sve pohvale za temu!!
Vinča
Centar neolitske kulture u Podunavlju
Geografski položaj i istorijat istraživanja
Vinča i ostala neolitska naselja u Srbiji
(klikni na mapu za veći prikaz)
Arheološko nalazište Belo brdo u Vinči, na desnoj obali Dunava, 14 km nizvodno od Beograda, zahvata površinu od desetak hektara. Visoka lesna terasa i kulturni slojevi padaju prema periferiji, tako da formiraju brežuljak koji dominira okolinom. Položaj nalazišta je takav da je pružao sve uslove za dugotrajan boravak ljudskih zajednica: reka, sa jedne strane, sa svim svojim preimućstvima, počev od bogatstva ribom do mogućnosti komuniciranja sa svetom, i dolina Bolečice, s druge strane, koja je Vinču povezivala sa zaleđem bogatim mineralima i rudama (Avala, Rudnik), lovnim životinjama i plodnim zemljištem. Geografski položaj Vinče obezbeđivao je njenim stanovnicima posredničku ulogu između kultura koje su se razvijale na jugu sve do Egejskog mora i na severu do srednje Evrope. Refleksi značajnih zbivanja i promena u materijalnoj i duhovnoj kulturi očitavaju se u pojedinim nivoima kulturnog sloja debljine oko 10 m, koliko se nataložilo dugim boravkom ljudi na ovom mestu. Zato je i razumljivo što se Vinča u arheološkoj nauci srednje i jugoistočne Evrope uzima kao pouzdan reper za proučavanje pojave i razvoja velikog broja neolitskih i eneolitskih kultura ovih područja.
Prvo arheološko iskopavanje u Vinči započeo je Miloje M. Vasić 1908. godine na prostoru od približno 400 m2. Ca manjim prekidima, ti radovi su trajali sve do početka Prvog svetskog rata. Radovi su obnovljeni tek 1924. godine, ali nakratko, jer su materijalne mogućnosti države osiromašene u ratu bile skromne. Srećna okolnost koja je ulila veliku nadu pojavila se kada je, posredstvom pisca Aleka Brauna (Alec Brown) i prijatelja sa ratišta Džon Linton Majresa (John Linton Myres), profesora Univerziteta u Oksfordu, u ruke M. Vasića dospeo jedan oglas iz Times-a, u kome ser Čarls Hajd (Sir Charles Hyde) nudi finansijsku pomoć za istraživanje starina. Uz povoljne preporuke koje su pružala dotadašnja istraživanja u Vinči i uz pomoć engleskih prijatelja, dobijena su značajna finansijska sredstva, kojima su omogućena istraživanja na velikoj površini. Ta istraživanja dobila su i veliki publicitet, posebno u engleskoj štampi (Birmingham Post, Man, Illustrated London News). Vinča se tako između 1929. i 1931. godine našla u žiži interesovanja arheološke nauke i postala nalazište čuveno u celom naučnom svetu.
Sa četiri toma monografije Praistorijska Vinča (Beograd 1932, 1936) i sa četrdesetak bibliografskih jedinica iz pera M. Vasića, završena je druga faza istraživanja Vinče. Do obnove istraživanja u Vinči prošlo je 47 godina. Za to vreme je nalazište bilo prepušteno divljim iskopavanjima, uništavanju profila od strane raznih amatera i kolekcionara. Osnivanjem Odbora za arheološka istraživanja u Vinči pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, a naročito angažovanjem predsednika toga Odbora akademika Vase Čubrilovića i potpredsednika Jovana Todorovića, započeta su 1978. godine nova iskopavanja.
U prvo vreme, dok su ispitivani slojevi metalnog doba i srednjeg veka, istraživanjima je rukovodio Nikola Tasić u saradnji sa Gordanom Vujović, a od 1982. godine, kada su započeti radovi na neolitskim slojevima, tu dužnost su preuzeli akademici Milutin Garašanin i Dragoslav Srejović.
Tokom poslednjih deset godina u Vinči su istraženi velika starosrpska nekropola i ostaci iz bronzanog i bakarnog doba, a započeta su i reviziona iskopavanja neolitskih naselja, i to primenom najsavremenijih arheoloških metoda.
Vinča i njena kultura
Vinča je najveće i najcelovitije istraženo neolitsko naselje u Evropi. Na ovom mestu, gde se preko doline Bolečice i Dunava razigrani reljef Šumadije susreće sa banatskom ravnicom, nalazila se između 4500. i 3500. g. pre n. e. metropola jedne sadržajima prebogate kulture. Stoga je Vinča pojam kojim se danas obeležava zenit neolitske kulture u Evropi.
Kulturni sloj Vinče, visok oko 10,5 m, pruža neobično zanimljivu i uzbudljivu sliku. Kao na raskošnom ćilimu u njemu se po vertikali nižu jedan nad drugim rumeni, žuti, mrki, pepeljasti i crni proslojci formirani od ostataka razorenih naselja, spaljenih koliba, velikih rovova i zasutih jama i grobova. Svaki od tih proslojaka, koji obeležava pojedine faze života u Vinči, sadrži prave riznice najraznovrsnijih predmeta: oruđe i oružja od kamena i kosti, posuđe za svakodnevnu upotrebu, raskošno dekorisane ritualne vaze, veliki broj antropomorfnih i zoomorfnih figurina, nakit od raznih vrsta retkih, skupocenih materijala i bezbroj drugih predmeta, izrađenih u samoj Vinči ili pribavljenih iz udaljenih oblasti, iz srednje Evrope, donjeg Podunavlja ili sa Mediterana.
Mada je praistorijsko naselje u Vinči godinama iskopavano, ipak je ispitan samo njegov središnji deo. Na istraženom prostoru nađeno je, međutim, na hiljade predmeta koji danas krase mnoge muzejske zbirke, a rad na njihovom poučavanju traje s nesmanjenim interesovanjem i danas. Na osnovu tih brojnih i veoma raznovrsnih predmeta, kao i ostataka arhitekture i korišćenih sirovina, može se pouzdano rekonstruisati cela istorija Vinče, odnosno materijalna i duhovna kultura brojnih generacija koje su u njoj živele.
Vinča - grob Bodrogkerestur kulture
Prvo poglavlje Vinčine istorije sačuvano je samo u fragmentima i otuda je nedovoljno jasno. Na osnovu skromnih ostataka najstarijeg naselja, otkrivenih na oko 10,5 m ispod površine, može se zaključiti da je Vinča prvi put naseljena u trenutku kad je kultura srednjeg neolita (starčevačka kultura) već prešla zenit i počela da se bliži svom kraju, verovatno negde oko 4800. godine stare ere. U to vreme jugoslovenski deo Podunavlja bio je gusto naseljen i osnivanje prvog naselja u Vinči treba verovatno rezati za manju grupu kolonista koja je u traganju za slobodnim njivama i pašnjacima napustila neko obližnje veće naselje, locirano u južnom Banatu. Mada je njihovo naselje u Vinči bilo relativno kratkotrajno i malog obima i mada u njihovom stvaralaštvu nije moguće otkriti neki nov, osoben izraz, ipak su ti doseljenici ostavili u Vinči jedan dokument, izuzetno značajan za upoznavanje njihovog fizičkog izgleda i njihove duhovne kulture. To je velika grobnica s prilazom i devet skeleta koja je u centru najstarijeg naselja otkrivena 1931. godine. Ovaj nalaz, jedinstven u okvirima neolitske kulture jugoistočne Evrope, pokazuje da su prvi zemljoradnici Podunavlja pripadali jednom posebnom antropološkom tipu u kome se objedinjuju odlike stare evropske populacije s odlikama gracilnih Mediteranaca. Isto sažimanje starobalkanskih, autohtonih elemenata sa mediteranskim opaža se u starčevačkoj kulturi, odnosno kulturi prvih stanovnika Vinče. Tako najstarija staništa u Vinči imaju, kao i staništa na ostalim naseljima ovog vremena u Podunavlju, najčešće elipsoidne osnove ukopane u les i šatorasti krov od pruća, trske i slame koji naleže neposredno na osnovu. Ove šatoraste kolibe, grupisane u najstarijem naselju Vinče po određenom sistemu oko centralne kolibe, živo podsećaju na arhitekturu starije podunavske mezolitske kulture (kultura Lepenskog Vira).
Za iste tradicije se povezuju i stubaste antropomorfne figure ovog vremena, kao i neraščlanjene keramičke posude čije forme jasno upućuju na starije uzore rađene od kamena ili drveta. Međutim, pojedine ornamentalne tehnike primenjene na keramici (na primer, slikane vaze) kao i neki retki materijali korišćeni za nakit (spondilus, paligorskit) jasno pokazuju da su nosioci starčevačke kulture održavali veze sa stanovnicima egejskog i šireg istočnomediteranskog područja. Još cu bili življi kontakti sa oblastima koje leže severnije od jugoslovenskog Podunavlja. Njih potvrđuju nožići od vulkanskog stakla (obsidijana) koje cu stanovnici najstarijeg naselja u Vinči dobavljali iz gornjeg Potisja.
Na osnovu raspoloživog arheološkog materijala može se zaključiti da cu prvi stanovnici Vinče živeli u dobrosusedskim odnosima kako sa stanovnicima Panonskog basena tako i južnih oblasti Balkanskog poluostrva. Najstarije naselje u Vinči nije bilo ni ograđeno ni utvrđeno, a nalazi iz šatorastih koliba vezuju se za mukotrpni ali i spokojni život seljaka čija je svakodnevica bila ispunjena napornim radom na izradi kamenih alatki i raznih keramičkih proizvoda, a svakako i stalnom brigom za useve, za stoku i ulov. Stanovnici najstarijeg naselja u Vinči nisu, međutim, mogli da za duže vreme ubiraju zaslužene plodove svoga truda. Već sredinom V milenija stare ere otpočinju lančani pokreti neolitskih populacija u Trakiji i donjem Podunavlju koji nešto kasnije zahvataju i oblasti oko Vinče. Ovo previranje izazvano je laganom penetracijom anadolske halkolitske kulture tipa Čan Hasan - Bejdžesulčan koja se prema Balkanskom poluostrvu kretala u dva smera: suvozemnim putevima, od jugoistočne Trakije prema Podunavlju, i maritimnim komunikacijama, od srednje Grčke do severne Dalmacije. Kao posledica ovog strujanja, pri kome se anadolske forme sažimaju s lokalnim autohtonim oblicima, nastaju na celom Balkanskom poluostrvu i srednjem Podunavlju kulture mlađeg neolita.