Злодела власти после Другог светског рата

aka_Koča

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
292
Otkopavanje istine - ''Novosti'' u saradnji sa Institutom za savremenu istoriju otkrivaju zlodela vlasti posle II sv.rata

Srbija hoda po mrtvima

Cela Srbija prekrivena stratistima gde su likvidirane antipartizanske snage

dru-Bagdala.jpg


Krusevac, krst na Bagdali, gde se nalazi i spomen ploca: ''Pripadnicima Rasinskog i Jastrebackog korpusa koji su pali u borbi protiv okupatora Kraljevine Jugoslavije, kao i svim cestitim Srbima i svestenicima koji su posle rata zajedno sa cetnicima pobijeni na ovom mestu od strane komunistickih zlikovaca'', (slike Vojvode Dragutina Keserovica i Djenerala Draze Mihailovica)

LJUDSKO je pravo i na dostojnu sahranu. I obeležavanje grobnog mesta. Kultura jednog naroda, a posebno kultura sećanja, može se sagledati i preko našeg odnosa prema mrtvima. Posebno prema onima koji su nastradali u ratnim sukobima, odnosno u unutrašnjim obračunima, kao što su oni, koji su kao poražena strana nastradali na početku uspostavljanja nove revolucionarne vlasti 1944-1945. godine.
Brojni su razlozi koji su naveli pobednike, da se u tzv. divljim čišćenjima, surovo obračunaju sa svojim stvarnim ili pretpostavljanim protivnicima, označenim kao „neprijatelji NOP“, „saradnici okupatora“, „reakcija“, „narodni neprijatelji“ i „domaći izdajnici“. Ako veliki broj streljanih nije mogao da se podvede ni pod jednu od ovih kategorija koje su pobednici na svoj način tumačili, onda je označen kao nosilac starog nenarodnog režima.
Te surove likvidacije i zločini antifašista pravdani su brojnim razlozima od političkih, vojnih, pa do najobičnije osvete i mržnje koju su pobednici nosili sa sobom ulazeći u gradove i sela kao oslobodioci. Hiljade građana Srbije likvidirano je bez suđenja. Mnogima su presude iskonstruisane i napisane posle njihove likvidacije. Neki su stvarno suđeni u velikim procesima uz bučnu propagandu i dovođenjem svedoka iz naroda („Narod mu sudi“). Naravno da je bilo i onih koje nijedan, pa ni partizanski sud, nije mogao da pomiluje zbog svojih stvarnih zločina tokom okupacije, ali većina je onih koje ni najnepravedniji sud ne bi mogao da osudi, niti da im nađe stvarnu krivicu.
Ono što nas zanima ovde, nije utvrđivanje krivice niti stepena vinosti ili nevinosti, već činjenica da većina porodica čiji su članovi streljani, nikada nisu dobile ni, kakve-takve presude, a mnogim streljanim ne zna se ni grobno mesto.
Gotovo čitava Srbija je prekrivena manjim ili većim stratištima - mestima gde su antipartizanske snage likvidirane.
Svaki grad, ili veće mesto u Srbiji, nosi u sećanju takvo mesto: Slavnik pored Leskovca, Metino brdo kod Kragujevca,Vistad u Valjevu, Banjica, Lisičji potok i mnogobrojna druga mesta u Beogradu, Kraljevica kod Zaječara, Dečani na Kosovu, Bubanj kod Niša, Paraćin, Šabac i mnoga druga mesta.
Ponekad, to su bila ista mesta na kojima su stradali partizani ili njihovi simpatizeri, gde su pogubljeni Jevreji, pripadnici pokreta otpora Dragoljuba Mihailovića, ali i obični seljaci i građani koji su kao taoci uzimani za surove nemačke odmazde. U većini slučajeva streljanja su vršena u mestima izvan gradskih naselja.
Ne postoji sistematično istraživanje ovih lokacija. Pisani tragovi o tome su do današnjih dana pažljivo skrivani. Većina tih mesta ni na koji način nije obeležena, sem ponegde, što su uradile porodice ili lokalni odbori pojedinih stranaka.
Institut za savremenu istoriju, koji prednjači u istraživanjima događaja na kraju Drugog svetskog rata i „Večernje novosti“ pokreću akciju otkrivanja lokacija stradanja i njihovog dostojnog obeležavanja.
Ne ulazeći u utvrđivanje krivice žrtava, smatramo da je elementarno pravo i naš civilizacijski odnos prema nastradalima da se takva mesta obeleže, a da nadležni organi pokažu minimum razumevanja za ovakve napore.
Narednih dana će „Novosti“ čitaoce upoznati o ovim lokacijama, načinima na koji su zlodela izvedena, koristeći dokumenta, iskaze svedoka i familija, spiskove pogubljenih... i stvarno stanje na terenu.
To je jedno novo suočavanje sa prošlošću i istinom. Može biti bolno, ali i otrežnjujuće. I za srpsku politiku i za srpske međusobne odnose, i za srpsku mirniju i čistiju sutrašnjicu.

Dr Momčilo Pavlović,
direktor Instituta
za savremenu istoriju

RADMILO GOJGIĆ, ČIJI JE OTAC SEKULA LIKVIDIRAN 1944. GODINE I BAČEN U MASOVNU GROBNICU KOD KRUŠEVCA:

ZAKOPAN JE KAO PSETO


„Vuko, hranu mi nemoj više donositi. Prilazi kraj života. Komšiluku se zahvali što svoj mladi život prerano dajem. Radeta mi dovedi da ga tata poslednji put vidi i čuvaj ga i voli kao što sam ga ja voleo.“
Na poleđini izgužvane hartije u koju je bila umotana hrana, napisao je to Sekula Gojgić. Imao je 29 godina i dva metra visine. Oficir kraljeve garde. Oktobar, 1944. godine, odmah posle oslobođenja Kruševca.
Beba je spavala u kolevci kad su došli po njega. U gluvu noć. Kuća u centru Kruševca. U dugačkim gaćama, golog do pojasa, proveli su kroz grad.
Vodili su dvojicu po dvojicu. Tukli su ih maljem po glavi da ne puštaju glas. Hrabrije komšije puštale su glas iz tmine mračnih prozora: „Srbi nemojte ubijati Srbe...“
- Hapsili su ga dva puta i puštali - priča nam Radmilo - Rade Gojgić, sin. - Treći put kad su ga odveli, više se nije vratio.
A puštali su ga, priča, jer su morali. Ništa mu nisu našli. Nikakav zločin. Bio je čestit vojnik. Bio je pun života. Voleo je svoju Vuku, svog Radeta i Srbiju.
- Čim ga puste iz zatvora, išao je u kafanu da se napije, iako nikada nije pio. Onda je tako pripit procedio psovku. Psovao im majku komunističku. Vikao je „živeo kralj“! Takav je bio moj otac - ne skriva Rade.
Sekula je bio zatamničen u zatvoru gde je sada Kruševačka gimnazija. Ubijen je bez suđenja. Po kratkom postupku.
Grob nikad nije pronađen. Zakopan je kao pseto. U noći, u šumi. Kao da nikada nije postojao. Vojni sud je posle ubistva objavio presudu - „na smrt“!
- Rastao sam bez oca. Volela me majka kako joj je moj Sekula i rekao. Hteo sam da budem vojnik kao on. Ali, komunisti mi nisu dozvolili da se upišem u vojnu školu jer mi je otac „bio zločinac“ - priča nam Rade, diplomirani pravnik, koji danas živi u Beogradu.
Rade danas ima 65 godina. Njegov otac Sekula video ga je poslednji put pred streljanje. Donela ga majka Vuka u posetu, kako joj je muž i napisao. Poljubio ga je poslednji put. Četrnaestomesečna beba je toplo tatu gledala. Poslednji put.

KOSTURNICA

MOJ otac je najverovatnije zakopan u masovnoj grobnici Pakašnica kod Kruševca. U mestu Velike šumice, gde je odmah posle zločina na kostima podignuta kasarna - priča nam Radmilo Gojgić.
- Sada je na tom mestu obraslo rastinje. Ali usred rastinja, u šumi, postoji jedna nestvarna čistina bez trave, ispod koje se nalaze leševi oko 6.000 ubijenih ljudi. To mesto je osveštano. Moja velika životna želja je da se tu podigne i kosturnica. Da zapalim sveću mom ocu Sekuli - kaže sin Rade.
P. VASILJEVIĆ

KOSTI 80.000 LJUDI RASEJANE SVUDA

Prema grubim podacima Instituta za Savremenu istoriju, u periodu izmedju 1944. i 1946. godine ubijeno je oko 80.000 ljudi, medju kojima je oko 40.000 Srba i isto toliko Nemaca i Madjara. Masovne grobnice su rasejane svuda po Srbiji. Gotovo da nema grada, varosice ili sela da nema neku tajnu raku krcatu ''drzavnim neprijateljima''. Akciju pronalazenja tih kosturnica ''Novosti'' pokrecu uz veliku pomoc direktora i saradnika Instituta za savremenu istoriju Momcila Pavlovica, Srdjana Cvetkovica i Nemanje Devica...

* * * * *Nastavice se....

http://www.novosti.rs/code/navigate...mrtvima&kword_add=draza mihailovic, komunisti
 
Poslednja izmena:
Ledina topljena krvlju

Dva zatvora u Zajecaru. Streljano 700 ljudi. Ruke i noge virile su iz zemlje, psi ih razvlacili...

dru-DOBRIVOJE-TOMIC.jpg


Dobrivoje Tomić

„VEČERNJE Novosti“ i Institut za savremenu istoriju pokrenule su akciju za pronalaženje tajnih grobnica u Srbiji u kojima je zakopano na desetine hiljada Srba, „državnih neprijatelja“, „saradnika okupatora“, „domaćih izdajnika“ ali i Nemaca, Mađara....
Seriju tekstova nastavljamo sa Zaječarom. Sa gradom koji je prvi oslobođen u zemlji od strane Crvene armije, već u septembru 1944. godine i koji je tako, prvi i osetio svu „revolucionarnu pravdu“ oslobodilaca...
Po unapred pripremljenim spiskovima političkih komesara, po oslobođenju je likvidirano oko stotinu viđenijih ljudi Zaječara, Boljevca i i okoline.
- Nudimo istorijske izvore i mogućnost da se rekonstruišu događaji i pronađu lokacije na kojima su žrtve pokopane. Tu prestaju naša ovlašćenja - rekao nam je dr Momčilo Pavlović, direktor Instituta za savremenu istoriju. - Na potezu je zatim država i nadležni organi da obeleže ta mesta da bi eventualno moglo da dođe i do otkopavanja i ekshumacije.

* * * * *

DUVAO je neprijatan vetar. Klečali smo na ledini. Sa lelekom očajnika smenjivale su se grube psovke. Noktima smo grebali po zemlji iz koje su virile krvave ruke i noge....
Dva meseca ranije, decembar 1944. u porodičnu kuću Dušana Tomića, četrdesetsedmogodišnjeg industrijalca u Boljevcu, banuli su u hladnu noć „oznaši“, ščepali ga grubo i odveli u svoje sedište u Zaječaru....
Na pragu su ostali žena Radmila, ćerka Dobrila (16) sin Dobrivoje (14). Gledali su nemoćno i stezali ruke.
Dobrivoje sada ima 79 godina. Seća se svakog stravičnog inserta iz detinjstva. Sve te slike složio je u album života.
Njegov otac, kaže, nije bio ni vojnik ni političar. Nikog nije ubio. Bio je bogat. Držao je fabrike ulja, industriju lima, mnogo radnji, štampariju...
- Nije hteo da radi za vreme rata. Sve je obustavio. Čekao je oslobođenje - priča nam Dobrivoje.
U zaječarskom pritvoru, Dušana su držali 59 dana. Žena Radmila ga je posećivala svake nedelje. Nosila hranu, čist veš...
- Majka je svakodnevno išla kod šefa Ozne. Borila se, hiljadama puta upitala: zašto je uhapšen?
Šef Ozne je hladno odgovarao:
- Mi ne hapsimo nevine, samo krivce i zločince!
Radmili je rečeno da skupi 100 potpisa u Zaječaru sa zahtevom da joj oslobode muža. Kad je donela listu, policajac je potpise iscepao i bacio.
- Nemoj više dolaziti! - odbrusili su na vratima zatvora supruzi koja je držala u ruci meso i čiste potkošulje, gaće i čarape.
Od 9. februara 1945. godine, Dušanu se gubi svaki trag.
- Tetka iz Zaječara zvala nas je posle dva dana. Prenela nam čaršijske priče da su neke zatvorenike odveli u podnožje brda Kraljevica, na streljanje - priča Dobrivoje.
Odvodili su ih noću, peške, Ulicom hajduka Veljka, zvanom „kifla“. Gasili su ulične svetiljke.
Izmrcvareni ljudi vikali su svoja imena i selo odakle su, ne bi li Zaječarci proneli glas. Urlali su: „Osvetite nas“, „Ne zaboravite nas“, „Živeo kralj“...
Majka Radmila sa ćerkom i sinom dobauljala je na poljanu pod Kraljevicu 12. februara. Bilo je puno sveta. Spoticali su se o krvave
motke i žice na razrovanoj ledini.
Obezglavljeni ljudi su kukali. Tumarali. Urlali su imena najmilijih, čija su tela bila pod zemljom natopljenom krvlju.
- Klečali smo. Pokušavali da zapalimo sveće. Vetar nam nije dozvoljavao. Partizani su šutirali ljude, psovali nas, pljuvali, vikali „Ustaj marvo, ima tu mesta i za vas“ - oživljava slike Dobrivoje.
Psi su izvlačili leš iz zemlje. Žene su kriknule.
- Pazi tamo dole, psi razvaljuju! Ovo je plitko! Dajte još zemlje! - vikao je naoružani policajac.
Dobrivoje, dečak od 14 godina, video je ruku koja je izvirila iz ilovače...
Iste godine, Radmilu Tomić i njeno dvoje dece, isterali su iz porodične kuće.
- Sekretar sreskog komiteta Steva Bogdanović, naredio nam je da napustimo državnu imovinu. Brutalno smo polugoli izbačeni na ulicu. Potucali smo se od rođaka do rođaka...
Zbog uvreda prema pripadnicima Ozne Radmilu je komitet osudio na smrt. Kad su dobili tu informaciju, svi su iste večeri pobegli tajno u Beograd.
Živeli su u odvojenim stanovima dok Dobrivoja i sestru Dobrilu nisu prebacili u sirotište.
- Bili smo živi bez života. Brojevi. Deca zločinaca. Nismo imali prava na studije...
Već 1952. Dobrivoje se otisnuo u svet. Prvo u Sloveniju, pa u Austriju, da bi se posle četiri godine obreo u Nemačkoj. Sestra je pobegla u Kanadu.
- Bio sam najpre u logoru za raseljena lica da bih kasnije dobio politički azil.
Završio je u tuđini medicinski fakultet, doktorirao je zubnu medicinu. Majku, koja je umrla 1976. godine više nije video od onog rastanka.
Vratio se u Beograd 2002. godine. Da sazna istinu o stradanju oca.

ČETIRI GROBNICE

Prema podacima koje smo dobili od Tomića, u Zaječaru postoje četiri masovne grobnice: Kraljevica, Vladičini vinogradi, Konjsko groblje, Artiljerijska kasarna.
- Po rečima komandanta zatvora Leke Stojanovića - od oktobra 1944. do maja 1945. izvedeno je na streljanje između 700 i 750 ljudi - navodi Dobrivoje Tomić uz napomenu da su u Zaječaru bila dva zatvora.

ZLOČIN NE ZASTAREVA

DOBRIVOJE je podneo Specijalnom tužilaštvu za ratne zločine i zahtev o utvrđivanju istine o ubistvu njegovog oca.
- Javno tužilaštvo me obavestilo da takav zločin ne zastareva ali je postupak zakočio. Islednik Ozne iz Boljevca Miodrag Cojić, koji je uhapsio mog oca, dao je izjavu opštinskom sudu u Beogradu da Dušan Tomić nije sarađivao sa četnicima ali je bio simpatizer. Šef Ozne Zaječara Dušan Saša Gligorijević umro je i nije dao iskaz - navodi Dobrivoje.

* * * * * Nastavice se....

http://www.novosti.rs/code/navigate... krvlju&kword_add=draza mihailovic, komunisti
 
Poslednja izmena:
institut za suvremenu istoriju je privatna institucija, u kojem se nalaze kosta nikolic, samardzic...itd. namenjena za ovakvu vrstu istorijskih provokacija.da li bi bio ljubezan da nam postavis tabele sa statistikom, brojevima, itd...vrednovanje istorijskog izvora u smislu intervjua, se uzima u obzir, ako postoji nesto sto nije subjektivno. vredno ga je zabeleziti , ali se ne smatra za potvrdu dogadjaja...

evo , ja cu ilustrirati

komunistickiteror.jpg


ovo je tabela iz magistarskog rada na temu, sa metodologijom naucnog rada, koja odgovara nivou institucije, a ne zute stampe
 
institut za suvremenu istoriju je privatna institucija, u kojem se nalaze kosta nikolic, samardzic...itd. namenjena za ovakvu vrstu istorijskih provokacija.da li bi bio ljubezan da nam postavis tabele sa statistikom, brojevima, itd...vrednovanje istorijskog izvora u smislu intervjua, se uzima u obzir, ako postoji nesto sto nije subjektivno. vredno ga je zabeleziti , ali se ne smatra za potvrdu dogadjaja...

evo , ja cu ilustrirati

komunistickiteror.jpg


ovo je tabela iz magistarskog rada na temu, sa metodologijom naucnog rada, koja odgovara nivou institucije, a ne zute stampe

prestani da zasmejavas, za to imas poseban podforum....ovo si postavljao milijardu puta, to je jedino sto imas i na cemu zasnivas svoje lazi...

Tema je tek pocela....tejk it izi....Dosao je dan istine, i ti tu ne mozes nista...
 
Kao prvo, kakve veze ima Samardzic sa Institutom za savremenu istoriju. Kazes on je tu. Sta je Samardzic u Institutu za savremenu istoriju? Ovo ti je klasican pokusaj da kod tvojih drugova diskreditujes taj institut jer si Samardzica okarakterisao kao cetnika, samo zato sto poseduje najvecu dokumetaciju na ovim prostorima, covek koji je procesljao svaki moguci arhiv i svakog zivog svedoka i sa lakocom raskrinkava decenijsku komunisticku propagadndu.

Kao drugo, Kosta Nikolic je urednik udzbenika iz Istorije za srednje skole u Srbiji. Ako imas nesto protiv toga, to je tvoj problem, ali si na forumu zemlje cije istorijske udzbenike uredjuje:D

Kao trece Institut za savremenu istoriju je vodeca naucnoistrazivacka institucija u zemlji, i nedavno je proslavio 50 godina postojanja. Nastao je sjedinjenjem Istorijskog odeljenja Instituta drustvenih nauka i Prvog odeljenja za izucavanje radnickog pokreta. Ono sto tebi naravno smeta je sto se izmedju ostalog bavi temama zlocina partizana u periodu 1944 - 1953.i uopste represijom.

Kako kazu, oni danas pomeraju granice saznanja i u najboljoj nameri sluze istini...i ti tu nista ne mozes...:D
 
Poslednja izmena od moderatora:
..

Kao prvo, kakve veze ima Samardzic sa Institutom za savremenu istoriju. Kazes on je tu. Sta je Samardzic u Institutu za savremenu istoriju? Ovo ti je klasican pokusaj da kod tvojih drugova diskreditujes taj institut jer si Samardzica okarakterisao kao cetnika, samo zato sto poseduje najvecu dokumetaciju na ovim prostorima, covek koji je procesljao svaki moguci arhiv i svakog zivog svedoka i sa lakocom raskrinkava decenijsku komunisticku propagadndu.

Kao drugo, Kosta Nikolic je urednik udzbenika iz Istorije za srednje skole u Srbiji. Ako imas nesto protiv toga, to je tvoj problem, ali si na forumu zemlje cije istorijske udzbenike uredjuje:D

Kao trece Institut za savremenu istoriju je vodeca naucnoistrazivacka institucija u zemlji, i nedavno je proslavio 50 godina postojanja. Nastao je sjedinjenjem Istorijskog odeljenja Instituta drustvenih nauka i Prvog odeljenja za izucavanje radnickog pokreta. Ono sto tebi naravno smeta je sto se izmedju ostalog bavi temama zlocina partizana u periodu 1944 - 1953.i uopste represijom.

Kako kazu, oni danas pomeraju granice saznanja i u najboljoj nameri sluze istini...i ti tu nista ne mozes...:D

da, ja te razumem. nemas argumenata ui diskusiji , pa pokusaji vredjanja i niskog recnika , je jedino sto ti preostaje
 
Poslednja izmena od moderatora:
Dali postoji neka mogucnost ili pravo sada da se istraze zlocini pocinjeni od strane komunista u periodu od 1944 do 1947 godine jer je taj period koliko znam najtezi jer nije bilo pravog zakona u drzavi FNRJ odnosno na oslobodjenim teritorijama ,neke su valjda oslobodjene godinu dana kasnije 1945 godine.

Mislim na pravni zakon koji bi omogucio barem istrazivanje koliko je to sada u nasem vremenu moguce da bi se razjasnio zlocin pocinjen od strane komunista?

Najbitnije da je ova tema otvorena (ne mislim konkretno na forum :))
 
da, ja te razumem. nemas argumenata ui diskusiji , pa pokusaji vredjanja i niskog recnika , je jedino sto ti preostaje

nemas odgovore na moje pitanje...nigde te nisam uvredio, ne moze biti uvrede ako nekom ko laze kazes da laze...ti si taj koji nema argumente, niti ih je ikad imao na ovakvim temama....

..

ponovicu pitanje: kakve veze ima Samardzic sa Institutom za savremenu istoriju. Kazes on je tu. Sta je Samardzic u Institutu za savremenu istoriju?
 
Poslednja izmena od moderatora:
nemas odgovore na moje pitanje...nigde te nisam uvredio, ne moze biti uvrede ako nekom ko laze kazes da laze...ti si taj koji nema argumente, niti ih je ikad imao na ovakvim temama....

Samo ukazujem na tvoje lazi i sitne podvale...

ponovicu pitanje: kakve veze ima Samardzic sa Institutom za savremenu istoriju. Kazes on je tu. Sta je Samardzic u Institutu za savremenu istoriju?

ovde je sajt instituta;
http://www.isi.co.rs/
Institut za savremenu istoriju se bavio istorijom radničkog pokreta i Komunističke partije, ali je istovremeno postavio temelje za institucionalno proučavanje najnovije istorije, u vreme kada su institucije tog imena i usmerenja bile retkost u svetskim razmerama.

to je bila njegova funkcija od 1969 o prestanka postojanja jugoslavije. od 1994 godine, institut nema vise funkciju , i iskljucivo se bavi obradom istorijske tematike sa srbijanskog aspekta. institut je taj koji izdaje knjiige koste nikolica
 
Grobnice svuda po Srbiji

nedjelja, 07 jun 2009 21:10 Pres

Grob Draže Mihailovića očigledno se krio kako javnost ne bi saznala za još gore zločine posleratnih komunističkih vlasti širom zemlje.

Za svega nekoliko meseci, od oktobra 1944. do maja 1945. godine, posleratne vlasti u Srbiji su likvidirale najmanje 80.000 ljudi. Većini je presuđeno bez suda i suđenja, bez dokaza i uverljivih svedoka, pa su se pred streljačkim strojem našli i ratni zločinci i nevina deca! I dok EU traži da se ovaj period naše istorije potpuno rasvetli, država kao da za to i ne haje!

Na to, uostalom, upućuju i izjave svedoka koji ovih dana svedoče pred Državnom komisijom za rasvetljavanje činjenica o pogubljenju Draže Mihailovića. Osim tvrdnje da je komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini likvidiran i sahranjen u Lisičjem potoku, ponovo je "vaskrsla" davna sumnja da su na istom mestu, pored njega, streljane i pokopane stotine drugih. Prema rečima istoričara Srđana Cvetkovića, saradnika Instituta za savremenu istoriju, na teritoriji bivše Jugoslavije, od septembra 1944. pa sve do polovine 1945. godine, stradalo je od 180 do 200 hiljada ljudi, od čega samo u Srbiji oko 80.000.

- Teško je navesti tačan broj pogubljenih i lokacija na kojima su zakopavani, ali vodimo se jasnom računicom – skoro da nema mesta u Srbiji u kojem nije bilo egzekucija. U selima su streljane grupe od pet do 40 ljudi. Samo je u Vrčinu, recimo, odjednom streljano 40 osoba. U palankama i varošicama ubijano je od nekoliko desetina do stotinu ljudi, a najteže je utvrditi obim egzekucija u većim gradovima. Tamo se broj likvidiranih kreće od 300 do 400, pa čak i do hiljadu ljudi i više! – govori Cvetković.

Ubijali redom

Cvetković tvrdi da je na području uže Srbije ubijeno tridesetak hiljada ljudi, dok su u Vojvodini u posleratnom periodu najviše stradali Nemci (oko 40.000) i Mađari (oko 6.000). Cvetković podseća i na to da je na Zelengori, u maju 1945. godine, pobijeno oko 9.000 četnika, i da je najmanje još desetak hiljada Srba stradalo tokom povlačenja u Sloveniji.

- Teško je sada stradale razvrstavati po nekom određenom kriterijumu, a to je, po svemu sudeći, i bila namera počinioca. Sa prljavom vodom je izbacivana i čista, pa su se s dokazanim zločincima streljale i potpuno nevine osobe, uz obrazloženje da su "svi isti" – objašnjava on.

Publicista Miloslav Samardžić, koji se decenijama bavi istraživanjem komunističkih zločina, smatra da su tokom prve posleratne godine nove vlasti u Srbiji streljale "više od 100.000 ljudi". Najveći problem za istraživanje ovih zločina je, prema njegovim rečima, nedostatak sredstava. "Pogledi" su svojevremeno osnovali tim od desetak istraživača, ali njihov "Elaborat o istraživanju zločina komunista" nikada nije naišao na podršku i odobravanje državnih organa i nadležnih ustanova.

Tajnu krije VBA

I Srđan Cvetković, autor više istorijskih priloga i knjiga na ovu temu, ističe da nedostupnost pojedinih fondova znatno otežava utvrđivanje istine o događajima s kraja 1944. i prve polovine 1945. godine. On kaže da ima dosta saradnika u sporednim fondovima, da se dosta radi na terenu, ali da je na najveću opstrukciju naišao u Vojno-bezbednosnoj agenciji (VBA).

- Dugo traje prepiska između našeg instituta i VBA, ali do traženih informacija nismo uspeli da dođemo. Obično se pravdaju da su svi dokumenti dostupni, ali da su "na sređivanju". Činjenica je, međutim, da će jedan od uslova za ulazak u Evropsku uniju biti i potpuno rasvetljavanje ovog perioda naše istorije. Slovenci su se, na primer, ovoj temi temeljno posvetili, a kod nas još nisu ni otvorena dosijea, rehabilitacija se radi veoma traljavo, restitucija nije ni započeta... – objašnjava Cvetković.

On kaže da postoje najmanje tri razloga zbog koji su zločini komunista i dalje tabu tema za državne organe.

- Prvi je ideološki, jer istraživanja koče potomci onih koji su vršili takve zločine, ali su prisutna i shvatanja da bi takva otkrića kompromitovala Narodno-oslobodilačku borbu i antifašizam u Srbiji. Drugi razlog je finansijski, jer se pretpostavlja da bi to puno koštalo, a treći je krajnje jednostavan: potpuna nezainteresovanost nadležnih – tvrdi Srđan Cvetković.

Veliko otkriće Komisije: PRONAĐENA ARHIVA O UBISTVU DRAŽE

U jednom arhivu van teritorije Beograda pronađeni su dokumenti koji će iz korena promeniti dosadašnja saznanja o događajima s kraja 1944. i prve polovine 1945. godine i masovnim streljanjima koje su vršili predstavnici nove komunističke vlasti, saznaje Press nedelje u izvorima bliskim Državnoj komisiji za rasvetljavanje činjenica o pogubljenju Draže Mihailovića.

Prema tim navodima, u pronađenoj arhivi nalaze se zapisnik i fotografije sa egzekucije generala Mihailovića, ali i brojni podaci o streljanjima, učesnicima i naredbodavcima zločina počinjenih prvih dana od dolaska komunista na vlast.

- U pitanju je mala arhiva koja je decenijama bila zatvorena i niko joj nije imao pristup. Pretpostavlja se da su je napravili neki ozbiljni i odgovorni ljudi koji su želeli da se jednog dana ipak otkrije istina o svim zločinima. Biće to veliko iznenađenje za sve, ali je važno da se ta dokumenta sačuvaju, jer ima onih koji bi želeli da ih se dokopaju pre nego što budu obelodanjeni. Mnogi su postali nervozni kad se osetilo da je neko na tragu toj arhivi. O svemu će se više znati narednih dana, ali verujte da će ovi podaci odjeknuti kao bomba – priča naš izvor.

Slobodan Homen, državni sekretar Ministarstva pravde i član Komisije, potvrđuje za naš list da je arhiva pronađena i da se u njoj nalaze "širi podaci", ne samo oni o smrti Draže Mihailovića. On je uveren da ne postoji opasnost da podaci budu "očerupani" i ističe da bi oni već sutra trebalo da budu dostupni Komisiji.

- U tim dokumentima se, između ostalog, nalaze i fotografije sa streljanja Draže Mihailovića, kompletna dokumentacija i zapisnik o izvršenju smrtne kazne. Ovo su potpuno novi podaci, jer arhiva nije otvarana od 1946. godine. Fotografije su napravljene kako bi se državnom vrhu dokazalo da je nad Mihailovićem izvršena smrtna kazna. Arhiva se nalazi van Beograda, ali još ne želimo da kažemo gde tačno – ističe Homen.


Zatvori u svakoj zgradi sa podrumom

U Beogradu su streljanja obavljana na više lokacija, a najmasovnija u Lisičjem potoku, ističe istoričar Srđan Cvetković. On kaže da je "skoro svaka veća zgrada sa boljim podrumom" tada pretvarana u zatvor. Najveći istražni zatvori su bili u Đušinoj ulici, "Glavnjača" kod Prirodno-matematičkog fakulteta, zatim na Banjici i Adi Ciganliji.

- Prva streljanja u gradu obavljena su još 17. oktobra 1944, u Belimarkovićevom voćnjaku, na prilazu Beogradu, jer su partizani dolazili iz pravca Avale. Procenjuje se da je skoro 95 odsto stradalih ubijeno bez suda – priča Cvetković.
 
Poslednja izmena:
ovde je sajt instituta;
http://www.isi.co.rs/


to je bila njegova funkcija od 1969 o prestanka postojanja jugoslavije. od 1994 godine, institut nema vise funkciju , i iskljucivo se bavi obradom istorijske tematike sa srbijanskog aspekta. institut je taj koji izdaje knjiige koste nikolica

:hahaha::rotf:

prestani da vredjas inteligenciju, moju i citavog foruma...Napisao sam ja dovoljno o Institutu, najnoviji intervju sa direktorom instituta http://www.politika.rs/rubrike/Kultura/Pola-veka-Instituta-za-savremenu-istoriju.sr.html



kakve veze ima Samardzic sa Institutom za savremenu istoriju. Kazes on je tu. Sta je Samardzic u Institutu za savremenu istoriju?
 
Poslednja izmena od moderatora:
Streljano oko 800 Zaječaraca!

dru-spomenik.jpg


Spomenik Ljubi Didići na Kraljevici


POSLE Drugog svetskog rata, samo u Zaječaru je, po kratkom postupku, ubijeno više od osam stotina ljudi koje su preki sudovi označili kao narodne neprijatelje. Njihova tela i dan-danas počivaju u dve masovne grobnice na obližnjem proplanku Kraljevica, koje je omiljeno izletište meštana ovog kraja.
- Do ovih stravičnih podataka došli smo, pre svega, zahvaljujući svedočenjima rođaka nastradalih ljudi - otkriva, za „Novosti“, Suzana Tomić, direktor Istorijskog arhiva Timočke Krajine. - Nažalost, preciznih podataka koliko je ljudi streljano, jer su, navodno, sarađivali sa okupatorom - nema, budući da je to bila arhiva Ozna, koja je, najvećim delom - uništena.
Naša sagovornica ističe da su uredbom Vrhovnog štaba, od 29. maja 1944. godine, bila precizirana najteža krivična dela. Naredne godine, i privremena Narodna skupština DFRJ usvojila je Zakon o krivičnim delima protiv države i naroda. Preko noći, nevini ljudi proglašavani su narodnim neprijateljima, a kazna je unapred bila određena - smrt streljanjem.
- Posle završetka Drugog svetskog rata organizovani su vojni sudovi koji su presude donosili po kratkom postupku - dodaje arhivista Zoran Janković. - U početku su, posle presuda, objavljivana saopštenja ko je i zbog čega pogubljen. Tek kada su videli da je to kontraproduktivno, komunisti su napustili tu praksu i rodbini pobijenih „narodnih neprijatelja“ saopštavali da su njihovi najbliži upućeni na prinudni rad u borski rudnik bakra ili u Rusiju. Od mora tih pamfleta uspeli smo da sačuvamo samo dva koja nedvosmisleno svedoče o suludim razlozima zbog kojih su ubijani ljudi.
Zatvorenici su bili smešteni u zatvoru iza zgrade današnjeg Opštinskog suda u Zaječaru i u artiljerijskoj kasarni, a smaknuća su se obavljala uglavnom noću.
- Postojala su tri stratišta - kaže Janković. - Najčuvenije je, svakako, „konjsko groblje“ na Kraljevici, kako su komunisti posprdno nazivali mesto gde su streljani „narodni neprijatelji“. Egzegucije su se vršile i na mestu zvanom Senjak, nedaleko od artiljerijske kasarne, i u zaseoku Duboki Potok, na putu ka zaječarskom selu Nikoličevo.
Direktor Istorijskog arhiva Timočke Krajine ističe da se, budući da pisani tragovi o tome ne postoje, pretpostavlja da su pobijeni ljudi sahranjivani u plitkim jamama na Kraljevici. Kao jedna od masovnih grobnica pominje se mesto gde je kasnije podignut spomenik Ljubi Didiću, vođi Timočke bune.
- Potomci i rođaci pobijenih ljudi tražili su od tadašnjih vlasti da im dozvole da dostojanstveno sahrane svoje bližnje, ali im to nije bilo dozvoljeno - kaže Tomićeva. - Zato su oni, pod okriljem mraka, dolazili do grobnica, rukama i noktima ih raskopavali i, po odeći, tražili svoje mrtve. Kasnije su komunističke vlasti zabranile svako okupljanje na tom mestu, tako da je do danas ostala nepoznanica koliko je zaista ljudi pobijeno u slepoj odmazdi. U međuvremenu, gotovo kompletna arhiva je uništena ili je završila ko zna gde. Zato danas samo možemo da pretpostavimo da je broj ubijenih „narodnih neprijatelja“ bio oko osam stotina. Međutim, ono što mene plaši jeste mogućnost da je taj broj daleko veći...

JEDAN OD SPISKOVA STRELJANIH PO PRESUDAMA VOJNOG SUDA PRI KOMANDI ZAJEČARSKOG VOJNOG PODRUČJA, IZ NOVEMBRA 1944. GODINE


1. Aleksandar Marinković - policijski agent iz Zaječara
2. Vidak Mišković - kapetan Granične straže iz Novog Korita
3. Boris Pohovski - belogardejac
4. Vladimir Polhitrudov - belogardejac
5. Mihajlo Dolgopolov - belogardejac
6. Aleksandar Ninić - krojač iz Zaječara
7. Jovan Radulović - zemljoradnik iz Zaječara
8. Miloš Miković - maturant iz Skoplja
9. Velimir Petković - direktor iz Zaječara
10. Petko N. Kamenović - iz Zaječara
11. Nikola Kamenović - iz Zaječara
12. Milan Ćunković - šef ložionice u Zaječaru
13. Borislav Bašić - iz Zaječara
14. Kosta Milosavljević - mesar iz Zaječara
15. Milutin Jonović - bravar iz Zaječara
16. Gojko Burić - pešadijski narednik
17. Nikola Marković - opštinski stražar iz Zaječara
18. Borislav Mišić - učenik iz Zaječara
19. Svetozar Cvetković - glumac iz Niša
20. Milan Milojković - trgovac iz Zaječara
21. Radovan Simonović - iz Zaječara
22. David Pećanac - žandarmerijski narednik u penziji
23. Cvetko Jovanović - iz Zaječara
24. Jovan Živković - iz Grlišta
25. Čedomir Mišić - iz Vražogrnca
26. Svetolik Mišković - trgovac iz Zaječara
27. Andrija Kovačević - arhivar Sreskog suda u Zaječaru
28. Živko Panić - iz Zagrađa
29. Vasilije Canić - iz Zagrađa
30. Viden Petković - iz Zagrađa
31. Dobrivoje Jović - policijski agent iz Zaječara
32. Anton Kočevar - učitelj, izbeglica iz Slovenije
33. Jovan Nešić - pisar Sreskog poglavarstva iz Zaječara
34. Sergije Martinov - belogardejac iz Zaječara
35. Nina Martinov - supruga Sergija Martinova
36. Petar Najdanović - iz Zagrađa
37. Ranđel M. Stanković - iz Zagrađa
38. Đorđe Jovanović Đerko - iz Zagrađa
39. Tomanija P. Bocić - iz Zagrađa
40. Čedomir Mitić - iz Zagrađa

GRADONAČELNIK BOŠKO NIČIĆ
OČEKUJEMO ESHUMACIJU


BOŠKO Ničić, gradonačelnik Zaječara, kaže za naš list da je definitivno došlo krajnje vreme da se leševi iz dve masovne grobnice ekshumiraju i da se sahrane kako dolikuje.
- Priču o masovnim grobnicama na Kraljevici zna gotovo svaki Zaječarac - naglašava Ničić. - Međutim, posle toliko vremena, za mlađe generacije to je postalo neka vrsta urbane legende. SPO i Nova demokratija su, sredinom
devedesetih godina prošlog veka, nedaleko od spomenika Ljubi Didiću, podigli krst koji je označavao jednu od masovnih grobnica. Međutim, taj beleg je ubrzo polomnjen. Ali, ako se obistini najava nadležnih o ekshumaciji tela streljanih ljudi, na tom mestu bi, definitivno, morao da se postavi spomenik koji će svedočiti i buduće generacije opominjati na jedno suludo vreme, koje se, nadamo se, nikada više neće vratiti.
Ljubiša TRIFUNOVIĆ

* * * * *
 
Posto je jedina ziva tema o cetnicima privremeno zakljucano, postovacu ovde, jer je iz istog clanka Vecernjih Novosti i nadovezuje se na celu pricu:

Na pragu smo otkrivanja decenijama cuvane istine, pitanje je dana....Sjajne vesti za sve koji su ga dugo cekali...:D

BOŽIDAR ZEČEVIĆ PRONAŠAO U MOSKVI JOŠ NEVIĐENE SNIMKE GENERALA MIHAILOVIĆA

STALJIN SNIMIO SUĐENJE DRAŽI


Na lični Staljinov zahtev, u Beograd je poslat jedan od najboljih snimatelja dokumentarista iz SSSR, Blaškov, da donese u Moskvu što više materijala sa procesa Draži Mihailoviću, jer je Staljin odluke često donosio na osnovu filmova a ne stvarnosti - objašnjava Božidar Zečević za „Novosti“. - Reč je o vrlo kvalitetnim snimcima čiji je mali deo prikazan u sovjetskom žurnalu, dok je veći sačuvan u arhivi, a ja sam uspeo da dođem do tog materijala i da ga identifikujem.
Ekskluzivni, nikada do sada viđeni snimci suđenja Draži Mihailoviću, prvi put će biti emitovani u igrano-dokumentarnoj seriji Božidara Zečevića, koju priprema u saradnji sa holivudskim producentom Rašom Draškovićem. Okosnicu serije „Suđenje stoleća - proces Draži Mihailoviću“ čine kadrovi iz sudnice, nedavno „iskopani“ iz moskovskih arhiva.
Prvi put će snimci suđenja biti „ozvučeni“. Pre više od šest decenija, Radio Beograd je emitovao delove, a kompletan zvučni zapis nikada nije pušten u etar. Veoma komplikovan proces spajanja sačuvanih slika sa zvukom, dovršen je uz pomoć nastavnika škole za gluvonemu decu.
Za ovaj projekat Zečević je okupio dvadesetak istoričara, uz isto toliko svedočenja još uvek živih učesnika događaja, čiji će iskazi baciti sasvim novo svetlo na priču o suđenju Mihailoviću.
- Nisam ni advokat, ni istoričar, već pravim sudsku dramu u kojoj jedinu i glavnu ulogu igraju nesporne činjenice - govori Zečević, koji je za materijalom za ovu priču tragao širom sveta. - SAD, Rusija i Engleska pokazale su se kao glavna izvorišta. Gotovo „detektivski“ došao sam i do prvih snimaka Draže nastalih tokom Drugog svetskog rata. U Stenfordu i Vašingtonu našao sam mnoge pisane dokumente, a Huverov institut pokazao se kao prava riznica materijala vezanih za ovaj slučaj.
Bogatstvo atraktivnih materijala krila je i lična arhiva američkog pukovnika Mekdauela, čoveka živopisnog karaktera koji je, kao jedan od najboljih obaveštajnih oficira OSS - preteče današnje CIA, tokom četiri ratne godine pomno pratio dešavanja u Jugoslaviji.
- Kada se, 1944. godine, saveznici potpuno okreću Titu, Mekdauel je došao kod Draže u želji da mu pomogne i promeni sliku saveznika prema pokretu otpora u Srbiji. Izvesni Šterker izložio je Mekdauelu ideju da se, bez znanja glavne komande u Berlinu, Nemci predaju saveznicima, a ne Rusima. Bili su spremni da predaju kompletno naoružanje, opremu, municiju, na šta je Mekdauel pristao - pod uslovom da se oficijelno predaju armiji SAD, ali u prisustvu generala Draže Mihailovića, kao komandanta savezničke vojske na ovom tlu. Čerčil je, međutim, insistirao da se Nemci predaju i vojsci SSSR - i rat je nastavljen još devet meseci. Mekdauel je povučen, a Čerčil je tražio da mu se sudi zbog prekoračenja ovlašćenja.
Božidar Zečević je dokumente o ponudi koja je mogla da preokrene tok Drugog svetskog rata otkrio tek nedavno, a u priči o procesu Mihailoviću, oni pobijaju glavnu od 47 tačaka optužnice, koja se odnosila na Dražinu saradnju sa Nemcima.
Do malog dela ovih podataka došao je dr Dragić Joksimović, Dražin branilac. Ničim kompromitovani prvak Demokratske stranke, saradnik Ljube Davidovića , poslanik u posleratnoj skupštini („trećem AVNOJ-u“) na listi Milana Grola, najpre je odbijao ulogu Mihailovićevog advokata, svestan da je ovaj unapred osuđen, ali je pristao pod pretnjom oduzimanja dozvole.
- Sinovac Dragića Joksimovića, Vojin Joksimović, takođe živopisna ličnost, doktor atomske fizike, istaknuti atomski inženjer u Vinči, bivši predsednik Kongresa srpskog jedinstva u SAD, potvrdio je saznanja da je Dragić ubijen u zatvoru; umro je od posledica napada angine pektoris koji je izazvan mučenjem - kaže Zečević - Pronašao sam i čoveka kojem je Dragić preminuo na rukama, i saznao da Joksimović dve godine nije mogao da izađe ni iz zatvorskog groba u Mitrovici: Tito je zabranio njegovoj supruzi da mu premesti zemne ostatke dok ne isteknu još dve godine do odsluženja kazne, a i tada je morala da ga pokopa u najvećoj tajnosti! Svedoci su potvrdili da je Dragić bio svestan kako će završiti, ali je uprkos tome dao odbranu koja je ušla u anale kao jedna od klasičnih odbrana slobode.

KONTRASUĐENJE 500 PILOTA


Serija će nam otkriti i mnoštvo senzacionalnih činjenica vezanih za paralelni proces koji je u SAD organizovalo pet stotina američkih pilota koje je Draža spasao tokom rata.
- Kontrasuđenje koje su u martu 1946. u Njujorku održali američki piloti, jer im nije bilo dopušteno da kao svedoci prisustvuju suđenju Draži u Beogradu, izazvalo je ogromnu pažnju američke javnosti - objašnjava Zečević. - Septembra 1944. došao je u Pranjane profesionalni američki snimatelj i za jedan dan snimio jedine ratne materijale o Mihailoviću.

Marina MIRKOVIĆ

http://www.novosti.rs/code/navigate...araca!&kword_add=draza mihailovic, komunisti
 
Titovo Politika iz 46.:hahaha:

kiseli kad se ''drzis'' Politike iz 46. znaci da se ''drzis'' i Politike iz 91. Nadam se da ces kad budemo pricali o ratu 90ih na ovim prostorima takodje da mases Politikom, ili ne...samo ova Titova moze:hahaha::dash:

samo rileks kiseli, sve ce biti javno, sve ce izaci na videlo, pitanje dana....:D

Pomenuti film (seriju) radice jedna od najjacih americkih filmskih kuca za dokumentarce, osnivaci History channel -a. Dokumentarac ce obici pored nasih prostora ceo svet. To ce predstavljati daleko najbolji dokumentarni film o II sv.ratu kod nas.

http://www.44blue.com/
__________________________________________________________________________

Vesti:

EKSKLUZIVNO!

PO PRVI PUT:

DOKUMENTARNI FILM SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU koji su snimili Rusi za vreme suđenja, biće prikazan na Vidovdanskoj proslavi SNO!

DOGAĐAJ KOJI NE SME DA SE PROPUSTI!
nedelja, 28. jun
Nova Gračanica

__________________________________________________________________________

Dakle, to je deo filma, u trajanju od mislim 13 minuta. Tu se prvi put na filmu vidi Draža dok govori. Do sada smo gledali samo nemi film. I ovaj film pronađen u ruskim arhivima je nemi film, ali u arhivi Radio Beograda pronađen je tonski zapis. Onda je angažovan čitač govora sa usana i film i zvuk su spojeni...
Takođe, ovde se vidi dokumentarni film koji su Amerikanci snimili 9. septembra 1944. u Pranjanima. To je takođe nemi film, ali je odličan, vidi se Draža, mnogi oficiri i četnici, američka misija...
Koliko znam, ušlo se u poslednju fazu izrade filma!

__________________________________________________________________________

Citava serija trebalo bi da krene od jeseni!

Dan konacne pobede nikad nije bio blizi....iz dana u dan istina ce izlaziti na videlo:D
 
Poslednja izmena:
Ubijani noću, u potaji

dru-eshumacija-senjak.jpg


Ekshumacija streljanih žrtava na Senjaku 2001. g.

ODMAH posle oslobođenja Beograda, nove vlasti su prema arhivski utemeljenim procenama, likvidirale između pet i sedam hiljada „narodnih neprijatelja“.
Glavni grad bio je označen kao centar srpske reakcije u očima vodećih komunista i sa posebnom pažnjom ga je trebalo očistiti od svih „nenarodnih elemenata“.
Odmah nakon ulaska partizana sredinom oktobra 1944. godine, započet je obračun sa nosiocima kulturnog, političkog i javnog života okupirane Srbije ali i suparničkog pokreta otpora pobeđenog u građanskom ratu.
- Većina žrtava likvidirana je bez presude, a samo za jedan deo stradalnika, fingirane presude su po nalogu Ozne, izricane posle streljana - objašnjava za „Novosti“ mr Srđan Cvetković, saradnik istraživač Instituta za savremenu istoriju.
„Divlja čišćenja“ obavljana su u najvećoj tajnosti i pod okriljem noći, po pravilu bez pisanih tragova.
Glavni grad je bio izdeljen na 16 rejona i svaki je imao svoj zatvor u čijoj blizini su bila strelišta i tajne grobnice, koje ni dan-danas nisu pronađene i otkopane. Komisijske „presude“ bile su po kratkom postupku - Banjica ili streljanje!
Egzekucije su bile noću u potaji!
Kao najveća stratišta pominju se: Ambasada Turske - gde su streljana pretežno uniformisana lica; Belimarkovićev voćnjak (gde su iskorišćene nemačke benzinske jame, a potom su rake kopali zarobljenici pretežno Italijani); Banjička šuma; Košutnjak (oko nemačkog groblja), Lisičji potok - možda najveće od svih, na mestu gde je nekad bio majdan za vađenje granita; kod stadiona Grafičara (Senjak); Park Manjež; Park Tašmajdan; kod hale ”Pionir”; Nebojša kula; Veliko ratno ostrvo; Ada ciganlija; stadion FK Obilić; naselje Braća Jerković, Rakovica; letnja pozornica Topčider; Jajinci, Železnička kolonija, Šarena ćuprija, teren ispod Avale i druga.

ŠTABOVI OZNE

Odmah u blizini sedišta Ozne (Zmaj Jovina 21) u Francuskoj 5, radio je „punom parom“ preki Vojni sud, dok se centrala OZN-e za Beograd nalazila na Obilićevom vencu br. 48 (studentska menza Tri kostura).
Štab savezne Ozne nalazio se pri Vrhovnom štabu i istovremeno u štabu II korpusa smeštenom u Maglajskoj ulici na Dedinju, a kasnije je premešten u centar grada (tačnije na uglu Zmaj Jovine i Simine). Korišteni su ponegde i nemački odbrambeni rovovi kao masovne grobnice.
P. V.

* * * * *

MILICA MARKOVIĆ, I ŠEST DECENIJA POŠTO SU JOJ OCA MIHAJLA VESELINOVIĆA STRELJALI PARTIZANI, TRAŽI PRAVDU

ISTINA POSLE POLA VEKA


Istina je surova, vaši više nisu živi - odgovorio je Slobodan Penezić Krcun na pitanje koje mu je postavila Natalija Veselinović 1945. godine, tragajući za svojim mužem Mihajlom.
Streljali su ga pripadnici Ozne, proglasivši ga za narodnog neprijatelja. Kosti su mu pronađene tek šest decenija kasnije, kada je kćerka Milica ekshumacijom stavila tačku na tragičnu sudbinu čuvenog beogradskog industrijalca.
- Ne pitajte kako sam se osećala kada su počeli iskopavanje. Pala sam u nesvest, a iz obližnje kafane su doneli vodu i svu me ispolivali - priseća se Milica Marković (83), kćerka streljanog Mihajla, dok danas šest decenija kasnije stoji na istom tom stratištu. Prstom upire na debelo drvo koje je „tada bilo mladica“.
- Odmah smo znali da je tu sahranjen. Pričao nam je Italijan koji je znao mog oca iz zatvora. Čak nam je i donosio očeva pisma. Tu su bili zatvoreni nekoliko dana, evo baš u ovoj zgradi pored Muzeja kralja Petra Prvog. Njemu je tada tata poklonio kaput, znao je da mu više neće više biti potreban.
Istina je bila skrivana godinama. A napori porodice Veselinović da se Mihajlo otkopa i pristojno sahrani ostajali su uzaludni. Sve do 2000. godine, kada je Milici Marković lično pomogao Zoran Đinđić. A dobila je i blagoslov patrijarha Pavla.
Kopao se park kod današnje kafane „Grafičar“ na Senjaku. I otkopale uspomene. Kosti nekoliko pokojnika bile su vezane žicom, a Mihajlove cipele iste kao kad je pošao na gubilište. U toj senjačkoj zemlji ležali su i mnogi drugi „narodni neprijatelji“ - M. Petrović Oplenac, kafedžija, S. Popadić, vlasnik male fabrike slatkiša, M. Ivanić, novinar... Svima im je presudio Bata Živančević, ozloglašeni „oznaš sa Senjaka“.
Nije Milica ljuta, ni ogorčena. Samo joj, već šest decenija nije jasno - zašto!?
- Mog su oca svi po dobrome znali. Nema koga nije venčavao, krstio... Svima je nesebično pomagao. Bio je veliki Srbin.
Za vreme rata Veselinović je bio politički neaktivan, ali je na Senjaku pomagao Dom za izbegličku decu i ratnu siročad. Bio je preduzimač i vlasnik fabrike metalnih proizvoda „Pancer“ u Ulici Franša de Perea 66.
Četiri dana po oslobođenju, 24. oktobra 1944, pozvan je iz Resnika da otvori fabriku, ali je uhapšen. Za sobom je ostavio udovicu i petoro dece. Sva im je imovina konfiskovana, a porodica je živela od tuđe milostinje. Aleksandar Veselinović, stariji sin, pobegao je sa grupom četnika za Italiju, a potom za SAD. Mlađi Dragoljub je uhapšen kao kolporter „Demokratije“ i ubijen.
I sama Milica je četiri dana odležala u zatvoru jer je bila „dražilovica“.
- A čak nisam znala ni šta to znači - sleže Milica ramenima i promišlja o prošlosti. Podneće zahtev za rehabilitaciju svog oca. Toliko još može.

PISMO KRVLJU

Vlasnik male fabrike slatkiša Slavko Popadić u vreme rata je takođe bio politički uzdržan. Uhapšen je 25. oktobra 1944. kao ratni profiter, jer je počeo da zida kuću u Kaćanskoj ulici. U zatvoru je uspeo da napiše pismo sopstvenom krvlju. U njemu kaže: „Dosta je da jedan bezdušnik podnese prijavu u kojoj nema ni trunke istine, pa da ode glava.“
I Popadiću je sav imetak oduzet.

VAVEDENJE

Posmrtni ostaci Mihajla Veselinovića preneti su u manastir Vavedenje. Pored grobova sveštenih lica, nalazi se i spomenik Veselinovića, koji su uz pomoć Zorana Đinđića podigli Veselinovići.
B. STJELJA

* * * * *

SLOBODAN ĐURIĆ, ZA „NOVOSTI“, O DRAMI SVOJE PORODICE
AGAPI JE ČEKALA


MAJKA Ljubica čekala je mog tatu svakoga dana da zakuca na vrata. Šest decenija. Umrla je pre četiri godine u devedeset prvoj. Nije ga dočekala.
A oca, Dragoljuba Đurića, sanitetskog potporučnika Vojne bolnice u Beogradu sin Slobodan nije ni zapamtio. Ne čeka ga, jer zna da je streljan. Čeka na istinu, jer još ne zna gde mu je grob.
Bombardovanje, 6. aprila 1941. godine, Dragoljubu i Ljubici (cincarsko ime Agapi, što znači ljubav) gori stan u Sarajevskoj 2a.
Sele se u jednu sobu na poslednjem spratu prvog unutrašnjeg odeljenja Vojne bolnice u Pasterovoj ulici. Tu, u dvadesetak kvadrata, proveli su rat. Tu se, 14. februara 1943. godine rodio Slobodan.
Po okupaciji, Nemci zarobljavaju sve vojnike i oficire u bolnici, ali ih ostavljaju da rade posao. Preuređuju jedan deo bolnice za svoje vojnike i nemačko medicinsko osoblje.
- Otac i njegove kolege su lečili
sve: partizane, četnike, obične građane, nedićevce, ljotićevce. Na to ih je obavezivala Hipokratova zakletva.
Dragoljuba su pokušali da mobilišu i u Srpsku državnu stražu (Nedićevi) i u Dobrovoljački korpus (Ljotićevi). Nabavio je falsifikovana lekarska opravdanja da mu je očni vid oštećen, da je nesposoban. Veran je bio samo kralju. Ostao je sa svojom Ljubicom i tek rođenim detetom u kancelariji.
Ratna bolnica, ječali su ljudi, bez nogu i ruku. Ranjene vojnike su istovarali kao na traci. Radio je Slobodan svakodnevno.
Oslobodioci su upali u bolnicu 22. oktobra. Pohapsili sve uniformisane osim medicinskih sestara.
- Imao sam 20 meseci, kada su „oznaši“ odveli tatu 22. oktobra 1944 - priča Slobodan Đurić koji sada ima 66 godina.
Grupu iz bolnice, odveli su u zatvor u Vojvode Milenka 40.
- Prepolovio se - jaukala je majka kad ga je prvi put posetila posle tri dana. - Nosila je i mene da me vidi. Tad me poslednji put poljubio.
Ispitivao ga ja devetnaestogodišnji oficir Ozne. Urlao je:
- Što nisi došao u šumu? Lečio si izdajnike!
Posle četiri dana, Dragoljuba više nije bilo u zatvoru. Imao je 33 godine.
Pričali su Ljubici da je na Banjici, pa u rudniku i na kraju da je odvezen u Sibir...
- Lagarije - kaže Slobodan.
- Ubijen je i bačen!
Majka i sin su se odselili u Crvenu Jabuku. Tamo su živeli posle rata. Ljubica se povukla u sebe. Potajno se nadala da će doći. Sa tom nadom je umrla.
Slobodan joj je podigao spomenik na Bežanijskom groblju. Na njemu se nalazi slika Ljubice i Dragoljuba. Piše:
„Dragoljub, nevino pogubljen od oslobodilaca Beograda, bez suđenja i groba, 1944. godine. Agapi ga je čekala...“
 

SPOMEN OBELEŽJE


SLOBODAN Đurić je u martu 2007. godine podneo zahtev Skupštini beograda da se podigne Spomen obeležje nevinim žrtvama „divljeg čišćenja Beograda“
Gradska Komisija za spomenike i nazive trgova je u aprilu razmatrala predlog i u načelu ga prihvatila. Do danas ideja nije realizovana.
P. VASILJEVIĆ

* * * * *

SPISAK 105 STRELJANIH


„Politika“ od 27. novembra 1944. objavila je na prve dve strane „Saopštenje“ Vojnog suda Prvog korpusa N.O.V.J. o osuđenim ratnim zločincima u Beogradu“ sa spiskom od 105 streljanih osoba.
Veliki deo streljanih pripadao je Nedićevoj administraciji i policiji - 38 odsto, četnika - 20 odsto, saradnika Gestapoa - 20 odsto, građana-izdajnika - 15 odsto, ljotićevaca - 4 odsto i ostalih 3 odsto.
Najviše su na meti bili pripadnici Nedićeve administracije i oružanih formacija, ministri i pomoćnici (gotovo 75 odsto) ali je tu bilo i uglednih profesora, glumaca, novinara pa i studenata.
- Pored stvarnih kolaboracionista i mogućih ratnih zločinaca, streljani su bez valjanog sudskog postupka ministri i njihovi pomoćnici, činovnici ali i ljudi koji su u vreme okupacije gledali svoja posla i posedovali značajniji kapital, imali simpatije za četnički pokret - objašnjava mr Cvetković - kritikovali i ismevali komuniste, ili su naprosto bili ugledni kulturni i javni radnici koji nisu prihvatali komunističku ideologiju. Oštrica mača bila je usmerena prema starom građanskom staležu i nasleđenoj društvenoj eliti predratne Srbije.

1. Arsenijević Vladimir, kolar, nemački špijun 2. Babić Josip, agent Gestapoa 3. Babović Aleksandar, nedićevac 4. dr Birčanin Ilija, nedićevski pukovnik 5. Brberić Ilija, četnički koljač 6. Brković Vujica, student, agent Gestapoa 7. Budimir Spiro, četnik 8. Bunjević Lazar, nedićevski vojnik 9. Vales Oskar, agent Gestapoa 10. Veselinović Radosav, ministar poljoprivrede 11. Vićentijević Borivoje, četnički komandant 12. Galijan Vladislav, šef Aćimovićevog kabineta, agent Gestapoa 13. Glišić Dušan, nemački agent 14. Grujić Miloš, četnik i nemački agent 15. Deletić Milonja, italijanski agent 16. Domazet N. Rajko, agent Specijalne policije 17. Doroški georgije, denuncijant 18. Dostanić Dragutin, četnički komandant 19. Đokić Srbislav, pomoćnik ministra 20. Đorđević Dušan, ministar finansija 21. Đumberski Nikola, nemački agent 22. Eror Dušan, nedićevski vodnik 23. Živadinović Jevto, nedićevski kapetan 24. Zarić Petar, službenik Specijalne policije 25. dr Zec Petar, bivši senator 26. Janković Đura, bivši ministar 27. Janković Momčilo, bivši ministar pravde 28. Jovanović M. Aleksandar, agent Gestapoa 29. Jovanović Branislav, ljotićevac, agent Gestapoa 30. Jovanović Branko, organizator „crnih trojki“ 31. Jovanović Zorica, agent Gestapoa 32. Jovanović Velibor, član „Zbora“ 33. Joksimović Jovica, četnički komandant 34. Jevtić Mihajlo, islednik Specijalne policije 35. Jovanović Lazar, glumac, denuncijant 36. Jojić Risto, saradnik okupatora 37. Kockar Veljko, student, agent Gestapoa 38. Kocić Miodrag, žandarm, koljač 39. Krajnović Ilija, agent Gestapoa 40. Krneta M. Spasoje, agent Specijalne policije 41. Kutur Đuro, pomoćnik ministra spoljne politike 42. Kulundžija Dobrivoje, agent Specijalne policije 43. Lazarević Miodrag, član Dražinog prekog suda 44. Marjanović Čedomir, ministar pravde 45. Maksimović Ratko, četnički obaveštajac 46. Marinković Dragoljub, okružni načelnik iz Kraljeva 47. Marković N. Slavko, četnik Koste Pećanca 48. Mačišić Mihajlo, agent specijalne policije 49. Mijušković dr Jovan, ministar socijalne politike 50. Milovanović Dragoljub, organizator „crnih trojki“ 51. Mihajlović Kosta, direktor gimnazije u Čačku 52. Markićević Strahinja, sudski kapetan 53. Mudrić Rade, žandarmerijski narednik 54. Nedeljković Aleksije, major, agent Gestapoa 55. Pavlović Radisav, član „crnih trojki“ 56. Paković Vidak, referent Specijalne policije 57. Pitašević Sotir, agent Specijalne policije 58. Popović Branko, profesor Univerziteta 59. dr Pružić Ilija, profesor Univerziteta 60. Pomorac Radisav, agent Specijalne policije 61. Radosavljević Blažo, predsednik prekog suda u Kolašinu 62. Ristić Dragoljub, član četničkog prekog suda 63. Radulović Aleksandar, komandant gradske straže Beograda 64. Savić Milivoje, agent Gestapoa 65. Savić Svetolik, novinar, Nedićev plaćenik 66. dr Stefanović Svetislav, ideolog fašizma 67. Spasinović Ljubomir, četnik, denuncijant 68. Stanimirović Atanasije, potpukovnik, agent 69. Simić Bogdan, novinar, saradnik Gestapoa 70. Stojanović Aleksandar, general 71. Susman Anton, upravnik zatvora u Užicu 72. Tatić Milan, službenik zatvora u Užicu 73. Tanović Jovan, direktor „Novog vremena“, saradnik Nemaca i rukovodilac Nedićeve propagande 74. Terzić Vujica, pratilac četničkog kapetana, koljač 75. Todorović S. Nikola, agent Gestapoa 76. Trbović Marko, agent Specijalne policije 77. Urbanc Stanko, agent Gestapoa 78. Fidler Martin, agent Specijalne policije 79. Francen Sima, novinar, saradnik Gestapoa 80. Hempl Petko, agent Gestapoa 81. Han Ivan, agent Gestapoa 82. dr Horvatski Milan, pomoćnik ministra finansija 83. Cvetković Aleksandar, glumac u nedićevskom radio programu 84. Džudović Novica, agent italijanske službe 85. Čumić Čedomir, agent Specijalne policije 86. Smit Josip, organizator četničkih bandi 87. Šnebl Dušan, agent Gestapoa 88. Štark Boris, nemački agent 89. Aranicki Miomir, agent Specijalne policije 90. Cvetković Miroslav, dželat iz logora Banjica 91. Ćosić Žarko, agent Specijalne policije 92. Herceg Franjo, agent Specijalne policije 93. Dimitrijević Gradimir, agent Specijalne policije 94. Hudini Josip, sudski pukovnik 95. Obradović Branko, agent Specijalne policije 96. Asković Božidar, zamenik vojvode Bosiljčića 97. Milovanović Milan, vojvoda Pećanac mlađi 98. Perišić V. Radivoje, vojni islednik SDS-a u Valjevu 99. Sinaka V. Otokar, nemački vojnik 100. Igor A. Lokar, nemački dobrovoljac 101. Vertag S. Alfred, nemački tumač 102. Đorđević Milutin, vojni ljotićev islednik 103. Smidling J. Josif, agent Gestapoa 104. Vučićević V. Dobrivoje, nemački jatak 105. Danilović Radojica, agent italijanske službe.

Sve smrtne presude su izvršene.
 
Streljanje na Kalemegdanu

dru-kalemegdan-streljanje.jpg


Mesto gde su verovatno zakopane žrtve

OD nekadašnjeg oficira Ozne Aleksandra Garotića, koga sam poznavao dugo godina, a koji je preminuo, čuo sam da su na ulazu u Kalemegdan, kod spomenika Stevanu Mokranjcu, zakopani leševi oko 30 rečnih saobraćajnih policajaca.
To je u petak za „Novosti“ ispričao Mihailo Ermolaev, kome je Garotić nacrtao i tačnu mapu gde su pokopani policajci.
- Ispričao mi je da su oni prvo streljani na stepenicama policije, ispod francuske ambasade, a da su, zatim, goli dopremljeni na Kalemegdan. Nikad se neće utvrditi prava istina dok se te jame ne iskopaju - rekao nam je svedok Ermolaev.
U Institutu za savremenu iistoriju, dobili smo podatak da su rečni policajci streljani tokom borbi za Beograd u novembru 1944. godine
Jedan od ubijenih policajaca bio je Milan Vujinović, dvadesetogodišnji mladić. Njegova porodica je posle Prvog svetskog rata izbegla iz Bileće u Bajmok, odakle su ih mađarski fašisti otpremili u logor „Barč“.
Zalaganjem Nedićeve vlade izbavljeni su odatle i došli su da žive u Beogradu gde su dobili status izbeglica. Milan je dobio posao u saobraćajnoj policiji dok je drugi deo porodice poslat u Veliko Gradište, gde su ostali do dolaska Crvene armije.
Posle oslobođenja, Vujinović nije želeo da se sklanja već je zajedno sa 30-ak svojih kolega dočekao oslobodioce. Izveden je iz stanice kod francuske ambasade i streljan početkom novembra 1944. Bez suđenja.
P. V

* * * * *

INICIJATIVA O PODIZANJU OBELEŽJA ŽRTVAMA U BEOGRADU JE U SKUPŠTINI GRADA
SPOMENIK JOŠ ČEKA


U NEKOLIKO navrata, prethodnih godina građani i Institut za savremenu istoriju, podnosili su zahtev Skupštini grada Beograda da se u prestonici podigne spomenik nevinim žrtvama pogubljenim bez suđenja neposredno po oslobođenju Beograda 1944. godine.
Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica pre dve godine u načelu je prihvatila ovaj predlog. Potrebno je, rekli su, sagledati sve aspekte, nakon čega bi se moglo nastaviti sa procedurom.
Novi predsednik Komisije Petar Đorđević najavljuje da će na jednoj od narednih sednica tokom leta, ova tema biti na dnevnom redu. Do jeseni, Komisija bi trebalo da ima određeniji stav.
- Spomenik treba da se podigne, ali ne na osnovu proizvoljnih podataka - navodi Đorđević. - Istoričari treba da kažu koliko je žrtava bilo, a ne da se licitira od deset hiljada, 20.000 ili više pobijenih ljudi. Pitanje je i šta napisati: Ko ih je streljao? Komunistički režim, lažne patriote... Zvanična dokumenata o žrtvama u Beogradu nisu dostupna. Kako doći do podataka da li su u pitanju stotine, hiljade ili desetine hiljada Beograđana?
Đorđević smatra da napisati da se spomenik podiže nevino streljanim ljudima ne znači ništa, jer bi tako uopštena formulacija značila obeležavanje jednog nesrećnog događaja forme radi.
- Ovo je delikatna tema i za nju se odluka mora doneti konsenzusom, a ne da se članovi Komisije preglasavaju - kaže Đorđević. - Takođe, to je i političko pitanje. Mnogi od tih ljudi streljani su „na pravdi boga“, ali bilo je i onih koji su sarađivali sa okupatorom. Neki su rehabilitovani, a nekima je takav zahtev odbijen. Te ljude treba odvojiti, ali opet, žrtve su svi koji su streljani bez suđenja.

SVI DA POMOGNU

Predsednik Komisije za spomenike naglašava da je priča jako kompleksna i da, sem članova Komisije, treba u ceo posao uključiti i istoričare, sudstvo i ljude koji mogu da pomognu da se dobije objektivna slika dešavanja po okončanju Drugog svetskog rata.

PROCEDURA

SVE inicijative za podizanje spomenika ili davanje naziva ulicama i trgovima analizira gradska komisija formirana za ovu svrhu. Ukoliko se prihvati inicijativa, ona se šalje na saglasnost Ministarstvu državne uprave i lokalne samouprave. Ukoliko je njihovo mišljenje pozitivno, predlog stiže u Skupštinu grada, gde treba da ga usvoji većina odbornika.
S. JANjIĆ

* * * * *

VELJKO GUBERINA, DOAJEN SRPSKE ADVOKATURE
ZLOČINI NE ZASTAREVAJU


ČITAVOG života me opseda misao: da li će se naći tajni grobovi našeg naroda? Da li će pogubljeni ikada dobiti mesto na kojem može da im se zapali sveća? - kaže za „Novosti“ Veljko Guberina (84), doajen srpske advokature.
Njegova porodica izbegla je iz Korduna pred ustaškim nožem na početku Drugog svetskog rata. Obreli su se u Jagodini dobivši zaštitu od Nedićeve administracije. Pred oslobođenje, prešli su u Beograd. Tu su prokazani kao neprijatelji.
Tokom 1945. godine, završili su u zatvoru njegov otac, majka, brat i on. Jedino je brat Miodrag pomilovan i odmah „po zasluzi“ poslat na Sremski front.
Veljka su uhapsili jer je odbio da izađe na ulicu Kneza Miloša i da zastavicom maše dok prolazi Josip Broz Tito. Proveo je u niškom zatvoru dve godine.
Niko iz porodice nije pogubljen ali je otac Nikola umro u ćeliji, samo zato, kaže Veljko, što je bio trgovac, i, prema komunistima - „pripadao eksploatatorima“.
- Bilo je zločina i na strani partizana i na strani četnika. Svaki zločin treba osuditi bez ikakvih ideoloških i političkih predrasuda. Zločin ne zastareva! - priča Guberina.
On zamera i postpetooktobarskim vlastima što nisu izvršili restituciju oduzete imovine i što nisu rehabilitovali na vreme sve nepravedno osuđene posle rata:
- Sa rehabilitacijom se tek počelo, imovina nikom nije vraćena, a mnogima se ni grobovi ne znaju. Ne ide se tim putem u Evropu. Dobar primer mogu da nam pokažu i Slovenci i Hrvati - smatra advokat koji je u životu branio 618 ljudi optuženih za ubistvo.
P. V

* * * * *

LJILJANA PEKIĆ, UDOVICA SRPSKOG PISCA BORISLAVA PEKIĆA, O STRADANJU SVOGA OCA
NIKAD NIJE BIO IZDAJNIK


PATNjU koju je doživela moja porodica ništa ne može da popravi ni da olakša, ali jedino što želim je da se konačno skine ljaga sa očevog imena - priča Ljiljana Pekić, udovica velikog srpskog pisca Borislava Pekića.
Posle višedecenijske potrage za istinom, dobila je rešenje o rehabilitaciji Dušana Glišića, streljanog u Beogradu 1944. godine, koji se našao na spisku objavljenom u „Politici“ 27. novembra te godine.
- Sada više niko nema prava da ga naziva narodnim neprijateljem - rekla nam je Ljiljana.
Dušan, građevinski inženjer, stradao je od vojničke puške na jednom od mnogobrojnih stratišta glavnog grada, ali ni mesto egzekucije ni grob nikada nije otkriven. Njegovoj kćerki Ljiljani, osim ovih podataka, ostali su nepoznati i razlozi zbog kojih je njen otac surovo ubijen.
- Mislim da je uzrok njegovog ubistva u porodici - kalkuliše Ljiljana Pekić. - Nije imao „slavne“ korene za ono vreme. Deda po majci mi je Mihajlo Stojadinović, kasacioni sudija čiji je sin bio Milan Stojadinović, predsednik vlade od 1934. do 1938. godine.
„Krivica“ Dušana Glišić je, kako se pretpostavlja, bila i u tome što je učestvovao u konstruisanju i pravljenju zgrade „Borbe“, podignute novcem malih akcionara, među kojima su upravo i bili članovi porodice Stojadinović. Tu su nastajale novine, nepopularne u komunističkim krugovima.
- Kada se osnivao list „Vreme“, kao i za vreme rata, moj otac je radio kao tehnički direktor. Nije imao veze sa pisanjem tih novina niti je učestvovao u uređivačkoj politici. On je bio zadužen za zgradu i stanje u njoj. Zato, po ulasku partizana u Beograd, nije smatrao da treba da beži. Ostao je u gradu.
I odmah je uhapšen. Supruga Nadežda tražila ga je danima po podrumima, školama, bolnicama i raznim budžacima koji su u to vreme radili kao zatvorske jedinice. Posle sedam dana ukazao se trag, ali prekasno.
- Vratili su joj burmu, zlatan sat i rekli da prestane sa potragom. Sutradan je u „Borbi“ i „Politici“ objavljena lista sa 105 imena. To su bili prve žrtve streljane u Beogradu. Likvidarini su bez ikakvog suđenja i konkretne optužnice. Među njima je bio i moj otac.
Porodični stan u Krunskoj 57 oduzeli su partizani, a vojnici im nisu dozvolili da iznesu ni lične stvari ni dokumenta. Predali su im samo stare fotografije.
- Takvo je bilo vreme, što bi rekao Pekić! - sa uzdahom citira Ljiljana svog supruga Borislava.
B. STJELJA

* * * * *

ISPOVEST BIVŠEG MAJORA OZNE MILANA TREŠNJIĆA, AKTERA ZBIVANJA U OSLOBOĐENOM BEOGRADU
PUCALI I PO NEVINIMA


NIJE tu bilo neke istrage. Sedište mog kvarta je bilo u policijskoj stanici na Dedinju, preko puta bolnice. U Maglajskoj je bio štab Ozne za Srbiju. Najveći zatvori su bili na Banjici, Glavnjači, Đušinoj ali i mnogim drugim mestima po gradu....
Kod mene su dolazili ljudi i tužili, „taj i taj je antikomunist ili saradnik okupatora“, pa se po tome postupalo... E sad, kome tu da veruješ u Beogradu kad nikog ne znaš...
Hapšen je svako ko je nešto radio sa Nemcima i automatski proglašavan špijunom i agentom neselektivno, ljudi su tako stradali na pravdi Boga...
Bilo je grešaka revolucije. Mnogi su stradali, koji su bili nevini ili bar nisu bili za smrtnu kaznu ... Više stotina lica je prošlo kod mene u 12. kvartu za dve-tri nedelje koliko sam bio tamo dok nisam premešten na Sremski front... Nekoliko hiljada ljudi je najmanje stradalo u Beogradu, ne znam tačno, možda oko 5.000. To tek treba objektivno utvrditi.
Bili smo zatrpani dojavama građana. Jednom čoveku koji je prijavljivao svaki dan, na kraju sam opalio šamar... Ja sam se čudio ljudima koji dolaze da tuže, kancelarija mi je uvek bila puna. Po meni, to je greška revolucije...
Dovoljno je bilo da neko pokaže prstom... Suđenja su bila fiktivna ili na brzu ruku, bio je rat, nije se mnogo vodilo računa u proceduri.... Bilo je preterivanja represije, primenjivanje „enkavedevskih“ metoda saslušanja iznuđivanja priznanja. Recimo, tako je radio Vidak Popović, zatim Glumac i mnogi drugi.....
(Sa majorom Ozne razgovarao je mr Srđan Cvetković, saradnik
Instituta za savremenu istoriju)
 
REAGOVANJA I POLEMIKE
TOMO ZORIĆ, PORTPAROL RJ TUŽILAŠTVA
DOBRA INICIJATIVA


APSOLUTNO podržavamo inicijativu i „Novosti“ i Srpske liberalne stranke - rekao nam je u petak Tomo Zorić, portparol Republičkog javnog tužilaštva. - Treba učiniti sve što je moguće kako bi se pronašao i grob generala Dragoljuba Mihailovića, ali i svih ostalih stradalnika, kako bi se oni sahranili na dostojanstven način. Humano, ljudski i hrišćanski je da se taj posao završi. Smatram da je ta inicijativa u skladu sa svim demokratskim vrednostima za koje se i zalažemo kao država.

BILJANA KOVAČEVIĆ-VUČO, PREDSEDNIK JUKOM
NIJE IDEOLOŠKO PITANJE

PRONALAŽENjE i obeležavanje svih tajnih grobnica nije ni ideološko ni političko pitanje. Svaki čovek ima pravo na svoje grobno mesto - izjavila je za „Novosti“ Biljana Kovačević-Vučo, predsednik Komiteta pravnika za ljudska prava JUKOM. - Zato, smatram da svačiji grob treba pronaći ako je to moguće. Nemam nikakav problem sa tim.

SRPSKI POKRET OBNOVE
ODGOVORNI PREMA SEBI


Srpski pokret obnove podržava akciju „Večernjih novosti“ da se pronađu grobovi svih žrtava komunističkog terora pred kraj i posle Drugog svetskog rata, i ceni vašu odgovornost prema istini, prema prošlim i budućim generacijama, jer je to civilizacijska obaveza prvoga reda, a na sve to, te žrtve su naši dedovi, očevi, sestre, sinovi. Ovim pismom ne samo da podržavamo vašu akciju, nego vam se i stavljamo na raspolaganje sa svim svojim resursima, da bismo zajedno, jači, što brže došli do istine - stoji u pismu koje je potpisao Aleksandar Jugović, direktor SPO.

SRPSKA LIBERALNA STRANKA
I SAHRANE I VINOVNICI


SRPSKA liberalna stranka podnela je ove nedelje zahtev Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu da se utvrde sve tajne grobnice u zemlji i da se obeleže tačna mesta gde su žrtve streljane.
- Cilj je i da utvrdimo konačno broj likvidiranih ljudi od strane oslobodilačkih vlasti kako bi prestale sve manipulacije i nagađanja - rekao je u petak za „Novosti“ Aleksandar Nedić, sekretar SLS.
On kaže da je SLS od svog osnivanja, početkom devedesetih, prikupljala podatke, činjenice i dokumentaciju o žrtvama terora.
Kosta Čavoški, koji je zajedno sa profesorom Nikolom Miloševićem vodio SLS u tim godinama, rekao je za „Novosti“:
- Moralna je dužnost ne samo da se nađu grobnice već i da se sahrane sve žrtve, kao i da se utvrde vinovnici. Oni ne mogu biti krivci i osuđenici danas, ali bi odgovarali bar pred istorijom. Taj zadatak mora na sebe da uzme ova generacija potomaka i žrtava i vinovnika - rekao nam je Čavoški. (P. V.)
 

Back
Top