U okolini Kumanova,postoji (nekada) grandiozni spomenik Palim Borcima za Oslobodjenje...Rec je o Srpskim vojnicima koji su dali zivote za oslobodjenje u ratu protiv Turaka 1912-te godine...
Spomenik sacinjavaju 3 dela:
1.Kripta (koja se nalazi u podzemlju)
2.Crkva (iznad kripte)
3.Vidikovac (najvisha tacka spomenika)
Tokom Drugog Svetskog Rata,spomenik je miniran od strane Bugara,a ustvari od seljaka iz sela Mlado Nagoricane.
I do dan danasnji cudne se stvari desavaju u okolini spomenika.
Na putu iz sela Vojnik,sa namerom da sto brze stignem kuci preshao sam po crnom putu ispod Spomenika.Ne znam sta je bilo mojoj pridruzbi koja je predlozila da idemo (na 10-tak minuta) na vrhu brda,na samom ulazu Spomenika.
Nikad nisam voleo to mesto,ali sam pristao...Odmah nakon sto sam se parkirao na 10-tak metara od ulaza,primetio sam da neko izlazi kroz glavnog ulaza noseci skolsku torbu...Bilo mi je neobicno (dok je djevojka umirala od straha).Krenuli su prema mene (primetio sam da su trojica).Jedan je pricao engleski a druga dvojica su pricali lokalnim kumanovskim dijalektom.Tokom razgovora,saznao sam da su studenti medicine i da dolaze u "nabavku",odnosno da uzimaju kosti kako bi ih koristili za studiranje.
Nakon sto smo se razisli,krenuo sam prema Kumanovu koje je 5 do 7 km od Spomenika...
Savest mi nije dala mira da sedim kuci i sledece noci sam se uputio opet u pravcu Spomenika,ovaj put sa jos dvojicu drugara.
Hteo sam da vidim dali to stalno rade,jer kako sam saznao,taj momak koji je pricao engleski je Grk i kaze da dobro placa kako bi uzeo kosti koji su mu potrebni za studije...
Cekali smo pola sata,ali nigde nikoga...Odlucili smo da udjemo u Spomenik i da proverimo jel ima nekoga...Usao sam u kriptu i zapalio svece...
Odjednom sam osjetio neki osecaj kako me neko posmatra...
Znam da su i moja dva druga usli u Spomenik...
Nije bilo nikoga...Idem ja prema izlazu i vicem "Eheeeeeeejjj" kako bi mi drugovi znali da izlazim da i oni izadju.
Cujem negde iz hodnika "eeeeeeeeeee".Dobro je-kazem,idu i oni...
Nakon 2 minuta nista...Opet cujem "eeeeeeeee"...Malo sam se iznervirao i vicem "Pa hajde ljudi,smrz'o se ovde"...
Odlucim da izadjem i da i sacekam napolju.Izlazim a oni stoje pored kola i jedan mi kaze "Eeeeeeeee crni Branko,taman da se popnemo na vidikovac,ja se sapletem i padnem,verovatno sam polomio nesto".Pa kad ste izasli,pitam..Pa kaze drug,jedan minut nakon shto smo usli...
Sutradan,kad sam pricao sa ocem sta je bilo...Samo je rekao "Pa dobro deco,jel imate vi mozga da tamo idete..."