Злодела власти после Другог светског рата

KOMUNISTIČKI REŽIM STRELJAO 22 LJUDI IZ SELA BELI POTOK, KOD BEOGRADA, U OKTOBRU 1944. GODINE
STRADALI I ČARAPIĆI


SELO Beli Potok, čuveno po junačkom ustaniku Vasi Čarapiću, 1944. godine je postalo srpsko stratiše od srpske ruke. O zločinima komunističkog režima svedoči upravo Vasa Čarapić, direktan potomak i imenjak slavnog vojskovođe.
Milovan Radosavljević, Vasin deda po majci, samo je jedan od 22 ljudi iz ovog sela podno Avale, koje su partizanske vlasti u miru streljale i sa velikim brojem drugih leševa zakopale u blizini Jajinaca.
- Ne znam tačno mesto gde su sahranjeni, ali je to jedna padina koja gleda ka Resniku. Na nju su dovoženi puni kamioni s leševima. Ako se tu grobnice istraže, sigurno će ih naći. Vladika Atanasije je jednom prilikom na tom mestu držao pomen za stradale - kaže za „Novosti“ Vasa Čarapić.
Streljanje se odigralo 31. oktobra 1944. godine. Partizani su tada ubili 17 ljudi iz Belog Potoka, a još pet ih je streljano pojedinačano. Milovan Radosavljević, bogati zemljoradnik, kao i mnogi drugi, likvidiran je bez presude.
- Milovan je ubijen nevin i sud nam je to konačno i potvrdio. Podneli smo i zahtev za rehabilitaciju, ali nam sada traže njegovu umrlicu koju je nemoguće pronaći, jer su se posle zločina komunisti trudili da izbrišu sve podatke o svojim žrtvama. Jedino što imamo je potvrda voždovačke opštine iz 1946. godine u kojoj jasno stoji da je moj deda likvidiran - objašnjava Čarapić.
Tačan broj stradalih podno Avale je teško utvrditi, jer su zauvek ućutkani i oni koji su želeli da saznaju šta se dogodilo sa njihovim rođacima i prijateljima.
- Kada bi neko došao da se raspituje za stradale, komunistička vlast bi odgovarala „oni su na radu, nisu u selu“. Likvidirani su i mnogi partizani, rođaci ubijenih, jer su želeli da isteraju istinu na videlo.
Među ubijenima je bio i 18-godišnji Miodrag Ristić, koji se na spisku na odstrel našao samo zato što se u vreme racije šetao po centru sela. Ubijena je i jedna žena, Stana Tomić, a razlog je lična osveta.
- Najgore od svega je što su ta ubistva nameštali naši ljudi, iz Belog Potoka. Streljani su svi ugledni meštani, a „otkucavali“ su oni koji su pre rata bili u zapećku. Tako su dočekali svojih pet minuta i razgrabili imovinu koja je konfiskovana - ističe Vasa Čarapić.
Slučaj Milana Klisića, sveštenika iz Belog Potoka, posebna je priča. Čoveka, koji je sprečio nemačko streljanje 100 Srba, posle rata su ubili partizani.
- U našem selu su tada pronašli jednog mrtvog Nemca. Okupator je u centru Belog Potoka organizovao suđenje i izveo 100 Srba na streljanje. Ipak, otac Milan je izašao pred Nemce i glavnom šefu garantovao da niko od njih nije učestvovao u ubistvu. Ljudi su pušteni, a posle rata partizani su upali u njegovu kuću u ubili ga. Zvanično su namestili da se sam ubio i da su ga pronašli sa pištoljem u ruci, što, naravno, nije istina - otkriva Čarapić.
Radomir Čarapić, praunuk ubijenog Milana Radosavljevića, kaže da su mnogi ljudi iz sela pred kraj rata odlazili u partizane, jer su imali dojave da će ih posle rata streljati.
- Najgore od svega je što o rehabilitaciji ubijenih danas uglavnom odlučuju deca komunista, koja su se školovala i napredovala zahvaljujući tome što su njihovi očevi krali, ubijali i otimali imovinu - poručuje Radomir Čarapić. (A. PALIĆ)

SPISAK UBIJENIH
U JAJINCIMA su oktobra 1944. godine streljani meštani Belog Potoka: Živko Bogdanović, Milovan Radosavljević, Milivoje Petrović, Miodrag Ristić, Milivoje Stevanović, Dragan Stevanović (poljoprivrednici), Živko Vićentijević, Milisav Đorđević, Ilija Živković, Đura Turista, Đoka Divac (kafedžije), Ranko Petrović, Dragan Milovanović (železničari), Miodrag Obradović (delovođa), Velja Gavrilović (trgovac), Milovan Živanović (mesar), Stana Tomić (domaćica). Pojedinačno su streljani: Bora Vićentijević (zemljoradnik), Ceka Ilić (kafedžija), Milan Klisić (sveštenik), Radomir Čarapić (služba) i Boža Marković (hotelijer).
* * * * *

REAGOVANJA I POLEMIKE

BORISAV JOVIĆ, BIVŠI PREDSEDNIK PREDSEDNIŠTVA SFRJ
PREVAZIĐENA TEMA


PRIRODNO je da svaki čovek ima svoje grobno mesto i to ne može niko da ospori. Ali, bojim se da se polemika na ovu temu sada ne pretvori u novu žestoku političku konfrontaciju u zemlji. Jednostavno, ne živimo u vremenu u kojem su nam sporovi po tom pitanju potrebni i smatram da je ta tema prevaziđena.
Bila je revolucija, revolucionarne vlasti su radile svašta i mnoge stvari gledajući iz ove perspektive nisu ni razumljive ni prihvatljive. Samo akteri iz tog vremena znaju zašto su nešto radili. Bio bih srećniji da se pitanje tajnih grobnica rešava na mirniji način, argumentovano, bez prevelikih spekulacija sa brojkama.

TOMA FILA, ADVOKAT
DRUGO POLUVREME


SVAKI čovek, bez obzira na to da li je zločinac ili ne, ima pravo na dostojanstveno grobno mesto. Mene, međutim, brine, da li prisustvujemo drugom poluvremenu partizansko-četničke utakmice.
U prvom poluvremenu, partizani nisu ni vodili ljubav, nisu ni jeli ni pili, samo su puške nosili... A četnici su bili bradati, masni gibaničari sa okrvavljenim nožem u ustima...
Ne bi bilo dobro da narednih pedeset godina glorifikujemo ove druge, a anatemišemo prve. A Srbi često ne umeju da naprave nikakvu ravnotežu, kod nas su sve amplitude velike.

DUŠAN MIHAJLOVIĆ, BIVŠI MINISTAR POLICIJE
DOSTA JE ZLOČINA


PREMALO puta smo u modernom dobu bili spremni da se suočimo, kao narod, sa sopstvenim greškama. Prelazili smo preko katastrofalnih političkih odluka koje su nas koštale ugleda države i života građana, bežali od toga da se suočimo sa zločinima koje je neko činio u naše ime, brzo zaboravljali čak i na zločine nad nama samima.
Sve dok se stvarno ne suočimo sa svojom prošlošću i iz nje ne izvučemo pouke, dotle smo u opasnosti da nam se iste greške ponavljaju kroz istoriju. Zato je ova akcija „Novosti“ dragocena i lekovita.

RADOŠ BAJIĆ, AUTOR SERIJE „SELO GORI, A BABA SE ČEŠLJA“
VESNICI NOVE ISTORIJE


VIŠE od pola veka smo, počev od čitanke, pa preko ideološki kontrolisanih obrazovnih programa, učili jednu istoriju. Sticajem globalnih međunarodnih okolnosti, takvu istoriju su nam nametali pobednici.
I ne samo što smo tu istoriju i te takozvane pobede slušali, već smo ih i revnosno ponavljali, tumačili, glumili, recitovali, pevali...
Istovremeno, mnogi od nas, duboko u sebi bili smo zgranuti i iskreno potreseni saznanjima o žrtvama tih pobednika. O žrtvama koje se ne mogu i ne smeju ideološki razdvajati.
Istina se jednom mora reći. Ne može se beskonačno odlagati, prikrivati, zatrpavati, šminkati i maskirati. Časno je i dostojanstveno, da makar u nagoveštaju, progovorimo o žrtvama i da im odamo dužno poštovanje koje zaslužuje svaki čovek.
Kao čovek koji je potomak dedova koji su često bili prinuđeni da šapuću kad govore, i kao čovek koji se bavi nečim što se katkad zove umetnost, pozdravljam odluku „Novosti“ da budu vesnici jednog novog perioda srpske istorije u kom će se i o tragičnim događajima govoriti javno.
Sve ovo sam rekao i kao praunuk Obrena Bajića, koji je poginuo 1915. godine braneći Beograd i kao unuk Mirka Bajića, koji je 1949. godine, ni kriv ni dužan proveo šest meseci u komunističkom istražnom zatvoru, samo zato što je u kukuruzištu video svog komšiju koji se još dvoumio između Tita i Staljina, a nije ga prijavio...
 
20051208.jpg
 
ALEKSANDAR VULIN, POKRET SOCIJALISTA
NISU SVI PATRIOTE

SVE istorijske istine treba izneti na videlo i svaku nepravdu ispraviti ako je to uopšte moguće.
Ali, ne mogu da prihvatim tezu koja pokušava da se nametne, da je Srbija jedina zemlja u kojoj ni jedan jedini čovek nije bio na strani okupatora i Hitlerove Nemačke. Sudeći, po odlukama današnjih srpskih sudova, svi su bili patrioti i svakog treba rehabilitovati.
Istorijska istina ne sme da se menja. A večne poruke koje dobijamo iz slavnog Drugog svetskog rata su: „Otpor okupatoru!“ i „Borba za slobodu!“.
Neki bi sada da kažu da je okupacija bolja od slobode. To ne prihvatam, za mene je sloboda svanula 9. maja 1945. godine. A sve greške oslobodilačkih vlasti spreman sam da prihvatim.


:klap::klap::klap:
 
DRAGOLjUB MIĆUNOVIĆ, PREDSEDNIK SAVETA DS
NE VREDE KAMPANjE
- MENE nekrofilija ne zanima. Naravno da treba utvrditi istinu o zločinima, ali sada ispada da je bilo više žrtava nego građana. Svako ima pravo na grobno mesto, ali ne može se pitanje tajnih grobnica "isterivati" nekakvim kampanjama. Ja u tome ne bih da učestvujem - rekao nam je Dragoljub Mićunović, funkcioner DS.

Ziveo Boris Tadic!
 
ALEKSANDAR VULIN, POKRET SOCIJALISTA
NISU SVI PATRIOTE

SVE istorijske istine treba izneti na videlo i svaku nepravdu ispraviti ako je to uopšte moguće.
Ali, ne mogu da prihvatim tezu koja pokušava da se nametne, da je Srbija jedina zemlja u kojoj ni jedan jedini čovek nije bio na strani okupatora i Hitlerove Nemačke. Sudeći, po odlukama današnjih srpskih sudova, svi su bili patrioti i svakog treba rehabilitovati.
Istorijska istina ne sme da se menja. A večne poruke koje dobijamo iz slavnog Drugog svetskog rata su: „Otpor okupatoru!“ i „Borba za slobodu!“.
Neki bi sada da kažu da je okupacija bolja od slobode. To ne prihvatam, za mene je sloboda svanula 9. maja 1945. godine. A sve greške oslobodilačkih vlasti spreman sam da prihvatim.


:klap::klap::klap:

To sam i ja rekao. Samo sto jos nisam cuo da neko kaze, ,,Bolje da smo ostali pod okupacijom, vec bismo bili u EU, pa jos ne bismo bili komunisti". Znaci, to bi vec bilo dno dna, ali je to ono sto se stalno provlaci kroz insinuacije.
 
Milance to nije pravo pitanje...nebitni smo i ti i ja, bitna je istina...

Kao sto rekoh, pocinioce ovih zlocina nece stici zasluzena kazna, bar ne na zemlji...hehe...Al de ces vecu kaznu od istine...

Dvanaest zatvora za Nišlije


Otkopavanje istine (13) - U zatvorima i jednom niškom logoru 6.000 do 7.000 privedenih. Procenjuje se da je oko 1.000 likvidirano. Kako je streljano 60 oficira...


dru-kpd.jpg


Mesto streljanja iza KP doma

KRAJ rata doneo je Nišlijama radost zbog slobode i prestanka višegodišnje torture okupatora i njegovih saradnika, ali ne i prestanak terora i zabrinutost za budućnost. Još dok su se ulicama vila narodna kola i širila pesma proletera, počeli su da se pune postojeći logor na Crvenom krstu, Kazneni zavod (danas KP dom) i više zatvora koji su bili smešteni u podrumima većih niških zgrada.
Istoričari procenjuju da je u 12, do danas evidentiranih i lociranih zatvora i jedan logor, u tom prvom talasu, odmah po oslobođenju Niša (14. oktobra 1944. godine) smešteno od 6.000 do 7.000 ljudi, a da je oko 1.000 njih ubrzo likvidirano. Među zatočenima, a kasnije uglavnom likvidiranima, nalazilo se oko 850 uglednih niških trgovaca i industrijalaca. Niš je u to vreme imao između 35.000 i 40.000 stanovnika. Razlog njihovog hapšenja bila je - saradnja sa okupatorom.
Pouzdane podatke o broju uhapšenih i likvidiranih gotovo je nemoguće pronaći. Istorijski arhiv grada raspolaže malim brojem dokumenata, ali ni oni ne nude kompletnu sliku. Nema mnogo ni onih u čija se sećanja istraživač može pouzdati.
- Mrtva usta ne govore - kaže pokušavajući da objasni sadašnju situaciju Petronije Stojanović Zorkin (80), čovek koji je zbog pripadnosti tajnoj organizaciji „Podzemni front kraljevih vojnika u Jugoslaviji - protiv komunizma“ proveo u zatvorima Udbe šest godina i samo čudom ostao živ. - Crveni teror je bio strašan. U mom selu i kući nalazila se četnička komanda i tokom rata partizani tu nisu dolazili. Oni su bili u Sićevu, dok su sela u mom kraju Bancarevo, Jelašnica, Čukljenik, Gornja i Donja Studena i druga bila četnička. Međutim, kad je rat završen, partizani su banuli u selo i odmah počeli sa hapšenjima i likvidacijama. Odvodili su ljude i oni se nikada nisu vraćali. Tačna mesta na kojima su likvidirani nikome nisu poznata. Ipak, kasnije smo saznavali da je najviše naših ljudi likvidirano, bez suđenja, u selima Donji Krupac i Cerje. Zanimljiv je slučaj likvidacija u obližnjoj Beloj Palanci. Tamo su ljude streljali, a onda čitav prostor poravnali i na tom mestu sagradili fudbalski stadion.
Na Departmanu za istoriju Filozofskog fakulteta u Nišu rečeno nam je da o detaljima vezanim za prve dane po oslobođenju Niša nije bilo radova nastavnika ili saradnika.
U traganju za istinom stigli smo samo do dvojice relativno mlađih ljudi koji su se na sistematičan način bavili istraživanjem tog perioda. Jedan od njih Branislav Tikić, pravnik po profesiji, zaposlen u Vatrogasnoj brigadi niške policije, objavio je septembra 2006. godine, u listu za negovanje tradicija i očuvanje baštine starog Niša „Niški vesnik“, tekst pod naslovom „Suđenje narodnim neprijateljima, bez pravih dokaza o krivici“, i to su prva svedočanstva o tom periodu. Drugi naš sagovornik je znatno mlađi čovek, istoričar po obrazovanju, Aleksandar Dinčić (29).
- Na osnovu višegodišnjeg istraživanja utvrdio sam da je najviše zatvora bilo u centru grada - kaže Dinčić. - Ozna je imala tri zatvora - jedan je bio zatvor Specijalne policije u Ulici Knjeginje Ljubice br. 13, kod betonskog mosta, drugi se nalazio u podrumu tadašnje Narodne banke (danas zgrada u kojoj je smešten gradonačelnik Niša), a treći u Lešjaninovoj ulici, tamo gde je za vreme rata bio Gestapo. Međutim, zatvora je bilo još. U podrumu Nisimove palate, Obrenovićevoj ulici, nalazio se zatvor u koji su dovođeni omladinci koji su se odazvali četničkoj mobilizaciji. Kroz te podrume je prošlo od 300 do 400 omladinaca. Najveći broj kasnije je nasilno mobilisan i oteran na Sremski front. Oni koji su ostali - streljani su do kraja oktobra 1944.
Prvi zatvor koji je radio po ulasku partizana u grad, nalazio se u dvorištu Sreskog suda, u zgradi gde se danas nalazi „Zemljišno knjižno odeljenje“. Ćelije su bile u podrumu. Ovde su zatočene najuglednije Nišlije: trgovci, industrijalci, profesori, zanatlije, lekari... Za zatvor je korišćena i zgrada Narodne biblioteke, dok se zatvor Komande grada nalazio u zgradi Banovine, danas sedištu Univerziteta. Vojni zatvor bio je smešten u Karadžićevoj ulici br. 1. Od decembra 1944. godine radio je i zatvor u nekadašnjim magacinima konjičke kasarne, gde je za vreme rata bio nemački koncentracioni logor na Crvenom krstu. Jedini komunistički logor bio je u Medoševcu kod Niša, na mestu današnjeg aerodoroma. Slabo je čuvan, pa je nekolicini uhapšenih uspelo da pobegnu.
- Prve racije počele su 15. oktobra, dan po oslobođenju Niša - kaže Aleksandar Dinčić. - Veliki broj antikomunista uspeo je da se prikrije i izbegne hapšenje. Međutim, Komanda grada došla je na ideju da izda plakate - javna saopštenja, kojima je pozvala sve učesnike neprijateljskih formacija da sa jave Komandi. U suprotnom, čeka ih smrtna kazna. Na taj način prevareni su i uhapšeni mnogi oficiri, podoficiri i ideološki neprijatelji. Prva partizanska žrtva bio je žandarmerijski narednik Ranđel Stoičić, iz sela Berčinac u Jablanici. On je pogubljen 17. oktobra. Već tada počela su masovna streljanja onih koji su se odazvali pozivu Komande grada. Na prostoru iza današnjeg KP doma, na putu ka Popovcu, streljana je grupa od 60 oficira! To je prva masovna grobnica! Tu su streljani i pripadnici Đačkog bataljona Čegarskog korpusa, najviše gimnazijalci i učenici srednjih škola koji su tamnovali u Nisimovoj palati. Streljanja je bilo i na brdu Bubanj. Tu su Nemci tokom rata streljali partizane i njihove simpatizere. Kao mesto za ukop korišćen je prostor gde su savezničke bombe ostavljale duboke kratere nakon bombardovanja nemačke protivavionske artiljerije koja se nalazila malo dalje od današnjeg spomenika - Tri pesnice. Lokacije za streljanje bile su i igralište Teniskog kluba „Radnički“, u rovu iza Tvrđave i brdo iznad Niške banje.
Sam talas likvidacija bez presuda, prema rečima Aleksandra Dinčića, imao je dva dela. Do kraja oktobra 1944. godine egzekucije je vršila vojska, a od početka novembra, pa do 20. februara 1945. godine Ozna.
- Zvaničnih plakata o streljanjima nije bilo, niti ih se iko od svedoka tog vremena seća - kaže Dinčić. - Lokalni glasnik Narodnog fronta u gradu „Narodni list“, objavio je saopštenje Vojnog suda s kraja decembra 1944. godine da su po presudi streljani: Jovan Čemerikić, direktor Niške gimnazije i predsednik niške opštine - pripadnik pokreta ZBOR, Vera Virovac, tumač u Gestapou, i grupa seljaka iz Crnoljevice, optuženi da su izdali narodnog heroja Vasu Albanca. Iako su egzekucije izvršene 9. decembra, objava je stigla tek 11 dana kasnije. U međuvremenu, Ozna je streljala bez suđenja.
Istoričar Aleksandar Dinčić tvrdi da je u periodu od 1944. do 1950. godine u Nišu konfiskovano preko 400 objekata, kuća i drugih objekata, a da je likvidirano oko 800 ideoloških protivnika, kao i 50 okrivljenih koji su za vreme rata bili u redovima ili službi okupatora.
- Broj likvidiranih može biti i veći - kaže Dinčić. - Nedostaju podaci i svedočanstva o egzekucijama koje su u gradu vršili pripadnici Knoja. Ovome se mora dodati i nekoliko stotina onih koji su živote izgubili zbog nemogućih zatvorskih uslova, zbog posledica torture i oni koji su ubijeni iz čiste obesti. Neopojane grobnice postoje i po niškim selima, po utrinama, koje se nisu smele obeležavati. U Malči su streljani pripadnici gradske straže koji su posle kraljevog govora otišli kod partizana. Na mestu zvanom Zabrce u Kamenici, postoji grobnica gde su partizani za vreme rata ubijali pripadnike četničke komande sreza Niškog. U Gornjoj Toponici kod Niša četnike su streljali i Nemci tokom rata, a posle njih i partizani. U selu Kravlje, na mestu Nedeljana, bilo je masovnog streljanja. U Cerju takođe.
Naš sagovornik ističe da ni na jednom od ovih stratišta ne postoje nikakve oznake onoga šta se tu dešavalo.

VLADIKA IRINEJ
BEZ IMPROVIZACIJE

VLADIKA niški, gospodin Irinej, naglašava, za „Novosti“, da bi deo istine o likvidacijama posle Drugog svetskog rata mogao da se sazna iz crkvenih knjiga u kojim su evidentirani podaci o licima koja su umrla neposredno posle oslobođenja zemlje. - Nažalost, te knjige su nam 1947. godine oduzete i nikada nam nisu vraćene, uprkos našim zahtevima - tvrdi vladika Irinej. - Nisam Nišlija, pa zbog toga nisam pogodan sagovornik na temu o posleratnim zločinima. Međutim, ono što pouzdano znam jeste činjenica da niko kod nas nije dolazio sa željom da izvršimo bilo kakav obred na mestima na kojima su obavljene masovne likvidacije. Mislim da je saznavanje prave istine o tim događajima potrebno, ali da se to mora uraditi temeljno, bez improvizacije.
 
MATIJA BEĆKOVIĆ, PESNIK
LIŠENI ŽIVOTA I SMRTI


BEZDAN građanskog rata može se videti i po tome što unapred znamo ne samo ko će govoriti, a ko ćutati, nego i šta će ko odgovoriti na pitanje: da li treba konačno da se otkriju grobnice pobijenih u Drugom svetskom ratu. Ni 60 godina nije bilo dovoljno da izađemo iz tog bezdana na onu visinu na kojoj se takvo pitanje i ne postavlja.
Dva pokreta otpora su zakonom izjednačena. Vođa jednog, ima grob koji zauzima oko 16 hektara zemlje u centru Beograda. Vođa drugog pokreta otpora, koga je ubio ovaj vođa, groba nema.
Memorijalni centar *** posetilo je do sada 18 miliona hodočasnika, a Oplenac, na kome je sahranjena cela dinastija Karađorđevića, 18 puta manje. Ostavljam čitaocima da sami komentarišu ovaj podatak...
Nije samo vođa poražene strane ostao bez groba, nego groba nema niko od njegovih komandanata i vojnika. Uz spiskove pobijenih koje objavljujete, možete slobodno objaviti da niko od njih nema grob. I ta prekogrobna pravda traje do današnjeg dana.
Istraga mrtvaca u miru, možda je i veći greh od zločina počinjenih u ratu.
Moralo-politička podobnost nije tražena samo za posao nego i za grob. Za grob nije dovoljno biti pokojnik nego treba imati i naročite zasluge.
To znači da protivnici nisu samo lišavani života nego i smrti. I ne verujem da taj grandiozan projekat nije imao svog autora.
Razlog bi mogao biti u tome da onaj ko nema groba, nije ni živeo, a ko nije živeo, ne može biti ni mrtav, a nije mrtav jer ga nije niko ni ubio.
Imamo rimsko, tursko, austrougarsko, nemačko, italijansko... vojno groblje, ali nigde nema groblja Jugoslovenske vojske u otadžbini.
Kažu da je iz mnogih stratišta iznikla trava, da su ljudi sve već zaboravili, a da samo stoka na tim mestima ponekad neće da pase... Izgleda da ni zemlja ne može da se smiri dok se taj dug ne oduži.
Ako EU postavi uslov da u evropsku zajednicu neće primiti članicu čiji gradovi leže na masovnim grobnicama, možda ima nade i za Srbiju i za vašu plemenitu akciju.

RADOJE KOSTIĆ, ISTORIČAR
KAO DA U SRBIJI NIJE BILO KOLABORACIJE


POZNATI istoričar mr Radoje Kostić, dugogodišnji direktor Istorijskog arhiva u Nišu, sada penzioner smatra da se preteruje sa rehabilitacijama onih koji su evidentno počinili zlodela tokom Drugog svetskog rata.
- Nastavi li se ovim tempom, Srbija će biti jedina zemlja na svetu u kojoj nije bilo kolaboracije sa neprijateljem - kaže Kostić. - To je pravi srpski paradoks. Francuzi su zbog saradnje sa Nemcima osudili svog generala Patena, čoveka čije su zasluge izuzetne u Prvom svetskom ratu i na kraj pameti im nije da ga oslobađaju odgovornosti, a Srbi pokušavaju da sve izbrišu. Neće me začuditi ako uskoro stignu i zahtevi za rehabilitaciju Nedića i Ljotića. Dobro je znano da istoriju pišu pobednici. Tako je oduvek bilo. Danas bismo da to promenimo, pa da gubitnici pišu novu istoriju. Nesumnjivo je da je po okončanju Drugog svetskog rata bilo zločina koji su počinili partizani. Nemam ništa protiv da se ta mesta obeleže. Ali, preteruje se sa brojem žrtava. Ja danas živim u Prokuplju. Ovde se govori o nekoliko hiljada streljanih posle rata, a pri tom se zaboravlja da je u to vreme Prokuplje imalo nešto manje od 6.000 stanovnika. Da su priče o tim streljanjima tačne, grad bi bio izbrisan sa mape. Zbog toga što u svemu što se danas govori i piše ima mnogo improvizacije, mislim da bi posao oko utvrđivanja broja žrtava trebalo prepustiti istoričarima, mladim, neopterećenim ljudima, koji uz pomoć naučnih metoda mogu da dođu do prave istine. Takođe, podsećam da je posle Prvog svetskog rata nova niška vlast hapsila najuglednije Nišlije zbog saradnje sa bugarskim okupatorima. Ta činjenica je dovoljna da se razume da je i posle Drugog svetskog rata moralo biti hapšenja saradnika okupatora.

REAGOVANJA I POLEMIKE

ZORAN ŽIVKOVIĆ, BIVŠI PREMIJER SRBIJE
ZA ZDRAVU BUDUĆNOST


TAJNE grobnice i imena žrtava komunističkog terora nikako ne smeju da budu državna ili vojna tajna. Nema opravdanja za egzekucije ljudi bez suđenja niti za streljanje posle zbrzanih postupaka pred prekim sudovima ili ideološkim komisijama.
Nije sporno da partizani imaju najviše zasluga u oslobođenju naše zemlje ali im to nije moglo dati za pravo da vrše zločine posle rata.
Prošlost mora da bude čista da bi budućnost bila zdrava. Sve treba da se osvetli valjano i temeljno, na činjeničnim osnovama.

SONJA BISERKO, PREDSEDNICA HELSINŠKOG ODBORA
LOV U MUTNOM


- SVAKI čovek treba da ima svoje grobno mesto, ali ovu temu mnogi zloupotrebljavaju kako bi izjednačili žrtve fašizma i antifašizma. Nije dobro što se licitira, spekuliše i preteruje za brojem žrtava. Ne valja da se sada, na ovoj priči, lovi u mutnom i da se štite ideolozi fašizma.

ZORAN IVOŠEVIĆ, BIVŠI SUDIJA VRHOVNOG SUDA
ISTORIJSKA MISIJA


INICIJATIVA „Večernjih novosti“ je veoma značajna i dolazi u pravi čas. Svaki čovek i božji stvor zaslužuje da bude sahranjen. To je svačije prirodno pravo, i pravednika i grešnika.
Istorijski, nužno je da se sazna istina. Da se odgovori na pitanje, da li su žrtve stradale kao zločinci ili kao nevini ljudi?
Mora se znati, da li je tim ljudima suđeno ili ne. Ako nije, oni su nevini. Svako pogubljenje je zločin ako je bez presude. To se nekad nazivalo „umro je u prisustvu vlasti...“
Ako je streljanima suđeno i postoji pravosudna presuda, uzima se da su krivi, ali i to se može promeniti u postupku za rehabilitaciju.
Ali, i osuđenici na smrt imaju pravo na svoje grobno mesto. I najvećim svetskim zločincima koji su ubijeni na osnovu pravosnažne presude, znaju se grobovi.
Potrebno je utvrditi, zatim, koliko žrtava ima i gde su tačno sahranjene.
Apsolutno podržavam vašu veliku misiju jer odgovori na pitanja koja postavljate nedostaju i istoriji i nama samima. Pošto imate akciju „Najplemenitiji podvig“, imate pravo i na istraživanje onog što je antiteza podvigu.
 
Proganja misterija iz Rajine šume

Otkopavanje istine (14) - Godine 1944. streljano oko 250 uglednih Novosađana optuženih za saradnju sa neprijateljem. Prve kosti iskopane tek 1991....

dru-RajinaSuma.jpg


Stratište u Rajinoj šumi kod Novog Sada

MISTERIJA Rajine šume, u kojoj su 1944. godine oslobodioci streljali između 200 i 250 viđenijih građana, optuženih da su bili simpatizeri četničkog pokreta đenerala Draže Mihailovića, već 65 godina kruži Novim Sadom. I ko zna koliko će to stanje potrajati jer nijedna vlast do sada nije se zauzela da otkopa punu istinu.
Delimična istina izronila je marta 1991. iz peska na bačkoj strani Dunava, u vreme kopanja kanala za gradski vodovod. Na delove ljudskih skeleta nabasali su bageri, ali i obližnja krda krava, napasana u blizini izvorišta. Ukupno 250 pronađenih ljudskih kostiju, već skoro dve decenije, na "revers" se čuvaju u depoima Gradskog muzeja, bez naznake o njihovoj daljoj sudbini.
Ali, to je samo manji deo istine o Rajinoj šumi, jer pronađene kosti nađene su u dve masovne grobnice koje obuhvataju jedva 40 kvadrata. Ostalo je netaknuto i neistraženo još oko tri hektara zemljišta koje pokriva brojne NN grobnice.
Kako se sudska i vojna arhiva o stratištu Rajina šuma i danas drži daleko od javnosti, pre 18 godina, kada su otkriveni prvi skeleti, nije se ni slutilo čiji su. Arheolog-kustos Đorđe Gačić, koji je tada od Instituta za sudsku medicinu, u ime Novosadskog muzeja, preuzeo na čuvanje pronađene kosti, zajedno sa dr medicine Miroslavom Negrojevićem, tada gradskim odbornikom i republičkim poslanikom Srpskog pokreta obnove, počeo je da istražuje njihovo poreklo.
- Naša istraga je kratko trajala, jer je počeo građanski rat u Jugoslaviji i nije bilo dovoljno sluha tadašnje vlasti da se Rajina šuma istraži i potpuno raskopa - sa žaljenjem konstatuje danas Gačić.
Nesporno, na osnovu nekih dokumenata i svedočenja rodbine i poznanika streljanih Novosađana, pokazalo se da su posle ulaska partizanskih jedinica u Novi Sad (23. oktobar 1944) na osnovu naredbe generala Josipa Rukavine, komandanta vojne oblasti za Bačku i Baranju, počela masovna hapšenja uglednih Srba. Po pravilu su to bili predratni poštovani i bogati domaćini,industrijalci i intelektualci, koje je novoformirana komunistička vlast doživljavala kao moguću opasnost.
- Izvršioci naredbe generala Rukavine bili su pripadnici 11. vojvođanske narodnooslobodilačke brigade, a većina uhapšenih streljana je do sredine novembra 1944. godine - kaže dr Negrojević, na čiju inicijativu je maja 1994. godine Skupština grada Novog Sada donela odluku da se prvi put posle pet decenija zvanično oda pošta Novosađanima, koje su streljali oslobodioci - partizani.
Negrojević je i četiri godine kasnije pokušao da gradsku vlast koju su tada činili socijalisti podstakne na istraživanje preostalih grobnica u Rajinoj šumi, te da se o tome raspravlja u gradskom parlamentu. Inicijativa je, istina, prihvaćena, ali je zatim, na insistiranje odbornika SPS, preformulisana u zahtev da "nadležne institucije prikupe potrebne informacije o streljanju u Rajinoj šumi 1944. i o tome informišu Skupštinu". Tako je ostalo do današnjih dana.
Sasvim pouzdano, dr Negrojević utvrdio je identitet 14 streljanih uglednika, među kojima je bio advokat i bivši gradonačelnik dr Miloš Petrović, zatim lekar i potpredsednik novosadske opštine dr Obrad Milutinović, industrijalac Dragoljub Ristić, Pavle Tatić, jedan od osnivača Socijalističke partije u Novom Sadu, Vojislav Matić, urednik i izdavač "Nove pošte", novina na srpskom jeziku.
Preka smrt u Rajinoj šumi sustigla je i golmana FK "Vojvodina" Miloša Kostića, članove Društva "Soko" Svetislava Vilovskog i Đuricu Vlaovića, zatim intelektualca i člana Rotari kluba Milana - Pecu Popovića, pokrajinskog službenika Jovana Begovića, ekonomistu Aleksandra Silbera, novinara Peru Savića, lekara Fedora Radića i Gaju Gračanina, direktora Agencije "Putnik".
Oni su, mahom, posle odluke prekog suda za izdaju streljani i pobacani u jamu, iskopanu u pesku, na samom stratištu. Posebno je potresna priča o predratnom gradonačelniku dr Milošu Petroviću, izuzetno zaslužnom za podizanje spomenika Svetozaru Miletiću koji i danas ukrašava centar Novog Sada. Gradonačelnik Petrović je pomogao i tihu akciju episkopa bačkog dr Irineja Ćirića da se tokom okupacije spase na stotine Srba u mađarskom logoru "Šarvar".
Dr Petrovića je, u ime naroda Jugoslavije, Vojni sud Oblasti NOVJ za Bačku i Baranju u Novom Sadu (Veće sačinjavali predsednik, major Pavle Gerenčević i članovi Laza Brankov i Slobodan Subotić), 22. novembra 1944, osudio na smrtnu kaznu i gubitak građanske časti. Sud je "utvrdio" da je Petrović, a na predlog velikog župana dr Petera Feribaha, pomogao raciju u pojedinim mestima Vojvodine, uperenu protiv komunista.
Za strašnu presudu porodica Petrović saznala je 21. januara 1945. godine iz dnevnog lista "Politika". Nije se znalo ni da li je streljanje već izvršeno. Nadajući se da je Miloš još živ,njegova supruga Katica uputila je potresno pismo Vrhovnom vojnom sudu i dr Ivanu Ribaru u kojem tvrdi da je njen suprug čitavog života bio pošten Srbin. Nije pomogla ni pisana garancija petrovaradinskog župnika da se Petrović o NOB-u nije čak ni nepovoljno izražavao, a kamoli preduzimao nešto protiv njega.
Gačić i Negrojević kažu da bi najpre trebalo do kraja pretražiti Rajinu šumu, a potom, sve posmrtne ostatke sahraniti u zajedničku grobnicu u prisustvu pravoslavnih i katoličkih sveštenika, jer preki sud, osim Srba, osudio je na smrt streljanjem i nekoliko desetina Mađara i Bunjevaca.

ALEKSANDAR JOVANOVIĆ, PREDSEDNIK SKUPŠTINE GRADA
SVETLA PROŠLOST ZA BUDUĆNOST

AKTUELNI predsednik Skupštine grada Novog Sada Aleksandar Jovanović, kaže za "Novosti" da "bez rasvetljavanja prošlosti, nema ni svetle budućnosti".
- Potpuno podržavam inicijativu da se misterija Rajine šume reši, makar i posle 65 godina. Ali, ne možemo mi kao gradska vlast samo poslati bagere i narediti da kopaju. Prethodno bismo morali da utvrdimo ko je vlasnik tog zemljišta, koje delom zahvata i "posed" rafinerije - kaže Jovanović.

* * * * *

ĐORĐE BOLJANAC (89), IZ BANATSKOG NOVOG SELA, O LIKVIDACIJI OCA PETRA, UGLEDNOG PANČEVAČKOG DOMAĆINA I DORIKA CAPRĐA O STRADANJU DEDE TRAJANA

ŽIVIM DA SAZNAM GDE MU JE GROB

AKO me išta u životu održalo do ovih godina, to je želja da saznam gde je grob moga oca Petra. Da ga moje ćerke, ako baš konačnu istinu ne doživim, sahrane dostojno, kao što je i zaslužio.
Ovako govori starina Đorđe, sin Petra Boljanca, uglednog banatskog domaćina, ubijenog u ranu jesen 1944. godine, bez suda i presude. Đorđe je tada imao 24, a njegov otac 56 godina.
- Predvečerje, početak oktobra, Crvena armija umarširala, za njom i partizani oslobodioci. Na našim njivama odmakla berba kukuruza, prve prikolice već smo utovarili u ambare... Još osećam miris hleba koji nas je čekao na stolu pod tremom. Kad, banuše dvojica pod oružjem. Kažu ocu: "Odmah polazi s nama". Nije imao vremena ni da se preobuje, ni preobuče. Odvedoše ga, onako u čizmama, u kožuhu, u kome je radio. U kući pometnja: pusti žito, pusti sve, ma kakav hleb i večera. Majka u vrisak, ja je tešim: "Možda ga vode na prinudni rad, vratiće se on". A sam mislim, daj Bože da se vrati.
Potrajalo je dan-dva, Petar se nije vraćao, a niodkud ni glasa gde je. Ni kuda je iste večeri odvedeno još sedmoro ljudi, najuglednijih u selu: apotekari, profesori, paori čija su domaćinstva prednjačila u ovom delu Banata. Niti je, kaže Đorđe, ko smeo da upita - šta bi sa ovim ljudima?
- Onda je, odnekud, procurilo da su ih pritvorili u "Crveni magacin", u Pančevu - seća se Đorđe Boljanac. - Rešim da odem tamo, pa makar se ne vratio. I, zateknem ga tamo. Sad on mene teši: "Vratiće me, sigurno, poruči majci da ne brine, šta sam ja kome zgrešio da me ne vrate", govori mi ono što i sam znam. Nekako me ohrabrio, oraspoložio. Tako sam se i ja vratio kući, sa malo nade.
Sutradan Đorđe se ponovo uputio u Pančevo. Poneo ocu obuću, odeću i hranu.
- Kad tamo moga oca nema - govori starina, a brada mu drhti, zaplaka. - Gde je, pitam. Niko ništa da odgovori. Odgovora nema do danas.
Boljancima je, ubrzo posle formiranja nove vlasti, oduzeto sve što su imali: njive, kuće, ambari, konji... Sve su ovo domaćini podneli - bez reči. Strahovali su da ne odvedu i Đorđa.
Decenijama, potom, Đorđe je sa naslednicima ostalih nestalih, tragao za mogućim mestom likvidacije. Deo istine, međutim, dokučili su tek nedavno. Ako je i taj deo - istina.
- Posvedočili su nam, kad su se ohrabrili, domaćini iz Jabuke da su pogubljeni na istom mestu gde su Nemci ubijali Srbe, Jevreje i Rome. Tamo, kod Jabuke, gde je danas spomenik žrtvama fašizma. Naveli su da su, posle likvidacije, navodno, videli kožuh moga oca. Opisali su tačno, kako ga ja pamtim. Ali ja bih voleo, ne mogu ni da vam opišem kolika mi je to želja, da saznam punu istinu. Zato me i snaži i drži volja da tu istinu dočekam. (M. MARKOVIĆ)

ODBIJENA REHABILITACIJA
MEĐU likvidiranim uglednim domaćinima iz Novog Sela, u oktobru 1944. godine, bio je i Trajan Buzdika. Imao je 30 hektara zemlje i drugu vrednu imovinu. Njegova unuka Dorika Caprđa priča nam da je juna 2007. podnela zahtev za rehabilitaciju dede Trajana. Sud je našao da je zahtev neosnovan, iako je priložila presudu narodnog okružnog Agrarnog suda da je Trajan kao "narodni neprijatelj nestao, pa mu se zato oduzima sva imovina".
* * * * *
 
REAGOVANJA I POLEMIKE
SLAVICA ĐUKIĆ-DEJANOVIĆ, PREDSEDNIK SKUPŠTINE
OBELEŽITI GROBOVE

MOJ stav je da treba da se zna svačije grobno mesto i, u principu, podržavam akciju "Večernjih novosti". Istorija ima svoj sud i njen zadatak je da kaže šta je istina, ali porodice ljudi koji su izgubili život imaju pravo na pijetet prema svojim bližnjim.
Oni su njima značajniji od toga da li su bili ideološki na ovoj ili onoj strani. Smatram da u ovoj zemlji treba da se zna ko je gde sahranjen.

SINIŠA KOVAČEVIĆ, DRAMSKI PISAC
SVE SU ŽRTVE JEDNAKE

ZLOČIN je zločin. Ali, u hrišćanskom smislu, zločin je još teži ako ga počine pobednici. Veća odgovornost je pred onima koji imaju u ruci svu moć, i nož i pogaču. Na onima koji presuđuju. Teže se prašta pobednicima.
Užasan je taj zaborav neupokojenih žrtava. U mojoj porodici, na sreću, nije bilo fizičkih pogubljenja, ali mogu da zamislim kako se osećaju potomci čiji su preci ubijeni, a da im se i posle 60 godina ni grob ne zna. Mogu da zamislim i kako su se osećali ljudi koji su u praskozorje slobode izgubili život od svojih komšija, sugrađana, sunarodnika.
Moj deda je dobio nekoliko šamara kad se vraćao iz zarobljeništva, jer nije skinuo kokardu sa kape. Pokazalo se da je imao puno sreće, jer je za mnogo manji greh mogao biti ubijen.
Vreme je da se podvuče crta. Da se otvoreno priča o svim četničkim, ali i partizanskim zločinima. Da se žrtve u grobu izjednače, da bi njihovi potomci mogli u oči da se pogledaju i izljube.
Sva stratišta treba da se otkriju i obeleže da bi i buduća deca rasla bez balasta koji su im ostavili očevi i dedovi. Sve ono što mi ne uradimo sada, naša deca i unuci moraće sutra...

NIKOLA SAMARDŽIĆ, ISTORIČAR
JOŠ TRPIMO OD ZLOČINA

TAČNO je da je bilo tih zločina i istina je da i danas osećamo njihove posledice. Ideja "Novosti" i Instituta za savremenu istoriju je sasvim u redu, ali treba biti oprezan sa brojem žrtava sa kojim se svakodnevno spekuliše. To su ozbiljne i osetljive stvari kojima se nauka suštinski i nije ozbiljno bavila. Ali, dobro je da se pokrenula u stručnoj i intelektualnoj javnosti i ta tema.

NEBOJŠA PAJKIĆ, PROFESOR DRAMATURGIJE
POPISATI SVE LOKACIJE

INICIJATIVA "Novosti" je značajna, ali nažalost besperspektivna. Jer, kada bi se raskopale sve tajne grobnice u Beogradu, moralo bi da se poruši mnogo restorana, stadiona i znamenitih objekata. Pola Beograda se nalazi na tajnim grobnicama Srba, Nemaca, pripadnika nacionalnih manjina, koji su zverski ubijani od komunističkih oslobodilaca. Zato, mislim da vam je posao ispravan, ali sizifovski.
Značajno bi bilo da popišete sve lokacije, saberete spiskove, snimite lokacije i bar objavite dokumentovan fotoalbum koji bi bio značajan i za istoriju i za ediciju "Večernjih novosti".
 
DRAGOLjUB MIĆUNOVIĆ, PREDSEDNIK SAVETA DS
NE VREDE KAMPANjE
- MENE nekrofilija ne zanima. Naravno da treba utvrditi istinu o zločinima, ali sada ispada da je bilo više žrtava nego građana. Svako ima pravo na grobno mesto, ali ne može se pitanje tajnih grobnica "isterivati" nekakvim kampanjama. Ja u tome ne bih da učestvujem - rekao nam je Dragoljub Mićunović, funkcioner DS.

Ziveo Boris Tadic!

Predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je, posle hapšenja studenata, da „Draža Mihailović nije bio fašista i da ga je odlikovao predsednik SAD, šta god mislili partizani u Srbiji“. Tadić je naveo i da se ne slaže sa politizacijom slučaja hapšenja studenata, koje je ocenio kao „neprihvatljivo“.

http://www.blic.rs/stara_arhiva/arhiva/2004-11-24/strane/hronika.htm

Ziveo!:)
 
Poslednja izmena:
Pod Bagdalom
Vaskrs pomirenja


dru-tamnica.jpg


Zgrada Konfekcije „Zvezda“ koja je nekada bila tamnica

Kosti žrtava koje su pale od oktobra 1944. do januara 1945. godine, kao "narodni neprijatelji", rasute su po Bagdali, Garskom potoku, Slobodištu, vrbacima Zapadne Morave, i drugim stratištima oko Kruševca.

Nezavidan je i broj podataka do kojih su došli malobrojni istraživači i istoričari. "Veliko čišćenje" u Kruševcu, počelo je 15. oktobra 1944. godine - drugog dana po ulasku oslobodilaca. Partizani su munjevito krenuli u masovna hapšenja "državnih neprijatelja". Viđenije i imućnije Kruševljane, domaćine, sve privržene monarhiji, simpatizere Dragoljuba Mihailovića i Jugoslovenske vojske u otadžbini, hapsili su noću, bez naloga i optužnice, bez procesa i dokazane krivice. Preki sud je, prema nezvaničnim procenama i svedočenju preživelih potomaka pobijenih, "po kratkom postupku", na ovdašnja stratišta poslao nekoliko stotina rodoljuba iz Kruševca i okoline, iz Paraćina, Ćuprije, Toplice, Niša, Župe Aleksandrovačke.

Dragiša Milošević, direktor Istorijskog arhiva Kruševac, prvi je beležio stradanja u "neprijateljskim redovima". Sa još nekoliko kolega, pokušao je da utvrdi bar približan broj žrtava bratoubilačkog metka.
- U jedinicama NOR poginulo je 922 Kruševljana, u nemačkom teroru 173 (grad i okolina), Organizacija Draže Mihailovića ubila je 92, iz njenih redova postradalo je 269, u logorima i kaznenim zavodima 1.145 (od toga u nemačkim konc-logorima 195, na Banjici 485, na Bubnju 33, u Kaznenom zavodu Kruševac 863). U aprilskom ratu, na području Dimitrovgrada, poginulo je 49 pripadnika puka "Car Lazar" (Jugoslovenska vojska). Od Ozne je stradalo 136, a za 68 se ne zna ni gde, ni od koga, ni kako su nestali. Na Bagdali je streljano ukupno 73 civila. Od toga tri žene - iz sela Buci podno Jastrepca i iz Naupara. Na Sremskom frontu je poginulo 163 boraca, a 33 se vode kao nestali. Od ruke Crvenoarmejaca su stradala dvojica - jedan u Pošti, a drugi kod Fontane. To je ono što možemo da dokumentujemo imenom i prezimenom. Svi podaci se nalaze u Vojno-istorijskom muzeju u Beogradu - kaže Milošević.
Već 1989. godine, na inicijativu porodica, ovdašnjeg SPO i članova novoosnovanog Ravnogorskog pokreta, na Bagdali iznad Kruševca je podignut betonski krst - spomen-obeležje žrtvama komunističke vlasti, i održano prvo opelo. Među najglasnijim zagovornicima ideje da se žrtvama podigne spomenik bio je, tada "otporaš", danas narodni poslanik DS Srđan Milivojević.
Kasnije, 2001. godine, ispod Krsta je postavljena spomen-ploča sa likovima đenerala Draže i pukovnika Dragutina Keserovića. Piše:
"Spomen-ploča boraca Rasinskog i Jastrebačkog korpusa koji su pali u borbi protiv okupatora Kraljevine Jugoslavije kao i svim čestitim Srbima i sveštenicima koji su posle rata zajedno sa četnicima pobijeni na ovom mestu od strane komunističkih zlikovaca. Zahvalno srpstvo".
Među nevinim žrtvama, čije su kosti rasute u vododerini pod Bagdalom i u Garskom potoku, u neobeleženoj, zajedničkoj grobnici, leži i telo ravnogorca Nikole Mihajlovića, potomka jedne od najstarijih kruševačkih porodica.
Učitelj Nikola je tog 21. novembra 1944. godine, kada je noću poveden na stratište, imao 38 godina, suprugu Nataliju, sinove Vasilija i Borivoja. I neustrašivo srce, puno ljubavi za svoj narod i otadžbinu. Borivoje, Nikolin mlađi sin (Vasilije preminuo), prihvatio je, u spomen na svirepo očevo postradanje, da nam prenese sećanja:
- Oca Nikolu, majku Nataliju, brata i mene, rat je zatekao u zapadnomoravskom selu Kukljinu, u kojem su oboje učiteljevali. Kao viđeniji čovek, moj otac je 1941. godine, kao rodoljub, ali i da bi od ratnih "oluja" sačuvao glavu (bio meta Nemaca, ljotićevaca, Bugara), stupio u Ravnogorski pokret. Pred oslobođenje, oktobra 1944, otac se predao partizanskoj jedinici u Aleksandrovcu. Ubrzo su ga strpali u tamnicu, a posle deset dana provedenih u zatvoru, odveli u Garski potok na streljanje. Tamo je postojala jedna vododerina, pa dželati nisu morali da se "muče" i da ih zakopavaju. Delove tela i kostiju ubijenih na pravdi boga mesecima su razvlačili psi, i zato su ova stratišta prozvana "pasja groblja". Poštujući ljudske, Božje i pravoslavne zakone, a u skladu sa načinom života koji je vodio moj otac, na Starom kruševačkom groblju smo mu podigli grob. Na ploči piše da je umro - da poratne, nove vlasti, ne bi porušile grob...
Dan pre streljanja, Nikola je Nataliji vratio vunene čarape i u njima burmu. Ovo mi više ne treba, poručio je u dobro skrivenom pisamcetu. Tada je već slutila da se kobni dan približio, da ona muža, a deca oca, više nikada neće zagrliti...
Već 21. novembra, noću, na Svetog Aranđela, Nikolu su iz zatvora, sa još 168 rodoljuba, uglednih Kruševljana, Paraćinaca, Nišlija, poveli u Pakašnicu, u Garski potok, na gubilište. Prolazeći Pećkom ulicom (kasnije Grobljanska, pa Gligorija Dikića), u kojoj je stanovala njegova sestra, profesorka Katarina, Nikola je smogao snage, i pesmom "znaš li, sele, da se rastajemo" dao joj znak da ga vode na streljanje. U zoru je Katarina saopštila snahi Nataliji: "Nikolu su noćas izveli na streljanje..."
Dugo posle, deca i supruga pokojnog učitelja bili su obeleženi. Deca su izbačena iz internata, a majka je bila obavezna da se javlja na raport Ozni.
Posle 63 godine dočekali su "pomilovanje": "Bez obzira na to što sudska ili administrativna odluka o lišenju života pokojnog Nikole Mihajlovića nije bila ni doneta, pruženi dokazi, uz zahtev za rehabilitaciju, dovoljni su da se pouzdano utvrdi da je Nikola Mihajlović bio žrtva progona i nasilja iz ideoloških i političkih razloga", piše, između ostalog, u rešenju Okružnog suda u Kruševcu, kojim je pokojnom učitelju Nikoli Mihajloviću iz Kruševca vraćena građanska čast.

DRAGAN AZDEJKOVIĆ, GRADONAČELNIK KRUŠEVCA
GRADIMO CRKVU POMIRENJA


SVE žrtve opominju potomstvo, a najviše nevino prolivena krv. Poštujem sve ljude koji su zbog iskrene ideje stradali. Preki sudovi i egzekucija „po kratkom postupku“ su velika mrlja na obrazu našega naroda, koji se vekovima borio protiv ugnjetavanja i za život u slobodi, na svome ognjištu. Opština Kruševac je 2005. godine opredelila nekoliko hektara na Bagdali za obeležavanje. I, pošto projekat prođe predviđenu proceduru, Kruševac će, baš na stratištu, sagraditi crkvu pomirenja, hram za sve heroje, kojima je otadžbina bila draža od sopstvenog života. Akcija „Novosti“ konačno razgrće taj krvavi pokrov sa postradalih, i uči, suprotno Fridrihu Ničeu, da čovek treba čoveku da bude čovek, bez obzira na političke, ideološke, ili bilo koje druge razlike.

SRĐAN MILIVOJEVIĆ, POSLANIK DS
GROBLJA DA SE UREDE


AKCIJA "Novosti" je odlična. Svi koji kritikuju vaše napore, žele da obezvrede nastojanje da se zadovolji pravda i istina. Kao da žele uspostavljanje sistema vrednosti na temeljima zločina. Kako da saznamo istinu o zločinima iz nedavne prošlosti, ako još prećutkujemo komunistički teror od pre šest decenija. Podneo sam kao odbornik SO Kruševac još 2005. godine zahtev da se stratište na Bagdali uredi kao groblje, i još ta moja inicijativa nije stavljena na dnevni red. Nažalost, gradske vlasti su dozvolile da se u blizini gubilišta podignu stambeni objekti. Na tom mestu su moj otac Dobrosav Milivojević i glumac Taško Načić, kao deca gledali streljanja. Na tom mestu su u iste jame zakopani i fašisti i domaći izdajnici ali i civili i srpski rodoljubi. Svake godine držimo opelo žrtvama 28. juna.

OPROŠTAJNO PISMO UČITELJA NIKOLE MIHAJLOVIĆA

Draga Nato i dečice,
NE znam o čemu da vam pišem, čime da vas obradujem... Mislio sam da se vratim vama. Svestan sam da sam za ove tri godine samo dobro činio tom napaćenom narodu. Svestan sam da sam mnoge glave spasavao, da sam radi toga svoga rada kroz Ravnogorski pokret bio gonjen od Nemaca, Ljotićevaca i Bugara. Svestan sam da je naš rad bio za opšte dobro srpskog naroda. Ali!? Natrag ne mogu. A smatram da tebi i dečici mojoj i tvojoj neće savest ničija dozvoliti da vam se zlo čini.
Za sebe i decu razmisli, da li ti je bolje preći u Kruševac ili ostati u selu. Mislim da ti je ipak bolje u Kruševcu. Ona kuća je sada i tvoja i tvoje dečice, pored mojih starih roditelja. Oni će biti nežni prema vama i voleće vas.
Ja ti ovime mnogo činim nažao. Ali te molim, oprosti mi. Decu ljubi i moli da oproste ocu. Natrag ne mogu, a napred idem sa nadom u Boga, mada je neizvesnost.
Veran ću biti i dalje tebi i svojoj dečici. Ti me najbolje poznaješ...
Tebe i dečicu moju neizmerno ljubi i grli, vaš otac i suprug Nikola
Zorica AVRAMOVIĆ

* * * * *
 
DUŠICA POPOVIĆ-STOJIČEVIĆ SEĆA SE STRADANJA SVOG OCA DUŠANA, SVEŠTENIKA
UBILA GA LJUBAV NARODA


Posle 65 godina, Dušica Popović-Stojičević seća se blagih očiju svog oca, sveštenika Dušana Popovića, paroha u selu Velući kod Trstenika. Kada su ga ubili, imala je šest godina, danas joj je sedamdeset jedna.
- Moj otac je vodio ženski manastir. Čuvao ga je od ratnog vihora. Nije nosio oružje. Nije stao ni uz jednu vojsku....
Bio je Dušan ugledan u parohiji. Cenjen, kažu, u svakoj kući. Imao je 33 godine.
- Vladika Nikolaj Velimirović družio se sa mojim tatom. Držao me u krilu u crkvenoj porti i mazio kosu. On i otac, molili su se za drugačiju Srbiju...
Partizani upadaju u manastir 20. novembra 1944. Preturaju podrume, kelije. Hvataju Dušana, vežu ga žicom.
- Mučili su ga u podrumu kuće u centru Kruševca. Tražili su da prizna gde je sklonište četničkog majora Keserovića. On to nije znao.
Dolazili su seljani, potpisivali molbe da sveštenik bude pušten... Nije vredelo.
- Dušan je na saborima kritikovao komuniste, jer ne poštuju veru. To mu nisu oprostili...
U donjem vešu, bos, po snegu, odveden je iz zatvora na Pakašnicu, ispod Bagdale. Streljan je 10. decembra. 1944. godine.
- Presuda je doneta devet dana kasnije: streljan kao narodni neprijatelj. Akteri pogubljenja, pričali su da je mom ocu naređeno da drži opelo dok ostale streljaju. Na kraju su njega kastrirali i ubili - priča ćerka Dušica.
P. V.

DOJAVA
DUŠICA nam pokazuje dojavu anonimnog doušnika Ozni, na osnovu koje je Dušan streljan. Na parčetu papira piše:
- Nagovorio Gordića da zakolje mladića Dušana Milosavljevića, njegovog strica, strinu i babu. Oni su zaklani. Dan ranije nego što su zaklani, pop Dušan se izgubio iz sela i vratio se dva dana docnije. Celo selo govori da je on inspirator ovog pokolja.

* * * * *

BRATISLAV NOVAKOVIĆ O PROGONU SVOJE PORODICE, OCA KRSTE I STRICA JEVREMA
I DANAS JE TAJ STRAH U MENI


IMAO je samo 11 godina Bratislav Novaković, a sestra Ljubica devet, kada je, ubrzo posle oslobođenja počeo progon ove ugledne kruševačke porodice.
Na udaru najpre otac Krsta, apotekar, i tek nekoliko meseci prvi čovek grada pod Bagdalom, a potom njegov brat, sveštenik Jevrem Novaković. "Zgrešili su", kako je bilo uobičajeno u ono vreme, jer su bili uticajni. Pripisano im je - Krsti da je bio "narodni neprijatelj", Jevremu - čak da je izvršavao fašističke naredbe, komande, ni manje ni više nego "iz Berlina"
- Otac je bio u Beogradu i tu je dočekao vest da je čiča Ješa odveden i ubijen - seća se danas Bratislav Novaković, advokat. - Pretpostavio je da je i njemu namenjena ista sudbina. Uspeo je, do formiranja države i uspostavljanja zakona, da se sakrije, a onda, prijavio se sam. I, pritvorili su ga odmah.
Suđenje u Kruševcu 5. juna 1946. godine. Krsti preki sud presuđuje: na smrt streljanjem. Neko je, a Novakovići znaju i ko, "posvedočio" da je odgovoran za smrt 320 streljanih Kruševljana 1943. godine. Navodno, sam je diktirao spisak onih koje treba pobiti.
Za to vreme, u pritvoru je i njegova supruga Desanka. U kući u centru Kruševca, u kom su živeli Novakovići, pretresi, premetačine.
- Nikada to ne mogu zaboraviti. Taj strah još je u meni, tu, negde u malom mozgu - kaže Bratislav. - Užasno vreme o kojem moj otac, do smrti nikada nije ni reč progovorio. Samo nam je, kao oporuku, ostavio: "Svi znaju da sam pomagao koliko sam mogao, svačijem detetu. Za mene je bilo važno da nijedno ne strada".
U Kruševcu, u zatvoru, čekajući streljanje napisao je bratovljevoj porodici: snahi Dani i sinovima Novaku (autor kultne serije "Pozorište u kući") i Draganu. Nešto kao oproštaj i jauk za bratom.
Ali, dogodilo se čudo. Vrhovni prezidijum pomilovao je Krstu. I kaznu smrti streljanjem preinačio na 20 godina robije. Izdržao je 12,5, pa je pušten. Na sahrani 1973. godine sa patrijarhom tadašnjim Germanom činodejstvovalo mu je 15 sveštenika. Od naroda se groblje nije videlo.
M. M.
 
Nedić sahranjen na Centralnom groblju

Otkopavanje istine (16) - Miodrag Mladenović, kapetan Ozne, tvrdi da je prisustvovao pokopu Milana Nedića na Centralnom groblju 1946. godine...

dru-miodrag-mladenovic.jpg


Miodrag Mladenović


DOVEZAO sam mrtvo telo Milana Nedića na Centralno groblje u Beogradu. Stajao sam pored duboke jame i gledao kako ga dvojica grobara sahranjuju.
Miodrag Mladenović (84), bivši kapetan Ozne, prvi put u životu, otkriva veliku tajnu koju je od 4. februara 1946. godine, čuvao zakopanu duboko u sebi.
On tvrdi da je sa kolegom i drugom iz Ozne Stojanom u sumrak tog hladnog dana, prebacio mrtvog predsednika ratne Vlade narodnog spasa malim kombijem (koji je nekad bio radio-stanica nemačkih vojnika) iz zatvora u centru grada do zakopane rake.
- Samo sam dobio naređenje: dođite odmah u centralu policije u Zmaj Jovinoj ulici! Čovek je ispao kroz prozor. Preuzmite leš iz dvorišta i vozite na Centralno groblje. Javite se grobaru. Vratite se da saopštite da je naređenje izvršeno. Ne govorite nikom ništa! - seća se nekadašnji oznaš, danas penzioner u Beogradu.
Hitno su upalili auto, stigli u dvorište policije (danas je to Zavod za intelektualnu svojinu, Kneginje Ljubice 5). Dvorište unutar zgrade je zaklonjeno sa svih strana visokim zidovima:
- Odmah smo došli. Ispod prozora je ležalo mrtvo telo. Nizak čovek. Umotan u braon ćebe sa grbom Jugoslavije. Samo se video kratak kaput. Bio je već ukrućen, kao da je dugo mrtav. Nije imao nikakve prelome. Nije izgledao kao čovek koji je pao sa više od deset metara visine. Stavili su leš u automobil i krenuli ka Centralnom groblju:
- Ispred nas je čekao grobar. Samo je pitao: „Kako se zoveš?“ Rekao sam prezime. Uputio nas je da prođemo.
Ušli su na glavni ulaz, krenuli stazom blago uzbrdo, pa levo do žičane ograde (preko puta sadašnje ulice Ignjata Joba). Tu je, na jednoj čistini, već bila raka.
- Dva grobara, Stojan i ja, jedini smo bili. Grobari su još prokopavali neobično duboku humku. Pitao sam ih uzgred: „Zašto mora da bude toliko duboko?“ Odgovorili su mi: „Tako je naređeno.“
Kapetan u penziji priča da su leš zakopali bez sanduka. Samo su ga spustili konopcima u duboku jamu.
- Kad su počeli da zakopavaju humku, Stojan i ja smo otišli. Javio sam u centralu da je naređenje izvršeno. Ujutru sam ustao i pročitao u novinama: „Izdajnik Milan Nedić izvršio samoubistvo plašeći se narodnog suda. Skočio je kroz prozor zatvora dok ga čuvari nisu čuvali.“
Nedić je tih dana bio u zatvoru u Zmaj Jovinoj (Kneginje Ljubice):
- Grobar je bio u vezi sa saveznom Oznom. Više narodnih neprijatelja je sahranjeno na Centralnom groblju. Među njima i Milan Nedić - kaže Mladenović. - Nisam nikada smeo o tome da pričam. Takvo je bilo pravilo službe.
Kapetan se seća i od koga je dobio naređenje, ali ne želi da otkrije. Zna da je linija komandovanja bila - savezna Ozna - republička Ozna - beogradska Ozna.
- Odmah posle oslobođenja mnogo ljudi je streljano. Nisam učestvovao u tim stvarima jer sam imao druge zadatke. Prenosio sam poverljive informacije u svim kvartovima beogradske Ozne. Nije se glasno ni među nama pričalo o pogubljenjima. Znam da su bili krcati beogradski zatvori, a da su se osuđenici odvodili na streljanje u mnoge delove grada.
Pored žice na Centralnom groblju ima oko pet metara zasađene trave gde nema grobova. Miodrag sumnjičavo gleda baš na to mesto. Mnogo toga se promenilo. Spomenici su drugačiji. Nikle su okolo zgrade....

SRĐAN SREĆKOVIĆ, MINISTAR ZA DIJASPORU
VLADA DA OFORMI KOMISIJU


SRPSKI pokret obnove podneće formalnu inicijativu da Vlada Srbije oformi komisiju za otkrivanje svih tajnih grobnica posle Drugog svetskog rata - najavio je u utorak za „Novosti“ Srđan Srećković, ministar za dijasporu.
- To je istorijska obaveza države Srbije i moralni dug prema stotinama hiljada ljudi koji su ubijeni samo zato što su drugačije mislili. Bez otkrivanja pune istine o stradanjima intelektualne elite i običnih, poštenih srpskih domaćina koji su u to vreme bili najprogresivniji deo društva, nema istorijskog pomirenja i zalečenja još bolnih rana iz građanskog rata. Tragične greške iz prošlosti, više se ne smeju prikrivati, ne da bismo se vraćali u prošlost, već da se ne bi više nikada ponovile. Verujem da će naši koalicioni partneri da podrže ovu inicijativu i da će puna istina o organizovanim zločinima konačno da se utvrdi.

ORDEN ZA HRABROST

MLADENOVIĆ je otišao u partizane 1. marta 1944. godine. Pridružio se 13. korpusu 11 brigade. Ratovao je kao mitraljezac protiv Bugara oko Dimitrovgrada sve do oslobođenja. U Nišu je dobio čin stariji vodnik i obavljao je kurirske poslove za Oznu. Po oslobođenju, odlazi u Beograd gde ga angažuju u specijalnoj policiji na Obilićevom vencu. Dobitnik je medalje za hrabrost, ordena za hrabrost, ordena republike... Angažovan je bio u Ozni do 1956. godine.
P. VASILJEVIĆ

* * * * *

STRATIŠTA U GORNJEM KRUPCU BILA UVERTIRA ZA KASNIJA STRADANJA „NARODNIH NEPRIJATELJA“ OD STRANE PARTIZANA

UBIJANI MOTKAMA I NESTAJALI BEZ TRAGA

POSLE bitke kod Kravlja i Vrela sa nedićevcima, u kojoj su odneli pobedu, partizani su juna meseca 1944. godine prvi uspostavili vlast u Gornjem Krupcu i okolini i počeli da ubijaju „narodne neprijatelje“. Tu je funkcionisala najviša vlast vojnog područja Niš, a ujedno je bio i Sreski narodnooslobodilački odbor Aleksinac.
Komandant niškog vojnog područja i po mnogima bog i batina u to vreme, bio je zemljoradnik Dragoljub Petrović - Timošenko, iz Jasenja, kod Aleksinca, kasnije prvoborac (tragično nastradao pre dvadesetak godina).
U avgustu je formirana i Ozna, za čijeg je rukovodioca ubrzo postavljen Milan Vulić, dok je politički komesar bio Velimir Krstić - Bajež. Gornji Krupac i zbivanja u njemu, nema sumnje, bio je uvertira u sve ono što se kasnije dešavalo, na primer, u Nišu i Aleksincu nakon oslobođenja ovih gradova 14, odnosno, 13. oktobra 1944. godine.
Tragovi zla ne mogu se izbrisati. Znao je to dobro i prota Sava Branković, čiji je hod po mukama započeo dolaskom komunista. Rat je još besneo kada se našao u rukama Ozne - uhapšen 6. decembra 1944. Pet meseci kasnije, posle neviđene torture po zatvorima i izrežiranog procesa, osuđen je na smrt streljanjem. Oni koji su ga poznavali kao predratnog profesora veronauke gimnazije u Aleksincu i tokom rata u rodnoj Vrnjačkoj Banji, čudili su se, koje li je to silne grehe počinio njihov prota da bi se našao na optuženičkoj klupi, i na kraju, ipak, posle mnogo godina izbegao smrt.
U dragocenoj knjizi „U predvorju pakla“, koja je izašla 1991, prota potresno svedoči o sudbinama ljudi i kazamatima u Vrnjačkoj Banji, Nišu, Zabeli, Sremskoj Mitrovici i Aleksincu, u kojima je proveo godine tamnovanja.
- Pre nego što su partizani ušli u Aleksinac i Niš, Ozna je bila u selu Gornji Krupac. Za kratko vreme oznaši su lišili života oko 600 ljudi i u dugačkim šančevima zakopavali su po tri-četiri reda jedan iznad drugog - navodi prota Branković u svojoj knjizi, na osnovu svedočenja preživelih sa kojima je tamnovao.
U Gornji Krupac dovođeni su „narodni neprijatelji“ iz Niša i okoline (najviše), zatim iz Knjaževca, Svrljiga, Toplice... Iz samog sela nije bilo nikoga, a iz susednih svega nekoliko.
Mesni partizani, priča se, samo su čuvali stražu.Zatvorenici su isključivo dovođeni noću.
Osim u školskom, zatvarani su i mučeni u Milutinovom i Borkovom podrumu, a iz ovog poslednjeg obavezno se odlazilo u smrt. Svako veče oko 20 časova, zatvorenici su vezanih ruku i uglavnom goli, kao od majke rođeni, odvođeni na stratište. Poređani su pored plitko iskopane jame, naterani da se nagnu, a zatim su besomučno udarani motkama, kočevima, maljevima, lopatama... Mnogi su i poluživi zatrpavani zemljom, dok su im ekstremiteti virili i ubrzo postajali meta pasa. Najveće i najkrvavije stratište je mesto zvano „Padine“, blizu sela i pored starog puta, na kom su sada njive pod kukuruzom, ali ima i još nekoliko drugih lokacija - pored groblja...
U Krupcu se priča da je neki mladi partizan, iz Kamenice, kod Niša, najviše pobio „narodnih neprijatelja“. Inače, pored Kamenice, najviše dželata je bilo iz Leskovika i Cerja, pa u Krupcu i dan danas kruži izreka „Dabogda se Kamenica nikada ne pomenula“.
- U to vreme imala sam 17 godina, pa sam kao i mnoge moje vršnjakinje morala da pletem čarape i džempere za partizane. U kući mog oca Milorada Markovića jedno vreme bilo je sedište vojnog područja Niš u koju se uselio i Timošenko - kaže Radmila Vojinović (82). - I tada, i godinama kasnije, videla sam kako na stratištima psi razvlače delove ljudskog tela ili kosti. To je užas!
Vojislav Andrejević (95) rat je proveo u zarobljeništvu, ali mu je supruga po povratku ispričala, kako je saznala, da je mnogim žandarmima ili ljudima iz tzv. seoske straže govoreno: „Idite u Krupac da se predate i da vas rehabilituju“. Međutim, bili su dočekani motkama i bez reči ubijani.
Dušan STOJANOVIĆ
 

ISTRAŽIVANJE ISTORIČARA O NESTALIM ALEKSINČANIMA
IZDAJICE BEZ SUĐENJA


ISTORIČARI mr Branislav Jočić i Zoran Stevanović u saradnji sa Toplicom Petrovićem, 2000. godine upustili su se u veliku avanturu, kako bi kopanjem po arhivama i na drugi način koliko-toliko došli do istine. Plod tog njihovog rada je knjiga „Aleksinačke žrtve 20. veka“, koja je svetlo dana ugledala dve godine kasnije.
Prema ovom istraživanju, partizanska vlast je privela i saslušala oko 300 žitelja Aleksinca i okoline, a njih 68 zadržala u zatvoru. Građani su hapšeni ekspresno, u svojim kućama, u berbernici, na ulici... Reč je uglavnom o uglednim i viđenijim građanima (civilima) ove sredine iz tog vremena. Porodice nikada nisu saznale gde je ko sahranjen, a uhapšeni su poslednji put viđeni 24. novembra 1944. godine u niškom KPD. Danas svedoka jednostavno nema.

ŠEST PIROĆANKI
U GORNjEM Krupcu čuli smo i priču, da je ovde od života „oslobođeno“ i šest Piroćanki. Zbog rada u javnoj kući, gde su im klijenti bili i okupatori, one su poslate najpre u Lipovac na saslušanje, što je bila čista formalnost, da bi bile dopremljene i pogubljene u Krupcu. I njima, kao i svim ostalim poubijanim, nikada se nije saznala raka, niti su njihovi najmiliji na bilo koji način obavešteni o njihovoj sudbini.
* * * * *

REAGOVANJA I POLEMIKE

ALEKSANDAR KARAĐORĐEVIĆ, PRESTOLONASLEDNIK
DUG PREMA ŽRTVAMA


VERUJEM da imamo dužnost i obavezu prema žrtvama svih strana da ne dopustimo da budu zaboravljeni ili nanovo žrtvovani nekim drugim interesima. Žrtve koje nisu prepoznate, priznate i identifikovane zauvek opterećuju žive.
Žrtve koje smo imenovali, čijim smo se senima poklonili, dopuštaju nam da oprostimo ljudima i vremenima koji su se o njih ogrešili, i da u sebi potražimo snagu i svest da nikada više ne dopustimo ni sebi ni drugima da ljudske živote poništavaju radi zadovoljenja sopstvenih ideoloških, političkih ili zaumnih strasti.
Tu se ne radi o pozivu na osvetu prema počiniocima, nego o dugu prema žrtvama bez obzira na to kojoj su strani pripadale!

BOŽO PRELEVIĆ, ADVOKAT
TAČKA NA PODELE


OVA vaša akcija je veoma važna, ne zato da bi se sada pokrenule neke nove podele, nego da se stare na ovaj način zatvore.
Srbija se uvek delila oko svega na pola. Ali, jasno je da nije moguće da su samo partizani bili antifašisti, a kraljeva vojska završila u koncentracionim logorima.
Neće biti da je istina tako crno-bela, jer postoji mnogo naznaka koje prosto ne mogu da ugledaju svetlost dana. Bilo je potrebno 60 godina da se skloni tako neprobojan balast, da bi se utvrdilo ko je i na koji način lišio života hiljade ljudi, bez suđenja, a u ime nekakve ideje.
Mi govorimo o grobnicama, a u stvari govorimo o naznaci pravde. Mi govorimo o tome da bi bilo pošteno saznati čije su to kosti i podići im spomenik. Mislim da bi bilo pošteno znati i zašto su ti ljudi stradali i, naravno, čija je to odluka da stradaju bez utvrđivanja krivice.
To se Srbima tokom prošlog veka često dešavalo. Ali, skoro nikada se nije dešavalo da se to otkrije. Zato mislim da je ovo samo početak razgrtanja jednog trulog kovčega nad delom istorije ove Srbije.

JOVICA TRKULJA, PROFESOR PRAVNOG FAKULTETA
OBELEŽITI BELEGE ZLA


U PERIODU od 1944/45. do danas u Srbiji su preovladavali autoritarni, diktatorski režimi. Oni su proizvodili zlo čije su manifestacije: zločini, političke likvidacije, lišavanje slobode, kršenje osnovnih ljudskih prava, konfiskacija i nacionalizacija imovine... Reč je o pravno-političkoj destrukciji i pustoši koju su za sobom ostavili satrapski režimi. Ostavili su duboke ožiljke i rak-rane na telu Srbije. Njihove žrtve su bili i ostali građani Srbije i pravo koje je (p)ostalo sluškinja politike.
Ovo zlo je masovno činjeno 1944-46 i 1948-53, ali je ostalo do naših dana. Njegovi tragovi su, između ostalog, masovne grobnice u kojima su tajno, bez suđenja likvidirane desetine hiljada ljudi. Te tajne grobnice su svojevrsni arheološki belezi vremena zla. Čeljust tog zla zjapi nad našim sudbinama i ukoliko se ne zatvori ili bar ne premosti, preti da postane provalija naše budućnosti.
Obelodanjivanje nedela vlasti posle Drugog svetskog rata je važna misija u otkopavanju istine i otkrivanju skrivene istorije. Pronalaženje i obeležavanje tih belega zla širom Srbije je neodložna moralna, pravna i istorijska obaveza, kao deo našeg suočavanja sa tamnom stranom svoje istorije. Ma kako to bilo bolno moramo se suočiti sa istinom: koliko je ljudi bilo likvidirano, gde su pokopani, ko su vinovnici tih egzekucija. Valja nam izaći na kraj sa minulim mračnim vremenima, ovladati prošlošću koja je gospodarila nama, a i dalje bi ukoliko se ne ovlada njome. Kategorički imperativ našeg društva glasi: zlo autoritarne prošlosti se mora savladati da se ne bi ponovilo!
 
Jezava čuva jezivu istinu

dru-jezava.jpg


Biljana Milosavljević pokazuje mesto na reci Jezavi
gde počiva na stotine žrtava


Jezavska jama nadomak srednjovekovne Tvrđave u Smederevu čuva tajnu crvenog terora, a pod lagumima rečice, prema procenama, neupokojeno počiva više stotina žrtava komunističkog progona.
Odmah po oslobađanju, oktobra 1944. godine, počela su hapšenja i likvidacije civila, uglednih domaćina, za koje su partizanske vlasti našle da su saradnici Nemaca ili nacionalnih formacija.
Masovna odvođenja počela su u noći između 16. i 17 oktobra. Ljudi su vođeni kroz grad u donjem rublju sa tablama na grudima na kojima je najčešće pisalo „ja sam narodni neprijatelj“ i „ja sam ratni bogataš“.
- Ljudi su zatvarani na dve lokacije. Jedna je kuća u Ulici despota Stevana gde je bilo sedište Ozne, a druga podrum kuće u Knez Mihailovoj gde je danas tržni centar „Don Žon“. Tu su provodili jedan, dva dana, i u gluvo doba oko dva-tri časa izjutra, odvođeni na stratište kraj Jezave i streljani - kaže Srbislav Dević koji se 2000. godine upustio u mukotrpnu misiju otkrivanja istine o žrtvama oslobodilaca.
Ovde su likvidirani i seljani smederevskih sela, ali i žitelji okolnih gradova. Spiskovi sa streljanima bili su objavljivani na tablama kod zgrade Zadužbine u Ulici 16. oktobra.
Bilo je, kažu, dvadesetak „krvavih noći“. Tokom svake likvidirano je po nekoliko desetina ljudi.
Na Jezavi je iste noći pogubljena porodica Vukosavljević iz Dobrog Dola, domaćica Bisenija, zemljoradnik Radovan Vukosavljević i njihov sin Života.
Tu su pogubljeni Borivoje Mitrović iz Bora, Dragoljub Pavlović iz Drugovca, Mladen Zdravković iz Landola, Miroslav Gajić iz Lipa, Svetozar Pešić iz Ralje, Vera Trufunović iz Male Krsne „ljubavnica nemačkog oficira“...
Masovna streljanja trajala su do polovine novembra. Pojedinačna ubistva nastavljena su do 17. marta 1945. Tada je na ulici, usred bela dana, likvidiran sveštenik Milan Milić koji je prethodnog dana poslao čestitku Milanu Grolu povodom izbora za potpredsednika privremene vlade DFJ.
U oktobru i novembru u smederevskim selima, prema dostupnim podacima, ubijeno je 87 meštana, ali ta brojka nije konačna.
Bojan Gajić (37) iz Seona svedoči da je njegov pradeda, imućan domaćin Kosta Gajić, likvidiran u 43. godini, s leđa, kuršumom u potiljak, u žitnom polju u Petrijevu.
- Prabaka je noću u kecelju skupila ostatke lobanje, rizikujući život. Telo je sama popela na volovsku zapregu, i sahranila na seoskom groblju noću, u nedoba, bez nadgrobne ploče i imena - priča Bojan čiji je predak rehabilitovan, ali koji i danas plaća kiriju u objektu koji je konfiskovan Kosti Gajiću.
- Branko Milosavljević iz Drugovca ubijen je na bunjištu pored spaljene kuće. Ubio ga je kum Marinko Todorović. Ranije su mu partizani ubili oca, majku, sestru i sina. Veliki broj seljana poslat je na Sremski front ili u Bosnu, a najveći broj nikada se nije vratio, navodi istoričar Slaviša Perić.
U svojoj knjizi „Korak do zaborava“ Perić je popisao imena 295 seljana od kojih je većina ubijena na Jezavi.
Tačan broj streljanih na Jezavi nikad nije utvrđen. Savremenici kažu da je bez suđenja pogubljeno između 600 i čak 1.500 ljudi. Grobova nema, niti zajedničke grobnice, ni spomen-obeležja. Prvi put pomen žrtvama na Jezavi služen je 1991. godine.
- O žrtvama se decenijama ćutalo, a imena nisu upisana u knjige umrlih jer im je bilo uskraćeno pravo na opelo - navodi nekadašnji protojerej Radomir Milošević u svojoj knjizi „Smederevski ratni pomenik“.
U Smederevu je 2002. godine formirana Komisija za utvrđivanje istine o žrtvama rata i „oslobodilaca“. Glad za istinom bila je kratkotrajna, a komisija je prestala da postoji sa dolaskom naredne vlasti 2004. godine. Dokumentacija koja je prikupljena spakovana je u kutije, i danas je zaključana u nekom od ormara Gradske uprave. Na njoj, kaže za „Novosti“ član ove komisije koji nije želeo da mu pomenemo ime, i dalje stoji oznaka „poverljiva stvar“.
Nekadašnji članovi komisije za istinu danas nemaju ovlašćenja, a mnogi ni želje da o istini komunističkog terora javno progovore.

OSUĐEN NA SMRT ZBOG PRITKI ZA PARADAJZ

PODACI o zločinama kriju arhive nekadašnje Udbe. U arhivi Okružnog suda, koja se čuva na tavanu, mnoge presude uglavnom datiraju posle oslobođenja. Odbornik Skupštine grada Srbislav Dević je 2002. godine mogao samo da vidi pojedine predmete iz sudske arhive, ali ne i da ih kopira.
- U tim dokumentima našao sam predmet baštovana Đorđa Kuzmanovića koji je osuđen na smrt streljanjem jer „nije postavio pritke za paradajz, pa je povrće propalo a narod nije imao šta da jede“ - kaže Dević. Visoki Prezidijum Skupštine FNRJ 1945. godine preinačio je Kuzmanoviću smrtnu kaznu u novčanu.

DEO SPISKA LIKVIDIRANIH IZ SMEDEREVA I OKOLINE U VREME “DIVLJEG ČIŠĆENJA“ OKTOBAR - NOVEMBAR 1944:
Rudolf Batušić, direktor firme „Sartid“
Milan B. Đurić, kapetan SDS
Sreten M. Rajčić, sportista
Vladimir M. Jelić, advokat, solunac, predsednik opštine
Vojin Jelić, student medicine i sin Vladimirov
Dragana Jelić, ćerka Vladimirova
Dušan Bogić, profesor gimnazije
Dušan Gašparević, činovnik
Ivan Mazek, advokat
Živadin Živanović, kafedžija
Zlatoje Vukasović, oficir
Radivoj Lela, veleposednik
Miloje Marković, trgovac iz sela Binovac
Dragutin Mitrović, solunac iz sela Vodanj
Nikola Rakić, iz sela Vranovo
Jovan M. Stevanović, solunac iz sela Vrbovac
Dragutin Cvetković, trgovac iz sela Vučak
Kostadinka Cvetković, žena Dragomirova
Branko Milosavljević, predsednik opštine Drugovac
Dragoljub Pavlović, solunac iz sela Drugovac
Jeremija Jeremić, solunac, bivši poslanik iz sela Landol
Radovan Vukosavljević, iz sela Lipe
Bisenija Vukosavljević, žena Radovanova
Života Vukosavljević, sin Radovanov
Aleksandar O. Dabić, iz sela Lugavčina
Milutin R. Mitić, predsednik opštine Mala Krsna
Milan Stanisavljević, trgovac iz sela Mala Krsna
Velimir Stanisavljević, železničar iz Male Krsne
Vera Trifunović, učiteljica iz Male Krsne
Čedomir Agić-Milošević, iz sela Mihajlovac
Branimir Aleksić, iz sela Osipaonica
Marjan Ignjatović, kmet opštine Osipaonica
Svetozar Mirčetić, blagajnik opštine Osipaonica
Čedomir Ranković, iz sela Osipaonica
Tanasije Savić, solunac iz sela Osipaonica
Lazar Šošić, solunac iz sela Osipaonica

PREDRAG UMIČEVIĆ GRADONAČELNIK SMEDEREVA
DIĆI ĆEMO SPOMEN OBELEŽJE


GRADONAČELNIK Smedereva Predrag Umičević izjavio je za „Novosti“ da će komisija za utvrđivanje istine nastaviti rad i obelodaniti dokumentaciju koja je pod ključem.
- Založiću se da komisija završi započeto, utvrdi istinu o žrtvama rata i poratnih dešavanja, i to obelodani. Tada ćemo podići i spomen-obeležje na Jezavi jer to ljudi koji su izgubili živote zaslužuju, kaže Umičević.
Gradonačelnik
je najavio da će se narednog meseca u Smederevu održati sastanak sa članovima delegacija rumunske i nemačke ambasade na temu obeležavanja grobalja stradalih pripadnika ova dva naroda na ovoj teritoriji.

SUDBINA HARALAMPIJA NAZARENKA
I KOZAK MEĐU “NEPRIJATELJIMA“


Moj san je ostvaren. Sa imena dede Haralampija Nazarenka likvidiranog 1944. godine na Jezavi skinuta je sramna etiketa. Rehabilitovano je njegovo ime, ali mu grob ne znam. Palim sveću na stratištu, nadam se da su mu tu kosti. A da mu duši olakšam, na ovo mesto posadila sam malo ruske grude i zalila vodom iz Volge - govori Biljana Milosavljević (49), pravnica iz Smedereva.
Njen deda po majci, svoj kozački ruski temperament skrasio je pored supruge Filimone u Smederevu gde se doselio iz rodne oblasti Kubanske. Sa sobom je doveo i oca Nićifora. Izrađivali su i prodavali čarape u dve trgovine. Skućili tri kuće marljivim trudom, pregrmeli rat i eksploziju municije u Tvrđavi koja je ubila oko 2.000 Smederevaca.
Ali, crveni teror Nazarenko nije preživeo. Streljan je u 49. godini u oslobođenom Smederevu oktobra 1944. na Jezavi. Bez sudske i administrativne odluke.
- Odveden je, najverovatnije, 18. oktobra. Pogubili su ga hicem na Jezavi proglasivši ga monarhistom. Baka Filimona njegovo ime pročitala je na spisku likvidiranih na banderi. Njegovog oca Nićifora, koji je utamničen, partizani su posle tri meseca pustili iz podruma neke udžerice. Poživeo je još osam godina ali nikada nije rekao ni reč o strašnoj sudbini svog sina - kaže Biljana Milosavljević.
Dve godine nakon što je ubijen, presudom smederevskog Sreskog narodnog suda, Nazarenku je konfiskovana celokupna imovina. U službenom popisu imovine Gradskog narodnog odbora Smedereva od 19.7.1945. stoji „Haralampije Nazarenko likvidiran odmah po oslobođenju kao narodni neprijatelj“.
Biljanin deda rehabilitovan je posle 64 godine rešenjem Okružnog suda u Smederevu 29. septembra 2008. godine.
- Sanjala sam taj dan. Sa duše su mi skinuti teret i nepravda. Boli me samo što mu nema groba.

* * * * *
 
EKSKLUZIVNO - „NOVOSTI“ OBJAVLJUJU DOKUMENT KOJI DOKAZUJE NAMERU VLASTI DA SE NE OBELEŽAVAJU TAJNE GROBNICE NEPRIJATELJA

SVE SRAVNITI SA ZEMLJOM!


SAVEZNE vlasti posleratne Jugoslavije poslale su u maju 1945. godine dopis svim republikama da se na njihovim teritorijama sravne sa zemljom sva groblja okupatora i domaćih izdajnika.
Taj dokument pronašla je u tajnim državnim arhivama slovenačka komisija za otkrivanje tajnih grobnica.
„Novosti“ su ekskluzivno dobile na uvid te spise iz 1945. i 1946. godine.
Objavljujemo deo dopisa Ministarstva unutrašnjih poslova Slovenije svim republičkim okružnim odeljenjima i odsecima unutrašnjih poslova:
„Od saveznog ministarstva unutrašnjih poslova dobili smo dopis od dana 9. avgusta 1946. godine, u kome se ponovo zahteva, pozivajući se na svoju naredbu od 18. maja 1945. godine, da se odmah odstrane - sravne sa zemljom sva groblja i pojedinačni grobovi okupatora i domaćih izdajnika i tako izbriše svaki trag, ukoliko to dosad nije urađeno. O svemu urađenom, dužni smo da izvestimo.
Ministarstvo unutrašnjih poslova narodne Republike Slovenije je dana 12. juna 1945. pod delovodnim brojem 334/45 izdalo svim okružnim odeljenjima naredbu da urade sve neophodno za izvršenje ovog zahteva. Međutim, konstatujemo da se u izvršenju nije mnogo uradilo, štaviše vidimo da rodbina izdajnika obeležava grobove i time hoće da istaknu njihovo izdajničko mišljenje i pripadnost.
Zato je neophodno da se rigorozno pristupi izvršenju pomenutih naredbi. Treba imati na umu da će porodice izdajnika pozivajući se na humanost pokušati da prevare stanovništvo i na taj način izazvati neraspoloženje. Zbog toga je potrebno da se u vezi ove stvari najtesnije povežete sa sekretarima narodnih odbora i sve dobro pripremite politički.
Stanovništvu treba predstaviti kako je okupator u saradnji sa domaćim izdajnicima prebacivao svoje žrtve u mesta i jame gde je ranije sahranjeno na hiljade rodoljuba koji su pali za slobodu. Okupator je svoje sahranjivao uz najveće počasti, a grobove rodoljuba po šumama i livadama raskopavao. Streljane taoce fašisti su bacali u zajedničke jame za koje se ne zna gde su. Treba pomenuti i hiljade deportovanih u inostranstvo gde su spaljeni u krematorijumima, a njihov pepeo je razasut po njivama kao đubrivo.
Porodice tih junaka bezuspešno traže njihove grobove da bi ih obišli i obeležili. Tim ljudima oči bodu grobovi izdajnika, koji ih neprestano podsećaju na ubice njihovih sinova, braće, sestara i roditelja, a na drugoj strani bacaju senku polet i nameru našeg ljudstva koje hoće da se obračuna sa prošlošću i izgradi budućnost.
Zato ovu naredbu sprovedite energično i o tome obavestite sve potčinjene. Odmah nas obavestite kakvo je stanje trenutno, šta se uradilo dosad i koliko je takvih grobalja, odnosno pojedinačih grobova u vašem okrugu.
Smrt fašizmu - sloboda narodu!“ (P. V.)

* * * * *

REAGOVANJA I POLEMIKE

DRAGOSLAV MIHAILOVIĆ, PISAC
OBEĆANJE ZA BUDUĆNOST


DAJEM veliku podršku nameri da se pronađu žrtve, zakopane bez groba. Ko može uopšte da brani stav, da bilo kom čoveku ne treba da se zna gde je sahranjen. To nije političko, već ljudsko i univerzalno pitanje.
Otkrivanje tih neznanih jama stvorilo bi nevidljivu zabranu da se slične stvari bilo kada u budućnosti ponove. Bez obzira na političku boju pokojnih ljudi, dostojno obeležavanje njihovih grobova predstavljalo bi obećanje ove generacije da se tako nešto više nikada neće ponoviti.

BRUNO VEKARIĆ, PORTPAROL TUŽILAŠTVA ZA RATNE ZLOČINE
DRŽAVA NA POTEZU


SVAKI zločin iz prošlosti treba potpuno da se rasvetli i to je obaveza svake, pa i ove generacije. Država mora da ima pijetet prema svim žrtvama bez obzira na njihove ideološke stavove i političku orijentaciju koje su imale za života.
Pozdravljam inicijativu „Novosti“ da se pronađu i obeleže sve tajne grobnice i stratišta u našoj zemlji. Na institucijama je sada da pronađu proceduralan način da to sprovedu u delo.
Ta oblast nije u domenu našeg tužilaštva jer se mi bavimo procesuiranjem ratnih zločina, a ovo se odnosi na zločine počinjene u miru.

BRANISLAV TAPUŠKOVIĆ, ADVOKAT
SVE TABUE NA VIDELO


NE treba da postoji nijedna tabu tema u vezi sa nedužnim žrtvama sa bilo čije strane. Te stvari moraju da dođu na svoje mesto u svakom pogledu.
To, naravno, ne treba raditi zbog pravljenja poređenja da li je bilo više žrtava sa partizanske ili četničke strane. Ali, zašto skrivati bilo šta što se tiče istine o žrtvama koje smo zaboravili. Setimo se samo nedužnih žrtava sa Sremskog fronta, Golog otoka. Vreme je za istinu o svakoj žrtvi koja je negde stradala. Sve to ne bi smelo da uključuje revanšizam, već da se o svemu pa i Golom otoku, otkrije barem gola istina.

NATAŠA KANDIĆ, FOND ZA HUMANITARNO PRAVO
OTVORITI TAJNE ARHIVE


POTPUNO je nedopustivo da se i danas čuvaju u tajnosti grobovi ubijenih za vreme i posle Drugog svetskog rata. Neophodno je da se, koliko je god to fizički moguće, posmrtni ostaci iskopaju i predaju porodicama da se dostojanstveno sahrane.
Preduslov za sve to je da parlament Srbije otvori tajne arhive iz tog vremena. Dok su još potomci žrtava živi, taj posao mora da se završi. Ne sme se ćutati više, jer svaka ćutnja nosi nove žrtve.

JELENA TRIVAN, PORTPAROL DEMOKRATSKE STRANKE
ZLOČINI NE ZASTAREVAJU


DEMOKRATSKA stranka ima principijelan stav da zločini nikada ne zastarevaju i da ih ne treba tretirati po tome ko kojoj naciji pripada. Takav stav smo pokazali i tokom ratova devedesetih, a on se odnosi i na sve što se dešavalo u ranijem periodu. Podržavamo svaku akciju da se zločini iz svih vremena razotkriju.
 
Užičani znaju gde da ne kopaju

dru-egzekucije.jpg


Jedno od mesta egzekucije, iznad kasarne

Slavna Užička republika, grad - pijedestal za čuvenu bronzanu maršalovu statuu i rodno mesto Slobodana Penezića Krcuna, i danas korača po nebrojenim jamama gde, bez krsta i obeležja, počivaju kosti ubijenih „narodnih neprijatelja“.
Za srpsku prestonicu titoizma, u blizini koje je uhapšen i đeneral Dragoljub Mihailović, otkopavanje istine još je previše teško, a zločini istorijskih pobednika sakriveni su pod temeljima stambenih zgrada i kuća, ispod parkinga i trotoara.
- U jesen 1944. godine, moja porodica je stanovala u centru grada, tačno naspram ulaza u zatvor, na čijem se mestu danas nalazi Policijska uprava. Dobro smo zapamtili jednu pojavu. Oko dva-tri časa posle ponoći, čuo bi se zvuk kamiona, a zatim i bat koraka grupe zatvorenika koji su tim vozilom negde odvođeni. Malo kasnije, prolomili bi se nad gradom rafali - govori Milorad Iskrin, istoričar iz Užica.
Egzekucije su obavljane najčešće na Šančevima, a poprište smaknuća je ubrzo preseljeno u Zukovinu, na vrh današnje Ulice Mage Magazinović, uz obrazloženje „da je tu zemlja mekša, lakša za kopanje“. Rafali su najčešće parali Ćendovinu, na sredini Jug Bogdanove ulice. Likvidacija je bilo i uz obalu Đetinje, ali je mesto brzo promenjeno zbog straha da voda ne odnese zemlju i otkrije leševe. I užičko naselje Krčagovo orilo se tokom celog rata od rafala, tu su sve zaraćene strane imale svoje gubilište, zbog slabe naseljenosti, blizine strelišta i kasarne. Kosti su ostale pod temeljima današnjih zgrada i kuća. Poznata je i masovna grobnica poratnih žrtava u naselju Pora, na putu prema Buaru. Mnogo je ubijenih i u blizini izvorišta Uremovačkog potoka.
Opštinske i urbanističke knjige su dokaz da je „crnih tačaka“ u gradu bilo najmanje pet. Upravo su ovakvim simbolom, crnim tačkama, u opštinskim knjigama obeležavana mesta na kojima građevinci ne smeju kopati.
Užičani su, međutim, ubijani i daleko od svog grada. S jeseni 1944. godine, vođeni principom „ko nije sa nama, protiv nas je“, partizani su u Vardu odveli ugledne građane Užica.
Prema svedočenjima do kojih su došli istoričari, tada je likvidirano između 300 i 500 ljudi. U ovom pokolju nije bilo ni suđenja, ni presuda, nikakve evidencije, zbog čega i danas traje „licitacija“ brojem stradalih.
- Nemoguće je čak i kroz knjige mrtvih i rođenih, doći do istine. Za mnoge su, kao razlog smrti, upisane sentence poput one „poginuo od vatrenog oružja“. Često objašnjenja uopšte nema. Ove knjige nam ne govore od čije su ruke ljudi stradali. Zato nikada nećemo saznati tačan broj žrtava posleratne vlasti u Užicu, niti će kosti nevinih počivati u miru - uveren je istoričar Iskrin.
Koliko je Užičana ubijeno posle oslobođenja, niko sa sigurnošću ne može reći. Jedini odgovor je - nekoliko stotina. Najveći broj ubistava dogodio se od oslobođenja 24. septembra, do Dana pobede 9. maja 1945. godine. Streljanja su se nastavila sve do 1952. godine, kada je streljan Milija Jevtović iz sela Kačer.
Među stotinama ubijenih bio je i Andrija Mirković, porodični prijatelj Slobodana Penezića Krcuna. Mirković je kao predsednik opštine 22. septembra 1941. u Užicu dočekao četnike, koji su u to vreme imali sporazum sa partizanima o zajedničkim dejstvima. Bez obzira na ovu činjenicu, na nedostatak krivice, nije mu oprošteno. Uhapšen je 1945. godine i streljan.
U danu egzekucije Krcun se zadesio na putu, u Valjevu, ali se zna da bez njegovog naređenja ili odobrenja, niko nije smeo ni pomisliti da ubije tako značajnog čoveka.
Veruje se da većina egzekutora nisu bili Užičani, ali se jedno sigurno zna. Onaj sa najkrvavijim rukama bio je Užičanin. Njegovo ime je Dragi Ilić, sa nadimcima Lakan i Laki.
- Bio mi je komšija u Jug Bogdanovoj ulici. Ironično, svakoga je oslovljavao sa „kume“. Noću je odlazio u zatvor, u sobu smrti gde su ljudi boravili pred egzekuciju. Svakom bi prišao, omirisao ga i rekao: „Ala miriše rajska dušica“! Bio je sadista - svedoči Milija Vasiljević, čijeg je oca Milivoja, upravo Lakan ubio.
Krupan, uvek krvavih očiju, izrazito crnog tena, Lakan je dugo posle rata, Titovim Užicem prolazio jašući konja, ulivajući sugrađanima strah u kosti. Onda se sve promenilo.
Ubicu su „drugovi“ napustili, kada im više nije bio potreban za egzekucije. Dugo je još živeo u Titovom Užicu, polulud je tumarao mestima, gde je nekada ubijao „narodne neprijatelje“. Mrmljao je pred smrt, upola glasa, imena žrtava i ponavljao rečenicu: „Oprosti, kume“.
- Prvo je pucao, a dok je žrtva bila u samrtnom ropcu, pogledom tražeći spas, Lakan je uzimao budak. Njime bi nesrećniku smrskao lobanju - dodaje Vasiljević. - Koliko je Lakan ljudi ubio? To niko tačno ne zna. Zna se da je bio najsuroviji dželat, sa najdužim „stažom“.
Jedna od „crnih tačaka“ za egzekucije, nalazi se na mestu gde je nekada bila Lakanova kuća, u Jug Bogdanovoj ulici. Bilo mu je lakše da posao obavi bezmalo na svom kućnom pragu. Kasnije je jedan užički privrednik kupio ovaj plac, ne znajući za krvavu istoriju koja se tu događala. Prilikom gradnje novog objekta, pojavile su se kosti u dvorištu, na mestu nekadašnjeg Lakanovog podruma...
Dragi Ilić Lakan, umro je sedamdesetih godina u užičkoj bolnici, vezan za krevet, u halucinacijama. Nijedna fotografija dželata, nije sačuvana.

JOVAN MARKOVIĆ, GRADONAČELNIK UŽICA
GDE SU NAM GROBOVI?


Svaku inicijativu da se dođe do istine o zločinima, da se nevine žrtve rehabilituju, podržavam. Zašto si ljudi stradali? Zašto mnogi nisu procesuirani pre egzekucije? Kako su izgledali procesi onima kojima je suđeno? Gde su im grobovi? Dok tragamo za odgovorima, najmanje što možemo učiniti je, da u znak sećanja i opomene, svim nevinim žrtvama Drugog svetskog rata podignemo spomen-obeležje na teritoriji Užica. Potrebno je da pokrenemo razgovore, na kom mestu bi ovakvo obeležje trebalo da bude.

VOJISLAV VELJAŠEVIĆ, SLIKAR
LEŠEVI U JAMI


Iznad kasarne u Krčagovu, na putu koji vodi od Dovarja prema Sarića osoju, na prostoru gde danas iz korova sablasno štrče temelji nedovršenih stambenih zgrada, nekada je bila ledina.
- Bila je 1945. Imao sam tada šest godina i sa grupom dečaka sam došao na tu poljanu. Videli smo jamu prekrivenu daskama. Kada smo pogledali unutra, videli smo gomilu ljudskih leševa, a u istoj rupi je bila i jedna konjska glava. Strahovit smrad se osećao, smučilo nam se, povraćali smo... - priseća se Veljašević - Kada sam sve ispričao ocu, dobio sam upozorenje da o tome nikom ništa ne govorim. Ko je u jami i šta se dogodilo, nikada nisam saznao - ispričao nam je ugledni Užičanin Vojislav Veljašević, slikar i sudija Trgovinskog suda, svoje sećanje iz detinjstva.

KRAJPUTAŠ, MAKAR ZA SVEĆU
ZAJEDNO sa još osam ljudi, 19. januara 1945. godine, Milivoje Vasiljević, predsednik opština Ljubanje i Zbojštica, izveden je iz zatvora i streljan nad jednom od neobeleženih užičkih jama, namenjenih „narodnim neprijateljima“. Prošle su od tada pune 64 godine. Nedavno je Vasiljević rehabilitovan pred ovdašnjim sudom, ali sin stradalog Milija (70) ni danas ne zna sa sigurnošću, gde mu je otac zakopan.
- Palio sam dugo sveću na tuđem grobu, na humkama
mojih stričeva koji su poginuli u ratovima od 1912. do 1918 godine. Znam samo da mi je otac streljan nad jednom od četiri-pet jaruga oko Užica - objašnjava Milija.
- Jedino što su mojoj majci tada rekli, bilo je da ne traži gde joj je muž, „da su kosti plitko zakopane, pola je istrulilo, a ostalo su psi razneli.“ Saznao je i ko je ubica. Oca mu je ubio Dragi Ilić Lakan, zloglasni užički dželat.
- Hvalio se zlikovac Lakan da ga je ubio, i da je te noći „dobro prošao“, jer je mom ocu budakom razbio vilicu i povadio mu 11 zlatnih zuba - kaže Milija.
Pre nego što će biti streljan, Milivoje je zatvorskog čuvara molio da ga stavi na kraj reda, da ga porodica lakše otkopa. Od Lakana se nije moglo.
Zatvorski čuvar od straha nije smeo ni prstom da pokaže, a kamoli da izgovori, gde je Milivojeva raka.
Milivoje je bio optužen, osuđen i ubijen jer je navodno okupatoru potkazao nekoliko svojih komšija, jer nije bio uz komunističku vlast. Nije mu pomogla čak ni peticija protiv streljanja, koju je potpisalo 147 ljudi.
Milivojeva žena Slavka je saznala da joj je muž streljan, kada je otišla u zatvor, da odnese ručak.
Sa zatvorske kapije, umesto nade da će Milivoje biti oslobođen, žena je kući ponela samo venčanu burmu svog supruga, prsten pečatnjak, sat i kaput.
Nikakvo obeležje Vasiljevići nisu smeli da naprave, dugo. Tek nedavno podigli su krajputaš, da imaju gde sveću da zapale.

* * * * *
 
SVETLANA SPASOJEVIĆ I MILORAD RAJAKOVIĆ GOVORE O TRAGIČNIM RATNIM SUDBINAMA SVOJIH PORODICA IZ BAJINE BAŠTE

STRELJANI JER SU UGLEDNI

BAJINOBAŠTANSKI domaćini Milorad Aleksić i Miloš Rajaković bili su predratni prijatelji. U rat nisu išli, ali su otvoreno pričali protiv komunista. Oslobodioce su dočekali, ali oslobođenje nisu.
Miloradova unuka Svetlana Spasojević i Milošev sin Milorad Rajaković danas su prijatelji u Beogradu. Sećaju se teškog detinjstva u varošici na obali Drine i tragičnih sudbina koje su zadesile i njihove porodice.
Svetlanin deda Milorad bio je dugogodišnji učitelj, pedagog, osnivač Zemljoradničke zadruge u Bajinoj Bašti i ugledan građanin. Kada je počeo rat imao je 65 godina.
- Deda mi je ratovao u Balkanskom i Prvom svetskom ratu i nosilac je Albanske spomenice. Bio je školski nadzornik od 1920. godine i za to vreme otvorio 16 novih škola u srezu račanskom i zlatiborskom. Poslanik Demokratske stranke u ustavotvornoj skupštini - ne stiže Svetlana ni sve da ispriča iz dedine ponosne biografije.
Sve to nije bilo dovoljno da dočeka oslobođenje Srbije:
- Po dolasku oslobodilaca, deda je uhapšen. Streljan je bez suđenja u selu Ražani. Posle 60 godina, uspeli smo da dobijemo presudu kojom se usvaja zahtev za njegovu rehabilitaciju. Samo još da možemo da ga sahranimo kako dolikuje...
Otac Milorada Rajakovića, vlasnik 77 hektara zemlje, koji je bogatstvo stekao obradom drveta i prevozom balvana niz Drinu, izbegao je hapšenje i streljanje.
Pred veliko hapšenje bajinobaštanskih domaćina, Miloš Rajaković je utekao preko Drine u Bosnu. Znao je šta ga čeka jer su mu dva brata i sestra već bili ubijeni.
Komunisti su Miloševu ženu i petoro dece izbacili na ulicu i preuzeli im kuću i svu imovinu u bajinobaštanskom naselju Perućac (sadašnja Vila „Drina“).
- Metak nije ispalio u životu. Vojsku nije služio, hranio je petoro dece. Kad su mu ubili brata Miloja koji je bio narodni poslanik i ministar, odmah je pobegao u Bosnu, gde je umro u tifusnim mukama - kaže Milorad.
Posle osam meseci, komunisti su mu presudom konfiskovali celokupnu imovinu.
- Koliko nam je bio lagodan život posle toga najbolje govori to što sam od petoro braće i sestara, jedini ostao živ - priča nam Milorad, koji je podneo zahtev za rehabilitaciju svog oca. (P. V.)

BERBERI I STUDENTI
U SELU Ražani nedaleko od Kosjerića, oslobodioci su 25. novembra 1944. uz Milorada Aleksića streljali i: Pavla Blagojevića, berberina iz Kosjerića, Miletu Tadića, zemljoradnika id Kosjerića, Tanasija Mihailovića, bravara iz Kosjerića, Ljubišu Munića, studenta iz Rasne, Dobrivoja Ordagića iz Perućca...

* * * * *

REAGOVANJA I POLEMIKE

EMIR KUSTURICA, REŽISER
ISTINA PO SVAKU CENU


Od Jevreja smo morali naučiti da naši, vlastiti mrtvi, moraju prvo biti prebrojani. Po svaku cenu, bez obzira na ideološku stranu kojoj su pripadali. Ako su se uopšte priklanjali suprotstavljenim ideologijama i bili u mogućnosti da biraju stranu.
Tada se ne bi moglo desiti da se licitira sa brojem mrtvih u Jasenovcu. Zato, prave činjenice o ovom užasnom logoru čitamo iz engleskih udžbenika, jer je „na ovim prostorima“ sav taj užas relativizovan, zamagljen licitiranjem broja ubijenih...
Nema sumnje da su komunisti posle Drugog svetskog rata činili zločine, ali je moj stav da se zlo događalo pre zbog našeg mentaliteta i ćudi, nego zbog ideologije. Najpreciznije, ubijali su zbog ideologije naslonjene na našu zlokobnu ćud.

SLOBODAN GAVRILOVIĆ, ČLAN GO DS
KO MOŽE DA SE PROTIVI


APSOLUTNO podržavam inicijativu „Večernjih novosti“. Necivilizacijski je da bilo čiji grob ne bude dostojno obeležen. To nije ni političko ni ideološko, već isključivo ljudsko i humanističko pitanje.
Elementarno prirodno pravo svakog ljudskog bića jeste da ima obeleženo grobno mesto gde će njegovi srodnici po krvi, duhu ili ideji moći da se poklone, zapale sveću i polože cveće.
Neobeleženih, tajnih masovnih grobnica nastalih samo u 20. veku u Srbiji je previše. Prosto ne verujem da iko u ovoj zemlji može da se protivi pronalaženju i obeležavanju grobova ubijenih, bez obzira na to kojoj ideološkoj i političkoj strani pripadaju.

TOMISLAV NIKOLIĆ, PREDSEDNIK SNS
SAMO NE PODELE


PODRŽAVAM akciju „Novosti“ ako je njen cilj human i zasnovan na želji da se utvrdi istina i na ljudskom pravu potomaka da pronađu kosti svojih predaka.
Ali, ako se ta akcija pretvori u svoju suprotnost i oživi stare rane i podele, onda je to akcija i protiv svih nas.

BALINT PASTOR, SAVEZ VOJVOĐANSKIH MAĐARA
KOMISIJA I ZA MAĐARE


PODRŽAVAM akciju da se sazna istina o stradalima tokom i posle Drugog svetskog rata i pronađu sve masovne grobnice. I mi smo imali sličnih inicijativa u okviru kojih smo pisali predsedniku Borisu Tadiću, predsednici Skupštine Slavici Đukić-Dejanović i premijeru Mirku Cvetkoviću, da se formira komisija o stradanjima više desetina hiljada Mađara.
Najvažnije je utvrditi istinu o stradanjima ljudi, bez obzira na njihovu nacionalnost. Ljudi su ubijani na osnovu nepostojećih presuda da su sarađivali sa fašistima. Taj deo prošlosti treba zatvoriti.

DRAGAN TODOROVIĆ, SRPSKA RADIKALNA STRANKA
DA SE SMIRE SVI GROBOVI


SMATRAM da sve stvari treba do kraja razotkriti, i to je naš dug prema svim žrtvama. Ipak, treba voditi računa da se to učini na način koji ne bi izazvao nove probleme i podele, kojih ionako već imamo dosta. To treba uraditi tako da bi se grobovi u Srbiji smirili.
 
Jedni drugima kopali rake

dru-monopol.jpg


Zgrada monopola u Pirotu

Kada bi kojim čudom Kostin most progovorio, mnogi bi zaćutali, jer ono što Kostin most zna, ne zna niko u Srbiji!
Tom rečenicom, u pirotskom prigradskom naselju Nova mala, počinje i završava se svaki razgovor o kraju Drugog svetskog rata i o postupcima novih vlasti koje su, u neposrednoj blizini, u mestu Barje, tačnije na „Kostinom mostu“, u jesen 1944. godine, streljale više stotina četnika, mobilisanih koji mesec ranije. Reč je o ljudima iz okoline Leskovca, Vlasotinca, Surdulice i Crne Trave, koji su života lišeni bez suđenja, na osnovu običnog iskaza i samo zato što su pripadali suprotnoj strani. Bilo je tu i Piroćanaca, žitelja Nove male, ali i zarobljenika iz susedne Bugarske, uglavnom pitomaca-domobrana Nezavisne države Hrvatske, koja je bila u paktu sa zemljom naših istočnih suseda. Pomor u Barju decenijama je bio tabu tema o kojoj gotovo da i nije bilo sagovornika, niti zvaničnih podataka, a najveći deo tajne ovog stratišta razotkrili su Nikola Ćirić, publicista i novinar, i Miroslav Zubić, istoričar u Muzeju Ponišavlja.
- Odmah posle nerazjašnjene pogibije Predraga Boškovića Pavla, tadašnjeg načelnika Ozne, Pirot je postao sabirni centar u koji su dospeli mnogi zarobljenici. Pavle je ubijen u noći između 1. i 2. novembra 1944. u zgradi iznad zatvora, tačnije u svojoj kancelariji. Saslušavao je nekoliko četnika. U trenutku jedan od saslušavanih pokušao je da pobegne kroz prozor. Tada je nastalo gušanje, na koje je stražar ispred kancelarije reagovao tako što je nasumice ispalio rafal i tom prilikom smrtno pogodio Pavla. „Nesrećan slučaj“ je znanična verzija u koju je porodica pomenutog Predraga Boškovića Pavla sumnjala i još sumnja iz prostog razloga što je nezamislivo da načelnik OZNE bude sam u kancelariji sa nekoliko četnika - navodi Ćirić.
Ovaj događaj je, prema njegovim rečima, bio okidač za masovno streljanje u Barju, sa kojim je bio upoznat i Milentije Popović, visoki partijski funkcioner za južnu Srbiju, odakle i potiče.
- Ljudi su hapšeni i dovođeni u Pirot, tačnije u zgradu tadašnje Ćilimarske škole u kojoj je kasnije bio internat Učiteljske škole. Odatle su vezivani, po dvoje išli na saslušanje u zgradu zatvora, i konačno na gubilište. Rafali su odjekivali skoro svake noći, a svaka grupa je kopala rake za onu koja će tek pristići. Streljanja su izvršavana uglavnom noću, a Novomalci su se tih noći naslušali rafala - navodi Ćirić.
U masovnoj grobnici kraj Kostinog mosta, sa ostalima je završio i tadašnji predsednik pirotske opštine Svetozar Misirlić Misirlija, koji je bio optužen za saradnju sa okupatorom. Malobrojni srećnici su uspeli da se spasu, a jedan od njih bio je i Milutin Kostić iz sela Kozare nadomak Vlasotinca. On je pre desetak godina Nikoli Ćiriću ispričao šta je sve preživeo u Pirotu koji je i dan-danas mrzak onima koji su ovde izgubili svoje najbliže.
- Iz Vlasotinca u Pirot smo putovali pešice, a bilo nas je 299. Posle dva dana koliko smo bili u zgradi Ćilimarske škole, smestili su nas u zgradu zatvora kraj suda. Pitali smo se zašto je zgrada prazna i ubrzo smo shvatili. Oni od pre neki dan jednostavno su nestali. Na saslušanje su izvodili po 25 ljudi i to obično noću. Vezivali su nas po dvoje i stepenicama vodili na sprat. Posle su nas tako vezane, uz komandu nalevo krug, vraćali u zatvorsko dvorište u kome su bili vojnici sa šatorskim krilima i alatom. Izašli smo na drugu kapiju i onako postrojene poveli su nas ka Ciganskoj mali. Negde kraj poslednjih kuća, ispred jednog mostića, odjeknu komanda „Čelo stoj!“. Neki na začelju kolone su pokušali da pobegnu pa se straža uzmuvala. Onako u parovima svi smo bili vezani jednim dugačkim konopcem, ali je neko uspeo da ga preseče i kolona se prekinula. Olabavio sam vezu na rukama i uspeo da umaknem u pomrčini. Begunac se čitava dva meseca skrivao u jednoj zemunici blizu sela, a supruzi je naredio da nosi crnu maramu, koja bi upućivala na njegovu pogibiju, odnosno ne bi izazivala sumnje kod novih vlasti.
Streljanje Leskovčana i njihovih zemljaka iz Oraovice, Daninca, Jastrepca, Grdelice, Palojca i mnogih drugih mesta ovog dela Srbije u osamdeset i više kilometara udaljenom Pirotu, imalo je, nažalost, i sasvim praktične razloge - smatra istoričar Miroslav Zubić. - Naime, nove komunističke vlasti u Leskovcu i okolini nisu htele da krvave ruke krvlju onih koje poznaju. Atmosfera je u celom tom kraju bila zaista naelektrisana i poznate su neprijatnosti koje je prilikom posete Vlasotincu doživeo Milentije Popović i to od rodbine i žena onih koji su streljani. Ljudi su od Milentija Popovića tražili spiskove ubijenih, ali ih nikada nisu dobili. Jednom prilikom, na konstataciju ožalošćenih da su neki pobegli sa streljanja, on je rekao, „kamo sreće da su svi ostali živi“.
Druga masovna grobnica, na svu sreću mnogo manja od one pored Kostinog mosta, otkrivena je pre dvadesetak godina u podrumima nekadašnje zgrade državnog monopola, kraj prvog koloseka Železničke stanice, koju vremešniji Piroćanci znaju i kao zgradu Solare. Privatnik koji je zakupio pomenuto zdanje, koje je posle Drugog svetskog rata bilo i vojni objekat, nameravao je da proširi podrum i bager je tom prilikom ispod patosa iskopao tridesetak ljudskih skeleta. Reč je o muškim, ali i dečjim i ženskim skeletima, koji nesumnjivo potiču iz prošlog veka. Kako su ovde dospeli i kada, ne može niko pouzdano da kaže. Tokom Drugog svetskog rata zgradu su držale bugarske okupacione vlasti, a dodatnu zabunu među istraživačima unosi činjenica da su pronađena i dečja tela. Jedni smatraju da je reč o jeverejskim porodicama koje su sredinom 1943. deportovane iz Pirota, drugi kažu da je početkom prošlog veka Pirot bio zahvaćen „pegavcem“ i da su to tela celih porodica koje su ovde sahranjene. Ima i onih koji misle da su dopremljena sa strane, a zatim zatrpana slojem zemlje.

BRANKO PEJČIĆ O STRADANJU OCA MILOVANA, PRE NEKOLIKO DANA REHABILITOVANOG
DRUGI PUT STRELJAN NA ROĐENDAN


Sa stratišta u Barju uspeo je da umakne i poznati pirotski kačkavaljdžija Milovan Pejčić, koji će dve godine kasnije ipak biti ubijen, u mestu simboličnog naziva Slepe
Babe. On je zbog saradnje sa okupatorom, osuđen i izveden pred streljački stroj. Igrom sudbine, pogođen je na dva mesta, srušio se sa ostalim nesrećnicima,
ali je jedan vojnik iz streljačkog stroja, nepažnjom ranio sebe u nogu. U istom trenutku otpočela je kiša pa su egzekutori čizmama nabacali tanak sloj zemlje preko leševa i otišli u pravcu Pirota. Tokom noći Milovan je uspeo da se izvuče ispod nepomičnih telesa i preko šipražja krenuo ka svom selu Nišor. Posle dvadesetak dana, jedne noći se pojavio i zakucao na prozor.
- Pamtim kao da je juče bilo. Oca smo već ožalili, svi bili u crnini, a deda nije hteo da otvori vrata plašeći se provokatora. Baba je sumnjala da se otac povampirio i tek kada mu je poznala glas, rekla je dedi da otvori vrata. Otac je bio sav krvav, šepao je na ranjenu nogu, a za dvadeset dana, koliko je beg trajao, jeo je osušeno grožđe i orahe u vinogradima koji su mu bili usput. Dve godine se krio po kući, da bi ga jedna komšinica slučajno videla i prijavila Ozni, koja je po njega došla 1947. godine, jula meseca, na njegov rođendan. Poveli su ga ka Pirotu i kod mesta Slepe Babe jednostavno - streljali - kaže Branko Pejčić, Milovanov sin.
- Kakvo mesto stratišta, takva i pravda - konstatuje Milovanov sin, dok pokazuje jedinu očevu sliku na kojoj je u uniformi srpske vojske na Solunskom frontu. Da ironija rata bude veća, Milovanov stariji sin, a Brankov brat Božidar, bio je partizan i stradao je od četnika u okolini Kalne.
Milovan je ovih dana rehabilitovan u pirotskom Okružnom sudu.

* * * * *
 
JOVO KAPIČIĆ KAPA, BLIZAK SARADNIK TITA I RANKOVIĆA, OTVORENO GOVORI O EGZEKUCIJAMA, POMIRENJU, SUĐENJIMA, HVATANJU DRAŽE:

SAMO ZLOČINCI U TAJNIM GROBNICAMA


ODLUKA je bila da se ne obeležavaju i ne otkrivaju grobovi Draže Mihailovića i ostalih streljanih državnih neprijatelja, zločinaca i izdajnika. Sahranjivani su bez grobova da se nad njihovim spomenicima ne bi posthumno stvarao i razvijao kult ličnosti.
To je u petak za „Novosti“ izjavio devedesetogodišnji Jovo Kapičić Kapa, učesnik Narodnooslobodilačke borbe, posleratni načelnik beogradske Udbe, zamenik saveznog ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Rankovića.
Kapa, koji je bio blizak prijatelj sa Josipom Brozom Titom i čovek zadužen za Goli otok, kaže da u te nepoznate grobnice nisu bacani nevini ljudi već „oni koji su to i zaslužili“.
* Znate li za neke tajne grobnice?
- Nije tajna da tajne grobnice postoje. „Čišćenjima“ i sahranjivanjima je prisustvovalo najviše pet ljudi. Istina je da postoje grobnice u Lisičjem potoku, na Adi cigalniji, na obalama i u vrbacima pored Save...
* Mnogi su streljani i bačeni u te jame i bez suđenja...
- To su laže i paralaže današnjih vlasti i četničkih potomaka. Jugoslavija je bila ozbiljna država za razliku od ove sad. Nismo mi bili Alibaba i 40 razbojnika. Posleratni sudovi su svima presuđivali po pravdi i po zaslugama. Suđeno je zločincima. Nevini su bili spokojni.
* Ima dokaza da je mnogima presuđeno i bez suda?
- Nije istina! Mali broj ljudi je platio glavom iz čiste odmazde ili zbog ličnih pobuda, ali smo kažnjavali sve koji su ljude likvidirali u svoje ime, i bez suda.
* Sigurno ih niste kažnjavali kao „izdajnike“?
- Nismo ih streljali. Gubili su posao, izbacivani su iz partije... Velika je Srbija, možda je negde neko i nevin stradao, da bi neko došao do njegove žene. Bio je rat.
* Imaju li pravo potomci žrtava na grobove svojih predaka?
- Neka ih traže, niko im to ne brani. Ali Dražu neće naći! Neće im poći za rukom da podignu spomenik na grobu tog malog čoveka, nikakvog vođe i gerilca Mihailovića.
* Zar ne mislite da treba da dođe do nacionalnog pomirenja partizana, četnika i potomaka?
- Ne mogu se miriti narodni heroji i izdajnici koji su sarađivali sa Hitlerom. Pomirenje potomaka će samo doći vremenom. Ali, ova država pokušava da baci pod noge celu antifašističku borbu i najsvetliju stranicu naše istorije. (P. VASILJEVIĆ)

MISIJA SA DRAŽOM
* BILI ste blizu donošenja odluka, znate li gde je sahranjen Draža?
- Ne znam, a i da znam, ne bih nikada nikome to rekao! Ja sam koordinirao iz Višegrada njegovo hapšenje, došao sam sa njim u Beograd, predao ga Slobodanu Peneziću Krcunu i tu je bio kraj moje misije.

* * * * *

REAGOVANJA I POLEMIKE

VOJISLAV KOŠTUNICA, PREDSEDNIK DSS
DA PAMTIMO ŽRTVE


Srpski narod je imao najveće žrtve u protekla dva veka na Balkanu, ubijan u raznim ratovima i pod znamenjem raznih ideologija. Na kraju 20. veka zahvaljujući medijskim manipulacijama i antisrpskoj propagandi, Srbi su od najveće žrtve pretvoreni u najveće ratne zločince. Zato je naš zadatak da se sa najvećom poštom odnosimo prema svakoj nevinoj žrtvi. Tako razumem i inicijativu „Novosti“ da se svaka žrtva popiše i dostojanstveno sahrani.
Da bismo kao narod na primeren način obeležili i trajno pamtili naše žrtve, veoma je važan predlog Fonda „Slobodan Jovanović“ da Srpska pravoslavna crkva na jednom sabornom i molitvenom mestu sakupi imena svih žrtava. U tom smislu vidim da je vredan trud i akcija „Novosti“.
Podsetiću da je država sa svoje strane pre nekoliko godina napravila prvi veliki i važan korak kada je donet Zakon o rehabilitaciji. Sada je na red došlo da država pruži punu podršku odluci Srpske pravoslavne crkve da se podigne saborno mesto svih srpskih žrtava.

BORIVOJE BOROVIĆ, ADVOKAT
ISTINA NIKAD NE KASNI


PODRŽAVAM akciju „Novosti“, jer utvrđivanjem istine o stradalima moraju da se bave i mediji, a ne samo istoričari. To je dobra ideja, jedini put za pomirenje i istinu o srpskom narodu.
Mislim da za otkrivanje istine nikad nije kasno. Da su slične akcije pokretane devedesetih godina, mnogi sukobi vezani za naše podneblje bi bili izbegnuti.

SREĆKO MIHAILOVIĆ, SOCIOLOG
SUKOB DVE ISTORIJE


NESPORNO je da istoriju pišu pobednici. Doskora smo imali jednu istoriju koju su pisali jedni pobednici. Odskora se javljaju poraženi u formi pobednika i onda oni pišu svoju istoriju. Sada imamo dve istorije, a u stvari ne znamo ni ko je pobedio u Drugom svetskom ratu.


MOMO ČOLAKOVIĆ (PUPS)
STAVIMO TAČKU


Treba staviti tačku na sve podele kojih je u prethodnom periodu bilo mnogo. Da bismo sve to prevazišli mora se saznati istina. Zato ja podržavam sve akcije, udruženja i institucije koje se bave utvrđivanjem istine. Samo tako će doći do pomirenja svih opcija i političkih partija, između kojih je postojao razdor u ovoj i prethodnim državama.

SRPSKA LIBERALNA STRANKA
U SUBOTU PETICIJA


Srpska liberalna stranka poziva sve Beograđane da u subotu u 10 časova ispred kafane „Ruski car“ podrže akciju svojim potpisom za promenu imena Zagrebačke ulice u Ulicu žrtava komunističkog terora.
Akciju Srpske liberalne stranke dosad su podržali mnogi javni, kulturni i politički radnici Srbije i Beograda.
 
Tajne jame
u centru Topole


dru-Odavde-izvodjeni-na-str.jpg


Odavde su izvođeni na streljanje

OBRAČUN sa ideološkim protivnicima nove komunističke vlasti u Topoli počeo je odmah posle oslobođenja 12. oktobra 1944. godine.
Tačan broj žrtava tek treba da se utvrdi, jer su mnogi likvidirani u Aranđelovcu, Kragujevcu i drugim gradovima, ali se procenjuje da su preki sudovi na smrt osudili najmanje 150-200 ljudi. Njihova tela su zatrpana u jamama u centru grada, u rovovima na Oplencu, u neznanim grobovima po okolnim selima, a priča se da su neki leševi bacani i u bunare.
Miladin Gavrilović, direktor Zadužbine kralja Petra Prvog na Oplencu, koji se bavi ovom temom, kaže da nema spora da su se pobednici posle Drugog svetskog rata svojski potrudili da uklone sve one za koje su i samo pomislili da mogu da im predstavljaju bilo kakvu smetnju.
- Bilo je previše ideološki ostrašćenih koji su svakog privedenog čoveka smatrali za zločinca. Među onima koji su pobijeni nalazili su se i ljudi koji su učinili zlodela, ali je stradao i veliki broj potpuno nedužnih.
Glavno stratište za likvidaciju „narodnih neprijatelja“ nalazilo se u samom centru varoši, u dvorištima iza ondašnje i sadašnje zgrade opštinske uprave, opštinskog suda i policije. U blizini je bila i zgrada Ozne, koja je pre dve godine srušena.
- Najveći broj je ubijen posle oslobođenja Topole, uglavnom do kraja 1944, ali i početkom 1945. godine. Nova vlast je tu imala svoje zatvore, gde su privedene ljude veoma kratko zadržavali. Tu su ih isleđivali, odmah su ih streljali i zakopavali na više lokacija iza opštine, suda i policije.
Čitav taj prostor dugo je, na čuđenje meštana, bio neizgrađen i neobeležen. Tek mnogo godina kasnije niklo je naselje - službeni objekti, stambene zgrade, zelena pijaca. Na vratima zatvora iz kojih su ljudi izvođeni na streljanje, još stoje gvozdene šipke.
- Grobnice su se nalazile sa desne strane današnje Ulice Mile Selje. Pričali su mi ljudi koji su radili na izgradnji kuća da su prilikom kopanja temelja nailazili na ljudske kosti, ali je sve to zataškavano, moralo je o zločinu da se ćuti.
Nisu sve komunističke žrtve ostale na glavnom stratištu. Miladin Gavrilović je bio u prilici da razgovara sa čovekom meštaninom, koji je lično učestvovao u prebacivanju nekih leševa na Oplenac, negde u proleće 1945. godine.
- Novim vlastima je stigla dojava da će Topolu da poseti međunarodna komisija Crvenog krsta, koja je saznala da se po Srbiji vrše masovna streljanja i gde su lokacije sa leševima pobijenih. Vlast je odmah dala nalog da se već u toku naredne noći otkopaju leševi na glavnom stratištu i prebace na manje vidljivo mesto.
Od jednog seljaka iz Topole, nekog Radojkovića, za taj transport su iznajmljena zaprežna kola sa kanatama. Na stratištu su otkopane plitke grobnice. U tri ture su leševe prenosili u još nezatrpane rovove koje su Nemci kopali oko Oplenca prethodne jeseni.
- Taj čovek mi je pričao da je bila neverovatno tamna noć, ali je njegova procena da je moglo da bude trideset-četrdeset ubijenih ljudi - kaže Gavrilović. - Leševi su već bili u poluraspadnutom stanju. Jedva su ih tovarili vilama i lopatama, dovozili do Oplenca i istovarivali u rovove u koje su ih zatrpali. Čovek se kune da u životu ništa strašnije od tih leševa nije video i od tada tim delom Oplenca nikada više nije mogao da prođe.
Rovovi sa leševima nalaze se na jugoistočnoj strani Oplenca. Svedok i učesnik događaja, koji se posle 63 godine jedva pribrao da ponovo dođe na ovo mesto, nije mogao baš precizno da odredi lokaciju, ali je označio prostor od nekih 100-150 metara kvadratnih.
Kola kojim su leševi prebačeni na Oplenac posle toga su dobro oprana i vraćena vlasniku. Taj seljak je posle nekoliko dana išao tim kolima da kosi travu. Mnogima je pričao da njegova stoka tu travu nije htela da jede.
- Taj prostor na Oplencu treba istražiti i otvoriti - smatra Gavrilović. - Jer, ako su neki sebi dozvolili da zbilja raspolažu tuđim životima, a raspolagali su i mrtvima, moramo da se suočimo sa tim događajima da se takve likvidacije ne bi ponovile.
Da bismo konačno znali šta se dešavalo posle Drugog svetskog rata, potrebno je da sva arhivska građa bude potpuno dostupna istraživačima, a ne kao što je sada slučaj, naglašava Gavrilović, da istraživač mora da zna više od onih koji rade u arhivu da bi naručio šta mu treba.
Osim toga, država Srbija i njene institucije treba da budu spremne da se suoče sa bolnom prošlošću, što za sada još nije slučaj. Primer je otvaranje jame na Oplencu, u koju je bilo bačeno 27 žrtava nemačkog streljanja.
- Pre tri godine, po nalogu Tužilaštva za ratne zločine, ekshumaciju je obavio Institut za sudsku medicinu VMA. Mi smo u devedeset odsto slučajeva utvrdili žrtve, direktni srodnici su dali krv za DNK, ali do sada ništa nije urađeno. Ako država nije spremna da se suoči sa nemačkim zločinom, kako će da to učini u slučaju komunističkog zločina. To konačno moramo da uradimo, da ne bismo takva pitanja ostavljali narednim generacijama - kaže Miladin Gavrilović.

DRAGAN JOVANOVIĆ, PREDSEDNIK OPŠTINE TOPOLA
DEDA STRELjAN ZBOG VLADIKE NIKOLAJA

PODRŽAVAM akciju „Večernjih novosti“ i Instituta za savremenu istoriju, jer je istina o komunističkim čistkama moralni dug prema ljudima koji su bez suda i krivice, ali zato što su bili na nekoj drugoj strani, brutalno ubijeni, a da ni njihovo ime sve ove decenije nije smelo da se pomene - kaže Dragan Jovanović, predsednik opštine Topola.
- Očekujemo da država što pre formira komisiju koja će da pronađe sve tajne grobnice. Te jame treba otvoriti
i žrtve identifikovati. Konačno ih treba dostojno sahraniti i ta mesta obeležiti.
Mi ćemo tražiti da se otvore rovovi na Oplencu. Što se tiče stratišta u centru grada, kopanje je danas nemoguće, jer su komunisti nad kostima podigli naselje.
U čistkama posle Drugog svetskog rata ubijen je i deda Dragana Jovanovića, sveštenik Aleksije Jovanović Blaznavac iz sela Blaznava.
- Deda je u Prvom svetskom ratu ispovedao prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića na Solunskom frontu, bio je odlikovan od kralja Aleksandra, imao je i tabakeru sa kraljevom posvetom. Ali, njegov najveći greh je bio što je posetio vladiku Velimira Nikolajevića u zatvoru u Dahau. Da bi tamo mogao da ode, od Nemačke je dobio
dozvolu, tzv. ausvajs. To nisu mogli da mu oproste i zato su ga ubili - kaže unuk.

O GENERALU DRAGOLJUBU MIHAILOVIĆU
NAJOPASNIJI NEVIDLJIVI KONCI

MILADIN Gavrilović je član državne komisije za utvrđivanje činjenica u vezi sa streljanjem i lokacijom groba generala Dragoljuba Mihailovića.
- Država se dosta korektno ponela, međutim, nedovoljna je saradnja drugih organa. Dozvoljen je pristup svuda, ali daju na uvid samo ono što tražiš, tako da mora da se tumara po mraku. Ali, svi članovi komisije, sa Slobodanom Radovanovićem, republičkim javnim tužiocem na čelu, odlučni su i uporni da nećemo prestati sa radom dok se posao ne završi.
Gavrilović otkriva da značajnih pomaka ima, ali se do istine još nije došlo. On je optimista, ali ne gaji iluziju da će sve biti lako i brzo.
- Najopasniji su nevidljivi konci koje neki povlače tamo negde iza nas, koji su svojevremeno bili uticajni, a uticajni su i danas. Najveći broj njih ćuti o desetinama hiljada zločina, zato što su bili učesnici i povezani sa tim zločinima.
Z. GOLUBOVIĆ
* * * * * *

DRAGAN HADŽIĆ, milanovčanin, živi svedok komunističkih zločina u takovskom kraju, poseduje i originalne spise sa imenima ubijenih
 
NA VAŠAR VODILI PREŽIVELE
DRAGAN Hadžić iz Gornjeg Milanovca živi je svedok komunističkih zločina u Takovskom okrugu. Kao nekadašnji partizan i čuvar zatočenih „neprijatelja države“, Hadžić ne samo da je prisustvovao masovnim streljanjima, već je i jedan od retkih ljudi, koji danas poseduje originalne i pečatirane spise sa imenima ubijenih.
- Samo prvog dana posle rata, partizani su u Milanovcu streljali 46 ljudi. Spiskove koje imam jasno pokazuju da su komunističke vlasti pred kraj 1944. i 1945. godine u Takovskom okrugu ubile 622 čoveka. Naravno, spiskovi nisu kompletni. Primera radi, streljani su i mnogi moji rođaci, čijih imena ovde nema - otkriva 83-godišnji Hadžić za „Novosti“.
Naš sagovornik potiče iz stare i ugledne milanovačke porodice i kao takav 1943. godine priključio se četničkoj brigadi. Jednom prilikom, zarobljen je od strane partizana iz takovskog kraja.
- Znali su ko sam i nisu me ubili. Umesto toga su nekoliko momaka iz uglednih porodica, među kojima sam bio i ja, vodili po vašarima i pokazivali narodu, kako smo, eto, i mi pristupili partizanima. U pitanju je bila obična propaganda. Jednom prilikom sam pobegao, ali su mi javili da će mi zatvoriti celu porodicu, ukoliko se ne vratim - objašnjava Hadžić.
Kao 18-godišnji mladić, Dragan je postao čuvar „neprijatelja države“, odnosno „uhapšenih“ ljudi, koje su partizani odredili za likvidaciju.
- Nije tu bilo nikakve presude. Ubijali su i đake, domaćice, koje su proglasili špijunima, ljude koji apsolutno nikakve veze nisu imali sa ratom. Masovna grobnica se nalazi odmah pored groblja Brdo mira u Milanovcu. Porodice su posle dolazile noću da kopaju i traže svoje najbliže, pa su neko vreme partizani organizovali straže. Na tom mestu danas se nalazi borova šuma, koju su posle zločina komunisti zasadili.
Hadžić otkriva da su komunisti u Milanovcu svakog dana streljali od troje do desetoro ljudi.
- Uglavnom su bila organizovana dva streljanja dnevno, rano ujutro i kasno uveče. Imena ljudi, zajedno sa pečatom nalaze se na originalnim dokumentima koje i danas čuvam. Slični spisi su uništavani svuda po Srbiji. Jednostavno, želeli su da sakriju sve tragove svojih zločina.

SPASAVAO ČETNIKE
DRAGAN Hadžić otkriva i da su 1946. godine, u akciji hvatanja četničkih brigada, komunisti ubili 47 ljudi.
- U akciji hvatanja sam i ja učestvovao, ali sam se trudio da pre svih stignem do odbeglih četnika, jer ako bi ih prvi pronašli neki ostrašćeni partizani ubili bi ih na licu mesta. Ovako, mnoge sam ubedio da pođu za mnom, formirao sam grupe sa zatvorenicima i sačuvao im glave na ramenima. Sudili su im, slali na robiju, ali su makar ostali živi - priseća se Hadžić.

A. PALIĆ

* * * * ** *

REAGOVANJA I POLEMIKE
PREDRAG EJDUS, glumac:
SRUŠITI ZAVERU ĆUTANJA

IZVANREDNA inicijativa „Večernjih novosti“ koja sa sobom nosi i mnogo zamki, dilema i pitanja. Krajnji je trenutak da se te sve zakopane tajne istraže i koliko je to moguće da se stave na svetlost dana.
Opasno je da se ova tema koristi za dnevno političke potrebe kako bi se stvorile nove još dublje podele. Bojim se da će mnogi u ovome videti političku šansu za sebe i da im je do toga stalo više nego do upokojenja žrtava i ospokojenja njihovih potomaka.
Teško će se utvrditi tačan broj likvidiranih i pobrojati sva stratišta i tajne grobnice ali je dragocen vaš pokušaj da se sa žrtava sruši taj zid ćutanja.
Mnogo puta smo u istoriji zatrpavali istinu o stradalnicima. Primer je i Staro sajmište pored koga smo prolazili više od 50 godina, ne obraćajući pažnju da su na tom mestu pogubljeni mnogi ljudi u logoru.

MILORAD BATA MIHAILOVIĆ, slikar
GREH PROTIV NARODA

BIO bi greh da se to pitanje zapostavi, obesmisle razlozi i grobovi ne obeleže. Jer, ubijeni su ljudi koji pripadaju jednom narodu. Na taj način je i narod bio ubijan zajedno s njima.
Nikad narod nije sam izmislio svoja politička mišljenja, nego moćniji od njega, oni koji vladaju, koji su ga terali da izabere put. Voleo sam da idem u narod i, koliko ga poznajem, ako počneš da ga mučiš politikom, samo ga zbunjuješ.
Greh je da ne ostavimo trag svojim mrtvima. Jer, naši mrtvi nikada nisu bili protiv naroda.

VENCESLAV GLIŠIĆ, istoričar
TEMELJNO DOĆI DO ISTINE

CENIM napore „Večernjih novosti“ da dođu do pune istine o žrtvama, ali istovremeno zameram mladim istoričarima što se temeljnije, ozbiljnije, studioznije ne bave tom temom.
Vaš zadatak nije da utvrdite naučnu istinu već da iznesete temu na raspravu i to radite uspešno. Ali, istoričari moraju da da daju dokumentovanu nadogradnju da potpuno istraže to pitanje.
Suština je da se popišu imena žrtava i tako da se dođe do tačnog broja, a ne da se licitira sa hiljadama i desetinama hiljada likvidiranih. Osim u Beogradu, svugde po Srbiji se radi o stotinama i desetinama streljanih, a ne o hiljadama.
Savetujem mlade istoričare i da sa dozom istraživačke skepse uzimaju iskaze svedoka i da uvek saslušaju više strana i pozovu se na više arhivskih dokumenata. To je rovovski i važan posao koji ne trpi i ne zaslužuje improvizaciju.

RADOSLAV STOJANOVIĆ, profesor međunarodnog prava
DA SE NE PONOVI

VAŠA inicijativa ide u prilog nečemu sa čim sam počeo karijeru u Demokratskoj stranci početkom devedesetih godina. U mom prvom govoru istakao sam da naša misija mora da bude posvećena i nacionalnom pomirenju jer se građanski rat od pre šest decenija ne može drugačije završiti.
Istina o tom građanskom ratu je preduslov da bi društvo moglo normalno da nastavi da živi. Kad se završe međunarodni ratovi, vojske se povuku svaka u svoju zemlju, a kad se završe građanski ratovi komšije ostaju da žive zajedno.
Objavljivanje svih činjenica iz tog vremena je dobro jer je nužno da se otkrije sve što je proizvelo građanski rat i sva zla do kojih je taj rat doveo. Da se ne bi više nikada tako nešto ponovilo.
 
Rudnik gubilište skriva

dr-Prokuplje-profesor-Basic.jpg


Profesor Bašić pokazuje najveće stratište u Toplici

NA stratištima oko prokupačkog brda Hisar i duž reke Toplice, od oslobođenja Prokuplja, 3. oktobra 1944, pa do ranog proleća 1945. godine, po podacima Istorijskog arhiva, u ovom gradu streljano je 213 ljudi iz sadašnjih opština Topličkog okruga.
Broj likvidiranih posle oslobođenja, međutim, po tvrdnjama ovdašnjih istoričara, dvostruko je veći jer je, kako navode, još najmanje dve stotine ljudi likvidirano bez ikakvih oznaka i zabeležaka. Pogubljenja su bila učestala prvih meseci po oslobođenju, kada je uspostavljena nova vlast. Presuđivali su redovni i preki sudovi, a bilo je i likvidacija bez suđenja.
- Na osnovu Arhivske građe tadašnjeg Okružnog narodnog odbora, posle oslobođenja streljano je više od dve stotine ljudi. Ovim, doduše nepotpunim podacima obuhvaćeni su tadašnji prokupački, kosanički, jastrebački i dobrički srez - kaže Dragan Lekić, direktor prokupačkog Istorijskog arhiva.
Jedan od najupućenijih topličkih istoričara, profesor Zoran Bašić (79) naglašava da je na području Toplice zabeleženo više lokacija na kojima su vršene egzekucije.
- Najveći broj likvidacija obavljen je nadomak sadašnjeg prokupačkog Novog groblja u podnožju brda Hisar. Tu se nalaze svojevrsna rudarska okna iz kojih su Nemci prethodno vadili kamen zvani liskun za potrebe vojne industrije. Ljudi koji su prethodno proglašeni za "narodne neprijatelje" iz okolnih srezova dovođeni su i tu pogubljeni. Neki su streljani odmah, dok su neki, ukoliko im je pripisivan teži "greh", najpre mučeni. Bilo je slučava da su ih čekićima tukli po glavi, a potom ih onako polumrtve streljali - svedoči profesor Bašić.
On napominje i da su žrtve na stratište odvođene u večernjim satima, a da je njihova tela rodbina preuzimala sutradan ujutru i sahranjivala ih na lokalnim grobljima.
- Osim takozvanih rupa iznad sadašnjeg gradskog novog groblja, tada najvećeg gubilišta u prokupačkoj opštini, "izdajnici" su likvidirni i u Kusom potoku, nadomak današnjeg naselja Carina, potom u selu Rastovnica, dok je bilo i slučajeva davljenja u reci Toplici - ističe profesor Bašić.
Nepodobni su, kaže on, prethodno privođeni u podrume nekoliko kuća u gradu ali i u zgradu sadašnjeg zatvora. Bilo je slučajeva da su uhapšeni na putu do gubilišta u poznoj jeseni, polivani ledenom vodom, a potom promrzli odvođeni na streljanje.
- Od svih tadašnjih srezova u Toplici najviše je pogubljeno pripadnika četničkog pokreta, nedićevaca i pripadnika odreda Koste Pećanca čije je najveće uporište bilo u Kuršumliji, odakle je i rodom. Svi pripadnici njegovog pokreta odvođeni su bez suđenja uglavnom iza Hisara i ubijani - ističe Darko Žarić, kustos, istoričar Narodnog muzeja "Toplica" iz Prokuplja.
Kao posebno tragičan, prokupački istoričari navode slučaj porodice Svetislava Markovića, uglednog trgovca koji je pogubljen zbog navodne saradnje sa neprijateljem.
On je, ističu, uhapšen u dvoruštu svoje kuće gde je isprebijan, a potom odveden na pogubljenje ispod "Hisara". Tragično je to što su njemu tokom rata poginula i dva sina, jedan tokom bombardovanja, dok su "dugog komunisti likvidirali negde u Bosni".
- Ta sećanja su mi veoma bolna. Bila sam dete, ali me je tragedija braće i oca pratila čitavog života. Sećam se očevog odvođenja koje je bilo strašno - jedine su reči o tragediji porodice koje je izrekla Nadežda Marković (78), Svetislavova kćerka, tvrdeći da njen otac i braća nisu zaslužili takvu sudbinu....
Darko Žarić, kustos istoričar prokupačkog Narodnog muzeja, navodi i da je na stratištu ispod "Hisara" pogubljen i ugledni Prokupčanin Žika Kamparelić, koji je pogubljen samo zato što mu je brat Aleksandar, takođe streljan 1941. godine, bio policijski pisar.
- Zbog tog "greha" sina, streljana je i njihova majka Katarina Kamparelić, odmah po oslobođenju. Nesrećna žena ubijena je u Maloj Plani - kaže Žarić.

ZORAN VUČKOVIĆ, PREDSEDNIK OPŠTINE KURŠUMLIJA:
ODMAZDE BEZ SUĐENJA

- LIKVIDACIJE koje je tadašnji komunistički režim po oslobođenju vršio nad navodnim neprijateljima naroda, bile su u stvari odmazde prema pravim rodoljubima i domaćinima, barem kada je u pitanju naša opština. Sve te egzekucije izvođene su bez ikakvih tragova tako da, nažalost, ni posle toliko godina na području naše opštine ne postoji nijedno obeležje nedužno nastradalim licima kojih je, po rečima strijih i upućenijih, bilo više od stotinu - ističe Zoran Vučković, predsednik opštine Kuršumlija, navodeći da su i imena tadašnjih egzekutora dobro prikrivana.

PRESUDE

- ZA srezove koji sada obuhvataju prokupačku i kuršumlijsku opštinu, kao i opštine Blace i Žitorađa u Topličkom okrugu, presude "neprijateljima naroda" donosilo je veće vojnog suda Niša, vojne oblasti Topličkog područja.
Svi pogubljeni bili su proglašeni za narodne neprijatelje, i, nikada nije napravljena jasna razlika između onih sa navodnim političkim i drugim krivicama. Jer iako je jedan broj njih pogubljen zbog saradnje sa neprijateljem, među likvidiranima je bilo trgovaca i zanatlija, ali i aktivnih učesnika iz četničkih redova koji su se borili protiv komunista - kaže direktor Lekić naglašavajući da je gotovo identičan broj osoba likvidiran po takozvanom kratkom postupku - bez ikakvog suđenja.

SOLUNCU PRESUDILA SLOBODA

BlagojE Krušić, junak iz Toplice, od 1912. godine do početka Prvog svetskog rata, bio je na službi u Prištini kao titularni kaplar. Sa "Gvozdenim pukom" prošao ceo ratni put. U Prvom Balkanskom ratu protiv Turaka ranjen je u rame 1912, godine, u Drugom balkanskom ratu 1913. godine protiv Bugara ranjen je u ruku.
- Učesnik je u bitkama Prvog svetskog rata na Ceru, Drini, Kolubari, Kosmaju, kod Prizrena, Prikopeje, na Solunskom frontu, Kajmakčalanu. U ratu sa Austrijancima 1914. godine ranjen je u nogu - podaci su koje iznosi Darko Žarić o Krušiću, koji sa svojom jedinicom odstupa kroz Albaniju. Sa Krfa, 1916. godine odlazi na Solunski front. Na Crnoj reci u bici ranjen je u kuk, a posle samo mesec dana na čuvenoj koti 1212 - u glavu.
Ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima odlikovan je za podvige na položaju na Solunskom frontu, kada je šestog oktobra 1916. godine sa svojom desetinom uleteo u neprijateljski rov, oteo mitraljez i lično iz pištolja ubio bugarskog oficira. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević u prisustvu vojvode Živojina Mišića sa svojih grudi je skinuo Karađorđevu zvezdu sa mačevima i dao je Blagoju Krušiću, a francuski general Giome uručio mu vojnu medalju "militer". Odlikoovan je zlatnom i srebrnom medaljom za hrabrost i ruskim ordenom svetog orla.
U Nišu je kao penzioner dočekao Drugi rat. Prema njemu je nemačka okupaciona vojska imala poštovanje, zbog čega ga nisu hapsili.
- To je bio veliki greh kod nove komunističke vlasti koja mu 1945. godine "zalepila" etiketu domaćeg izdajnika. Bez suđenja, Krušić je pogubljen odmah po oslobođenju u rejonu Gornje Toplice. Ni danas ne znamo gde mu je grob, zakopan je pored puta ili negde u šumi, bez obeležja - ističe Darko Žarić.
Prema podacima kojima raspolaže Odsek unutrašnjih poslova pri Gradskom narodnom odboru Niša od 12. 11. 1946. godine, kaže se da je "Blagoje Krušić streljan od strane NOP-a kao pripadnik i agent organizacije Draže Mihailovića".
Posle skoro šest i po decenija, na zahtev Željka Zirojevića iz Novog Beograda, Okružni sud u Nišu, kojim je predsedavao sudija Novica Stefanović, rehabilitovao je posmrtno ovog junaka.

Dragana ZEČEVIĆ
*******
 

Back
Top