ljudma u Liku, dignu braću na oružje i stanu biti i otimati turske kule i gradove. U isti mah i u Krbavi skoče Srblji na Turke pod svojijem kapitanima: Dobrivojem Kneževićem i Predojem Zaklanom — obojicom iz Bunića.

Čim je čuo tadašnji karlovački đenerao, grof Ivan Josip Herberštajn, (od 1669.—1689.) za narodni ustanak po Lici i po Krbavi, i čim je doznao, da turska Raja vojuje pod mletačkom zastavom — pohita on sa svojom krajiškom vojskom — a to je opet sa Srbljima ili ti sa Vlasima: iz Žumberka, iz Gomirja, iz Plaškog i već sa ostalijema iz Primorja — u pobunjene krajeve, i to bez sumnje u toj namjeri, da te krajeve predobije za austrijsku zastavu. Godine 1685. dva puta je udarao đenerao od mora i sa sjevera na Liku, ali nije mogao prognati Turaka, koji su se očajnički branili; a ne vidi se ni to, da su ustaše odmah pristale uz đenerala. S toga đenerao strašno opustoši Liku sa sjevera, sprživši tuda do hiljadu turskijeh i rajinijeh kuća, i već mnoge kule i konake turskijeh aga i begova. {73→} Vraćajući se đenerao u Karlovac, povede sa sobom iz onijeh popaljenijeh kuća do 100 pravoslavnijeh porodica, koje su naseljene nedaleko od Karlovca oko Budačkog, o čemu ću više reći na svome mjestu. U proljeće 1686. opet je kanio đenerao udarati na ličke Turke, ali pošto je morao sa krajiškom vojskom vojevati na drugijem stranama, ostane i na dalje, da se sami ustaši bore sa Turcima po Lici i po Krbavi.

Kad su pak vidjeli na ćesarskom dvoru, da Mlečići ozbiljno potpomažu narodni ustanak po Lici i po Krbavi, pa da ne bi te pokrajine za se predobili onako kao i Dalmaciju — zaključe u Beču, da se te zemlje što prije osvoje za austrijsku carevinu. S toga đenerao Herberštajn digne 1689. svu krajišku vojsku na oružje i u ljeto udari ozbiljno na ličke Turke. Pobunjena turska Raja pristane ovoga puta listom uz đeneralovu vojsku, a s one strane Velebita udare opet dalmatinske ustaše — pa tako složnijem udarcem, skoro bez boja i bez krvi, proždene ova vojska za deset dana Turke iz cijele Like, te se onda natisne za njima, pa ih za kratko vrijeme proždene i iz Krbave, osvojivši od njih glavne im gradove: Bunić i Udbinu. Đeneralova vojska posjedne gradove, pa tako budu Lika i Krbava konačno osvojene od Turaka, pod kojijem su bile 160 godina, što je kašnje 1699. i Karlovačkijem Mirom utvrđeno. Izagnati Turci smjeste se po susjednoj Bosni, a samo nekijeh hiljadu duša ostane na svojijem sjedištima, po što su prije krštene od rimokatoličkog sveštenika Marka Mesića, koji je bio vojnički kapelan i glavni povjerenik đenerala Herberštajna.

Već sam spomenuo, da je u samoj Lici bilo do devet hiljada pravoslavne Raje, koja se odmetnu od Turaka i udari na njih oružanom rukom. A bilo je Raje, koja se nije mogla dići na Turke, nego se kašnje pokorila đeneralu. Sav ovaj narod dragovoljno se pokori đeneralu Herberštajnu i zakune se, da će vjeran biti carevima austrijskima, i da će Krajinu čuvati, kao što je čuvaju i ostali Krajišnici — i s toga sav ovaj narod ostane na svojijem sjedištima i prisvoji sebi one zemlje, što ih je prije kao turska Raja obrađivao. {74→} Đenerao postavi posebnoga povjerenika, i to kapitana Đuru Križanića, koji je određivao narodu zemlje i postavljao međe između pojedinijeh sela. A po što je bilo dosta pustijeh zemalja a naroda premalo, to nastane đenerao za tijem, da te zemlje što mnogobrojnije naseli. I s toga na poziv đeneralov povrvi ovamo silni pravoslavni narod: iz Dalmacije, iz Turske i oduda iz Primorja od Brinja i od Otošca, gdje je već našem narodu bilo pretijesno — toliko ga je bilo prije turskog progona. Tada se preseli jedan dio našega naroda iz Vilića i iz Škara i naseli novoosvojena mjesta: Vrebac i Komić. Jedan dio Brložana naseli Pećani, pa se pruži i po Jošanu. Tada je doselilo u Pećani i znamenito srpsko pleme Budisavljevića, od kojega plemena svi današnji Budisavljevići potječu. Jedan dio Prokičana i Škalićana naseli Mutilić kod same Udbine. Iz Prokika je preselio sa svojijem plemenom 1716. i kapitan Marijan Knežević u Mutilić. Zrmanju, Gračac i Medak nasele Srbi iz Dalmacije, a mjesta na krbavskoj sumeđi nasele Srblji iz Kupreša, iz Grahova i iz Knezpolja. Popinu i Mazin naseliše Srblji kasnije iz Knina, a jedan dio Divoseljana kod Gospića naseli Bruvno.

Sačuvala se i zvanična isprava od 12. avgusta 1690. već spomenutoga đeneralova povjerenika Križanića, kojom dopušta knezu Vujašinu Mileusniću, da naseli 40 kuća po Širokoj Kuli. Ovaj je narod preselio iz Kosinja. A ispravom od 17. avgusta 1690. dopušta isti povjerenik knezovima: Jovanu Drakuliću i Milanu Laliću, da nasele svaki po 30 kuća u Korenicu. Ovo će biti oni isti Koreničani, što no ih Herberštajn 1680. preveo u Jasenicu, pa su se povratili na stara sjedišta, kad su Turci prognati. Današnje Bjelopolje zvalo se tada i još dugo poslije Gornja Korjenica. {75→}

Ovako su svijem naseljenicima odmjerene zemlje i određene međe, i to sve potvrdi 1703. najviša krajiška vlast u Gracu.

Evo ovako su naselili Liku i Krbavu đedovi i prađedovi današnjijeh ličkijeh pravoslavnijeh Srbalja, otevši ove zemlje „na sablji", i od samoga naseljenja oni su bili, pa su i danas najmnogobrojniji stanovnici ovijeh pokrajina, jer se broji, da ih je još tada bilo preko sedam stotina porodica, u kojijem je i naroda dosta moralo biti, kad se zna, da su stare srpske porodice bile vrlo mnogobrojne sa domaćom čeljadi. Istina je i to, da su nas onda zvali stari pisci: Vlasima, Morlacima, Šizmaticima, Grčko-nesjedinjenima i Rascijanima, pa smo se i sami tako često nazivali — ali današnji potomci onijeh doseljenika zovu se danas samo Srbljima i punijem ponosom osjećaju: da su Srblji, da srpski govore i da srpski osjećaju. I to za ista punijem pravom; jer narod: koji bez knjige i bez škole pjeva „Smrt majke Jugovića", koji se oduševljava Nemanjom i carom Dušanom, Milošem i Markom; koji plače za Lazarom i za Kosovom, koji govori najčistijim srpskijem jezikom; koji slavi svoja sveta Krsna Imena; čije majke, ljuljajući čedo u kolijevci, ovako ga uspavljavaju:

„Srpska vjera poginuti ne će,
Srpska slava potavnjeti ne će,
Car se Lazo zaboravit' ne će,
Obilić se pregoreti ne će,
Jug Bogdan se spominjati hoće
I Kosovo polje žalostivo:
Dok je sunca i dok je mjeseca.
Branković se proklinjati hoće,
Dok Srbina na svijetu ima".
[Uporedi „Novi Vaspitač" za 1890. sveska V. str. 139.] {76→}

Velim, koji narod ovako osjeća, taj ne treba pitati: kojemu plemenu pripada i kojijem jezikom danas govori? A pored ovoga što rekoh, i to je još zgoljna istina: da je baš ovaj narod, i u Dalmaciji i u Lici i u Krbavi, prvi potprašio svoje kubure i naoštrio ljute jatagane, — te prvi udario na svoje stare krvnike; — ali mu se to danas i ne priznaje. I to ne iz neznanja, nego prosto iz fanatične zlobe i iz nepoštene šovinističke težnje! Ali prava istorija lagati ne smije. Ona mora svačije zasluge i vrline po pravdi opisati i ocijeniti. Ako li drukčije radi, onda nije istorija, nego varka i šljeparija, koja će pisce joj ljuto obrukati.

Ovdje je na redu, da još koju kažem, kako su naseljeni po Lici i po Krbavi: Bunijevci, Hrvati i Kranjci pored i između pravoslavnijeh Srbalja.

Bunijevci su došli iz sjeverne Dalmacije, gdje ih je od starine dosta bilo. U starijem listinama zovu se oni „katoličkijem Vlasima a najviše Morlacima", kao što su strani pisci zvali i pravoslavne Srblje ili Vlahe. Govore čisto srpski, zapadnijem govorom, — te se oni po tome zovu i „ikavci". Oni n. pr. govore: dite, vira, pliva, lipo, bilo, ništo, bižati, nisam i t. d. Bilo ih je naseljenijeh po Karlovačkom Đeneralatu i prije nego su Turci prognati iz Like i iz Krbave, kao što sam to već i prije kazao. Za vrijeme ustanka u Dalmaciji, u Lici i u Krbavi i oni su vojevali na Turke zajedno sa Srbljima. Kad su Turci prognati iz Like i iz Krbave, naseljeno je tuda do 160 kuća Bunijevaca, što iz Dalmacije a što oduda iz Primorja. Bunijevci su naselili: Lovinjac, Ričicu, Sv. Rok, Smiljan, Bužim, Trnovac, onda mjesta u Podgorju oko Baga, za tijem Pazarište i Sv. Juraj. Tako se sačuvala isprava povjerenika Križanića od 6. avgusta 1690. kojom dopušta Lovri Milinkoviću, knezu od Jablanca, da naseli „pedeset hiž dobrih i vernih junakov u Pavarišćah i u konfinu Novskom va njegovu vernu službu". {77→}A ima Bunijevaca, koji se naseliše između pravoslavnijeh Srbalja, te i danas naporedo živu.

Između ovijeh srpsko-bunjevačkijeh naseljenja oko Gospića i po još nekima mjestima, po Lici i po Krbavi, naseljeno je u isto doba do 250 kuća Hrvata i Kranjaca i to oduda od Primorja od Brinja i od Otošca. Već spomenuti pop Marko Mesić, gotovo od svake kuće: iz Brinja, iz Stajnice, iz Jezerana i iz Križpolja i već odud iz Primorja, krene po nekoliko ljudi, pa ih naseli po mjestima oko Gospića: po Kaniži, po Bjelaju, po Novom, po Mušaluku, po Osijeku i po Budaku. Nikola Holjevac i Stevan Pezelj naselili su Kranjcima: Udbinu, Tolić i Podlapaču. Starješina Mudrovčić naselio je Kranjce po Ribniku, po Budaku i po Širokoj Kuli. I Srblji i Bunijevci zovu i danas narod ovaj „Kranjcima", a i sami se tako zovu. I ma da su Bunijevci iste vjere s njima, luče se i razlikuju od njih još vrlo jako. Trista podrugačica i danas ima Bunijevac za Kranjca. Jesu li ovo zbilja bili Kranjci, kad su naselili Liku i Krbavu, ili su to ostanci od Hrvata starosjedilaca, koji su se sklonili ispred Turaka u Primorje i u Kranjsku, dokazaće nam etnografija.

Nego ima dosta obilježja i danas, po kojima bi se moglo dokazivati, da su Kranjci, kao n. pr. žensko odijelo i još neke druge osobine. A za Kosinj imamo istorijski dokaz, da je naseljen Kranjcima, Srbljima i Hrvatima. Senjski biskup, Martin Brajković, opisujući Liku i Krbavu, kao kanonik 1696. veli: „Kosinj ... tu su tri sela; u gornjem selu naseljeno je 40 kuća stanovnika iz Kranjske; u srednjem selu 100 duša Vlaha, a u trećem Hrvati koji drže 40 gruntova (posjeda) (sunt in circuitu ternae villae seu pagi, superior est e Carnioliae confinis eo translatorum incolarum domus 40, post hos Vallahorum est medius pagus 100 capitum, tertius Croatorum 40 sesionibus seu fundos tenentium) ... za vojsku jačih iz naših katolika imade 100, Vlaha 500, a izvježbanijeh vojnika 150, glava 700. {78→} Ovdje čini službu šizmaticima i katolicima Nikola Uzelac, potčinjen, t. j. kao kaluđer ili rascijanski paroh, episkopu vlaškom, Isaiji Popoviću iz Marče. Ovaj Nikola obećiva, da će skupa sa svojijem Vlasima promijeniti mjesto i prijeći u Medak, a zemlju ustupiti našim Kranjcima".

Ovdje se dakle prilično razlikuju Kranjci od Hrvata. I Mane Sladović veli za ove stanovnike, da su „kranjskog porjekla". A evo gdje on sve veli da su Kranjci: „Pučanstvo preko gvozdansko, a to je preko Kapele, jest kranjskog porjetla: u Modrušu, Munjavi, Zagorju, Oštarija, Generalskom Stolu, Lešću, u Bilaju, Novom, Ribniku, Brušanima, Kosinju, Kaluđerovcu i Kuterovu, što su poslije povraćene Like iza Herberštajna naselili".

„U istih vidi se svuda mnogo pobožniji značaj, više mirna krv, radenost i neka obrtnost bilo u gradnji lonaca, čbanja, kopanja, žlica, zdijela, ili drugog drvenog posuđa, kano što su svi bijeli gunjac i obće bijelo sukno u odijelu pridržali". (Povjest biskupijah Senjske i Modruške, str. 28).

Narod rimske vjere u Lici i u Krbavi umnožen je još sa nešto pokrštenijeh poturčenjaka, koji ne htjedoše ostavljati posjednutijeh zemalja, nego se pokrstiše, pa ostaše na svojima sjedištima. Tako su današnji Perušićani skoro svi pokršteni poturčenjaci. Onda je tako pokršten jedan dio rimokatoličkijeh Kuljana, Ribničana, Novljana, Udbinjana i Bunićana. Ovi pošljednji bili su svi poturčeni. Ali su mnogi od pokrštenijeh Turaka pobjegli poslije godinu dvije li dana u Bosnu i povratili se u Turke.

Tako je Lika i Krbava poslije Turaka naseljena pravoslavnijem Srbljima do 700 kuća; ali već godine 1699. bilo je tu preko 1400 pravoslavnijeh porodica; Bunijevcima do 160 kuća; Hrvatima i Kranjcima do 250 kuća i pokrštenijem Turcima do 100 kuća; ali je u tijem kućama moralo biti malo naroda, jer još 1713. stoji zabilježeno u jednom zvaničnom izvještaju: „in der groffschaft Lika auch gar wenig des Röm.-kathl. glaubens seindt". {79→} Kakve su neprilike imali Srblji zbog svoje pravoslavne vjere, kazaću u drugom dijelu ove svoje radnje, a sad da još kažem dalja srpska naseljavanja po Karlovačkom Đeneralatu.

U vrijeme ovoga opštega ustanka razmaknute su međe prema Turskoj i na ogulinsko-slunjskom kordunu. Tada su osvojeni od Turaka gradići: Budački, Barilović, Skrad već onamo sve na Slunj. I ovuda su Turci naselili bili dosta pravoslavne Raje, koja je jedva čekala priliku, da udari na svoje krvnike. Za tu rajinu namjeru znao je i đenerao Herberštajn, koji je bio s njome u dogovoru preko susjednijeh zapovjednika. Ali i Turci za ta sašaptavanja načuju, što se doznaje iz đeneralova pisma na cara u Beč od 6. oktobra 1683. gdje javlja, kako su turski glavari na sastanku u Kostajnici zaključili, da svoje „Vlahe" od Kladuše, od Peći i iz drugijeh mjesta na sumeđi otpreme dalje od međe, preko Une, a to zbog nevjere. Čim Srblji za to dočuju, dignu se na oružje i prijeđu u ćesarevinu, te se smjeste u slunjsku i u ogulinsku Krajinu.

Karlovački podđenerao, grof Štrasold, utvrdi na novo starinski grad Budački, i smjesti u trg pod gradom i u okolici Srbe. Tada doseliše ovamo 284 porodice sa 2784 duše. Od ovijeh bilo je 747 naoružanijeh pješaka, i 184 konjanika, a još ih je bilo 294 sposobnijeh za vojnike, ali bez oružja. Ovi su naselili današnje srpske parohije: Gornji i Donji Budački, pa se prostrli i po Vojiniću. U isto doba izveo je Srblje iz Kladuše i iz Cazina, obrstar Oršić. One iz Kladuše naseli oko Budačkog, po Kolariću, a Cazinjane naseli po Perjasici i po Tržiću. Oko Budačkog naseljeno je i ono sto srpskijeh porodica, što no ih doveo sa sobom đenerao Herberštajn iz Like 1685. {80→}

Ogulinski potkapitan Hranilović izvede iz Bosne do 200 srpskijeh porodica, koje zauzmu zemlje: po Skradu, po Veljunu, po Blagaju, na Kremenu, po Primišlju i oko Slunja: po Močilima, po Slušnici i po Rakovici. Slunjski fendrih (kao danas lajtnant) Vuk Grbić, knez Stevan Kukić i knez Mijajlo Sabljak naselili su u Rakovicu 200 srpskijeh i hrvatskijeh kuća. Zauzete zemlje potvrdio im je đenerao, grof Josif Rabata 20. avgusta 1711. postavivši Vuka Grbića za zapovjednika tvrđave u Rakovici, a Stevana Kukića za kneza nad Srbljima, a Mijajla Sabljaka za kneza nad Hrvatima. Malo kasnije popunjena su ova naseljenja sa 158 porodica, koje dovede iz Bosne barilovićki kapitan, baron Halerštajn. Ovi Srblji naseliše: Koranski Brijeg i Kosijersko selo u parohiji donjo-budačkoj, a Mali i Veliki Kozinac u parohiji skradskoj. Za ove doseljenike veli se u zvaničnom izvještaju, da su dobro naoružani i da imadu dobrijeh konja.

Neđe oko ovo doba naselili su Srblji i Krstinju. Godine 1716. povrati se odavle jedan dio u Tursku, zbog čega je vođena istraga od vojničkijeh vlasti.

Godine 1718. naseli turanjski kapitan, baron Kulmer, Srblje oko Turnja i po Mostanju, kod Karlovca. Na tužbu Hrvata, što ih je tuda naselio đenerao Herberštajn 1689. riješi dvorski Ratni Savjet 1721 godine, da se Srblji odmaknu od Karlovca u Tušilović, i tako je tada naseljena današnja parohija tušilovićka. Sve dakle pravoslavne parohije na sumeđi ogulinske i slunjske regemente osim onijeh oko Drežnika i Cetina, naseljene su za vrijeme velikog rata od 1683.—1699., a pojedinijeh manjijeh rojeva dolazilo je u ove parohije i poslije.

Ugovorom o miru, što je potpisan u Karlovcima 26. januara 1699. dovršen je pomenuti rat, koji je 14 godina trajao, te je ujedno povučena stalna međa prema turskoj carevini. {81→} Međa ta išla je za nekoliko kilometara dublje na našu stranu, nego što je današnja međa na ličko-otočkoj sumeđi. Današnje srpske parohije: Srb i Lapac, sa cijelijem svojijem prostorom, ostale su pod Turcima. Isto tako Cetin i Drežnik sa svojijem opsegom ostaše pod Turcima i na dalje. —


I tako ovijem sam završio bilješke o srpskima naseljima u Karlovačkom Đeneralatu, ili u prve četiri graničarske regemente: u ličku, u otočku, u ogulinsku i u slunjsku, i to od najstarijeg srpskog naselja u Liku i u Krbavu pod Turcima, pa do kraja sedamnaestog vijeka, izuzimajući parohije: krstinjsku, tušilovićku, slušničku i močilsku, koje su u glavnom naseljene u početku osamnaestog vijeka, a prije su tuda bili samo poneki pastirski stanovi. A da bismo dobili jasan prijegled o svijem naseljenijem mjestima, a u nekoliko i o broju kuća, evo još ovdje da izređam sve srpsko-pravoslavne parohije po popisu od godine 1700.

Pod Gomirjem valja razumjeti osim gomirske parohije, još sve one parohije, koje su gomirski kaluđeri posluživali, a te su bile već onda: {83→} Žumberak (tri parohije), Marindo, Ponikve, Bojanci, Srpske Moravice i Ravna Gora, Jasenak, Tuk, Mrkopolje Drežnica.

[Fras, str. 124—148.;
Vaniček knj. I. str. 124.;
Smičiklas knj. II. str. 203—204.;
Spomenici Hrv. Krajine knj. II. listina CCLV. — CCLVI. — CCLVIII.— CCLIX. knj. III. listina CIV.—CXLVI. —CLIX. —CLXIX.
M. Sladović, Povjest Biskupijah Senjske i Modruške, str. 29—39.;
R. Lopašić, Karlovac, str. 146., 149., 150., i 161.
R. Lopašić: „Dva Hrvatska junaka".]

Zemlje, što leže između Une i između Kupe, od Karlovca pa do Siska i do Jasenovca, prozvate su Banijom.

Turci su i Baniju vrlo rano opustošili i raselili hrvatski narod iz nje. Tako su još 1548. godine opustošili i popalili sve krajeve u gornjoj Baniji ili u prvo-banskoj regementi. Još su tada pali gradovi: Perna, Steničnjak (danas Sjeničak), Topusko, Vranograč, Bojna, Kladuša i još mnogi drugi. A 1556. osvoje Turci glavnu tvrđu na Uni, Kostajnicu, pa onda zauzmu sve krajeve na donjoj Uni i s jedne i s druge strane. Dvije godine kasnije popale i porobe krajeve od Sjeničaka, prema Boviću i prema Kirinu, sve do Petrove Gore. Samo uz desnu obalu rijeke Kupe, vrlo uzani krajičak današnje Banije, držali su pod svojom vlašću bani hrvatski, a posade su imali u Sisku, u Hrastovici kod Petrinje, u Gracu kod Kupčine i još po nekijem manjima kulama i gradinima. Sva ostala zemlja između Kupe i između Une bila je opustošena i raseljena. Nekijeh 70 gradova i kula obore Turci s ove strane Une. „Vele, da je bilo god. 1576.—1577. do pedeset provala, a pali su skoro svi gradovi do Kupe. Kukavni narod bježao je kao ovce, kad se mednje vuci uvuku. {85→} Puk hrvatski u hrpah na hiljade prelazio je granice svoje otadžbine, da si drugdje traži bolju i sretniju domovinu". [Smičiklas II. 71.]

Obrana Hrvatske prenesena je bila na rijeku Kupu. Još 1579. godine zavapiše plemići hrvatski u saboru: „Poslije Boga prva ide briga bana hrvatskoga, da na ovoj rijeci uzdrži silnoga neprijatelja, da ne propadne sa svim ovo nesretno kraljevstvo i sve susjedne hrišćanske zemlje". S toga se stane graditi i utvrđivati više gradova na Kupi, a najznatniji postade grad Karlovac, koji bi osnovan 13. jula 1579. i to na 900 turskijeh lubanja. Godine 1593. avgusta 13. uzmu Turci i grad Sisak. I tako pod kraj šesnaestog vijeka držala je Hrvatska samo nešto zemlje preko Kupe s glavnom tvrđom: Petrinjom i Hrastovicom.

Za starije srpske naseobine po Baniji vrlo malo ima pouzdanijeh podataka. Najstarija srpska naseljenja u krajeve na donjoj Uni, i s ove i s one strane, došla su skupa sa Turcima, koji su i tuda naselili dosta Raje, koju dovedoše iz negdašnje srpske carevine. Kostajnica, Dubica, Jasenovac, Novi sa okolinom svojom, Brdo oko Zrinja, Zrinjsko Polje, a s obje strane rijeke Une, sve je ovo naseljeno srpskijem narodom odmah, čim su Turci osvojili i zauzeli ove krajeve; a to je od polovice šesnaestoga vijeka. Turci zaokruže od zauzetijeh zemalja, s one strane Une, posebni sandžak, s godišnjim prihodom od dvije sto hiljada aspri.

Pa i ova turska Raja svaku je priliku vrebala, da se oprosti turskog ropstva. Godine 1596. zapodjene Raja na Uni pregovore sa carskijem đeneralima, kako bi preselila na zemlje, što su pod zaštitom carskog oružja. U to je vrijeme ratovala naša carevina sa Turcima. {86→} Varaždinski đenerao, Sigmund Herberštajn, osvoji Petrinju od Turaka. Nadvojvoda Ferdinand zapovjedi 26. juna 1596. i karlovačkom đeneralu, Đuri Lenkoviću, tek što se je povratio iza pogibije kod Klisa u Dalmaciji, da i on pođe sa svojom vojskom pod Petrinju. Valjalo im je oteti Kostajnicu, pa osloboditi Pounje od Turaka.

Ova namjera biće da je i Srbljima saopštena, i da su i oni pozvani, neka ustanu na Turke, pa da tijem olakšaju napadaj carskoj vojsci; jer nalazimo Srblje, gdje izaslaše svoje poslanike k đeneralu u Petrinju, sa napisanom izjavom od 5. jula 1596., da su voljni prijeći pod carsku zastavu i ustati na oružje uz ćesarsku vojsku. Izjava ta počinje:

„Od nas hrišćanskijeh sinova na unskoj krajini, i to od vladike i od protopopa nad trideset popova pravoslavne vjere i t. d. („Von uns Christlichen khinder an der Unaischen gränizen, als bischoffen und erzpristern vber die 30 pfaffen des wahrhaften glaubens"). A u izjavi vele dalje:


Na kraju vele Srblji: da će se svi gradovi i krajevi predati đeneralu, čim dođe, a to: „Božjom pomoću i njihovijem trudom". Najposlije preklinju đenerala, neka pazi na ovo njihovo pismo, da ne bi došlo Turcima u šake, jer onda bi svi propali sa ženama i sa djecom. [U ovoj izjavi spominje se vladika Radoslav. Listina ova sačuvala se je u njemačkom prijevodu sa srpskog originala, pa će biti da je vladičino ime rđavo prevedeno, jer ne znam, da u nas ima kaluđersko ime Radoslav. A možda Radoslav i nije bio vladika, samo ga đeneral zove u odgovoru na ovu izjavu „erzbischof". Vaniček (I. 77.) naziva ga arhimandritom; a Lopašić (Karlovac 147) degradirao ga je mahom na protu.]

Đenerao Herberštajn s mjesta odgovori na ovu izjavu „Aussen veldlager bei Petrinia nach den alten calender am freitag nach Johan 96". Đenerao obeća Srbljima ne samo što su iskali, već i mnogo više. („Das ir nicht allain das, so ir begert, haben solt, sondern noch vilmehr wirdigkeit, den bischoffen, geistlichen vnd weltlichen, auch allen andern nahmlich schlosser, land, freihait, vnd andere Christliche gerechtigkait, euch auch zu schuczen vnd zu schermen, das alles euch würklich soll gegeben werden").

Oriđinalnu izjavu srpsku pošalje đenerao zajedno sa njemačkijem prijevodom nadvojvodi u Grac. Pa i nadvojvoda se požuri sa odgovorom, jer već 10 juna stiže i od njega odgovor, koji glasi:


Ali od cijele ove seobe ne bi ništa. Carske vojske nije bilo sve više, nego oko šest hiljada ljudi, pa đenerao Lenković ipak udari na Kostajnicu, ali je ne uzmogne uzeti. Srblji, ili što ne smjedoše od Turaka, ili što su providjeli, da je carska vojska preslaba, niti ustadoše na Turke, niti se kretoše ispod Turaka na carska zemljišta. S toga je đen. Lenković tužio nadvojvodi Srblje, da su nevijerni i nestalni, a isto tako i đen. Herberštajn baci svu krivicu zbog ratne neudaće na Srblje. I s toga nadvojvoda prijeti Srbljima u svome odgovoru na đenerala od 23. juna iste godine, da će im se za tu izdaju „zgodnom prilikom mačem osvetiti". Ujedno odobrava, što đenerao nije njegova pisma dodao Srbljima, nego zadržao kod sebe. Ovako je Lenković krivio Srblje i zbog pogibije kod Klisa, a očevidno je, da je i ovdje na Uni, kao i kod Klisa glavna krivica u tome, što je premalo bilo vojske. Ili su đenerali mislili, da će goloruka Raja potući Turke, pa đeneralima predati i sebe i zemlju!

Tako ostaše banski krajevi na donjoj Uni, skupa sa Srbljima pod Turcima, sve do velikog rata u devetoj desetini sedamnaestoga vijeka.

[Ove srpske pregovore sa đeneralima spominje i Vaniček (knj. I. str. 77.), pa veli, da je tada (1597.) jedan dio Srbalja sa Une preselio k Petrinji na Kupu, te da je to početak petrinjske krajine; a drugi dio Srbalja da je preselio đen. Herberštajn u Varaždinsku Krajinu. Ali ovdje se je Vaniček pomeo s toga, što su u to isto doba, i sa svijem slični pregovori, preko pravoslavnog vladike, vođeni između istoga đenerala i između Srbalja iz Male Vlaške, iz sandžaka požeškog i cerničkog, da se ovi Srblji presele u Varaždinsku Krajinu, koji su i preseljeni tada, i to je pravi početak Varaždinske Krajine, o čemu ću više kazati na drugom mjestu.

U istu pogrešku pao je i Hietzinger, (Statistik der Militärgränze, knj. I. str. 25.) što veli, da je zemlja između Une i između Kupe naseljena Graničarima pod imenom petrinjske krajine 1598. g. i to iz Male Vlaške. Danas se zna pouzdano, da su ovi Srblji preselili se u Đeneralat Varaždinski, a Srblji sa Une da se nijesu kretali sa svojih sjedišta ovoga puta. O seobi u Đeneralat Varaždniski vidi Biderman u spomenutoj raspravi, a za ostalo: Spom. Hrv. Krajine knj. I. list CLVI, CLVII, CLVIII, CLIX, CLX, CLXI, CLXII, CLXIII. — Karlovac str. 10—15 i 147.] {90→}

Prva srpska naseobina u Baniji znanjem domaće vlasti, pada u godinu 1640. Te godine pošalje hrvatski ban, Ivan Drašković, Petra Keglevića po Srblje među Turke. Ovaj izvede neki dio naroda, pod nekim knezom Todorom, preko Gvozdanskog (u Petrovoj Gori), i nastani ga na Kupi. Tom prilikom potuku Srblji sa Keglevićem turskog Oda-bašu, koji je priječio iseljenje Srbalja. [Vitezović, Kronika str. 188.; Karlovac, str. 147.]

Koliko je tada izvedeno naroda i gdje se je uprav smjestio, ne spominje se u navedenijem izvorima. Na svaki način biće, da je smješten oko Petrinje i oko Hrastovice, jer samo je te dvije tvrđe držala hrišćanska vojska, sve je ostalo bilo pod Turcima. Ovaj narod potčinjen je pod petrinjsku kapitaniju, a ova je potpadala pod Đeneralat Varaždinski. Upravo ova srpska naseobina može se uzeti kao začetak petrinjske Krajine. Godine 1652. blo je u ovome Đeneralatu, skupa sa petrinjskom kapitanijom 8.866 vojnika. [Hietzinger, Statistik der Militärgränze, knj. I. str. 25.]

Godine 1680. izveo je vojvoda Bradić ili Bratić 120 srpskijeh porodica, iz Turske u Baniju, a znanjem i dozvolom bana Nikole Erdedija. [Karlovac, str. 147.; Spom. Hrv. Krajine knj. I. list. CCXIX. ] Ne zna se pouzdano ni za ovaj narod, gdje je naseljen, a biće da je neđe oko Petrinje, jer od Petrinje prema Kostajnici bile su sve zemlje puste do turskoga progona, a Kostajnicu i okolicu joj držali su Turci. {91→}

Za vrijeme velikog rata od 1683 —1699. očišćena je i Banija od Turaka. Udružena vojska cara i kralja Leopolda prodre pobjedonosno i u ove krajeve. Glavni zapovjednik carske vojske, vojvoda Badenski, svojima proglasima pozove hrišćane, što bijahu pod Turcima po Bosni i po Bosanskoj Krajini, da ustanu na svoje stare krvnike i da pristanu uz hrišćansku vojsku. Tako je radio i tadašnji hrvatski ban, Nikola Erdedi. I bosanska Raja jedva dočeka ovu priliku, da se digne na Turke i da im se osveti za učinjena krvopilstva. Ustanak se brzo rasplamti po svoj Bosni jer: „oduševljeni hrišćani dan na dan lete pod zastave Vašeg Veličanstva, da zajedno s nama na zajedničkog neprijatelja ratuju". Ovako je javljao vojvoda Badenski caru Leopoldu. A tadašnji Dabrobosanski mitropolit, Atanasije Ljubojević, morao se još prije patrijarha Čarnojevića ukloniti iz svoje mitropolitske stolice, iz Sarajeva.

Ovako pojačana carska vojska srpskijem dobrovoljcima, osvoji od Turaka 16. avgusta 1688. glavni grad turske Krajine — Kostajnicu, pa tijem osvoji ne samo donju Baniju, između Une i između Kupe, nego prodre duboko preko Une u Bosnu i osvoji na pet sati od Une sve zemlje s desne strane Une. U isto doba osvojeni su od Turaka i gradovi u gornjoj Baniji: Mala Kladuša, Vranograč, Brekovica, Bužim i t. d. Karlovačkijem Mirom 1699. potpadne sva današnja Banija pod našu carevinu; međa je bila Una, a dalje gore Glina i Korana do na Karlovački Đeneralat. Sve, što je bilo osvojeno s desne unske obale, povraćeno je natrag Turcima.

Sva turska Raja, i Srbi i nešto Hrvati, što su bili pod Turcima s ove strane Une, ostanu na ovoj strani, a oni, što su bili s one strane Une, po Kozari i po njenoj okolici, prijeđu također na ovu stranu i nasele se po Baniji pored i između svoje braće, koja su od prije tuda se naselila.

Zajedno sa Srbljima, kako već rekoh, preselili su, ali mnogo manje, i rimokatolički tako zvani „Madžari" inače „Muži" Hrvati. {92→} Ovi su „Mađari pažnjom od strane banske vlasti, jer im se može bolje vjerovati — naseljeni na Uni: u Kostajnicu, u Zrinj i u Novi", a Srblji su naseljeni po selima, podalje od gradova. Po zvaničnom izvještaju od 1697. dakle prije Karlovačkog Mira, bilo je i Srba i Mađara i to: pod kostajničkijem zapovjedništvom 1600 kuća; a pod zrinjskijem i novskijem do 1000 kuća, „koje se prije mogu nazvati nevoljničkijem kolibama, jer su mnoge samo šest koračaja duge a četri široke". Sav ovaj narod bio je tada podijeljen na 21 knežiju i mogao je dati — bez knežija, što su bile pod Novim i pod Zrinjom — dobro naoružanijeh vojnika i to samo po jednog čovjeka iz kuće, 1200; „a osim toga bilo je u srednju ruku bez dobre puške do 2000 ljudi."

Još kod ove prve naseobine, spominju se kao naseljena ova sela: Zrinj, Jasenovac, Dubica, Živaja, Kinjačka, Svinjica, Slabinja, Rausovac, Šakanlije, Babina Rijeka, Čukur, Jastrebica, Strmen, Hrastovica, Pauča, Bjelovac, Velešnja, Prekovršac, Gradusa, Umetić, Klinac, Mačkovac, Staro Selo, Komogovina, Jošavica, Bednik, Moštanica, Podrage, Stara Petrinja, Sklop, Mlinoga, Čuntić, Tremušnjak, Bačuga, Luščani, Gradac. [Spomen. Hrv. Krajine, knj. III. list XXXVII. i XLIII.]

Kad je Novi otpao pod Turke, onda su i tamošnji Hrišćani svi prešli na ovu stranu. Srblji se tada nasele po Majskijem Poljanama, po Klasniću i po Žirovcu. Sve zemlje s desne unske obale, za pet sati u širinu, sasvijem ostanu puste, i morali su ih Turci na novo naseljavati, dovlačeći srpski narod iz daljijeh oblasti. Tako je naseljena donja Banija ili zemlje između Une i između Kupe pa već gore do Gline; i po zvaničnom izvještaju bečkog Ratnog Vijeća od 1701. naseljeno je tu srpsko-pravoslavnog naroda do 11.000 duša. Za ovaj se narod ljuto otimahu: i banske hrvatske i njemačke krajiške vlasti, koja će ih gospodariti nad narodom. {93→}

Pa tja i Štajerska je iskala od Beča, da joj se podvlasti Banija sa naseljenijem narodom. Tome se usprotivi hrvatsko plemstvo najodlučnije iz saborske sjednice od 1695. gdje izjavi: „Mi smo našim vlastitim oružjem ove krajeve opet pridobili, mi smo ih uščuvali, naša vojska izvela je većinu onoga naroda iz Bosne pod hrišćansku vlast .... One su zemlje od uvijek spadale pod crkvu zagrebačku i pod kraljevstvo naše". Sam pak narod, odmah čim je naselio, nikako se ne dade pod bansku vlast, jer ova je počela smatrati ga kao kmetove, ištući od posjednutijeh zemalja desetak i sve ostale danke kao i od kmetova. S toga se narod bunio i tužio carskome dvoru, odakle je još 1697. izaslana posebna komesija, da te tužbe ispita. Srblji su molili, da budu kao i ostali Graničari, što su najposlije i dobili. Zemlja je ostala pod hrvatskijem banima, ali sa graničarskijem, vojničkijem uređenjem.

U isto doba naseljena je i gornja Banija između Petrove Gore i između Kupe. Sve zemlje oko Topuskog, za četiri dana jahaćeg hoda, bile su svojina rimskog manastira Svete Bogorodice u Topuskom. Ovaj manastir podigao je ugarsko-hrvatski kralj, Andrija II. za spomen, kad je 1204. postao kralj; a dotle je bio vojvoda slavonsko-hrvatski, pa je stanovao u gradu Gori (između Topuskog i između Siska). Početkom šestnaestog vijeka rašćeraju Turci Fratrove, Cistercite, iz Topuskog, a 1593. osvoje i Topusko sa svijem, te oplijene grad i manastir i opustoše svu okolicu. Od tada ostane Topusko, sa svojom okolinom, pusto skoro sto godina, otimljući se za nj Turci sa karlovačkijem đeneralima, a smatralo se svagda kao dobro zagrebačkijeh biskupa. Čim su Turci potisnuti podalje od Topuskog za vrijeme velikog rata, nastane tadašnji biskup, Martin Borković, da puste zemlje oko Topuskog naseli. Pa kad ne bilo dosta hrvatskog naroda za naseljavanje, stane biskup naseljavati i pravoslavne Srblje. {94→}

Tako nalazimo, kako je isti biskup naselio Srblje 1687. u Gradište, oko potoka Trepče, a tuda su danas srpske parohije: Bović, Kirin i Stjepan. Kod naseljenja spominje se samo Kirin, a kašnje se raširio narod oko Kirina po Boviću i po Stjepanu. Godine 1699. bilo je u Kirinu 120 srpskijeh kuća sa 450 duša, a u Boviću je bilo 47 kuća sa 240 duša od prilike. U isto doba naseljeno je ovako na tanko srpskijem narodom: Topusko, Perna, Čemernica i Blatuša. Svega srpsko-pravoslavnoga naroda moglo je biti do 4000 duša. Upravno središte bilo je Topusko. Glavari ovoga naroda moradoše se zakleti tvrdom vjerom: da će ostati stalni u hrišćanskoj vjeri i da će biti vijerni kralju ugarskome; da će tu vjeru, ako bude potrebno, i svojom krvi zasvjedočiti; da će tadašnjega zagrebačkoga biskupa i sve njegove našljednike, kao opate topuske i kao svoje gospodare, vijerno služiti i dužne im dažbine plaćati; da će poslušni biti banima i ostalijem poglavarima kraljevine Hrvatske i da će ostati i na dalje vječni neprijatelji Turcima. Ovako se zakleše u ime svijeh naseljenika: Ostoja Milićević i Minja Nikolić, suci i Mijajlo Radanović pot-knez. Iz osvete udare Turci na ovaj narod, zarobe suca Ostoju i još dva Srbina, pa ih odvedu sa sobom. To javi pismom iz Hruševca od 28. juna 1687. Đorđe Kuzmić biskupu Borkoviću, od kuda se doznaje i to, da se još onda današnji Kirin zvao „Sveti Kvirin", a tako se zvao, dok je bio naseljen Hrvatima po crkvi Svetog Kvirina. Još 1501. bila je tu rimokatolička parohija. Godine 1688. uze ove nove naseljenike pod svoju osobitu zaštitu novi biskup, Aleksandar Mikulić, davši im za glavara svoga slobodnjaka, Ivana Kamenjanina.

Godine 1701. pobune se ovi naseljenici, jer ih je biskup sa svojima činovnicima užasno zlostavljao, nagoneći ih da plaćaju desetak i druge namete. Srblji se tome odupru, a biskup stane ih progoniti sa zemalja, pa naseljavati tuda svoje ljude, a kad se Srblji i tome odupriješe, dođe biskup glavom u Topusko i stane narod globiti i plijeniti preko pod-bana, Stjepana Jelačića. {95→} Pet stotina Srba ustanu na oružje i osujete biskupove namjere. Najposlije se nekako umire i Srbi ostanu na zemljama, a kasnije prestanu biti kmetovi, nego dobiju zemlje kao i ostali Graničari. Kapitan baron Delišimunović vrlo se je zauzimao za Srbe i branio ih od biskupskijeh nasilja, a on je uprav i naselio Srbe po Baniji.

[Kukuljević „Književnik" I. strana 93. — Spomen. Hrv. Krajine knj. II. list. CCXXXIX. knj. III. list. LXXIX, LXXX, CXII, CXIX, CXXIV, CXXXII, CXLI. — Karlovac str. 147.–148. — Heitzinger I. 26. — Fr. Rački „Starine" IV. str. 203.

Kako je onda morao slab ugled imati hrvatski pod-ban prema biskupu, dade se razumijeti otuda: što je spomenuti pod-ban Jelačić bio ujedno u službi kod biskupa kao ekonom, jer kao pod-ban imao je samo 125 For. godišnje plaće. Ovo je strašno palo u oči carskijem povjerenicima, što no ispitivali srpske tužbe 1697. pa predlože caru, neka ne dopusti, da u buduće pod-ban bude biskupov „bediener". Spomen. Hrv. Krajine, knj. III. str. 93. i 96.]

Neđe u isto doba naseljene su i srpske parohije: Sjeničak, Slavsko Polje, Utinja i Trebinja. Ove su parohije do godine 1713. već bile naseljene, jer ih je te godine srpski Crkveni Sabor podvlastio Karlovačkom Vladičanstvu, o čemu ću više kazati na svome mjestu. [Vidi pismo vladike Nenadovića od 18. maja 1745. na zagreb. biskupa, kod Sladovića str. 439. — Smičiklas II. str. 228. ] Ove četri parohije naseljene su na imanju grofa Draškovića, te je ovaj narod kmetovao grofovima sve do pod kraj prošloga (XVIII.) vijeka. Srpska naseobina u Trebinji popunjena je 1718. novijem naseljenicima. Te godiie dozvoli grofica Magdalena Drašković, kao gospodarica imanja „Steničnjaka", da knez „trebinjski i kapelski", Milisav Karaiandža, naseli Srbe između potoka: Trebinje i Utinje pod uvjetom, da novi naseljenici ne smetaju Rječičanima uživati svoje zemlje, i da vlastelinstvu budu pokorni „s navadnom službom" . [Karlovac, str. 148. Ovu srpsku naseobinu bilježi R. Lopašić kao prvu u opsegu negdašnjeg vlastelinstva u Sjeničaku, ali navedeno pismo vdadike Nenadovnća dokazuje, da je tuda bilo Srbalja i prije 1713.] {96→}

Kao saveznica mletačka zarati se naša carevina sa Turcima opet 1716. godine. Rat ovaj dovršen je mirom u Požarevcu 21. juna 1718. god. Tada je dobila Banija sav onaj kraj na desnoj obali unskoj od Glinice pa do ušća unskog u dužinu, a u širinu sve do iza Kozare.

A poimence pripala su tada Baniji ova mjesta: Stari Jasenovac sa planinom Kozarom i sa pustijem selima: Demirovcem i Gunjevcem; Stara Dubica sa 16 opustošenijeh sela; Kostajnica sa tri kule: Slabinjska, Drenovačka i Karabašićeva kula; Novi sa cijelom svojom okolinom, u kojoj bijaše 10 opustjelijeh sela. Od kotara starodubičkog i novskog budu zaokružena dva krajiška kotara (kompanije), i to: jedan u Kozarcu, a drugi u Dobliniću. [Vaniček I. 173.-176.; — Smičimas II. 304.]

U ova vojvodstva povrve Srblji iz unutrašnje Bosne, ispod Turaka, i smjeste se po pustijem selima, koja im vlasti rado ustupiše, samo da brane među od Turaka, kao i ostala im braća na ovoj strani. Tako ostane taj narod na miru za nekijeh dvadeset godina. Godine 1736. bukne na novo rat sa Turcima, koji se dovrši mirom u Biogradu 1739., gdje je zaključeno, da se oba bosanska kotara i opet ustupe Turcima, jer rijeka Una, po svojoj srijedi, postade na novo međa između obje carevine. Tada sav srpski narod, što je bio u tijem kotarima, preseli skupa sa svojim vlastima na ovu stranu i razmjesti se po Baniji, pored i između svoje braće, što se od prije tuda naseliše. Tada su umnožene srpske naseobine po sumeđi, onda osobito ovamo u prvo-banskoj regementi oko Gline i više Gline, a neki rojevi prostrli su se po Utinji i po Vojiniću, u Karlovačkom đeneralatu. Vojinić je uprav tada i naseljen, pa se spojio sa srpskijem naseljenicima oko Budačkog, što no se tuda naseliše za velikog rata prije Karlovačkog Mira. {97→}

Tako je cijela sumeđa ili „Kordun", od Jasenovca pa do Tromeđe, načičkana srpskijem narodom, kome je bila glavna dužnost braniti među od Turaka. Pa su je Srblji i odbranili!

Iz svega, što dovle rekoh o srpskijem naseobinama po Baniji, izlazi ovako: najstarije srpske naseobine, u donje Pounje i s jedne i s druge strane Une, došle su skupa sa turskom najezdom, pa kad su Turci prognati, srpske su naseobine sve prešle na lijevu unsku obalu, pa se smjestile između rijeka: Une i Kupe i prostrle se sve do Karlovačkog đeneralata, jer sve te zemlje bijahu puste i podivljale preko sto godina. Dok su Turci gospodarili u Pounju, naseljeni su neki srpski rojevi 1640. i 1680., a može da i još koji put oko Petrinje, i ovi su rojevi dočekali tu glavne naseobine od 1683.—1699. Sve ove naseobine popunjene su 1739. poslije Biogradskog Mira iz ona dva bosanska kotara, što su ustupljena Turcima. Po svijem izvorima izlazi, da je srpskog naroda po Baniji moglo biti do 15.000 duša u ovo doba. Ne razumijem kako je g. Lopašić (Karlovac 148) pao u grdnu pogrješku, rekavši za sve ove naseobine po Baniji, da su brojile na 4000 duša. On se tu pozivlje na poznatog nam već Hicingera (knj. I. 26.), a kada tamo, a ono isti pisac navodi toliki broj za one srpske naseobine oko Topuskog. Tačniji je s te strane Vaniček, koji navodi (knj. III. 65), da je u Baniji bilo do 5000 srpskijeh stanovnika samo na provincijalnom zemljištu, a to su oni stanovnici oko Topuskog, onda oni na imanju grofa Draškovića i 284 kuće, što su bile u Hrastovici na imanju zagreb. biskupa.

S toga, prije nego ispričam veliku seobu srpskoga naroda u ovo vladičanstvo, za cara Josifa II., koja mi sad došla na red, sudim, da je ovdje najzgodnije umetnuti najstariji zvanični popis sviju mjesta, sela i zaselaka, gdje se sve Srblji naseliše u ovome vladičanstvu do cara Josifa II.