- Poruka
- 6.481
A sad jedno mudro zborenje od prosle godine.
Čekajući srpskog Willy Brandta
Estragon: Komm, wir gehen!
Wladimir: Wir können nicht.
Estragon: Warum nicht?
Wladimir: Wir warten auf Godot.
Estragon: Ach ja....
Ne vjerujem da čitateljima Peščanika treba uopće prevoditi ovaj banalni dijalog iz Beckettovog «En attendant Godot». Uostalom, i kod nas je, kao i drugdje u svijetu, već naslov Beckettovog komada postao poslovica i poštapalica. «Čekajući Godota» ili «Godoa» je fraza koju svatko upotrebljava gdje hoće i pod kojom misli što hoće. I dobro je da je tako. Navedeni dijalog Vladimira i Estragona je banalan (hajdemo, idemo, ne možemo, zašto ne, čekamo Godota, ah, da...) pa se još i ponavlja više puta, što nikomu ne smeta. Uostalom, nitko ne zna ne samo do kraja predstave, nego do danas tko je uopće taj Godot i da li Godota ima, hoće li ikad doći ili neće, valjda je u tomu i tajna uspijeha ovog par excellence egzistencijalističkog komada francuskog teatra apsurda.
Niti u svezi imena «Godot» ne znade se do danas je li se tu radi o poigravanju s engleskom riječju God (Bog) ili je riječ o francuskoj riječi godillot, što u jargonu znači cipela, kako se našalio, sve su prilike, jedne prilike Beckett osobno. Od kulture do kulture, dakle, pod Beckettovim naslovom podrazumijevaju se različite stvari, ali se ponajčešće misli na iščekivanje Mesije, u stvarnom ili prenijetom značenju. Bilo kako da je, ovo je djelo Samuela Becketta – unatoč što mu se dijalozi ulijevaju u prazninu, u ništa, ili, možda, upravo zbog toga – postalo kultnim. Meni se, pak, Beckettov naslov učinio zgodnim za paralelu između Njemačke i Srbije glede (ne)dolaska «Brandta među Srbe», kojega nema, pa nema, kao ni God-ota.
Da nije srpski Brandt već ubijen?
Skeptici bi odmah rekli da sve pararelele između Njemačke i Srbije glede «Brandta među Srbima» vode u Beckettovu prazninu. Potencijalnoga «srpskoga Brandta» je Srbija odmah ubila, prije nego što je uspio da se učvrsti na premijerskom kormilu. Zoran Đinđić za brandtovsko klečanje u nekoj našoj Varšavi prosto nije imao vremena, žurio je, pa mu su se toj žurbi prepriječili veliki i mali trutovi. Od tada je prošlo pet godina i toliko dugo se oficijelna Srbija vraća trutovskim koracima u svoju neslavnu prošlost s kraja 20. stoljeća, obilježenu ratovima i zločinima prema braći i polubraći u susjedstvu i komšiluku. Ergo, o nekakvom skorašnjem «srpskom saginjanju», odnosno «klečanju» u nekoj balkanskoj Varšavi ne može biti ni govora.
Zadnji je moment, pak, da se putem sudjelovanja u vlasti normalnih i prosvijećenih ljudi, pa putem normalne komunikacije sa svijetom, sa susjednim zemljama i narodima, uključivo i Albancima, Kosovom i Albanijom, bez obzira šta je u prošlosti bilo sve između njih i Srba i Srbije, zaokrene od marša u prošlost ka budućnosti i normalnosti, baš onoj i onakvoj kakva vlada u EU. U krajnjem, ako takvo što može Hrvatska, a ovih je dana konačno pokazala da može, tada može i Srbija, ali prvo mora njen oficijelni dio htjeti takvo što. A kada cijeli region bude jednoga lijepoga dana u EU neće svi sadašnji problemi biti rješeni, ali bit će neusporedivo manji, a neki od njih i smiješni. Logično je očekivati, naime, da bi se zemlje ex-Jugoslavije počele u okruženju i pod prisilom EU-pravila ponašanja počele međusobno ophoditi drugačije, civiliziranije .
Izbori su, «u pamet se ljudi», tako nekako simpatično znade se reći među starijim ljudima diljem bivše zemlje. Jer, već na ovim se izborima možda odlučuje o smjeru kud će Srbija koračati i u narednim decenijama, poručio je uvijeno diplomatski ovih dana i opunomoćenik Komisije EU za proširenje Olli Rehn, na što mu je «Veliki trut» odmah drsko odgovorio. O nužnosti promjene kursa je riječ, svidjalo se to «Velikom trutu» ili ne, o nužnosti okretanja ka budućnosti.
Židov predložio Njemačku za Nobela
I u posrnuloj i teškim sedativima liječenoj poslijeratnoj Njemačkoj nije bilo sve idealno, kako se ponekad nekritički o tom periodu povijesti i ovdje i drugdje piše.
I više od deset godina nakon Hitlerovog ropca bilo je na primjer moguće da šef kabineta čuvenog njemačkog kancelara Konrada Adenauera (1949-1963) bude Hans Globke, sudionik u izradi rasističkih zakona u vrijeme Trećeg Reicha. Ili, pak, da i jedan njemački kancelar bude bivši član NSDAP, zadužen u Hitlerovom MIP-u za propagandu, kao što je to bio slučaj s Kurtom Kiesingerom (1965-1969). Tek potom se „otvorio“ prostor za ubijeđenog antifašistu Willy Brandta (1969-1974). Dakle, tek nakon niza «smeđih međučinova» uslijedilo je Brandtovo „klečanje na kiši“ u Varšavi, pa se Njemačka počela odriješitije rastajati od svoje «smeđe prošlosti», što će potom i voditi mirnom ujedinjenju zemlje i njenom respektabilnom mjestu u evropskoj i svjetskoj obitelji naroda.
A da danas SR Njemačka uživa diljem svijeta najviši mogući ugled potvrđeno je i u nedavno objavljenoj BBC-studiji o «imageu nacija», nastaloj na osnovu vrlo reprezentativne ankete, provedene na uzorku od 17.000 ispitanika u 34 zemlje svijeta. SR Njemačka je bila po prvi put uvrštena među 23 zemlje koje su ocijenjivane u anketi i studiji ove čuvene britanske radio postaje i odmah je zauzela prvo mjesto. U BBC-obrazloženju se kazalo, zahvaljujući prije svega tome što anketirani u svijetu imaju vrlo povoljnu predodžbu o njemačkoj privrednoj snazi i njenoj ekološkoj samosvijesti i tehnologiji. Osobno, međutim, cijenim da su njemačkom ugledu u svijetu ponajviše doprinijeli njeni višedecenijski napori u tzv. prevladavanju «smeđe prošlosti», pa tek potom ono o čemu govori BBC-studija.
Opširnije o toj anketi sam pisao za pretposljednji «Vikend» u beogradskom «Danasu», pa se ne mislim ovdje ponavljati. Pomenut ću tek da sam se tamo za razumijevanje njemačkog plasmana u BBC- studiji poslužio natuknicama iz eseja njemačko-židovskog publiciste i književnika Rafaela Seligmanna „Nobelova nagrada za Njemačku“, koji ima i podnaslov «Zašto je ovaj narod učinio sve ispravno?».
Obzirom da Seligmannov esej može biti podsticajan za misaone ljude i u Srbiji, prezentirat ćemo ga u nastavku u cijelosti. No, prije toga riječ-dvije o samom Seligmannu. Rođen je 1947. u Izraelu, a od 1957. godine živi u Njemačkoj, bio je i dugogodšnji urednik «Židovskih novina», poznat je po zalaganju za izlazak Židova «iz ghettoa vlastitih strahova», autor je i brojnih literarnih i povijesnih knjiga, pa i čuvene „Hitler – Njemci i njihov vođa“ („Hitler. Die Deutschen und ihr Führer“, Ullstein Verlag, 2004.). Ilustracije radi, njegov prijedlog da se Njemačkoj dodijeli Nobelova nagrada za sve ono što je učinila u «prevladavanju prošlosti» je isto ono kao kad bi neki umni preživjeli potomak ubijenog Bošnjaka iz Srebrenice, u Mladićevom masakru, kada se krvnik iz Kalinovnika svetio «Turcima» za Kosovo, predložio Srbiju za Nobelovu nagradu za mir. A do toga se beskrajno daleko, nažalost, u prvom redu jer se Srbija koprca i dalje u «smeđoj močvari». Inače, vrhunskih intelektualaca Bošnjaka, rodom iz Srebrenice, ili okolice, a da su im tamo svi pobijeni, ima čitav niz, dvojicu od njih znam iz novina i knjiga (Suljagić i Nuhanović), prvi je u Sarajevu, a drugi u Nizozemskoj. Od djece i mladića stasali su u ozbiljne ljude koji smisao života vide u borbi protivu nepravednog zaborava.
Znam da sam dosadan s tim, ali ponovit ću, i ovaj put, njemački koncept «prevladavanja prošlosti» mora kad-tad postati inspirativan u zemljama bivše Jugoslavije, ponajviše u Srbiji, u kojoj se s tim nečim takvim i nije ozbiljnije započelo. «Odustajanje od denacifikacije podrazumeva renacifikaciju», uočio je s pravom i napisao za Peščanik dr Nikola Samardžić, koji se nedavno u interview za sarajevske Dane, prenijetom i na «sajtu» Helsinškog odbora Srbije, predstavio baš «brandtovski», u svoj intelektualnoj i političkoj i ljudskoj veličini i to u dijelovima suptilnog govora o zabludama i najbližima (otac Radovan) i osobnim zabludama (»Pogledi»). Iz svih pobrojanih i nenavedenih razloga i slijedi kompletan Seligmannov esej „Nobelova nagrada za Njemačku“, objavljen u njemačko-švicarskom časopisu za političku kulturu «Cicero», u mojem prijevodu.
Čekajući srpskog Willy Brandta
Estragon: Komm, wir gehen!
Wladimir: Wir können nicht.
Estragon: Warum nicht?
Wladimir: Wir warten auf Godot.
Estragon: Ach ja....
Ne vjerujem da čitateljima Peščanika treba uopće prevoditi ovaj banalni dijalog iz Beckettovog «En attendant Godot». Uostalom, i kod nas je, kao i drugdje u svijetu, već naslov Beckettovog komada postao poslovica i poštapalica. «Čekajući Godota» ili «Godoa» je fraza koju svatko upotrebljava gdje hoće i pod kojom misli što hoće. I dobro je da je tako. Navedeni dijalog Vladimira i Estragona je banalan (hajdemo, idemo, ne možemo, zašto ne, čekamo Godota, ah, da...) pa se još i ponavlja više puta, što nikomu ne smeta. Uostalom, nitko ne zna ne samo do kraja predstave, nego do danas tko je uopće taj Godot i da li Godota ima, hoće li ikad doći ili neće, valjda je u tomu i tajna uspijeha ovog par excellence egzistencijalističkog komada francuskog teatra apsurda.
Niti u svezi imena «Godot» ne znade se do danas je li se tu radi o poigravanju s engleskom riječju God (Bog) ili je riječ o francuskoj riječi godillot, što u jargonu znači cipela, kako se našalio, sve su prilike, jedne prilike Beckett osobno. Od kulture do kulture, dakle, pod Beckettovim naslovom podrazumijevaju se različite stvari, ali se ponajčešće misli na iščekivanje Mesije, u stvarnom ili prenijetom značenju. Bilo kako da je, ovo je djelo Samuela Becketta – unatoč što mu se dijalozi ulijevaju u prazninu, u ništa, ili, možda, upravo zbog toga – postalo kultnim. Meni se, pak, Beckettov naslov učinio zgodnim za paralelu između Njemačke i Srbije glede (ne)dolaska «Brandta među Srbe», kojega nema, pa nema, kao ni God-ota.
Da nije srpski Brandt već ubijen?
Skeptici bi odmah rekli da sve pararelele između Njemačke i Srbije glede «Brandta među Srbima» vode u Beckettovu prazninu. Potencijalnoga «srpskoga Brandta» je Srbija odmah ubila, prije nego što je uspio da se učvrsti na premijerskom kormilu. Zoran Đinđić za brandtovsko klečanje u nekoj našoj Varšavi prosto nije imao vremena, žurio je, pa mu su se toj žurbi prepriječili veliki i mali trutovi. Od tada je prošlo pet godina i toliko dugo se oficijelna Srbija vraća trutovskim koracima u svoju neslavnu prošlost s kraja 20. stoljeća, obilježenu ratovima i zločinima prema braći i polubraći u susjedstvu i komšiluku. Ergo, o nekakvom skorašnjem «srpskom saginjanju», odnosno «klečanju» u nekoj balkanskoj Varšavi ne može biti ni govora.
Zadnji je moment, pak, da se putem sudjelovanja u vlasti normalnih i prosvijećenih ljudi, pa putem normalne komunikacije sa svijetom, sa susjednim zemljama i narodima, uključivo i Albancima, Kosovom i Albanijom, bez obzira šta je u prošlosti bilo sve između njih i Srba i Srbije, zaokrene od marša u prošlost ka budućnosti i normalnosti, baš onoj i onakvoj kakva vlada u EU. U krajnjem, ako takvo što može Hrvatska, a ovih je dana konačno pokazala da može, tada može i Srbija, ali prvo mora njen oficijelni dio htjeti takvo što. A kada cijeli region bude jednoga lijepoga dana u EU neće svi sadašnji problemi biti rješeni, ali bit će neusporedivo manji, a neki od njih i smiješni. Logično je očekivati, naime, da bi se zemlje ex-Jugoslavije počele u okruženju i pod prisilom EU-pravila ponašanja počele međusobno ophoditi drugačije, civiliziranije .
Izbori su, «u pamet se ljudi», tako nekako simpatično znade se reći među starijim ljudima diljem bivše zemlje. Jer, već na ovim se izborima možda odlučuje o smjeru kud će Srbija koračati i u narednim decenijama, poručio je uvijeno diplomatski ovih dana i opunomoćenik Komisije EU za proširenje Olli Rehn, na što mu je «Veliki trut» odmah drsko odgovorio. O nužnosti promjene kursa je riječ, svidjalo se to «Velikom trutu» ili ne, o nužnosti okretanja ka budućnosti.
Židov predložio Njemačku za Nobela
I u posrnuloj i teškim sedativima liječenoj poslijeratnoj Njemačkoj nije bilo sve idealno, kako se ponekad nekritički o tom periodu povijesti i ovdje i drugdje piše.
I više od deset godina nakon Hitlerovog ropca bilo je na primjer moguće da šef kabineta čuvenog njemačkog kancelara Konrada Adenauera (1949-1963) bude Hans Globke, sudionik u izradi rasističkih zakona u vrijeme Trećeg Reicha. Ili, pak, da i jedan njemački kancelar bude bivši član NSDAP, zadužen u Hitlerovom MIP-u za propagandu, kao što je to bio slučaj s Kurtom Kiesingerom (1965-1969). Tek potom se „otvorio“ prostor za ubijeđenog antifašistu Willy Brandta (1969-1974). Dakle, tek nakon niza «smeđih međučinova» uslijedilo je Brandtovo „klečanje na kiši“ u Varšavi, pa se Njemačka počela odriješitije rastajati od svoje «smeđe prošlosti», što će potom i voditi mirnom ujedinjenju zemlje i njenom respektabilnom mjestu u evropskoj i svjetskoj obitelji naroda.
A da danas SR Njemačka uživa diljem svijeta najviši mogući ugled potvrđeno je i u nedavno objavljenoj BBC-studiji o «imageu nacija», nastaloj na osnovu vrlo reprezentativne ankete, provedene na uzorku od 17.000 ispitanika u 34 zemlje svijeta. SR Njemačka je bila po prvi put uvrštena među 23 zemlje koje su ocijenjivane u anketi i studiji ove čuvene britanske radio postaje i odmah je zauzela prvo mjesto. U BBC-obrazloženju se kazalo, zahvaljujući prije svega tome što anketirani u svijetu imaju vrlo povoljnu predodžbu o njemačkoj privrednoj snazi i njenoj ekološkoj samosvijesti i tehnologiji. Osobno, međutim, cijenim da su njemačkom ugledu u svijetu ponajviše doprinijeli njeni višedecenijski napori u tzv. prevladavanju «smeđe prošlosti», pa tek potom ono o čemu govori BBC-studija.
Opširnije o toj anketi sam pisao za pretposljednji «Vikend» u beogradskom «Danasu», pa se ne mislim ovdje ponavljati. Pomenut ću tek da sam se tamo za razumijevanje njemačkog plasmana u BBC- studiji poslužio natuknicama iz eseja njemačko-židovskog publiciste i književnika Rafaela Seligmanna „Nobelova nagrada za Njemačku“, koji ima i podnaslov «Zašto je ovaj narod učinio sve ispravno?».
Obzirom da Seligmannov esej može biti podsticajan za misaone ljude i u Srbiji, prezentirat ćemo ga u nastavku u cijelosti. No, prije toga riječ-dvije o samom Seligmannu. Rođen je 1947. u Izraelu, a od 1957. godine živi u Njemačkoj, bio je i dugogodšnji urednik «Židovskih novina», poznat je po zalaganju za izlazak Židova «iz ghettoa vlastitih strahova», autor je i brojnih literarnih i povijesnih knjiga, pa i čuvene „Hitler – Njemci i njihov vođa“ („Hitler. Die Deutschen und ihr Führer“, Ullstein Verlag, 2004.). Ilustracije radi, njegov prijedlog da se Njemačkoj dodijeli Nobelova nagrada za sve ono što je učinila u «prevladavanju prošlosti» je isto ono kao kad bi neki umni preživjeli potomak ubijenog Bošnjaka iz Srebrenice, u Mladićevom masakru, kada se krvnik iz Kalinovnika svetio «Turcima» za Kosovo, predložio Srbiju za Nobelovu nagradu za mir. A do toga se beskrajno daleko, nažalost, u prvom redu jer se Srbija koprca i dalje u «smeđoj močvari». Inače, vrhunskih intelektualaca Bošnjaka, rodom iz Srebrenice, ili okolice, a da su im tamo svi pobijeni, ima čitav niz, dvojicu od njih znam iz novina i knjiga (Suljagić i Nuhanović), prvi je u Sarajevu, a drugi u Nizozemskoj. Od djece i mladića stasali su u ozbiljne ljude koji smisao života vide u borbi protivu nepravednog zaborava.
Znam da sam dosadan s tim, ali ponovit ću, i ovaj put, njemački koncept «prevladavanja prošlosti» mora kad-tad postati inspirativan u zemljama bivše Jugoslavije, ponajviše u Srbiji, u kojoj se s tim nečim takvim i nije ozbiljnije započelo. «Odustajanje od denacifikacije podrazumeva renacifikaciju», uočio je s pravom i napisao za Peščanik dr Nikola Samardžić, koji se nedavno u interview za sarajevske Dane, prenijetom i na «sajtu» Helsinškog odbora Srbije, predstavio baš «brandtovski», u svoj intelektualnoj i političkoj i ljudskoj veličini i to u dijelovima suptilnog govora o zabludama i najbližima (otac Radovan) i osobnim zabludama (»Pogledi»). Iz svih pobrojanih i nenavedenih razloga i slijedi kompletan Seligmannov esej „Nobelova nagrada za Njemačku“, objavljen u njemačko-švicarskom časopisu za političku kulturu «Cicero», u mojem prijevodu.
lease:
