Злодела власти после Другог светског рата

Rehabilitacija: Unuci skidaju ljagu
E. V. N. | 07. februar 2011. 21:22 |

U Vojvodini zahteve za odbranu časti podnose potomci četnika, ali i partizana. Novosadski Viši sud rehabilitovao 99 ljudi, još toliko ih ”čeka” pravdu

PROŠLE nedelje, tačnije 28. januara, Viši sud u Novom Sadu rehabilitovao je Dušana Gojkovića iz sela Gornja Trepča, člana predratne Narodne radikalne stranke, i dedu po ocu bivšeg gradonačelnika Novog Sada Maje Gojković.

- Naravno da je, kao radikal, deda bio za kralja i otadžbinu. Učestvovao je u operaciji spasavanja 500 američkih pilota. Seljaci su ih krili po kućama i prebacivali iz jednog sela u drugo. Kada je, posle rata, zabranjen rad drugim strankama, 1945. godine, deda je osuđen na 15 godina zatvora i oduzimanje građanskih prava - kaže za ”Novosti” Maja Gojković, član predsedništva Ujedinjenih regiona Srbije.

U presudi je pisalo da je osuđen kao pristalica pokreta Draže Mihailovića i zato što je pomagao u sakrivanju žena iz svog sela, supruga progonjenih antikomunista i političkih osuđenika.

Dušan Gojković je odslužio 10 godina u kaznioni u Nišu. Tamo je upoznao još jednog političkog zatvorenika - Radmila Novakovića.

- Moj otac Mita, kada je završio fakultet, kao neko sa žigom da je sin državnog neprijatelja, nije mogao da gradi pravničku karijeru u svom kraju i preselio se u Novi Sad. Iz istih razloga u Novom Sadu se obreo i Oliver, sin Radmila Novakovića. Otac i Oliver su se slučajno upoznali i toliko zbližili, da su se na kraju okumili - kaže Maja Gojković.

Ona je, čak, otkrila potresnu prepisku između svog dede i njegovog zatvorskog prijatelja Radmila, u kojoj se obojica čude toj igri sudbine koja je na kraju, ne samo spojila njihove sinove, već i dovela do kumstva!

Dušan je davno umro u svom selu Gornja Trepča, a njegova Maja je, sledeći tradiciju, pošla dedinim stopama i ušla u politiku. Posle svega, kako kaže, porodica je presrećna jer je pravda zadovoljena.

Osim zahteva za rehabilitaciju Dušana Gojkovića, novosadski Viši sud primio je za poslednjih pet godina 183 zahteva i rehabilitovao 99 ljudi. Među njima je najpoznatiji Toma Maksimović, komesar za izbeglice u Nedićevoj vladi, sa čijeg je imena skinuta ljaga 2009.

Posleratna komunistička vlast proglasila ga je narodnim neprijateljem, oduzevši mu sva građanska prava, a Vojni sud ga je osudio na četiri godine zatvora. Nepravda je ispravljena zahvaljujući upornosti Milovana Vujovića, penzionisanog profesora iz Novog Sada, odlučnog da vaskrsne istinu o čoveku koji je zbrinuo više od četiri miliona izbeglica i preseljenika iz raznih okupacionih zona tokom Drugog svetskog rata.

Prema rečima portparola i sudije Višeg suda u Novom Sadu Svetlane Tomić-Jokić, do sada su odbijena samo tri zahteva. Među njima, krajem jula 2008. godine, i zahtev Lazara Dragina (81) sa Floride. Sud je našao ”da ne postoji ni indicija, a ni dokazi da su odluke čija se ništavost traži, bile političke ili ideološki motivisane”.

Ali je zato satisfakciju dobila porodica Turk iz Bačke Palanke, koja je više od pet decenija čekala da se sa imena Franca Turka skine etiketa ”politički osuđenik”, koju je nosio do smrti 1997. Njegovi potomci, sin Viktor i kćerka Jožefa, ne kriju da im je žao što otac nije doživeo taj trenutak.

Franc je kao aktivno vojno lice, potporučnik JNA u Požarevcu, uhapšen 19. februara 1951. godine, na svoj 24. rođendan, samo nekoliko dana posle venčanja sa suprugom Slavkom. Odveden je pod sumnjom da je pristalica Informbiroa. Pred kolegama je navodno govorio da Jugoslavija ne može protiv SSSR, jer je velika sila i da Amerika pomaže FNRJ samo da bi je pridobila za rat protiv Sovjetskog Saveza.

Posle nepuna dva meseca provedena u pritvoru, izveden je pred Vojni sud u Beogradu, koji ga je proglasio krivim. Dobio je šest godina zatvora i gubitak građanskih prava dve godine. Odveden je na Goli otok, pa u zatvor ”Sveti Grgur”, a onda u Bileću. Amnestiran je dve i po godine kasnije.

O poniženjima i životu po izlasku iz zatvora, Franc nije govorio. Deca su o očevim strahotama saznala tek nekoliko godina pred njegovu smrt, kada im je pokazao svoje pedantne beleške, a mnogo toga i ispričao. Svaki put bi završio u pritvoru kada bi Tito dolazio u Vojnu ustanovu Karađorđevo. A posete su bile česte...

Morao je da pohađa večernju školu i radi najteže fizičke poslove da prehrani porodicu. Supruga Slavka je, pošto su ga odveli na Goli otok, ne želeći da se razvede, otišla u Ameriku, gde je rođena. Kada je Franc amnestiran i ona se vratila.

Među stradalima, pa rehabilitovanima, nalazi se i porodica Dujin iz Novog Bečeja, čiji se salaš u obližnjem selu Kumane izuzetno dopao posleratnoj vlasti. Nameravali su da ga pretvore u zadružnu ekonomiju. Vlasniku Joci Dujinu je u zamenu ponuđen drugi, ali se on usprotivio. Ubrzo su, sada pokojni, Joca Dujin, njegov sin Živojin i snaha Milena izvedeni pred sud i osuđeni iz političkih razloga. Oduzeta su im građanska prava i konfiskovana imovina. Ostali su i bez salaša.

Teodor Dujin, sin Živojina i Milene, odluku Okružnog suda u Novom Sadu o njihovoj rehabilitaciji posle gotovo šest decenija, doživeo je kao moralnu satisfakciju:

- Još se živo sećam svega što je prethodilo hapšenju roditelja i dede. Proglašeni su krivim zato što nisu ispunili obaveze u pšenici te 1949. godine.

Porodica Dujin je živela u Novom Bečeju, tadašnjem, Vološinovu, i imali su kuću, salaš i 90 katastarskih jutara zemlje u Kumanu. Bavili su se poljoprivredom, a na osnovu zaduženja bili su obavezni da državi isporuče tržišni višak pšenice od 12.354 kilograma. Dali su oko četiri hiljade kilograma manje, i prema presudi Sreskog suda u Zrenjaninu iz 1949. godine, oštetili žitni fond i državnu privredu. Zbog privredne sabotaže, Joca Dujin i njegova snaha Milena kažnjeni su uslovnim zatvorskim kaznama na godinu, odnosno godinu i po dana zatvora, a sporednom kaznom, konfiskovana im je celokupna imovina u korist države FNRJ. Porodica je iseljena iz kuće i salaša, a zemlja je preneta u Fond opštenarodne imovine.

- Sećam se dobro tog dana, kada su dedu i mene predstavnici vlasti zaustavili na putu prema salašu i predložili mu da im ustupi svoj salaš za drugi, prethodno oduzet nekom čoveku - priča Teodor. - Zemlja koju su mu nudili bila je gora i nije je prihvatio. Već na jesen smo isterani, a salaš je oduzet. Baka i deda su otišli kod kćerke, moja majka kod brata, a tata Živojin je već bio u zatvoru.

Salaš porodice Dujin i danas postoji i jedan je od retkih koji nije srušen.

NOVČANE NADOKNADE ZA OŠTEĆENE

DO sada jedini Zakon o rehabilitaciji, iz vremena Koštuničine vlade, nije podrazumevao jednu bitnu stavku - nadoknadu za sve oštećene. Te greške trebalo bi da ispravi novi zakon, čija je radna verzija gotova i uskoro će se naći pred srpskom vladom, a ubrzo i pred parlamentom. Po ovom zakonu, rehabilitovani će imati pravo na poseban penzijski staž, mesečnu naknadu (poseban dodatak) u iznosu polovine prosečne plate u Srbiji, zdravstvenu zaštitu i zdravstveno osiguranje, pravo na povraćaj konfiskovane imovine, tj. pravo na obeštećenje, kao i pravo na naknadu za materijalnu i nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova. Zahtevi će se po stupanju zakona na snagu predavati posebnoj komisiji za obeštećenje, koja će tek biti formirana. Rehabilitovanima će se, takođe, priznati vreme provedeno u zatvoru kao poseban penzijski staž u dvostrukom trajanju.

BROJKE


* Podneto 2.800 zahteva za rehabilitaciju
* Dosad rešeno 80 odsto slučajeva
* Od 1945. do 1987. osuđeno 118.000 ljudi
* Pronađeno 190 tajnih grobnica
 
Rehabilitacija: Presuda koja uzdiže čelo
E. V. N. | 08. februar 2011. 20:50 |

Najviše nekadašnjih ”narodnih neprijatelja”, pored beogradskog, do sada rehabilitovao šabački sud – 130. Čast vraćena i ”četnicima” osuđenim osamdesetih. Potomci ne odustaju od borbe za povraćaj imovine

NE računajući Beograd, Šabac prednjači po broju rehabilitovanih ”narodnih neprijatelja” posle Drugog svetskog rata. Pred Višim sudom u ovom gradu, od početka primene Zakona o rehabilitaciji 2006. godine, doneto je rekordnih 130 rešenja.

Time su najviđenije građanske porodice i zvanično dobile satisfakciju za nepravedno lišavanje časti i ugleda, pa i surove likvidacije svojih predaka. Većina uglednih Šapčana, posle porodičnih tragedija posle rata, napustila je rodni grad. Među malobrojnima koji su čvrsto odlučili da ostanu su sestre bliznakinje - Valentina Lovrin-Jevtić i Danijela Lovrin-Gavrilović.

Njihovom dedi po majci oduzeta je imovina, dok je deda po ocu nepodobnost platio glavom!

- Volela bih da se danas ponosimo svojim dedama, zato što su nas naučili lepim stvarima i pružili nam ljubav. Ali, nažalost, to nije tako - počinje priču minut starija Valentina, danas direktorka JP za upravljanje građevinskim zemljištem, i nastavlja:

- Nana Pepa nije htela da napusti Šabac i ode u Sloveniju kod brata. Othranila je sama oca i tetku u kućerku u Pop Lukinoj ulici, i čuvala nas dve.

Valentinin i Danijelin deda, Slovenac Josip - Joza Lovrin, kako su ga prijatelji zvali, kraj Drugog svetskog rata dočekao je kao žandarmerijski narednik sa činom vodnika. Prilikom povlačenja Nemaca nije se osećao krivim, pa je odbio preporuke prijatelja da se povuče sa okupatorom. Ulazak partizana u Šabac, 23. oktobra 1944, sa grupom kolega dočekao je neutrališući mine oko klanice, a kada je završio posao, otišao je u stanicu da preda oružje. Dok se vraćao kući, pred njega je stao pripadnik Ozne sa automatom i odveo ga u zatvor. Streljan je na Đurđic (16. novembra) te godine. Telo nikada nije sahranjeno, jer je kao više hiljada bezgrobnika, završilo u talasima Save.

- Nana i tata Valentin, ili Bata, kako ga u gradu zovu, znao je sve ove duge decenije šta se zapravo dogodilo. Pričao mi je da je kao petogodišnji dečak, na početku mosta, dugo čekao oca da se vrati. Posle završenih studija, radni vek je proveo u najuglednijim šabačkim firmama, ali nikad kao prvi, jer su za to bile potrebne preporuke - kaže Danijela Lovrin, poslanik DS u Skupštini Srbije.

Dok je čitano Rešenje o rehabilitaciji dede Joze, na Danijelino zaprepašćenje, otac je prolio reku suza i nije mogao da prestane sve dok poslednji redak nije pročitan. Još više se začudila jer za sve godine koje je provela kraj oca od njega nije čula nijednu reč mržnje prema bilo kome, niti želju za osvetom:

- A drugi deda, Jovan, bio je bogati opančar, koji je ostao bez 60 odsto imovine jer je obuću prodavao Nemcima. Imao je filozofiju da se sve nekako mora vratiti. Govorio je da nama ne mogu da oduzmu onoliko koliko mi možemo da zaradimo. Tako je i bilo. Uvek se znalo ko su deda Jovina deca. Najbolje obučeni, najbolja hrana. Ali, majka mi je pričala da kad u školu ode sa belim mašnicama, deca joj raspletu kike jer mašne nisu crvene!

Sestre Lovrin, kako ih u Šapcu svi poznaju, podnele su zahtev za vraćanje oduzete imovine dedi Jovanu Jurišiću. Kažu da bi volele da se zakon donese i primeni dok su još svi na okupu, jer to bi bila satisfakcija njihovoj majci. Među oduzetim nepokretnostima su kuća pored muzičke škole u Masarikovoj ulici i više lokala u strogom centru Šapca.

Inače, obe sestre su i same majke, što znači da u Šapcu stasava već četvrta generacija žrtava komunističkog terora!

Slična situacija je i u Čačku, gde je za pet godina Višem sudu podneto 103 zahteva za rehabilitaciju. Prema rečima v. d. predsednika suda Ace Vučićevića, do sada je doneto 72 rešenja, nerešeno je 17, a odbijena su samo dva zahteva.

- Ljudi su najčešće osuđivani ili čak streljani bez presude zbog pripadnosti ili saradnje sa četničkim pokretom, a nešto kasnije i zbog saradnje sa Informbiroom - rekao nam je sudija Vučićević. - Najdrastičnije su, naravno, smrtne presude organa novih vlasti. U ovim slučajevima u istom danu donosila se presuda i izvršavalo streljanje.

Tako je na Borčevom stadionu, nedaleko od Morave 1944. u jednom danu streljano dvadesetak ljudi bez ikakve odluke suda. O tome je ostao i pisani trag.

- Postoje i slučajevi kada se sudske odluke koje propisuju zatvorsku kaznu za osuđenika po hitnom postupku preimenuju od viših organa u smrtnu kaznu. Istog dana je obavljeno i streljanje - kaže Vučićević. - Zahteve za rehabilitaciju podnose ili same žrtve progona ili potomci.

Čačanski penzioner Milija Maksimović (78), iz Konjevića, pre godinu dana dočekao je rehabilitaciju svog oca Davida, koga je 19. januara 1945. streljala Ozna, bez prethodnog sudskog postupka i bilo kakve odluke. Veće sudija Višeg suda u Čačku utvrdilo je da je David bio žrtva političkog i ideološkog nasilja.

- Otac se početkom rata priključio četničkom pokretu i učestvovao u oslobođenju Čačka 1941. godine, kada je jedini put nosio pušku i borio se - kaže Milija. - Bio je okrivljen da je posleratnog generala Rajka Tanaskovića, koga su 1941. zarobili četnici, pljunuo u lice, iako to nije učinio. Posle oslobođenja Čačka od Nemaca, krajem 1944. godine, moj otac je po nalogu Tanaskovića uhapšen, pa je iz čačanskog zatvora odveden na stratište kraj Morave, gde je streljan. Na ovom mestu za svake zadušnice palim sveću.

Pred Višim sudom u ovom gradu rehabilitovano je i četvoro Čačana, koji su početkom osamdesetih godina prošlog veka označeni kao grupa disidenata, koja želi da ”protivustavnim putem svrgne organe društvenog samoupravljanja, razbije bratstvo i jedinstvo i obori vlast radničke klase i radnih ljudi”. Isti sud je u martu 1980. osudio Dragicu Milovanović, Ninoslava Pešića, Vladimira Stegnjajića i Miloša Paunovića za krivično delo udruživanja radi neprijateljske delatnosti, pod kojim se, između ostalog, podrazumevalo i stvaranje pročetničke grupe. Neki od njih dobili su zatvorske kazne i do devet godina. Na teret im se stavljalo da su pisali pesme neprijateljske sadržine, organizovali izradu kokardi i slikali se sa četničkim simbolima.

Ovakvih i sličnih potresnih sudbina Čačana bilo je na stotine. Posle rehabilitacije, njihovi potomci, danas, kako kažu, konačno mogu da šetaju gradom podignute glave.

SUTRA: Među 51 rehabilitovanim u Nišu i Dragiša Cvetković. Pravdu dočekali i naslednici Stanislava Josifovića, komesara Aćimovićeve Vlade

PREBUKIRANI SUDOVI


VIŠI sud u Šapcu jedno vreme je bio prebukiran zahtevima za rehabilitacijom. Ovaj sud je na samom početku, u 2006. godini, doneo čak 54 rešenja o rehabilitaciji. Lane ih je bilo tri. Najviše pažnje izazvala je rehabilitacija žandara iz Bele Crkve Bogdana Lončara i Milenka Brakovića, koje su na Ivanjdan, 7. jula 1941. godine, na vašaru, ubili Žikica Jovanović Španac i Cvetin Soldatović, a događaj je kasnije proglašen Danom ustanka Srbije.

UVREDA TITA JEDNO


od najbizarnijih dela zbog kojeg je Svetolik Urošević (68) iz Gornje Trepče 1979. osuđen na pet meseci zatvora, bilo je to što je ovaj čovek, kako se navodi u tadašnjoj presudi, ”izložio poruzi predsednika Republike Josipa Broza Tita”. On je, naime, tokom 1976. i 1977. godine, u više navrata, u službenom automobilu, u vreme putovanja, govorio da je Tito špijun Kominterne, da je izlapeo i da više nije sposoban da rukovodi zemljom.

http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:318470-Rehabilitacija-Presuda-koja-uzdize-celo
 
Rehabilitacija: Čast vrate, imovina ostane

E. V. N. | 09. februar 2011

U Nišu podneta 83 zahteva za ispravljanje istorijskih nepravdi, rehabilitovana 51 osoba. Pravdu dočekali Dragiša Cvetković i naslednici Stanislava Josifovića, komesara Aćimovićeve vlade

MOGU da oprostim, ali ne mogu da zaboravim. Ovakvu konstataciju napisao je penzionisani profesor matematike Krum Tasev (86) iz Niša, u zahtevu za rehabilitaciju podnetom pre nekoliko godina niškom Okružnom sudu, sa namerom da i zvanično očisti svoju biografiju i sudski dosije.

Tasev je davne 1948. bio poverenik za prosvetu u tadašnjem Caribrodu (današnjem Dimitrovgradu). Na partijskoj konferenciji je, kako kaže, samo blago kritikovao nepravedni otkup žita i nacionalizaciju. Usledila je brza i efikasna administrativna mera - društveno-koristan rad na Golom otoku, sve do početka 1953.

- Šta bi se desilo da sam bio oštriji u svojoj kritici - pita se Tasev.

Njegov zahtev je jedan od 83, koji su od donošenja Zakona o rehabilitaciji, krajem aprila 2006, do sada podneti nekadašnjem Okružnom, sada Višem sudu u Nišu. U međuvremenu, doneto je 51 rešenje.

Najsvežija presuda, čije se ukidanje tražilo po Zakonu o rehabilitaciji, potiče iz 1984. godine. Zahtev je podneo Ilija Momčilović, osuđen na tri godine zatvora zbog špijunaže, koji danas tvrdi da je proces bio montiran. Međutim, njegov zahtev je - odbijen.

Ali je zato u niškoj Palati pravde rehabilitovan nekadašnji predsednik opštine Pirot, industrijalac Dimitrije Mladenović, na zahtev svog unuka Božidara Božovića iz Niša. Mladenović je na funkciju gradonačelnika postavljen dekretom 1941. godine, ali vrlo kratko, jer je ubrzo formirana okupatorska vlast.

On je posebno poznat jer je sa braćom Jovanom i Miloradom Cekićem 1935. osnovao tadašnju radionicu za proizvodnju obuće ”Tigar”. Sa Cekićima je podigao i hidrocentralu ”Temac”.

Nova vlast ga je osudila na smrtnu kaznu, koja je posle žalbe preinačena u zatvor od 10 godina. Presuda je podrazumevala i konfiskaciju imovine. Umro je u Pirotu 1965.

Prvi zahtev za rehabilitaciju je, još početkom maja 2006, podneo Nišlija Dragan Trebaljević, koji traži rehabilitaciju svog oca, Branka, iz Velike Plane kod Prokuplja, koji je bio ravnogorac, a 1944. se predao komunističkim vlastima.

- Bila mu je obaveza da se bori za kralja i otadžbinu - veli Trebaljević. - Likvidirali su ga, a mi smo od tada deca narodnog izdajnika.

Svaki zahtev podnet sudu je posebna priča, koja pokazuje često sasvim apsurdne razloge zbog kojih su osuđeni gubili ugled, imanje ili glavu. Na primer, Dragoljub Petrović je držao predratnu kafanu ”Najdan” u Nemanjinoj ulici u Nišu, koja je u toku Drugog svetskog rata u bombardovanju srušena. Kada je stigla sloboda, kafana je obnovljena, a Petrović je nagrabusio 1947. godine, završivši na sudu zbog veće količine pronađene rakije.

Među posmrtno rehabilitovanima je i sveštenik Velimir Stojanović, iz sela Donji Krupac kod Aleksinca, koji je 1944. proglašen državnim neprijateljem i streljan zbog - mantije.

Sud je usvojio zahtev za rehabilitaciju koji je podneo njegov unuk dr Aleksandar Stefanović, profesor na Mašinskom fakultetu u Nišu.

Stojanovićevo stradanje počelo je 23. oktobra 1944, kada su za vreme ručka upala u kuću u beogradskom Mirijevu, gde je živeo i služio kao sveštenik, po dvojica pripadnika Ozne i milicije, i poveli ga na saslušanje. Nije se vratio.

- Bio je zatvoren u podrumu zgrade Okružnog načelstva 5. kvarta opštine Zvezdara - naveo je njegov unuk u zahtevu za rehabilitaciju. - Sutradan su ga supruga i ćerke posetile u zatvoru. Međutim, trećeg dana, prilikom nove posete, rečeno im je da je sveštenik ”premešten u drugi zatvor” i od tada mu se gubi svaki trag.

Ubrzo je do kuće Stojanovića u Mirijevu došao kamion sa milicionerima i radnicima, koji su odneli celokupno pokućstvo. Ostavili su im samo jedan sto, ličnu odeću i po - jednu kašiku. Četiri godine kasnije Treći srpski sud u Beogradu doneo je i zvanično rešenje o konfiskaciji imovine.

U rešenju se navodilo i da je sveštenik - likvidiran.

Ipak, najzvučnije ime među rehabilitovanima u Nišu je ime bivšeg predsednika vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiše Cvetkovića, koji je potpisao Trojni pakt, i kasnije zbog toga proglašen ratnim zločincem i neprijateljem naroda.

Sudsko veće niškog Okružnog suda donelo je krajem septembra 2009. rešenje kojim se usvaja zahtev za rehabilitaciju koji su podneli ćerke Dragoslava Sretenović i Zora Ranković, unuka Milica Ranković i unuci Mihailo Sretenović i Dragiša Aleksandar Cvetković.

Istim sudskim rešenjem, proglašena je ništavnom odluka Državne komisije DFRJ kojom je Cvetković proglašen državnim neprijateljem. Poništene su i sve posledice proizašle na osnovu odluke državne komisije do danas.

Dragiša Cvetković, političku karijeru započeo je kao novinar, a kada je postao gradonačelnik, orijentalni Niš je pretvorio u moderan evropski grad. Kao ministar i predsednik kraljevske vlade, uspešno je rešavao probleme radnika i invalida, ali i siromaštva i zaštite narodnog zdravlja.

Ratne godine je proveo u kućnom pritvoru u Niškoj Banji, a dva puta je hapšen i zatvaran u logor na Banjici. Umro je u Parizu 1969. i sahranjen na srpskom delu vojničkog groblja u Tijeu.

Iste godine rehabilitovan je još jedan predratni državni funkcioner, ali u beogradskom Okružnom sudu. U pitanju je Stanislav Josifović, do 1940. pomoćnik ministra građevine, a od aprila do avgusta 1941. komesar za raščišćavanje ruševina od bombardovanja u vladi Milana Aćimovića, koja je prethodila Nedićevoj.

Zahtev za rehabilitaciju podnela je unuka Marija Naumov, supruga bivšeg ministra Radomira Naumova. Josifović je osuđen u martu 1945. jer se ”primio službe u komesarskoj upravi izdajnika Aćimovića”, jer je potpisao ”Apel srpskom narodu”, objavljen u ”Novom vremenu”, u maju 1941, kojim poziva na borbu protiv ”komunističkih zločinaca”.

Osuđen je na osam godina gubitka nacionalne časti, pet godina lakog prinudnog rada i oduzimanje cele imovine. Rešenjem o rehabilitaciji, ova odluka, uključujući i kaznu konfiskacije, proglašena je ništavnom.

- Porodici još nije vraćena imovina, odnosno vila na Neimaru, u Hadži Milentijevoj ulici, a stanari koji tu žive i imaju stanarsko pravo pokušavaju da je otkupe pre donošenja Zakona o restituciji. To je postala masovna pojava - kaže Marija Naumov.

Koliko će u tome uspeti znaće se vrlo brzo, jer je Vlada najavila donošenje Zakona o restituciji do juna ove godine.

VITEZOVI GVOZDENOG PUKA

MEĐU prvim rehabilitovanima u Srbiji je i vitez Gvozdenog puka Blagoje Krušić, nosilac 16 najvećih odlikovanja. Streljan je kao kvisling i pristalica pokreta Draže Mihailovića. Pre dve godine rehabilitovan je i major Vojske Kraljevine Jugoslavije Živan Knežević, jedan od organizatora puča 27. marta 1941. Bio je šef kabineta generala Dušana Simovića, a za vreme rata i šef kabineta premijera Vlade u izgnanstvu Slobodana Jovanovića, zadužen za održavanje veze sa štabom Draže Mihailovića. Osuđen je u odsustvu 1946. na 20 godina robije i prinudni rad, kao i oduzimanje državljanstva i konfiskaciju imovine.


SUTRA: Valjevskom sudu ostalo da reŠi joŠ samo 10 zahteva za rehabilitaciju. Robijali zbog istine o Titu, ali i cepanja zidnih novina

http://www.novosti.rs/vesti/naslovn...8617-Rehabilitacija-Cast-vrate-imovina-ostane
 
Rehabilitacija: Kazne nisu dočekale sud
E. V. N. | 10. februar 2011. 21:07

Valjevsko pravosuđe rešilo je gotovo sve zahteve za rehabilitaciju koje su podnele porodice stradalih. Robijali zbog Tita i cepanja novina. Mučili ih okovima, tukli i polivali ledenom vodom

DRAGI moji roditelji, pišem vam poslednji put. Za mene je uteha što znam da umirem radi svoga shvatanja časti, dužnosti i rodoljublja. Ako ikada dobijete ovo pismo, to će biti tek onda kad sve bude svršeno. Znam da oni koji su me osudili smatraju da sam za njih opasan ako sam živ, ma gde se nalazio.

Oni ne kažnjavaju moj rad ili mene, nego strah od onoga što bih još mogao da učinim. Suđenje je bilo samo gola formalnost, a presuda je doneta ranije. Moram da umrem radi otmenih ideala, stoji u oproštajnom pismu Milorada Đurića iz Zabrdice.

Po presudi Vojnog suda valjevske vojne oblasti, on je, u maju 1945. godine, osuđen na smrt, i sa hiljadama žrtava komunističkog terora streljan na Petom puku kao narodni neprijatelj. Imao je 22 godine, do danas mu se za grob ne zna...

Kada su njegovim roditeljima javili da je streljan, majka je pošla da traži telo. Otkopala je zemlju i ugledala poznate opanke, iznad njih čarape koje je isplela. Onesvestila se, a kad je došla sebi, stražar je oterao. Sinovo telo nikad više nije videla.

Pred streljački stroj Đurić je izveden, između ostalog, zato što je 1941. godine bio u poseti kod đenerala Milana Nedića i govorio u ime omladine valjevskog okruga. Tada ga je Nedić poljubio. Od januara 1944. pokušao je da organizuje četnike u okolini Valjeva i odvraća narod od oslobodilačke borbe. U obrazloženju smrtne kazne, navedeno je da je to utvrđeno potpunim priznanjem optuženog.

U rešenju Okružnog suda u Valjevu o rehabilitaciji navodi se da je Đurić bio osuđen za dela počinjena mnogo pre donošenja propisa na osnovu kog mu je suđeno. Nije imao branioca i osuđen je iz ideološko-političkih razloga.

Rešenjem o rehabilitaciji suda u Valjevu, ostvarilo se i ono što je, za života, stalno tvrdio Dragoljub Mitrović iz Popučaka kod Valjeva: da zna da neće biti živ, ali će pravda stići. On je 1948. i 1949. godine, zbog ”svršenog pokušaja krivičnog dela ratnog zločina” osuđen prvo na smrt, a potom je presuda preinačena na 20 godina zatvora sa prinudnim radom i pet godina gubitka građanskih prava.

Bio je osuđen da je za vreme Drugog svetskog rata sa grupom četnika ubio dve učiteljice iz Popučaka.

U zatvoru u Sremskoj Mitrovici odležao je 13 godina i nikada nije podneo zahtev za pomilovanje. Ostao je, kažu njegovi najbliži, dosledan u uverenju da nevin čovek ne treba da moli.

Nada Mitrović iz Popučaka, Dragoljubova supruga, priča da je prvih šest meseci u zatvoru bio u okovima teškim 18 kilograma, tukli su ga, iznad glave mu stavljali kofu s vodom i puštali da kaplje kap po kap, tražeći da prizna.

Početkom šezdesetih godina prošlog veka, on je iz Kolubare spasao poznanika koji se davio. Umesto da mu se zahvali, ovaj je rekao Dragoljubu da nije zaslužio da ga on spase.

- Otac je bio zapanjen, ali nikad nije saznao da je iz zagrljaja smrti izvukao upravo čoveka koji je počinio zločin zbog kog je on 13 godina nevin robijao - kaže ćerka Milena Sandić.

U zatvoru, Mitrović je naučio parketarski zanat. Ubrzo je dobio status slobodnjaka, čak je bio angažovan da postavlja parket u kućama Tita, Krcuna i mnogobrojnih komunističkih funkcionera i generala!

Zbog toga što je 1946. cepao zidne novine po školama, Đura Ristivojević iz Valjeva bio je osuđen na tri godine zatvora sa prinudnim radom. Okružni sud u Valjevu rehabilitovao ga je jer je bio žrtva progona iz političkih i ideoloških razloga.

Divizijski vojni sud u Valjevu i Vojni sud Prve armije utvrdio je da je zajedno sa drugim osobama u zločinačkoj fašističkoj organizaciji, cepanjem zidnih novina, ugrožavao postojeći pravni i društveni poredak i bezbednost vojske. U zatvoru je bio od početka maja 1946. do februara 1948.

U postupku rehabilitacije sud je utvrdio da je Ristivojević oglašen krivim bez ijednog validnog dokaza da je pripadao organizaciji koja je imala fašistički i zločinački karakter.

Da je put do pravde, neretko, popločan paklom, svedoči i punih šest decenija života Dragoslava Marjanovića (87) iz Ljiga. Odležao je, ni kriv ni dužan, 13 godina strogog zatvora u Zabeli zbog - sukoba s tazbinom!

Veće Okružnog suda u Valjevu formalno je ispravilo višedecenijsku nepravdu države prema ovom penzionisanom fotografu iz Ljiga, kada ga je rehabilitovalo.

Pre skoro pet decenija, Dragoslav Marjanović je osuđen na 13, a Miodrag Vesić, takođe iz Ljiga, na 14 godina strogog zatvora, jer su navodno, kao četnici, u decembru 1941, u Ljigu, streljali dvojicu partizana. Presuda je doneta, iako je pre toga Marjanović presudom Okružnog suda u Čačku, u maju 1947, oslobođen optužbe.

Donoseći odluku o rehabilitaciji, sud je utvrdio da je jedini racionalan razlog za ponovno suđenje činjenica da se Marjanović 1952. venčao sa sadašnjom suprugom, koja je bila iz ugledne komunističke porodice. Njenog oca su za vreme okupacije ubili četnici Draže Mihailovića, a braća su bili funkcioneri u partiji i SUP. Njena porodica nikako se nije slagala sa ovim brakom i na sve načine pokušavala je da ga razvede. Kako pretnjama i pritiscima na suprugu nisu uspeli, na scenu stupa odeljenje Udbe u Ljigu, te se ponovo pokreće postupak za ubistvo dvojice partizana”.

- Oprostio sam svedocima koji su, po nalogu Udbe, na montiranom suđenju lažno svedočili. U danima koji su mi preostali, mogu da koračam uzdignute glave, a to je nešto što nema cenu - kaže Marjanović.

Zbog toga što je 1975. godine rekao da je Josip Broz Tito u Kolubarskoj bici u Prvom svetskom ratu učestovovao na strani austrougarske vojske, Slobodan Todorović iz Valjeva osuđen je na dva meseca zatvora i preminuo je za vreme izdržavanja kazne.

Dok je sa kolegama u nastavničkoj zbornici tadašnjeg Školskog centra za tehničko obrazovanje ”Milica Pavlović” u Valjevu zaključivao ocene, Todorović je, između ostalog, rekao da je čitao ”Vreme smrti” Dobrice Ćosića u kojem je obrađena Kolubarska bitka. Dodao je da je Tito učestvovao na strani austrougarske vojske i koleginicu koja predaje istoriju pitao šta ona o tome misli. Iznervirana, napustila je zbornicu.

Kasnije, ogranak Saveza komunista u Školskom centru, zaključio je da ne može ostati predavač i vaspitač omladine, pa je potom dobio otkaz. U Okružnom sudu u Valjevu osuđen je na zatvor, a posle samo pet dana provedenih iza rešetaka u Šapcu, umro je u 32. godini od infarkta.

Zahtev za rehabilitaciju pokojnog Todorovića podnela je njegova sestra.

JOŠ 10 PREDMETA U OKRUŽNOM sudu u Valjevu, tokom 2007. godine doneto je 47 rešenja o rehabilitaciji. U sadašnjem Višem sudu u Valjevu ostalo je još samo 10 predmeta za rešavanje.

SUTRA: Pored 110 ”narodnih izdajnika”, užički sud vratio je čast i Živojinu Pavloviću, ”srpskom Solženjicinu”. Pogrešna presuda za izdaju na Kadinjači

http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:318755-Rehabilitacija-Kazne-nisu-docekale-sud
 
Rehabilitacija: Čast vraćena i srpskom Solženjicinu

E. V. N. | 11. februar 2011. 21:05

Pored 110 ”narodnih izdajnika”, užički sud vratio čast i ugled i intelektualcu Živojinu Pavloviću. Od 51 zahteva pred Višim sudom u Kraljevu, odbijena samo tri. Mnoge žrtve još bez umrlice

OČI poslednjeg dana slavne Užičke republike, 28. novembra 1941. godine, u ”jedinoj slobodnoj teritoriji u pokorenoj Evropi”, Živojin Pavlović izveden je iz zatvora i odveden u naselje Krčgovo, gde je streljan.

Koliko je jedan od najvećih jugoslovenskih intelektualaca svog doba bio važan, govori podatak da su ga, pre egzekucije, lično saslušavali Slobodan Penezić Krcun, Vladimir Dedijer, Petar Stambolić, Aleksandar Ranković i Milovan Đilas.

Zbog osude Staljinovih čistki, otpadnik iz komunističkih redova, koga istoričari danas smatraju pretečom Solženjicina, ubijen je bez presude, a Viši sud u Užicu nedavno ga je rehabilitovao.

- Sedam glava da je imao, nijednu sačuvao ne bi - rekao je 1985. godine Milovan Đilas, u razgovoru sa Slobodanom Gavrilovićem, priređivačem Pavlovićeve knjige ”Bilans sovjetskog termidora”. Ova knjiga o Staljinovim čistkama, u kojima je stradalo oko milion ljudi, objavljena je 1940. godine. Odmah je ocenjena kao ”zbirka provokacija i kleveta protiv Partije, sovjetske Vlade i druga Staljina”.

Pavlovićev egzekutor bio je Vidan Mićić. Ovaj dželat je samo 1941. godine, u Užicu ubio oko 150 ljudi. Dželat je iza sebe ostavio i svedočanstvo o saslušanjima, a islednici su Tita svakodnevno obaveštavali o Pavlovićevom držanju. Maršalu su govorili da je otpadnik ”tvrd orah”, da ne progovara. U torturi je korišćena zasoljena voda, koju su Pavloviću davali posle iscrpljujuće žeđi, tukli su ga volujskim žilama po tabanima, prebačenim preko panja...

U novembru 1941. Broz je naredio da se Pavlović uhapsi, a zadatak je poverio Krcunu, koji je angažovao Mićića. Kada je Pavlović streljan, majka Kovina i brat Mikailo su po odobrenju nemačkih vlasti, uspostavljenih posle pada Užičke republike, preneli Živojinove posmrtne ostatke u Mušvete.

Tu je sahranjen, nadomak kuće u kojoj je rođen, a na nadgrobnom spomeniku je pisalo: ”Streljan od komunista”. Te reči su po nalogu KPJ, odmah posle rata, izbrisane. Živojinova supruga Fernanda je tek 17 godina posle egzekucije, uspela da u Parizu dobije umrlicu za svog muža.

Zahtev za rehabilitaciju Pavlovića podneli su Dragoljub Simonović, advokat iz Obrenovca i Užičanin Slobodan Gavrilović, direktor ”Službenog glasnika”. Gavrilovićevo istraživanje bilo je presudno da se sazna istina o autoru ”Termidora”. Akademik Dobrica Ćosić u svojoj trilogiji ”Vernik”, ”Grešnik” i ”Otpadnik”, opisuje sudbinu Bogdana Dragovića, u čijem liku su Užični prepoznali Živojina Pavlovića.

- Od 2006. godine i usvajanja Zakona o rehabilitaciji, užički sudovi rehabilitovali su 103 osobe sa područja deset opština Zlatiborskog okruga i Ivanjice. Još sedmorica ljudi sa ovog prostora rehabilitovani su u Beogradu, Čačku, Valjevu - kaže Đorđe Pilčević, užički publicista koji priprema knjigu u kojoj će biti sabrani svi rezultati rehabilitacije.

Među rehabilitovanima je i Milivoje Vasiljević, nekadašnji predsednik opštine Ljubanje i Zbojštica. On je izveden iz užičkog zatvora i streljan 19. januara 1945. godine, zajedno sa još osmoricom ljudi. Rehabilitovan je posle 62. godine. Njegov sin Milija još ne zna gde mu je otac sahranjen, a porodica sveće pali na grobovima stričeva koji su dali život za kralja i otadžbinu, u ratovima 1912. - 1918. godine.

- Moj otac nije bio fašista, svi znaju da je u vreme Užičke republike sačuvao živote 16 mladih ljudi, koje je okupator poveo na streljanje. Peticiju da ne bude streljan potpisalo je 146 ljudi, ali uzalud - kaže Milija, Milivojev sin.

I porodica Blagojević iz Užica decenijama je nosila teret nerazumne presude, kojom je njihov predak Gojko Blagojević proglašen odgovornim za ”masakr nad Radničkim bataljonom na Kadinjači, u novembru 1941. godine”. Njihova kuća je, kao ”izdajnička”, pokazivana školskim ekskurzijama, a mnogi su zbog šikaniranja napustili grad, otišli u Beograd, Šabac, Rašku...

Gojko Blagojević je, navodno, nemačkom 69. pešadijskom puku ”otkrio partizanske položaje na Kadinjači”, posle čega je usledio masakr nad užičkim mladićima. Gojko je osuđen, a 1951. godine je pronađen mrtav u zatvorskoj ćeliji.

U međuvremenu Blagojević je rehabilitovan, utvrđeno je da ugledni domaćin iz sela Zaglavak, nije imao nikakvu ulogu u stradanju radničkog bataljona. Sa njegovog imena sprana je ljaga, velika kao Kadinjača.

Od 2006. naovamo, Višem sudu u Kraljevu podnet je 51 zahtev za rehabilitaciju i svi su do sada rešeni, a za jedan se pred Apelacionim sudom u Kragujevcu još vodi žalbeni postupak. Više od polovine zahteva podneto je već u prvoj godini, da bi taj broj postepeno opadao. Od septembra prošle godine više nije bilo nijednog novog zahteva.

Od svih podnetih zahteva Viši (Okružni) sud u Kraljevu odbio je samo tri. U jednom slučaju zato što nije bilo moguće izvesti rehabilitacione dokaze, u drugom jer je zahtev bio podnet za rehabilitaciju čoveka kojeg su streljali fašisti, a u trećem ”rehabilitacija” je, praktično, tražena zbog šikaniranja na poslu, a ne iz političkih ili ideoloških razloga.

Od Kraljevčana koji su iz ideoloških razloga osuđivani i na smrt, uz konfiskaciju imovine, rehabilitovani su i Dušan Krstić, predsednik kraljevačke opštine u vreme okupacije i masovne fašističke odmazde 1941. godine, znameniti industrijalac Miljko Petrović Riža i drugi ugledni ljudi iz ovog kraja.


*******************************************************************

SPO TRAŽI REZOLUCIJU O OSUDI KOMUNISTIČKIH ZLOČINA

SRPSKI pokret obnove podneće parlamentu u naredne dve nedelje, pre početka prolećnog zasedanja Skupštine Srbije, predlog rezolucije o osudi zločina totalitarnog komunističkog režima, potvrdio je za ”Novosti” poslanik SPO Aleksandar Čotrić.

- Ja sam u januaru prošle godine već pokušao da podnesem ovakvu rezoluciju u ime Republičke asocijacije za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta, ali mi je predsednica Skupštine odgovorila da ne može iz formalnih razloga da stavi rezoluciju na dnevni red. Zato će sada predlog rezolucije podneti zvanično poslanici SPO - kaže Čotrić.

On objašnjava da je preporuku za donošenje ove rezolucije dala Parlamentarna skupština Saveta Evrope još 2006. godine, i postkomunističkim zemljama preporučila da zvanično osude teška kršenja ljudskih prava, formiranje koncentracionih logora, progon i ubistva ljudi zbog političkih ubeđenja i ideologije, konfiskacije imovine...

- S obzirom na to da je u pitanju preporuka SE, verujemo da će rezolucija biti usvojena, jer su je usvojile sve bivše komunističke zemlje osim nas. To je važno da bismo se suočili sa istinom i da se takvi zločini i masovne grobnice ne ponove - kaže Čotrić.

U ostalim parlamentarnim strankama, uključujući i DS i G 17, kao koalicione partnere SPO, iznenađeni su, međutim, informacijom da SPO takvu rezoluciju uopšte priprema.

- Kada vidimo tekst rezolucije, razgovaraćemo sa koalicionim partnerima o njoj - kratak je Nenad Konstantinović iz DS.

- Generalno osuđujemo sve zločine, bez obzira koji režim iza njih stoji, ali sačekajmo da vidimo šta će sadržati rezolucija - poručuje Željko Ivanji iz G 17 plus.

I u ostalim partijama sa kojima smo kontaktirali rekli su nam da generalno osuđuju sve zločine, ali niko nije želeo da se izjasni o konkretnom dokumentu. Jedina stranka koja već sada zna da rezoluciju neće podržati jeste SRS, u kojoj tvrde da se ”SPO bavi marginalnim temama” i da, ”ako već nešto hoće da osudi, bolje da to budu zločini NATO i SAD u bivšoj Jugoslaviji i Iraku”.

http://www.novosti.rs/vesti/naslovn...ilitacija-Cast-vracena-i-srpskom-Solzenjicinu
 
"Да је Србија нормална земља све жртве би биле давно евидентиране, одвојени ратни злочинци од невиних жртава политичког прогона, кривцивци свих врста кажњени а гробови жртава обележени." / Драган Крсмановић

Једна од основних функција државе је да брине о заједничким интересима својих грађана. Да брине о одбрани, безбедности, образовању, здравственој заштити и о свим другим заједничким стварима. Јер нити један појединац нема тих знања, енергије и моћи да брине баш о свему. Наравно то је у државама које функционишу. Када су државе као наша у којој се држава доживљава као плен политичких партија на власти цео државни апарат је само у функцији задовољавања потреба мале интересне групе окупљене око политичке власти.

То је разлог због кога се и Српски либерални савет почео бавити питањем репресије и злочина почињених од стране комунистичког режима од јесени 1944. па до 1948. године. Да је Србија нормална земља све жртве би биле давно евидентиране, одвојени ратни злочинци од невиних жртава политичког прогона, кривцивци свих врста кажњени а гробови жртава обележени. Прошло је више од шест деценија а питање жртава Другог светског рата на нашим просторима није скинуто са дневног реда. Шест деценија свако пописује своје, никад потпуно, никад тачно и никад искрено.

Обим репресије и злочина који су починили победници у Србији у процесу револуционарног преузимања ни до данас није сагледан. Српски либерални савет је на основу пријава грађана за само месец дана прикупио преко податке за преко 10.000 лица која су била жртве политичког прогона. За свако евидентирано лице попуњен је пописни картон и приложена одговарајуће документације (пресуде, изводи из уписника судова и сл.). Прикупљајучи ове податке дошли смо до три општа закључка:

- Степен репресије и злочина био је много већег обима него што то већина грађана Србије може данас да прихвти;

- Репресија је првенствено имала форму вансудске репресије тако да је само мањини лица изложених прогону било омогућено какво-такво суђење;

- За реализацију револуционарног преузимања власти формирани су посебни органи ОЗН-а и УДБ као специјално организована партијска полиција са најширим овлашћењима;

У оквиру Министарства правде формирана комисија за тајне гробнице након 12.септембра 1944. године. Увидом у њихов годишњи извештај о раду и у контакту са члановима комисије сазнали смо да је комисија до сада, осим страдалих припадника немачке и мађарске националне мањине, пописала и 18.000 лица страдалих након успостављања комунистичке власти у Србији. Нажалост, ова комисија као уосталом и све друге комисије пре има задатак да прикрије стварно стање ствари него да га истраже и обелодане. У томе је и основна разлика између активности које реализује државна комисија и Српски либерални савет.

И док истовремено у Српском друшту траје офанзива неокомуниста који се кроз форму југоносталгичара поново враћају на јавну сцену, неко прикрива резултате истраживања који би требало да укажу на праву природу њиховог накарадног система. Уместо да резултати прикупљања података о жртвама злочина буду отрежњујући они се и надаље прећуткују.

И политичке снаге које заступају идеје социјалне правде уместо да осете потребу да се дистанцирају од ове тамне мрље на „лицу антифашистичке борбе“ још су упорнији у својој подршци злочиначког система који је одвео у смрт десетине хиљада лица само из идеолошких и политичких разлога. Ми поседујемо копије документа у којима ОЗН-а извештава о ликвидацијама десетина хиљада „ратних злочинаца“. Већини тих злочинаца основни злочин је било монархистичко политичко уверење и значајна приватна својина коју је требало одузети.

У целој источној Европи наследници комунистичке власти су се дистанцирали од ових злочина и извинули жртвама. Држава је обештетила жртве и симболично казнила злочинце. Тиме је отворен пут за помирење и искорак ка вишепартијском систему у коме равноправно учествују и социјалистичке и социјал-демократске политичке организације.

Ни Пол-Пот није успео да избегне осуду његових злочина. Само се у Србији времешни „означи“ шепуре и хвале убиствима као да се ради о спортској дисциплини. За то време наше тужилаштво, са пуним правом, прекопава брда и долине тражећи гробнице албанских жртава из рата на Косову 1999. године. Потребно је само да отворе очи и виде стотине српских гробница са краја Другог светског рата. Али вероватно ови злочини нису интересантни. Не само да су жртве били Срби већ и антикомунисти. Довољан разлог да им се незна ни име ни гроб.

Српски либерални савет нити може нити има намеру да замени државне органе. Ипак подршка независних интелектуалаца као што су господин Коста Чавошки, ........ и госпођа Смиља Аврамов дају нам наду да наше активности неће бити узалудне. Надамо се да овај зрак истине усмерен на нашу прошлост може постати гарант да се такве ствар више никада не понове и да идеологија више никада не може бити оправдање за злочин.


Драган Крсмановић

Српски либерални савет


February 2011
 
Konferencija u Latini, Italija: "Dalmacija: jedna zaboravljena istina"

Latina, Italija, 02. april 2011.

Sala za konferencije, Teatar "Gabriele D'Annunzio"

Knjiga o zločinima Titovih trupa nad Italijanima nakon 8. septembra 1943., predstavljena u nacionalnoj Skupštini pre oko mesec dana, zajedno sa svedočenjima Ajmonea Finestre, pruža neočekivanu istorijsku sliku.



Ko su bili Titovi partizani odgovorni za zločin nad Italijanima?

Po prvi put se ističe da je prvo etničko čišćenje u Evropi počinjeno 1941. nad Srbima u Hrvatskoj; Ajmone Finestra je neposredni svedok tog zločina. Istovetno etničko čišćenje, na istom prostoru i na isti način počinjeno je, tek par godina kasnije, nad Italijanima. Po svedočenjima i po dokumentima koji tek sada i neverovatnom sporošću izlaze na površinu, izgleda da su i u ovom slučaju počinioci isti. Naime (knjiga-dokument Miroslava Samardžića sa izvorima i arhivskom građom "Saradnja partizana sa Nemcima, ustašama i Albancima, ed. Pogledi 2006.), ustaše već koncem '43. shvataju da Nemci neće dobiti rat i, na podsticanje od strane Titovih partizana, masovno prelaze u njihove redove. Uostalom, neprijatelji su im ostali isti: Srbi i Italijani. U redove partizana prelaze čak čitavi domobranski garnizoni s oficirima, prelazi i veliki broj ustaških oficira. I mnogi drugi ratni zločinci su potražili spas u komunističkim redovima, gde su oberučke dočekivani i nagrađivani visokim činovima i funkcijama. Evo nekoliko takvih slučajeva.

Sulejman Filipović, jedan od Pavelićevih najbližih saradnika i direktni učesnik u pokolju Srba u Bosni, prešao je u partizane oktobra 1943. da bi postao, odmah po završetku rata, ministar u Titovoj vladi.

Rudolf Petovar, ustaški oficir komandant svih hrvatskih formacija u Hercegovini, prelazi partizanima krajem '43. Partizani ga unapredjuju u generala, a posle rata - kruna svega - proglašavaju za Narodnog heroja!

Tu je i primer ustaškog potpukovnika Franje Pirca koji je, prešavši u redove komunista unapređen u generala i odlikovan Ordenom partizanske zvezde drugog reda. Posle rata, 1946., postavljen je za jugoslovenskog ambasadora u Argentini, gde se sklonio najveći broj ustaša na čelu sa Antom Pavelićem. Treba imati na umu da je već tada komunistička tajna policija slala agente da pronalaze i ubijaju četnike u emigraciji. Međutim, niti jedan atentat komunisti tamo nisu izvršili na ustaške lidere, pa ni na Pavelića. Iako se ovaj ozloglašeni ustaški vođa, sada u redovima partizana, izjasnio 1948. za Staljina, pa dakle za Informbiro, niti je progonjen, niti poslat na Goli Otok.

Najpoznatiji je primer prelaska u partizane Marka Mesića, ustaškog pukovnika u bliskom srodstvu sa bivšim hrvatskim predsednikom Stipom Mesićem, čovekom koji je 2001. godine odbio Zlatni orden za vojne zasluge koji je italijanski predsednik Ćampi dodelio poslednjoj italijanskoj ratnoj zastavi grada Zadra, poslednji predsednik Predsedništva SFRJ tužno poznat po frazi izgovorenoj u Zagrebu nekoliko meseci pred najnoviji rat na Balkanu: "Izvršio sam zadatak - Jugoslavija više ne postoji". Njegov rođeni stric, ustaški pukovnik Marko Mesić, komandovao je strašnom ustaškom "Vražjom divizijom" i učestvovao u opsadi Staljingrada. Rusi ga zarobljavaju februara 1943. godine, a marta 1944. na lični zahtev J.B. Tita, ovaj "crnokošuljaški" ustaški pukovnik postavljen je za komandanta formacije sačinjene od zarobljenih Hrvata, kasnije nazvane "Prva jugoslovenska narodnooslobodilačka brigada". Ova će jedinica ujesen 1944. zajedno sa Staljinovom vojskom upasti u Srbiju i počiniti velike ratne zločine.

Dakle, analiza novih dokumenata i istraživanje na temu ko su bili Titovi partizani što su u jame bacali Italijane je u toku i mogu se očekivati još mnogi iznenađujući detalji. Osim toga, postoje dokumenta i svedočenja - nažalost pojavljuju se tek u poslednje vreme - o stravična 2 sata partizanskog terora prilikom upada, septembra '43., u Šibenik. I ovde se, kao i po ostalim dalmatinskim gradovima, ponovio masakr nad Srbima, samo što su sada masovno ubijani i italijanski civili. Dosadašnja italijanska istoriografija pominje "neobjašnjivu krvoločnu slovensku mržnju" nad svim što je italijansko, što je rezultiralo masakrom čak i italijanskih sveštenika, pa navodi i primer Šibenika. Tu "krvoločnu slovensku mržnju" pomenuo je, pre izvesnog vremena, na skupu u Trstu čak i predsednik Italije, Đorđo Napolitano. Treba biti istorijski pošten i precizan. Jugosloveni su i Srbi, i Hrvati, i Slovenci. Hrvati i Slovenci nikada nisu doživelu golgotu jama i etničkog čišćenja poput Srba i Italijana, a Srbi su pritom bili najveće žrtve kako ustaša, tako i partizana. Ako su "Jugosloveni" krvoločno mrzeli Italijane i sve italijansko, kako objasniti bestijalni zločin počinjen nad srpskim sveštenikom, protom Konstantinom Krstanovićem, baš u Šibeniku? Dalje istraživanje i nove istorijske činjenice će svemu ovome dati nove konotacije.



Zašto tek sada?

Članak objavljen na celoj stranici lista Il tempo prošlog 10. marta izazvao je veliko interesovanje ne samo u Italiji već i u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Interesantni su komentari čitalačke publike sa balkanskih prostora zabeleženi na stranicama on line. Veliki broj pita zašto se o masakru nad Italijanima tek sada saznaje, zašto se ta strahota dosada krila. Naime, tek u poslednje vreme srpskohrvatska javnost saznaje da je više hiljada italijanskih civila završilo u kraškim jamama, tek sada doznaju da je drugo po redu etničko čišćenje u 20. veku počinjeno nad Italijanima i to nakon završetka rata i opet u Hrvatskoj. Teskobno se nameće činjenica o trećem etničkom čišćenju pred sam kraj prošlog veka, po drugi put počinjenom nad Srbima u Hrvatskoj. Naravno, ako se činjenice vezane za te istorijske događaje nastave da prećutkuju i prikrivaju, ako istorija nastavi da se piše parcijalnim činjenicama, postoji opasnost da se etničko čišćenje na Balkanu (i drugde) pretvori u uobičajen način rešavanja političkih problema. Što je neprihvatljivo za misao i svest svakog civilizovanog društva.
 
Fotografije - nepobitni dokazi.

Knjiga o zločinima nad Italijanima donosi potresne fotografije. Mnoge dokumentuju italijanske žrtve po Titovim koncentracionim logorima i one pobacane u jame. Poslednjih 10 fotografija užasa su svedočanstva o srpskim žrtvama, prikazuju nedoklanu srpsku decu koju su italijanski vojnici istrgli ispod ustaškog noža, izvučenu poluživu iz jama. Ističu se, po svojoj neprocenjivoj istorijskoj vrednosti 5 fotografija, nepobitni materijalni dokaz o postojanju ustaškog koncentracionog logora na Pagu gde su, u samo 132 dana pre dolaska italijanske vojske, ustaše pobile preko 8.000 Srba i Jevreja. Italijani su naredili zatvaranje tog logora istog momenta kada su od NDH preuzeli vlast. I ne samo da su logor zatvorili. Oni su zločin i dokumentovali. Iste istorijske vrednosti su i fotografije o zločinima Titovih partizana nad celim srpskim porodicama, krivim što nisu komunističke. Prikazuju ljude pobijene u vlastitoj kući, leže na kuhinjskom podu, po sobama, tu je čak i detence od svojih 7-8 godina ubijeno u krevetiću...

Time se legitimno nameće pitanje o ulozi italijanske vojske u periodu 1941-43. u Lici i Dalmaciji: to su bile trupe okupacije ili trupe u mirovnoj misiji? Pod svetlošću novih dokumenata i novih svedočenja (koja nimalo nisu nova jer već 70 godina leže u italijanskim vojnim i državnim arhivima), istorijski okvir na temu se preokreće. Tu je, na primer, knjiga izraelskog profesora Menachema Shelaha "Dug zahvalnosti - istorija odnosa izmedju italijanske vojske i Jevreja u Dalmaciji", prevedeno na italijanski i štampano u izdanju Istorijskog vojnog arhiva Generalštaba kopnene vojske Italije. Knjiga je neposredno svedočanstvo o delovanju italijanskih trupa i vojnog vrha, zaslužnog za spas 5.000 hrvatskih Jevreja. Ili pak knjiga Crnogorca Vaska Kostića o italijanskom koncentracionom logoru Preza u Albaniji kroz koji je prošlo više desetina hiljada logoraša. U njemu je umrla samo jedna osoba i to od starosti: čovek je imao preko 90 godina. Italijanska uprava logora prisustvovala je sahrani, sve sa krstom i vencem. Originalna fotografija sahrane, objavljena na koricama Kostićeve knjige, ne traži komentar, sama govori.I ovde su nova istorijska istraživanja u toku.

Zaključujem rečima koje je Ajmone Finestra izgovorio na konferenciji u Poslaničkoj skupštini u Rimu 14. februara: "Borili smo se do kraja i platili veliku cenu" i zatražio istinu prošlosti, pravo na prošlost. Istina pripada svima. Zašto da se i dalje prećutkuje?

Na plakatu Konferencije u Latini je odštampan deo zapisa na Spomen ploči postavljenoj kod jame Basovizza na kraškim visovima tršćanskog okruga. U ovu jamu, delu nakadašnjeg rudnika, dubokoj 249 m, Titovi partizani su za samo 4 dana, od 3. do 7. maja 1945. bacili najmanje 2.000 italijanskih civila. Svedoci zločina su ispričali da su u jamu bacani ljudi u grupama od po 100-200-500. Svi opljačkani, mnogi mučeni. Partizani su nekima govorili da pokušaju da preskoče otvor jame, te da će im, ako uspeju, poštedeti život. Samo je nekolicina, u iskonskom nagonu za život, uspela da preskoči otvor jame: taj nadljudski napor ništa im nije vredeo jer su i njih bacili u jamu. Mnoge od žrtava bile su žene i deca. Neke cele porodice završile su u ovoj jami. Takav je slučaj poštarke iz sela S.Antonio di Bosco, Andreine Petterossi: bacili su je u jamu zajedno sa mužem i dvogodišnjom ćerkicom. Italijanske vlasti su naredile da se o jamama ćuti, pa su tragedija i užas decenijama skrivani. Nepravdu će ispraviti, tek 1991. godine, Francesco Cossiga, prvi Predsednik Italije koji je došao da se pokloni senima nevinih žrtava. Spomen ploča je postavljena 1995.

"Na ovom kamenu se, 3. novembra 1991. Predsednik Republike Fracesco Cossiga spustio na kolena, ispravljajući krivicu zaborava svojih prethodnika prema žrtvama jama.

Čin pijeteta i pravde ponovio je njegov naslednik Oscar Luigi Scalfaro, poklonivši se pred ovim grobom 11. februara 1993."



godine 1995.

Spomen obeležje postavlja Komitet za Počast palima...
 
E, moj Kočo! Sve je to strašno kada to pročitaš i vidiš kako su nas vaspitavali i obrazovali. Zato i ne čudi što istina tako sporo izlazi na videlo, jer njima jeste cilj da budemo u mraku i dan -danas. To komunističko zlo, ta aždaja još se nalazi među nama i samo je jedna glava smaknuta. Zar onda treba da nas čudi kada malo po malo imamo silne reprize čuvenih partizanskih filmova: Kozara, Neretva, Užička republika, serije: Otpisani, Povratak otpisanih, Salaš u Malom Ritu. Sve je to smišljeno, da se i ove mlade generacije vaspitavaju na laži i herojskoj borbi partizana- a četnici glavni zlikovci.
Samo se pitam dokle će to komunističko zlo da ispira mozak narodu i po čijoj se direktivi opet samo Srbima servira ta izopačena i iskrivljena istorija??????
 
E, moj Kočo! Sve je to strašno kada to pročitaš i vidiš kako su nas vaspitavali i obrazovali. Zato i ne čudi što istina tako sporo izlazi na videlo, jer njima jeste cilj da budemo u mraku i dan -danas. To komunističko zlo, ta aždaja još se nalazi među nama i samo je jedna glava smaknuta. Zar onda treba da nas čudi kada malo po malo imamo silne reprize čuvenih partizanskih filmova: Kozara, Neretva, Užička republika, serije: Otpisani, Povratak otpisanih, Salaš u Malom Ritu. Sve je to smišljeno, da se i ove mlade generacije vaspitavaju na laži i herojskoj borbi partizana- a četnici glavni zlikovci.
Samo se pitam dokle će to komunističko zlo da ispira mozak narodu i po čijoj se direktivi opet samo Srbima servira ta izopačena i iskrivljena istorija??????

Miskoni mislim da to nece trajati jos dugo..jos par godina dok izumru ovi poslednji komunisti. U medjuvremenu treba i pomoci, tj. azdaji stati nogom za vrat !
 
E, moj Kočo! Sve je to strašno kada to pročitaš i vidiš kako su nas vaspitavali i obrazovali. Zato i ne čudi što istina tako sporo izlazi na videlo, jer njima jeste cilj da budemo u mraku i dan -danas. To komunističko zlo, ta aždaja još se nalazi među nama i samo je jedna glava smaknuta. Zar onda treba da nas čudi kada malo po malo imamo silne reprize čuvenih partizanskih filmova: Kozara, Neretva, Užička republika, serije: Otpisani, Povratak otpisanih, Salaš u Malom Ritu. Sve je to smišljeno, da se i ove mlade generacije vaspitavaju na laži i herojskoj borbi partizana- a četnici glavni zlikovci.
Samo se pitam dokle će to komunističko zlo da ispira mozak narodu i po čijoj se direktivi opet samo Srbima servira ta izopačena i iskrivljena istorija??????

da brate...al svakako im se blizi kraj sto kaze buckoni...sto se tice filmova morali bi da pre emitovanja puste obavestenje da se bukvalno radi o naucnoj fantastici...
 
To je za mene više od izopačenosti. Ovi nas i dalje truju komunističkim idejama, a dokaz takvih je i onaj sici koji stalno lupeta sve i svašta. Daleko smo mi još od toga da u ovoj Srbiji istina izađe na videlo. A i kada im se servira- kao što ti činiš i ostala braća, to ostaje i dalje i gluvo i slepo. Kao zombi generacija koja svoje gene prenosi sa kolena na koleno. I dalje ih ima koji u Ćopavom vide glavnog idola i kako im je bilo lepo. Nalazimo se u ZONI SUMRAKA!
Šta smo mi to Bogu toliko zgrešili???
 
Долијао усташогорски смрад КА ПИЧИЋ

Prećutao je Brozov general podatak, koji najviše govori o njemu, da su čak i dve devojčice, od četiri i dve godine, upotrebljene kao živi štit prilikom ubistva njihovog oca

Penzionisana učiteljica Mira Mandić iz Bara podnijela je krivičnu prijavu protiv Jova Kapičića, zbog ratnog zločina, koji je priznao u knjizi "Goli otoci" autora Tamare Nikčević. Prema riječima Mandićeve, Kapičić je, veličajući moć sa kojom je raspolagao kao ministar unutrašnjih poslova Crne Gore, lično izdao naređenje da se ubije šest ljudi na vrhu Vratlo na planini Sinjajevini februara 1947. godine. Jedan od tada ubijenih je i otac Mire Mandić, predratni sudija Vojnog suda kraljevine Jugoslavije Miljan Mandić, u vrijeme rata komandant kolašinske brigade Jugoslovenske vojske u otadžbini.

- Na osnovu Kapičićevog naređenja tog dana je ubijen i Miladin Knežević iz Šaranaca, a pravi pogrom doživjela je porodica Ilinčić iz Lipova, koja je izgubila četiri člana - Janka, Dragutina, Milivoja i Mioljku - kaže Mandićeva.

Kapičić je, kako je dodala, zaboravio ili prećutao i jedan dio, kako kaže, zločina koje je on počinio nad porodicama ubijenih. Ona je, zajedno sa svojom sestrom Milankom Milošević, živi svjedok zlostavljanja i mučenja tih porodica.

- Još ranije sam mislila da to uradim, ali kada sam čula da je knjiga izašla i kada sam je pročitala, to me je jako iziritiralo. Zato sam se i odlučila da podnesem krivičnu prijavu. Skoro smo podigli spomenik iznad pećine gdje je stradao moj otac, zajedno sa svojim saborcima. Ja sam tih dana 1947. imala četiri godine, a moja sestra dvije. Vojska je opsadirala pećinu u koju su se nalazili. I tada na scenu stupa tadašnji ministar unutrašnjih poslova Jovo Kapičić. Samo je on mogao osmisliti plan da se dovedu članovi porodica opkoljenih i da se koriste kao živi štit u pokušaju zarobljavanja ili likvidacije pripadnika nekadašnje Jugoslovenske kraljevske vojske. Doveli su čak i moju baku, staru 70 godina, majku u sedmom mjesecu trudnoće, sestru i mene - tvrdi Mandićeva.

Sa vojskom je, tvrdi ona, bio i Kapičić.

- On taj dio u knjizi preskače, ali priča o velikom snijegu i o tome kako je obložio svoje noge sa četvoro vunenih čarapa da bi se zaštitio od februarske hladnoće dok se penjao na vrhove Sinjajevine. Istovremeno su na osnovu njegovog naređenja porodice opkoljenih mučenika maltretirane, ponižavane, oskudno odjevene nasilno dovedene na vrh Vratlo. Baka i moja majka su skidale sa sebe djelove odjeće da bi mene i moju sestru zaštitile od nesnosne hladnoće. Pozivali su oca i njegove saborce da izađu, što oni nijesu željeli da urade, tvrdeći da neće živi u njihove ruke. Onda su u pećinu počeli ulaziti vojnici a ispred su gurali nas članove porodica. Prećutao je Brozov general taj važni podatak, koji najviše govori o njemu, da su čak i dvije djevojčice od četiri i dvije godine upotrijebljene kao živi štit prilikom ubistva njihovog oca. I dan-danas osjećam stisak moje bake koja me nosi u naručju, dok ja gledam pravo u lice mladog vojnika koji se zaklanja iza nje. U ruci tog vojnika se nalazio pištolj sličan onom koji imao moj otac. Došlo je do pucnjave, ranjene su moja majka i baka, kao i Kruna Ilinčić, čiji je 17-godišnji sin Dragutin bio unutra. Čitav život me proganja ta pucnjava, jauci, vriska i zapomaganje ranjenih vojnika i članova porodica. Tada je Novica Rakočević, predratni pravnik, školski drug moga oca i važan čovjek nove vlasti, dao časnu riječ da neće viљe porodice koristiti kao živi štit, već da će nas žive odvesti kući. Za uzvrat dozvoljen je izlaz ranjenim vojnicima, a članovi porodica su izvukli one koji su poginuli u tom napadu. Upamtila sam da i onaj, do maloprije strašni čovjek sa pištoljem koji se nalazio iza mene i moje bake plače i moli za pomoć dok ležeći pritiska svoju ranu na ramenu.

Kad su pošli, objašnjava ona, vojska je minirala pećinu.

- Kapičić u knjizi saopštava da je dovukao 300 kilograma eksploziva i naredio da se pećina minira a da se eksplozija "čula do Berana". (Udaljenost od vrhova Sinjajevine do Berana je preko 30 kilometara). On navodi da su neki ostali u pećini, a da su se neki predali, što naravno nije istina. U pećini su bili, pored mog oca Miljana, Janko, Dragutin, Milivoje i Mioljka Ilinčić, Miladin Knežević i Milorad Vuković. Jedini je Vuković preživio eksploziju i poslije 40 dana izašao je iz ruševina brda, ali ga je nedugo nakon toga ubila vlast - navela je Mandićeva.


Mržnja
Prema riječima Mandićeve, nevjerovatna je mržnja koja i nakon 60 godina isijava iz priče jednog starca o zločinu koji je počinio nad vojnicima Kraljeve vojske u otadžbini. Potpuno razumijem moga oca koji nije želio da se preda. On je znao da bi završio kao hiljade njegovih saboraca koji su nakon završetka Drugog svjetskog rata bez ikakvog suda i suđenja pobijeni i pobacani u jamama Slovenije. Samo bi završio na drugom mjestu, vjerovatno na istom mjestu gdje su bez suđenja ubijeni njegov otac i tri brata - u Lugu pokraj Tare. No, moj otac sa svojim saborcima bio je jači od planine i veći od njenih vrhova. Prezirući smrt ostao je u utrobi svoje planine Sinjajevine, koja ga čuva za sve one koji drže do zakletve, oficirske časti i poštenja pretvara u legendu - poručuje Mandićeva.


Neophodan sudski proces
Mira Mandić navodi da je ono što Jovo Kapičić piše u knjizi jedno, a stvarnost je nešto sasvim drugo.

- Kapičiću, kao i drugim živim Brozovim egzekutorima, treba suditi. Vjerujem da svi želimo da pravda bude zadovoljena i da je to jedini ispravan put suočavanja sa prošlošću. Totalitarni režimi su imali izuzetnu potrebu za zlikovcima koji su, vršeći zločine, mislili da rade pravu stvar. Vjerujem da razni, koji su umislili da na nevinoj krvi mogu graditi ličnu i porodičnu sreću i navodno novo društvo, moraju odgovarati za počinjene zločine. Zato je neophodan sudski proces i jasno distanciranje današnjeg društva od tih zločina iz prošlosti. Takvi ljudi su tvorci i "Pasjeg groblja", u Kolašinu nečuvenog pokolja na Badnje veče 1942. godine, gdje su Miljanu Mandiću ubili oca Mihaila, nosioca Obilića medalje i barjaktara iz slavne Mojkovačke bitke, sa tri sina Radosava, Mašana i Jova, i po njihovom psu, kojeg su takođe ubili i razapeli na krst, to su mjesto nazvali "Pasje groblje". Ubijeno je na tom stratištu još 350 ljudi bez suđenja i presude. Svi su oni bili potpuno nevini ljudi - kazala je Mandićeva.


Čulo se do Ivangrada
Govoreći o zločinu na Vratlu, Jovo Kapičić u knjizi "Goli otoci" između ostalog kaže:

- Negdje početkom 1947, iz Kolašina mi je stiglo pismo u kome me obavještavaju da je Mandićeva grupa na Vratlu na Sinjajevini ubila pet vojnika KNOJ-a. Bio sam bijesan, pa sam istog trenutka krenuo prema Kolašinu. Kada sam stigao, već je bila pala noć. Kolašinski udbaši - Marko Katnić je bio komandant KNOJ-a - ispričali su mi šta se desilo. "Dobro" prekinuo sam ih nervozno - "idem gore da pogledam gdje su ta djeca pobijena". Bio sam takav, nestrpljiv, svjeglav... obuo sam tri-četiri para vunenih čarapa i krenuo ka Vratlu. Nekako sam stigao do pećine u kojoj su se krili odmetnici - žena i 11 muškaraca. Pozvao sam ih da se predaju. Glas mi je odjekivao... Već je bilo počelo da sviće... Hladno.

"Nećemo se predati", uzvratili su. "Ostaćemo ovdje do Đurđeva dana. Imamo dovoljno hrane, vode... Ne možete nam ništa!"

A, je li, pomislih!? Vidjećemo ko ne može!

Kuriru sam naredio da od Titogradskog garnizona zatraži da pošalju 300 kilograma eksploziva, kako bih u vazduh digao cijelo brdo. Htio sam da ih raznesem.

Kada su vojnici stigli i postavili eksploziv... Čulo se do Ivangrada (Berane).

Brdo je bilo potpuno razoreno, ali su odmetnici nekim čudom ostali živi. Kasnije su neki od njih uhapšeni i predati vlastima u Kolašinu... Ostali su pobijeni prilikom pokušaja bjekstva. To nije bila zvanična, već jedina verzija, kazao je Kapičić u knjizi "Goli otoci" autora Tamare Nikčević.
http://standard.rs/-cvijanovi-vam-p...jove-kapiia-koristio-je-decu-kao-ivi-tit.html

И после ће тај смрад да говори ко је био злочинац а ко није...
 
За време борбе са Информбироом, Милован Ђилас је био стално са Партијом, учествовао је на свим Пленумима и седницама. Радио је на писању чланака у „Политици“ и „Борби“. Почетком 1953. године је изабран за председника Народне скупштине ФНРЈ.<<

То је званична биографија. У незваничној, пише, између осталог, и ово („Погледи“, 9. јун 1991, под насловом „Задужбина Милована Ђиласа у Црној Гори“, објављују текст Луке Пајковића из Торонта):

>>/.../Да би смо освежили тужне успомене на заслуге Милована Ђиласа у Црној Гори, ја ћу овде навести оне које су мени лично познате:

1. Јама у селу Гршке код Берана.

2. Сахотичка јама у Церову код Б. Поља.

3. Јама на Радовчу.

4. Шавничка Јама Цистерна код Шавника.

5. Јама код Ријеке Црнојевића.

6. И његово ремек дело, ПАСЈЕ ГРОБЉЕ на десној обали реке Таре код Колашина.

Ред је да овде наведем имена мени познатих лица која су нашла смрт у предњим мучилиштима, као и њихово бројно стање. Почећу прво са срезом Беранским и Андријевичким, пошто сам бло очевидац свих крвавих злочина у поменутим местима.

БЕРАНЕ, АНДРИЈЕВИЦА: Прво су мучки убили Батрића Божовића, председника Шекуларске Општине. Затим, Томицу Чукића, председника општине Доњержаничке, Сима Јоковића, жандармериског наредника, извели су из куће, повели у гриже, клештима му покидали прсте на рукама, поломили му и ноге и руке па га живог бацили у јаму. Кујовић, председник окружног суда у Крагујевцу, имао је једнога сина који је неким пуким случајем преживио крагујевачку трагедију. Послао га је код брата у село Буче, код Берана, да би спасао свог јединца сина. Младић од седамнаест година, ненавикао на штуру сеоску храну, често је силазио у варош ради набавке хране. Под изговором да је италијански шпијун, одводе га у гриже, стрељају у бацају у јаму. Син Милутина Пешића, жандармериски наредник, успео је да побегне ноћу из своје куће. Комунисти му одводе оца Милутина, туку га кундацима и бацају га у јаму, а целу покретну имовину пљачкају. Мирко Радичевић, сиромашни сељак из села Лушца, велики пријатељ и симпатизер Комунистичке партије, али поштен до крајњих граница, кад је видео шта раде од невиног народ почео је јавно да критикује њихов поступак. Они га позивају у свој штаб, и после дуге дискусије нареде му да иде кући. На путу га стижу два наоружана комуниста, у клисури »Здравац« разбију му главу и на леш навале велику стену. Њихов леш су у току ноћи раскасапиле лисице.

Васа Лабана, председника општине Полимске, убијен из заседе. Јагоша Брадића, најсиромашнијег грађанина општине Краљске, стрељају ноћу.

Лука Миковић, сељак из села Буча, пошао је у сеоску воденицу да самеље жито. Њихова тројка улази унутра и наређује му да пође са њима у штаб. Пошто није хтео да изврши наређење, они га убијају, а брашно покупе и понесу. Миро Голубовић, док је седео са својом женом за трпезом, да вечера, комунистичка тројка прилази прозору ниске кућице и кроз прозор отварају пушчану паљбу. Голубовић паде мртав крај трпезе. Мирка Буковића, учитеља и његовог брата Милутина, полицијског писара, убијају у присуству њихових породица, пред кућом.

Три жене из села Лубница пошле су у варош да набаве гас и соли за домаћу употребу. По повратку кући патрола их одводи у штаб. Једној ошишају косу до коже, а две одведу у Гриже, и утучу их батинама и баце у јаму. Ђорђије Боговац, учитељ живео је у селу Баранима. Комунисти бацају бомбу кроз прозор, од које гине учитељ, и његов пријатељ. Милорад Вуковић, син мајора Вука Вуковића. Жена и дете су били тешко рањени.

Вуксан Бакић, председник Апелационог суда у Подгорици, и његов брат Бранислав, мајор, после капитулације дошли су код свог оца Мирка Бакића, у село Забрђе, где су живели строго неутрално, не-мешајући се ниукакве политичке теревенке. Једне ноћи долази група наоружаних комуниста пред њихову кућу. Домаћин их позива унутра, почасти ракијом и мезетом, и на брзу руку спреми вечеру. После вечере постројили су их уза зид трпезарије, и сву тројицу пострељали. Ствари од вредности које су могли понети покупили су и отишли.

У кућу Радоја Бојчића, у селу Бучу бацају бомбу, од које гине Радоје, старац од седамдесет година. Његова снаха и двоје мале деце буду тешко рањени.

Имена поменутих жртава, наведена су по личном сазнању писца ових редова, док имена осталих жртава Грижанске јаме нису ми позната, а у мају месецу 1942. год. када је нестало снега и леда извадили смо тридесет и осам лешева: седам жена и тридесет једног мушкарца.

ШАХОВИЋЕ: Чим је Ђидо приграбио власт у своје руке, одмах се постарао да уклони активне официре. Хвата њих пет са капетаном Мишићем скида им униформе, одводи до јаме, побију их и баце у исту, а сутрадан обнароде да су пошли у Србију. У селу Грмчареву хватају три официра и полицијског писара. Одводе их у клисуру речице Врује, поломе, ноге и руке, баце у један вир, наваљују стене на лешеве, па онда прекрију четином и напишу плакате: »Упућени делегати на Равној Гори«. Према исказу месних грађана, из Шаховичке јаме извађено је, поред официра још дванаест лешева.

ШАВНИК: Према исказу Лазара Полексића, капетана прве класе, једне ноћи доведено је у Шавник деветнаест интелектуалаца са адвокатом Јауковићем. Затворили их у једну шталу, и у току ноћи изводили, стрељали и бацали у Шавничку јаму. Једини члан те групе који је преживео је баш Лазар Полексић, који данас живи у Торонту. Број »становника« Шавничке јаме није нознат, пошто је иста затрпана крајем марта, да се не би ширио смрад распалих лешева.

КОЛАШИН: На пар дана пред православни Божић 1942. године војничка касарна на Брези била је препуна националистима, и да би направили места за нове жртве народ је преко звучника био обавештен да ће уочи Божића бити приређена забава са одличном игранком. Сво становништво је позвано да узме учешћа у овој приредби. На бадњи дан вршена је велика припрема: једни су пекли овнове, други су кували ракију опљачкану из националних домова. Партизанке су декорисале салу у згради основне школе.

Док се све ово спремало, у граду је једна група затвореника, под јаком стражом, копала рупе у песку, на десној обали Таре. Кад је пао мрак патроле су ишле од куће до куће и терале народ на забаву. Када се народ окупио, отпочео је програм. Прво је Ђидо одржао говор, величајући Стаљина и комунистичку идеологију. Затим је отпочела пијанка, пјесма, игра и весеље. Хармоника је свирала, кола се крстала, а песма се орила, праћена плотунима из пушака. Док је овакав урнебес трајао у основној школи, дотле је једна чета пролетера извршила наређеше Милована Ђиласа и Моше Пијаде. Једни су у касарни жицом везивали руке затвореника, други су их водили у Луг, а трећи стрељали и затрпавали песком. То је трајало све док су и последњу жртву ликвидирали. Освануо је Божић. Касарна је била празна. У граду је владала мртва тишина. На улицама нигде живе душе. Народ преморен ноћном буком ћути у својим домовима и претпоставља да се нешто страшно догодило.

После подне комунистичке патроле, по групама, напуштају град и одлазе у лов. Једна патрола, коју су водила два џелата, Ника Димић и Стево Делевић, улазе у кућу судије Нова Меденице. Домаћин их љубазно дочекује са речима »Христос се роди«. Својој жени наређује да одмах спреми вечеру, а он доноси ракију. Пошто су се лепо поткрепили јелом и пићем, наредили су му да пође с њима. Он им одлучно одговорио да због прехладе не може поћи, а да ће сјутра у десет сати сам доћи у команду. Они су само извадили пиштоље и оборили га поред пуне трпезе.

-nastavak ispod-
 
Poslednja izmena:
Друга патрола у току ноћи стигла је у село Брскути и без куцања ушла у кућу мајора Чађеновића, који је спавао у својој соби. Одмах су му наредили да се облачи и да се пође са њима. Кад је био спреман, везали су га и повели за Колашин. Шта је све преживео у касарни, то нико не зна. Кад су га добро измрцварили, повели су га у Луг и над ископаном раком разрезали му грудни кош, извукли срце, и обе руке везали око срца па га бацили у раку и затрпали песком.

Трећа патрола од петнаест наоружаних комуниста упућена је у село Крња јела где је живео резервни поручник Миљан Мандић. Услед ружна времена и тешко проходног терена, патрола је закаснила, и тек у развит зоре примицала се кући Мандића. Миљан је благовремено приметио патролу, зграбио пушку и побегао кроз споредна врата. Пошто нису ухватили Миљана они су целу фамилију: оца, два млађа брата, снаху и двоје деце, повезали и покретну имовину потоварили на два Миљанова коња, па онда отворили шталу, и сву стоку са фамилијом потерали за Колашин. Када су прошли мост на Тари свратили су их у Луг и стрељали њих четворо. Кад су завршили посао, приметили су чобанског пса који је дошао за стоком па су и њега убили, а двоје деце повели у варош. Сјутрадан, узели су две даске, пошли у луг, на стабло некога дрвета приковали даске и направили крст. На том крсту распели су убијеног пса. На другој дасци су написали: »Ово је пасје гробље«, и онда даску са натписом заковали изнад пасје главе.

Колашин смо ослободили крајем фебруара, а почетком априла када је нестао лед и снег, окупила се велика маса народа, повадила из »Пасјег пробља« осамдесет лешева и пренели их у Колашинско гробље. Многе фамилије нису нашле лешеве својих породица али су у току љета налажени остаци лешева оних који су у току зиме побијени и бачени у потоке, те су их дивље звери растргле.

МАТЕШЕВО: Среског начелника Николу Лашича стрељали су пред својом кућом. Драгишу Томовића и његову ћерку Босиљку стрељали су на Матешеву. Судског приправника Маја Милошевића и удовицу Савету Томовић стрељали су такође на Матешеву. Зорки Лашић прорезали су дојке, кроз груди јој провукли руке и бацили је у кречану. И поручника Јанковића стрељали су пред својом кућом.

РАДОВЧЕ: У току фебруара 1942. четничке јединице протерале су комунистичке банде са територија срезова: Андријевичког, Баранског и Бјелопољског а двадесет другога ослободиле Колашин. Комунисти се повлаче у правцу Мојковца, Шавника и Мораче. Штаб смештају на Радовчу, одакле издају наређење за општу мобилизацију са целе територије Црне Горе, са циљем да униште четничке снаге и казне Васовиће. Ко се год успротивио њиховом наређењу био је спроведен у штаб на Радовчу, где је без икаквог ислеђења био стрељан бачен у јаму која је била у непосредној близни штаба. Када су наступили топли пролетни дани, из јаме се појавио смртоносан задах од распалих лешева, те је јама била закопана. Према казивзњу месног становништва, у ту јаму бачено је преко сто тридесет особа.

А Моша и Ђилас имали су у свом штабу приличан број младих девојака, које су биле на услузи члановима штаба. И наравно, по природним законима, неке су остале носеће. Када су касније били приморани да бјеже из Црне Горе и да напусте Радовчу, нису могли да их поведу са собом. Ноћу су ископали рупу у једном потоку, стрељали пет девојака, затрпали их и набацили коров и камење. Породице стрељаних девојака нису ни помишљале да су стрељане, него су мислиле да су их повели собом. Касније, крајем новембра, један партизан који се предао четницима открио је место где су девојке закопане. Сељаци су покушали да их изваде из рупе али је било касно. Лешеви су били у распадању, те су набацали још више земље да се не би ширио смрад.

РИЈЕКА ЦРНОЈЕВИЋА: Поп Перо Вујовић из села Пелеши редовно је одржавао службу Божју у цркви. Једне недеље после службе одржао је бесједу присутном народу, затворио цркву и пошао кући. У први мрак дошла је патрола, повела га у штаб, затворила га у шталу где су га тукли, чупали за косу, браду и бркове и најпосле живог бацили у јаму. Учитељ Мирко Стругар, из села Метериза, враћајући се са Ријеке Црнојевића, буде убијен на сред села пред црквом. Зорка Петричевић, удовица, била је велики симпатизер Комунистичке партије. Чинила им је велике услуге, набављала и спремала храну, прала веш, обавештавала о покретима Италијана. Једнога дана пошла је код сестре у Подгорицу. Тамо се задржала пар дана и чим је дошла кући позвали су је у штаб. Она није ни помишљала на ма какву непријатност, узела је флашу ракије и одмах пошла. Чим је стигла извели су је пред цркву, па онда извадили колац из ограде и заболи између ногу, а на колац ставили плакат са натписом »***** италијанска«.

ЈОВАНА БЕЛОВА, капетана прве класе, рођеног брата попа Пере Вујовића, убили су га у селу Љуботин. Онда су му испевали песму: »На сред села Љуботина, убисмо га ко Бизина«. Ту је песму касније певао Пеко Дапчевић уз чашицу ракије на Цетињу.

НАПОМЕНА: Милован Ђилас, некадањи мезимац и најглавнији сарадник Јосипа Броза Тита, био је окупиран болесном амбицијом и наивним закључком да ће једнога дана доживети да му Тито, услед старости, преда власт и дужност да настави прогањања и уништење српскога народа. Али на његову велику жалост, и још већу трагедију, то је испало сасвим супротно. Уместо славе и величине доживео је да буде упућен на »одмор у ГЛАВЊАЧУ«./.../<<

Али, Ђилас није чинио само то. Он је створио и црногорску нацију, тврдећи да Црногорци нису Срби. О њему историчар Будимир Алексић у својој књизи „Црвена – Црна Гора“ (Никшић, 2002.) каже: „Већ 1946. године Милован Ђилас, човјек који је током рата побио највише Црногораца – што лично руком, што својом одлуком – декретом је прогласио „црногорску нацију“.

И, ето, после свега, Ђилас доби православно опело. Ево доказа са „Википедије“:

>> Пред смрт је ослепео на једно око. Оставио је опоруку да буде сахрањен по српском православном обичају, ангажовањем свештеника. То је био редак пример некадашњег комунисте да се сахрани по црквеним обичајима.

Изненада је умро у своме стану 20. априла 1995. у Београду. Сахрањен је у породичној гробници у своме селу Подбишће, уз црквене обреде.<<

Ето, као што рекох: Ђилас је радио то што је радио по Црној Гори и другде – кратио људе за главу, основао црногорску нацију, на смрт преплашио часну старицу Исидору Секулић, која је, у паници због Ђиласових напада на њену „Његошу књигу дубоке оданости“, спалила други део своје студије – и, ето, сахранише га по „српском православном обичају“.

Izvor:
http://borbazaveru.info/content/view/3670/1/
 
Пошто је тема мало заборављена, ево мало још мало злочина комуниста или како су их у Црној Гори звали, мошиних копилади, црвених пашчади, јамара, црвених усташа итд.

ПРОСТИТУТКА ЧЛАН ПРЕКОГ ВОЈНОГ СУДА

Одмах по преузимању власти у Грахову и околини, комунисти су почели одводити из кућа и убијати угледне људе из те варошице и њене околине. Међу њима су се нашли: судија Новица Ковачевић, учитељ Блажо С. Ковачевић, земљорадник Петар С. Ковачевић, Марко Ј. Ковачевић, Ђорђе Марковић, официр војске Краљевине Југославије, Мирко Даковић, брат Марка Даковића, брат Марка Даковића, борца за народно уједињење 1918. године и многи други. Ове људе осудио је на смрт ''суд'' Саве Ковачевића-Мизаре, чији је члан била и ''проститутка Марија Кош'' Комунистички џелати су их хватали на превару. Стрељани су јавно на Бадњи дан 06.01.1942. године Комунисти су их прогласили за сараднике окупатора, ''који су одвраћали Граховљане од часне и свете борбе и препоручивали им помирење са италијанским властима, уносећи тако сумњу у снагу Црвене армије и НОБ-е''. У току трајања грађанског рата у Црној Гори, комунистички џелати су, изван оружаних борби, из заседа и на други начин, ликвидирали око 50 Ковачевића са територије Грахова и његове околине. Нису боље прошла ни остала братства са те територије. (Зб. Т.3, књ. 2, д. 36, 68-71; СИКД, 4, 12.1959, 70)


СКЛОНИТЕ ТУ ЖЕНТУРАЧУ ДА МЕ НЕ МРЦВАРИ

Станко Радуловић, капетан војске Краљевине Југославије, из Мокре Њиве код Никшића, није хтео прећи на страну комуниста.
Кад нису успели да придобију њега, покушали су да ''у њихове крваве и кобне мреже'' увуку његову ћерку Милосаву.
Сваког дана код ње су долазили комунистиучки ''инструктори'' да јој се удварају и причају о слободној љубави, о буржоаским предрасудама и ''о будућој жени која ће, баш као и мушкарци имати једнака права''. Међутим, на Милосаву, васпитану у честитој кући, у љубави према Богу, породици и поштењу, ''код које је морал био највећи и најсветији закон'', није могла утицати прљава и перверзна комунистичка пропаганда, скрпљена од њихових бљувотина.
Пошто свој опасни отров нису могли унети унутар ове породице, комунисти су одлучили да је униште.
У новембру 1941. године, дубоко у ноћ, у Станкову кућу упала је комунистичка патрола коју је водио човек са надимком Јозо Папалица.
Не знајући за разлог њиховог долака, домаћин их је понудио да седну и да се одморе, што су они прихватили. Почашћени и уз вођење ''пријатељског разговора у веома искреном тону'', комунистички џелати отклонили су сваку сумњу у њихове нечасне намере.
У моменту кад је домаћин поверовао да има посла са добронамерним посетиоциома, вођа патроле ''Папалица'' наредио му је да се спреми и пође са њима у комунистички штаб у Горњем Пољу.
Капетан се успротивио том захтеву, хватајући се за револвер.
Међутим, џелати су били бржи. Убили су њега, његову супругу и оца.
У моменту кад су поверовали да су извршили задатак, Милосава се, у трен, нашла поред мртвог оца, зграбила револвер из његове руке и почела пуцати у убице. Убила је ''Папалицу'' и још једног члана патроле. Трећи је, гологлав и без пушке, користећи мрак, успео да побегне. После два сата, комунисти су опколили капетанову кућу, у којој су лежале три њихове жртве, са запаљеним свећама изнад глава.
Милосава се одупирала упаду комуниста у кућу.
Кад је потрошила муницију из револвера и пушке, комунисти су провалили врата и упали унутра. Пошто су масакрирали сва три леша и опљачкали све што су нашли у Станковом домаћинству, одвели су везане Милосаву, њеног малолетног брата и млађу сестру у Горње Поље. Сава ''Мизара'', ''злогласни убица и разбојник, са преко 500 особа које је побио и које носи на души'', у улози команданта Никшићког комунистичког одреда, осудио ју је на смрт.
Милосава је била задовољна. Осветила је родитеље и деду.
Кад је видела да смртну пресуду над њом треба да изврши ''једна белосветска жентурача, комунистичка ударница'', потражила је погледом команданта ''Мизару'' и казала му: ''Склоните ту жентурачу да ме не мрцвари. Дајте три ваша најбоља војника да ме убију, јер ја браним породичну част''. На опште изненађење присутних, ''Мизара је изабрао три најбоља војника који су је стрељали''. Има мишљења да ју је стрељао Мизара лично, из револвера.
Милосава је храбро дочекала смрт која је излетела из комунистичког оружја и прекратила јој млади живот. Пре стрељања, замолила је брата и сестру да је освете. Џелатима одређеним да је стрељају казала је: ''Удрите разбојници, да видите како умире Српкиња, ћерка Станка Радуловића!'' Плотуни су цикнули. Милосава се повила према земљи. Брза смрт прекинула је њене речи: ''Живјела Ср...!''
Ових дана, испред мале сеоске цркве у селу Мокра Њива, спавају вечним сном, под својим хумкама, четири комунистичке жртве из куће храброг и поштеног човека Станка Радуловића.
Комунистичком судији Радоју Дакићу, зв. Брка Брковић, приписане су речи које је, наводно, изговорио после Милосавине погибије: ''Штета што ова храбра ђевојка није била на нашој страни''.
Касније, те речи приписане су Сави Мизари. Према писању Ст. Ј. Вучетића, комунистичка патрола затекла је Станкову породицу на вечери. Џелати нису хтели сачекати да заврше вечеру, већ су припуцали и побили их за трпезом. Навео је да је Милосава ''убила двојицу крвника''. (СИКД, 10, 12.1962, 121; Ново време, 850, 3.2.1944; 905, 29.3.1944, 2; Глас Ц., 8, 8-21.3.1942, 3; Ст. Ј. Вучетић, Грађански, 59)

УБИЈАЛИ СУ ЦЕЛЕ ПОРОДИЦЕ

Задњих месеци 1941. године и првих месеци 1942. године комунисти су извели крваву и бестијалну драму убијања недужних људи по Црној Гори, какву не памти историја са тих простора.
Убијали су све особе у које су сумњали да би им једног дана могли постати противници. Нису штедели ни старце ни старице, а ни малу децу. Сатирали су целе породице, па и братства, како би им се и у одиви семе затрло. У Отиловићима, селу близу Пљеваља, ликвидирали су породицу Терзић: Милована, земљорадника, старог 60 година, Ружу, домаћицу, његову супругу, стару 60 година, Мирка, деловођу, старог 35 година, Персу, домаћицу, стару 30 година, девојчице: Драгојлу, стару 15 година, Гледу, стару 8 година, затим Мића, дечака старог 6 година, четворогодишње близанце Ивана и Ивану и двогодишњу Катарину.
Из куће Ђура З. Јовановића из села Лука код Јеленка, даниловградски срез, ликвидирали су: Ђура, старог 70 година, његова три сина: Шћепана, Тока и Николу, и Токову и Николину супругу. Тамо је ликвидирана и деветочлана породица Токовић, заставника војске Краљевине Југославије, а њихови лешеви бачени су у јаму. Међу њима је било жена и деце. Њихову ликвидацију наредио је Милован Ђилас.
У селу Момче у Пиперима, подгорички срез, ликвидирали су браћу Милована и Војина Рашовића и сестру им Миросаву.
Наредба да их скуну голе и од њихових мртвих тела праве порнографске слике приписана је Драгиши Ивановићу Електрину, за кога је наведено да је наредио убиство законите жене, члана КПЈ, ''да би се оженио сестром од ујака, ћерком Петра Ј. Поповића из Куча''.
У општини готовушкој, срез пљеваљски, ликвидирали су породицу Лаковић: Бранка, земљорадника, старог 38 година, његову супругу Мару, домаћицу, стару 35 година и њихову децу: Војку, стару 11 година, Јелисавку, стару 7 година, Добрила, старог 3 године и Бранку, стару 9 месеци.
У марту 1942. године убили су два старца: Јоша Јововића и Илију Дамјановића, капетана бивше црногорске војске, који су одбили да пензију примају од италијанске окуопационе власти.
Пошто њима нису могли приписати петоколонаштво, јавности су саопштили да су их убили да би олакшали живот народу после рата.
(Др В. Реџић, Грађански, I, 273, 322; Погледи, 115, 21.8-4.9.1992, 11; Глас Ц., 5, 25.2-10.3.1942, 4; 34, 8-21.7.1942, 2; 29, 21.6-4.7.1942, 3; 14, 12-25.4.1942, 4)
http://www.pogledi.rs/diskusije/viewtopic.php?t=19383&start=15
 
Zmijanac: Otkopane prve žrtve komunizma

U boljevačkom zaseoku definitivno je potvrđeno postojanje prve masovne grobnice žrtava komunističkog terora. Pronađeni ostaci 29 ljudi


dru-boljevac.jpg


U BOLjEVAČKOM zaseoku Zmijanac definitivno je potvrđeno postojanje prve masovne grobnice žrtava komunističkog terora, koji su streljani između 16. i 18. novembra 1944. godine. Posle iskopavanja, koje je počelo pre tri meseca, iz samo jedne jame izvučeni su ostaci 29 ljudi. Ovo je, za ”Novosti”, potvrdio mr Srđan Cvetković, sekretar državne Komisije za otkrivanje tajnih grobnica.

- Ovo je prva masovna grobnica u Srbiji za koju je nedvosmisleno ustanovljeno da su zločin počinili komunisti - kazao nam je mr Cvetković. - Većina mučenika ubijena je tako što im je razbijena lobanja, dok su ostali usmrćeni hicima iz vatrenog oružja.

Prema rečima dr Dobrivoja Tomića, predstavnika žrtava u državnoj komisiji, u Zmijancu su ubijena 44 ”narodna neprijatelja”, uglavnom viđeniji ljudi i domaćini iz Boljevca i okoline.

- To nam je, pre smrti, potvrdio Miodrag Cojić, komandant Ozne za Boljevac - govori dr Tomić. - Mučenici su bili povezani žicom, dovedeni na visoravan iznad obližnjeg potoka i - pokošeni rafalom. Koga nije ubio metak, bio je ubijen tako što su mu dželati, koji su čekali u podnožju, budakom razbijali lobanju.

Ovo je tek početak ekshumacija koje se očekuju u Srbiji gde, po dosadašnjim saznanjima, ima oko 300 tajnih grobnica u kojima je, na nedostojan način, sahranjeno nekoliko desetina hiljada ljudi.

http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:347802-Zmijanac-Otkopane-prve-zrtve-komunizma
 
Присталице сарадника и помагача комуниста одају почаст жртвама комуниста:dash::dash::dash:


Сарадња комуниста и равногораца

Још нешто из говора Драже Михаиловића на суђењу:

Три састанка имао сам са маршалом Титом. Примио сам маршала Тита потпуно искрено.
 
Poslednja izmena:
Присталице сарадника и помагача комуниста одају почаст жртвама комуниста:dash::dash::dash:


Сарадња комуниста и равногораца


Још нешто из говора Драже Михаиловића на суђењу:



Три састанка имао сам са маршалом Титом. Примио сам маршала Тита потпуно искрено.

Da nisi ti pa da se covek zacudi...

Pa ko su u najvecom broju zrtve komunista nego ravnogorci i pristalice Draze Mihailovica????
 
Da nisi ti pa da se covek zacudi...

Pa ko su u najvecom broju zrtve komunista nego ravnogorci i pristalice Draze Mihailovica????
Жртве су сви који нису прихватили комунизам - дражиновци, недићевци, љотићевци, обични грађани, сељаци, свештенство.

А за победу комуниста најзаслужнији су равногорци са својом слепачком англофилском политиком.Зна се ко се састајао са Титом,правио споразуме и наоружавао комунисте. Чак и после кад су под народним притиском заратили са комунистима, многи истакнути равногорци су и даље тражили помирење са партизанима и нудили им сарадњу чак и 1943. и 1944.

Пошто је "ослобођење" и комунизам донела совјетска Црвена армија,и ту је важно поменути да су равногорци цвећем дочекали Совјете.

Сарадња равногораца и совјета против царистичких Руса


да не помињемо како 100-ти пут понавља фалсификовану верзију Дражиног говора...

Значи ти си сам фалсификатор? То сам преузео из говора Драже Михаиловића који си ти поставио и за који кажеш да је оригиналан.

Ево још нешто што је Коча поставио:

Генерал Михаиловић, имајући представнике савезничких мисија у штабу Врховне команде Југословенске војске (Владин пропуст што није било и совјетске мисије), покушавао је да обнови успостављени “мост” са супротстављеним Партизанским покретом, као војни министар у Југословенској краљевској влади, извештавао је крајем децембра 1943. године свог председника Пурића: “Дубоко смо размишљали на који начин да се спречи грађански рат и дошли до закључка да треба да дође до састанка између представника Југословенске војске и Титових снага... Са своје стране Армстронг (шеф британске мисије) нас је уверавао да ће учинити све могуће нарочито да се спречи грађански рат...”
 
Uzeli čast čuvaru svetinja


UNIVERZITETSKI profesor istorije i teologije Radoslav Grujić je 1927. u manastiru Sveti arhanđeli kod Prizrena pronašao mošti cara Dušana i preneo ih u Beograd. Isti blagi prota spasao je 1942. mošti kneza Lazara, cara Uroša i Stefana Štiljanovića iz fruškorskih manastira koje su pustošile ustaše.

- Svoju najveću ulogu profesor Grujić imao je u Drugom svetskom ratu - zabeležio je pokojni dr Slobodan Mileusnić, nekadašnji direktor muzeja SPC. - Vodio je bitku na dva fronta: zbrinjavao srpske izbeglice iz ratnih područja i spasavao crkveno-umetničke dragocenosti. Njegovim zalaganjem spaseni su i mnogi životi nedužnih ljudi zatočenih u logorima.

Pre nekoliko godina, profesor Grujić je dobio svoju ulicu u Beogradu, ali još važi presuda komunističkih vlasti iz 1945. da je ratni zločinac.

- Reč je o vrhunskom cinizmu, jer su isključivo zahvaljujući dr Grujiću spasene mošti naših svetih vladara i relikvije od kojih je stvoren muzej Srpske pravoslavne crkve - kaže dr Vladimir Davidović, dugogodišnji sekretar SANU i poznavalac tajne istorije srpske kulture. - Akademik Dejan Medaković bio je svedok kad je u aprilu 1942. profesor Grujić na kolenima molio majora Vermahta, barona Rajsvica da spreči uništavanje srpskih svetinja. Rajsvic, Prus i aristokrata, profesor balkanologije u Berlinu, otvoreno je pokazivao da ne voli Hitlera i da simpatiše Srbe.

Baron Johan Albreht fon Rajsvic je pri okupacionom Upravnom štabu za Srbiju imao zadatak da na okupiranim područjima štiti spomenike kulture, pre svega manastire i muzeje. U to vreme Medaković, mladi muzeolog, bio je svedok uzbune koju su izazvale vesti da ustaše čine svetogrđa u fruškogorskim manastirima.

- Profesor Grujić znao je kakva opasnost preti da budu uništene svete srpske mošti koje su izbegle, nošene kaluđerskim rukama, sve stradije seoba pred turskim besom - opisivao je Medaković. - Jaukao je tražeći spasenje i otrčao k Rajsvicu, preklinjući ga da spase mošti srpskih svetitelja. Rajsvic je odmah reagovao i s profesorom Grujićem u štapskom automobilu krenuo je na Frušku goru.

Iz manastira Jazak spasene su mošti Sv. cara Uroša, iz Šišatovca Stefana Štiljanovića, a iz Bešenova mošti Sv. kneza Lazara.

- Mošti su bile oskrnavljene - zabeležio je Medaković. - Izvađene su iz skupocenih ćivota i bačene na pod u manastirskim crkvama. U Beograd su vraćene u običnim mrtvačkim sanducima.

U desetak kamiona spasen je i deo dragocenih ikonostasa, knjiga i relikvije koje su promakle ustašama, od kojih je samo deo posle rata vraćen u hramove i manastire.

- Deo je ostao u Beogradu jer više nije imao gde da bude vraćen pošto su bogomolje uništene - kaže Vladimir Davidović. - Od tih predmeta nastao je Muzej SPC. Slična priča ponovila se i početkom devdesetih.

Posle povlačenja okupatora 1944. godine profesor Radoslav Grujić postaje meta novih vlasti, a prvi kamen na njega bacaju kolege s Beogradskog univerziteta.

- Dušebrižnici nove ideologije 3. aprila 1945. godine donose presudu kojom se profesor Grujić kažnjava udaljavanjem s Beogradskog univerziteta - zabeležio je dr Mileusnić.

U presudi se kao ključni dokaz kolaboracije s okupatorom navodi Grujićev predlog Nedićevoj vladi da organizuje Odbor za registrovanje i opis uništenih Srpskih nacionalnih dragocenosti za vreme Drugog svetskog rata. Presudu su potpisali Ivan Tomić, Pavle Savić (potonji dugogodišnji predsednik SANU), Petar Matić, Borisav P. Stevanović, St. Ćelino, Radomir Aleksić, Milka Radoičić, D. Nedeljković, T. Bunuševac i Đ. Nikolić.

- To nije bio kraj komunističkom bestijanju i progonu prote Radoslava Grujića - zabeležio je Mileusnić. - Odlukom Odbora 4. naselja NO Rejona 1. septembra 1945. godine dr Radoslav Grujić je lišen srpske nacionalne časti i stavljen na listu ratnih zločinaca. Ta nepravda ga je duboko ranila, teško je to odbolovao.

Bolesni i osiroteli profesor umro je 1955. tokom lečenja na Hvaru.

DUŠANOVE MOŠTI

POSLE oslobođenja Stare Srbije, kako su nazivani Kosmet i Makedonija, nastupa period nacionalnog romantizma kad vrhunski srpski naučnici odlaze u Skoplje - Dušanovu prestonicu, i stvaraju Univerzitet, muzej, pokreću naučne listove.

Profesor Grujić 1927. pokreće iskopavanja manastira Sveti arhanđeli kod Prizrena, grobne crkve cara Dušana i otkriva njegove mošti.

- U grobnici zatrpanoj iskidanim i polomljenim građevinskim materijalom nađena je sasvim na dnu mramorna ploča i pod njom pažljivo prebrana hrpa kostiju, naročito pršljenova od kičme i rebara, potpuno belih, kao da su na suncu sušeni. To su nesumnjivo ostaci tela velikoga cara Dušana koje je posle razorenja i pljačkanja manastira Svetih arhanđela i careve grobnice neka pobožna ruka sklonila pod ploču u grobnicu, a sve drugo raznela je sujeverica i pobožnost na razne strane - zabeležio je Grujić.



POKRADENO OSTALO PLjAČKAŠIMA


PROFESOR Grujić je, iako prokazan, bio neprevaziđeni stručnjak i komunističke vlasti su morale da ga prihvate kao glavnog popisivača opljačkanog kulturno-istorijskog blaga SPC. Formirana je komisija s predstavnicima crkve i države koja je trebalo da identifikuje sve dragocenosti koje su u četrdeset vagona prenete u Zagreb. Ministarstvo prosvete je u prvi mah 1945. prihvatilo zahtev Sinoda da one vrate SPC i transportuju u Beograd, ali je već 1946. Komiteta za kulturu i umetnost pri vladi FNR Jugoslavije naredio "da se Srpskoj pravoslavnoj crkvi imaju predati samo kulturno-istorijski i drugi predmeti Srpske pravoslavne crkve, manastira itd., koji su odneseni sa teritorije NR Srbije i njenih oblasti (Vojvodina), a sada se nalaze pohranjeni u Zagrebu. Predmeti sa teritorije NR Hrvatske i dalje ostaju na istom području". Praktično to je značilo da ostaju u hrvatskim muzejima. Od 40 vagona pokradenih crkvenih dragocenosti odobreno je vraćanje 11 vagona koji su u aprilu 1946. godine stigle u Beograd.

UMALO BEZ SAHRANE

POŠTO je profesor Grujić preminuo na Hvaru, iskrsao je problem, ko će platiti prenos tela i sahranu. - Akademik Medaković je molio tadašnjeg predsednika SANU Aleksandra Belića za novac, ali ga je ovaj hladnokrvno odbio - kaže Vladimir Davidović. - Medaković je napomenuo da SANU nije platila Grujiću dve knjige i da tim honorarom može da se plati sahrana, ali Belić ga je ignorisao. Medaković i još nekoliko naučnika koji su zbog toga poneli žig nacionalista, sakupili su novac i platili sahranu čoveka koji je tokom bombardovanja 6. aprila 1941. godine legao preko sanduka sa moštima cara Dušana, da bih ih zaštitio od uništenja. Davidović priča da je posle rata baron Rajsvic posetio Jugoslaviju i rekao Medakoviću: "Veoma sam razočaran, profesor se toliko trudio da spase srpske svetinje, a Srbi mu ovako vraćaju. To je sramota".

http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.293.html:398111-Uzeli-cast-cuvaru-svetinja

 
Preživeo Goli otok iz inata

Vuksan Knežević, nekada najmlađi golootočanin, na ”mestu zločina”: Dočekao me šamar brata, koji je prvi povikao “Udri bandu!”, kasnije sam shvatio da mi je time spasao život

PREŽIVEO sam Goli otok iz čistog inata - ubeđen je Vuksan Knežević, dok idemo od mola putem kojim je prvi i poslednji put išao pre nešto više od šest decenija, kad su ga na drveni dok iskrcali iz broda. Njime je takozvana četvrta grupa, od oko 1.100 golootočana, stigla, u martu 1950, u najveći Titov konclogor.

Bio je najmlađi u toj grupi i jedan od najmlađih političkih zatvorenika Golog ikada. Kada je uhapšen, u septembru 1949, imao je samo 17 godina.

- Evo ovde - pokazuje rukom - sačekao nas je špalir. Antonije Isaković ga je posle prozvao “topli zec”. Ali još pre toga, kako se brod približavao, čuli smo povike s kopna: “Ua, banda! Bandu u more! Živeo Tito, živela Partija!”

Bili su to glasovi članova radne brigade - onih koji su se pokajali, priznali da su narodni neprijatelji, otkucali stvarne ili izmišljene grehe, otkrili imena navodnih saradnika... Oni su živeli neko vreme van žice, imali su pravo na cigarete i bolju hranu jer su ih spremali za puštanje na uslovnu slobodu.

- Članovi radne brigade bili su naročito surovi, jer nisu smeli da pokažu slabost, da ne bi odmah bili vraćeni iza žice - priča Vuksan. - Kako smo s broda stupali na kopno, ubacivali su nas u špalir, gde su nas “brigadiri” tukli rukama i nogama, a oni najgori udarali bi tamo gde najviše boli - pesnicama ili šutom.

Da bi izbegao “toplog zeca”, Vuksan je, još sa đačkom kapom na glavi, iskočio mimo ostalih na kopno. Čuo se uzvik “Udrite đaka!” i vrlo brzo su ga ugurali u špalir.

Za razliku od “brigadira”, oni koji su uspeli da izađu pa ponovo “zgrešili” i našli se na Golom otoku zvali su se “dvomotorci”. Oni su se najčešće ubijali skokom u more, pa čak i sa krovova baraka.

Posle izvesnog vremena dolazimo do mesta koje je nekad bilo “plandište”. Tu su mučenike iz špalira ubacivali u čudno kolo, koje je po njih stotinak “igralo” klečeći, derući dlanove i kolena o oštro, izbrazdano kamenje, koje seče kao brijač. Jedni drugima bi gurnuli glave između nogu i tako se okretali, dok su ih batinaši udarali po leđima. Mnogi su se od bola i straha pomokrili onom iza sebe na glavu.

- Srećom, okrenuo sam se samo jedan polukrug, kad su me ponovo ubacili u sledeći špalir. Usledili su opet udarci, pljuvanje, povici. Malo me je spasao debeli zimski kaput - nastavlja Vuksan.

A onda je podigao glavu i u stroju video svog starijeg brata Milana. On je već bio član radne brigade, spremao se za odlazak. Taman je otvorio usta da vikne “brate!”, kad ga je ućutkao snažan bratovljev šamar i uzvik: “Udri bandu!”

- Taj šamar me je zaboleo više od svih udaraca zajedno. Bio sam ljut. Stajao sam kod jedne barake, pošto smo predali svoje stvari i dobili neke izanđale vojničke uniforme. Gledao sam izubijane ljude oko sebe i pitao se kako neki, snažniji od mene, nisu uspeli da izbegnu najgore. Bili su modri i otečeni. A onda sam video jednu glavu u staklu, naduvenu i u podlivima, veliku kao drveni bučuk za zahvatanje žita. Šokirao sam se kad sam shvatio da je moja - seća se.

Dečkić se srozao niza zid barake i prvi put od hapšenja zaplakao. Prekinuo ga je rukovodilac radova, Slovenac, koji ga je izgrdio što ne čuje svoje ime i ne odaziva se. Ispostavilo se da mu je došao brat. Nije hteo s njim da razgovara:

- Tek kasnije, kada sam shvatio kakva pravila vladaju na Golom otoku, znao sam da mi je brat spasao život. Da je u špaliru pokazao da me je prepoznao, morao bi da bude naročito surov, da se dokaže, da ga ne bi vratili u logor. A onda bi me svi tukli tako da, možda, ne bih preživeo.

Pošto su se ostali okupili oko njih dvojice, brat ga je samo posavetovao: “Pazi se! Slušaj!” Uzvratio mu je da ne želi od njega savete. Ipak, po jednom prijatelju, zatvoreniku, Milan mu je poslao 10 cigareta. Ali posle mesec dana, brat je otišao sa Golog otoka.

Već sutradan, potpuno krvavi, došljaci su morali na rad. Bio je to prvi Vuksanov susret sa “tragačem”. “Tragači” su bili nešto nalik na drvena nosila, na njih je tovareno kamenje, teško 50-80 kilograma, ili džakovi cementa. Što je “banda” bila gora i nepopravljiva, to je teret bio veći. Veliki tragač, kog je nosilo po osam ljudi, zvao se “labud”.

Napred su ručke bile kraće i njih je držao član “bande”. On je bio gonjeni i podnosio je glavni teret. Pozadi su bile duže i držao ih je “gonič”. To su bili “revidirani” ili aktivisti. Aktivisti su bili naročito opasni, među njima je bilo i ubačenih udbaša i ustaša. Gonič bi terao gonjenog da što brže nosi teret.

- Gonio me je neki Meho, osuđeni ratni zločinac. Izdržao sam pod teretom dva-tri sata, a onda sam pao, ispustio “tragač” i slomila se ručka. Dojurio je onaj Slovenac, ali umesto da viče, izmerio mi je puls i temperaturu, i viknuo na goniča da će me ubiti. Spasla me je mladost. Onda mi je rekao da više tog dana ne nosim kamenje, ali nisam smeo ni da sednem. Morao sam da hodam - priseća se Vuksan dok stojimo ispred razvaljenih kamenih ćelija, koje su izgrađene umesto baraka.

Između njih izbetonirana staza. Ni nje nekad nije bilo. Samo kamen, koji su nosili do besvesti s jednog mesta na drugo, kog su drobili i klesali, od kog su zidali ćelije, pomoćne zgrade, kuhinju, upravu, Drugi muški logor. I Prvi, s barakama, i Drugi, kameni, u Veloj Dragoj, u koji su se preselili s jeseni 1950, bili su opasani sa po pet redova bodljikave žice i sa mitraljeskim gnezdima.

Jedno vreme je čak bio “počastvovan” da pomaže u radionici gde su se od drveta pravili šahovski kompleti i tabakere za funkcionere. Ali tu se kratko zadržao jer nije pokazao volju da cinkari.

- Kući sam mogao da se javim tek posle tri-četiri meseca, kartom. Bile su to najveće laži koje sam ikada izgovorio. Postojao je šablon i bio je to jedini način da javite svojima da ste živi. Napisao sam da sam postao narodni neprijatelj, ali da mi je, eto, Partija pružila šansu da se izbavim iz blata izdaje. I još sam kazao da sam zadovoljan jer radim na patriotskom oporavku.

Proći će još dosta meseci, preživeće teške batine, navući će se i naklesati kamenja, i nekoliko puta će razmišljati o samoubistvu...

- Ono što nisam mogao da progutam, to je taj pakao koji je stvoren u međuljudskim odnosima: da svi moraju međusobno da se kolju i ubijaju jer je to bio jedini način da prežive. Nikad nisi znao da li onaj ko ti priđe ima dobre namere ili pokušava da “kupi” malo milosti za sebe.

Zato je Vuksan zaćutao i počeo da živi u svetu snova i mašte. Da će preživeti... I tako je, u tišini, živeo punih 14 meseci.


NICALA GROBLJA BEZ GROBOVA, MRTVI POD KREČOM

PRVI zatvorenik za kog postoje zvanični podaci da je na Golom otoku preminuo bio je Petar Andrijašević, iz Makarske, koji je umro već 22. jula 1949, ubrzo pošto je logor osnovan. Najstariji koji je izgubio život bio je Makedonac Panko Brašnarov, iz Titovog Velesa. Kad je umro imao je 67 godina. Podlegao je mukama posle manje od mesec dana robije. Najmlađi pokojnik bio je iz Kragujevca, Predrag Janković. Uhapšen je 1954. i osuđen na osam godina robije. Utopio se sa 23. Među onima za koje postoje tragovi smrti bilo je i pet žena.

Niko od zatvorenih ”ibeovaca”, od kojih je najveći broj bio apsolutno nevin, nije umro prirodnom smrću, već nasilno. Razlika je samo u tome što su neki ubijeni odjednom, dok su druge postupno ubijali nepodnošljivo težak fizički rad, zverska tortura, bedna ishrana, nedostatak vode, nespavanje i perfidni oblici psihološkog zlostavljanja. Međutim, ni pored jednog logora nisu pronađeni grobovi. Veruje se da je većina leševa završila u moru, ali ima dokaza da su neki sahranjeni na kopnu, po grobljima širom bivše Jugoslavije. Postoje svedočenja da su dve masovne grobnice na samom ostrvu zalivene krečom, a jedna je bila blizu Petrove rupe.

http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.293.html:398405-Preziveo-Goli-otok-iz-inata
 
Golgota koja traje

NAJVEĆE golgote golootočkih stradalnika i dalje su duboko zakopane u mračnim arhivama Srbije i Crne Gore. One čuvaju sav materijal daleko od bivših osuđenika po Rezoluciji IB, njihovih potomaka, ali i javnosti koji bi, najzad, da stave tačku na taj deo naše prošlosti.
- Stalno mi se vraćaju te slike užasa. Ne daju mi da se smirim, izgleda, do sudnjega časa.
Ovako profesor Ljubisav Krunić (84), jedan od onih beogradskih skojevaca, po čijim je podvizima snimljena kultna televizijska serija „Otpisani“, počinje svoju ispovest o torturi u slobodi nove Jugoslavije za koju se borio. Zbog izjašnjavanja za Rezoluciju Informbiroa osuđen je u avgustu 1948. Na 15 godina robije. Izdržao je osam u političkim kazamatima prevaspitavanja - od Stare Gradiške, Svetog Grgura, Ugljana, Bileće, do Golog otoka. Imao je 22 godine, ženu, dom. Bio je vojni pilot u činu kapetana, pitomac ruskih oficira.
- Nisam se ni krio da sam za Rezoluciju - kaže Ljubisav. - Javno sam na partijskom sastanku pitao: „Kako ćemo bez Rusije, bez Staljina, drugovi?“ A, neko iza mojih leđa procedi: „Šta ti bi, crni Ljubo?“
Presuda Vojnog suda u Beogradu bila je ekspresna: „Zbog neprijateljskog izjašnjavanja lišava se slobode Ljubisav Krunić, u trajanju od jedne godine. Lišava se oficirskog čina. Prava na „spomenicu ž41“, ratna odlikovanja.
- Dobro me drmnulo kad su me lišili letenja - govori danas. - Voleo sam taj moj avion, nebesko prostranstvo. Tu slobodu.
I, taman što se posle kazne vratio kući, čestito se nije ni odmorio, a stiže poziv iz istog Vojnog suda da se „hitno javi“.
- U sudu mi kažu: „Vrhovni vojni tužilac se žalio na presudu i delo neprijateljskog izjašnjavanja prekvalifikovao u delo širenja neprijateljske propagande, pa ti je kazna povećana na 15 godina zatvora (SIV mi je, 1954, smanjio na osam). Upućuješ se na izdržavanje kazne odmah!“ Pitam: „Mogu li da odem do kuće? Da se oprostim sa porodicom, ženom, roditeljima?“ Kad me stražar u istom trenutku šmajserom munu pod rebro. Viče: „Unutra ulazi, izdajniče“, i gura me u podrum.
Stara Gradiška, prva zatvorska stanica. Ovde su novopridošle „izdajnike partije, države i naroda“ dočekivale zarobljene ustaše, u ulozi batinaša.
- Zatvorska uprava im je naredila da nas tuku do krvi - kazuje Krunić. - I tukli su nas. Mislio sam da nema veće fizičke torture. Ali ima. Na Svetom Grguru i Golom otoku. Tamo je prava golgota. Tek tamo su me lomili i fizički i psihički. Samo čuješ: „Udri, ubij boga u njemu!“
Za to vreme u Beogradu islednici UDBE lome Kruniće. Od Ljubisavljevog oca Slobodana i majke Anđe traže da se odreknu sina. Odbili su. I izbačeni iz stana, na ulicu. Slobodan izbačen iz partije, s posla. Godinama nije mogao ni koru hleba da zaradi.
UDBA mu nasrće i na ženu. Traže od nje da ga ostavi.
- Islednik koji me je saslušavao stalno joj je govorio: „Znaš li ti šta je Goli otok: za 15 godina ima tamo kosti da mu istrule. Udaj se ti za mene. Šteta je da ti, takva lepota, stradaš zbog njegove lude glave“. I udala se za njega. Došla mi tako jednom u posetu, sve mi ispričala. Na kraju me pita: „Da se udam?“ „Udaj se, odgovorim joj, šta ću“.
Posle osam godina ponižavanja, iznurivanja - povratak kući, 13. avgusta 1956. godine. Ali Ljubisav Krunić je sada drugi čovek. Obeležen za sva vremena. Prate ga i špijaju. Niko ne sme da ga zaposli. Opet, snašao se. Zarađuje stenografišući, tamo gde ne znaju da je IB.
- Ali u tom jadu desilo mi se nešto lepo - seća se. - Tada sam upoznao moju sadašnju suprugu, Zlatu. Imamo dva sina. I kad su stasali, završili srednje škole, rekao sam im: „Deco, od mene ne očekujte nikakvu pomoć. Ja sam državni neprijatelj i samo mogu da vam otežam život. Znate li kako su mi odgovorili?“ (pokazuje indeks Medicinskog fakulteta starijeg sina Aleksandra).
- Evo, diplomirao tri meseca pre roka. Prosek: 10. Mlađi, Slobodan, je pilot. Eto, tako su mi odgovorili.

EVIDENCIJA ZATVORENIH

PREMA evidenciji koju je uradio Ljubo Mikić, stradalnik „po liniji IB“, kako se tada govorilo, u Jugoslaviji su od 1948. godine osuđene 55.663 osobe. Među njima je bilo 12 učesnika Oktobarske revolucije, 36 španskih boraca, 23 savezna i republička ministra, dva predsednika i dva potpredsednika republičkih vlada, 39 pomoćnika ministara, 36 saveznih poslanika, 21.880 učesnika NOR, 1.673 nosilaca Spomenice 1941. Zatim 4.153 raznih funkcionera
KPJ, 1.722 radnika policije i 2.600 vojnih lica.

REHABILITACIJA I NADOKNADA
LjUBISAV Krunić podneo je zahtev za rehabilitaciju Okružnom sudu u Beogradu 2006. godine. Uz zahtev priložio i pozamašan tabak dokumenata. Veruje da će sud odgovoriti pozitivno. A, nada se da će dočekati i da mu isplate obeštećenje. Kaže:
- Mogao bih, možda, da kupim barem neki stančić. Još smo podstanari. Zato prizivam zakon života da pričeka taj zakon.


* * * * *
Bivši ibeovci i njihove porodice nikada neće saznati istinu sve dok se zakonski ne skinu oznake tajnosti

ZAKON OTKLJUČAVA SVE TAJNE
BEZ zakona o dosijeima, svi koji su se ikada zamerili partiji, državi, režimu, mogu samo da nagađaju šta su o njima beležile tajne službe. U kratkom periodu, uvid u dosijee bio je moguć, ali uz mnogo upornosti i isto toliko sreće. A onda je sud i tu, na brzinu donetu uredbu o otvaranju dosijea, proglasio neustavnom. Tako armija „unutrašnjih neprijatelja“, „ekstremista“, informbiroovaca, anarholiberala, klera, ali ni njihovi potomci, ne mogu da vide „crno na belo“ kako su ih gledale oči vojnih i policijskih bezbednjaka. A jedan od onih koji veruju da je odavno došlo vreme da se oslobodimo ovog bremena represivnih vremena i konačno usvojimo Zakon o otvaranju arhiva je i prof. dr Bogoljub Milosavljević, sa pravnog fakulteta Univerziteta Union.
Prema njegovom mišljenju, jedna od najvećih grešaka vlasti posle petog oktobra 2000. godine jeste zadržavanje starih čelnika Državne bezbednosti. On kaže da postoje ozbiljne tvrdnje kako je do kraja januara 2001. godine iz arhiva DB uklonjen ili uništen najveći deo dokumenata koji su svedočili o zločinima i nezakonitostima u radu te službe. A sumnja se i na prepravku nekih podataka. O ovome profesor Milosavljević piše i u nedavno objavljenom zborniku radova „Rehabilitacija i represija u Srbiji“.
- U predizbornoj kampanji DOS je otvaranje tajnih dosijea uvrstio među deset prioriteta, a posle se vladao po načelu „činimo ono što možemo, umesto onoga što je potrebno“ - smatra Milosavljević. - Vlada je, na pritisak javnosti, 22. maja 2001. godine donela Uredbu o skidanju poverljivosti sa dosijea vođenih o građanima Srbije. Posle svega nekoliko dana preinačila je u uredbu o stavljanju na uvid određenih dosijea građana vođenih u SDB.
Naš sagovornik objašnjava kako je prva verzija značila skidanje državne tajne, a druga ne. Građani su mogli da zavire u svoje dosijee, i to ne celovite, nije bilo dozvoljeno kopiranje, prepisivanje. A i ovo je bilo moguće samo za kategoriju „unutrašnjih neprijatelja“ i to pod uslovom da su državljani Srbije. I ovako ograničen uvid stopiran je 2003. godine, kada je Ustavni sud odredbu proglasio neustavnom, jer ova oblast mora da bude uređena zakonom. A njega još nema.
Predlog zakona su 2004. godine napisali Centar za unapređenje pravnih studija i Centar za antiratnu akciju. Na uvid su ga poslali u MUP i BIA, čiji odgovori su ukazivali da bi usvajanje takvog dokumenta ugrozilo poslove bezbednosti.
A niko precizno ne zna o koliko građana Srbije postoji tajna bezbednosna evidencija. Podaci koje iznosi prof. Milosavljević kažu da je u SFRJ, posle smene Aleksandra Rankovića, tadašnja UDBA čuvala 2.753.923 „dosijea za lica“.
- Tu su, osim starih dosijea Kraljevine SHS i Jugoslavije i dosijea Gestapoa, bili i pasoški dosijei, provere o kandidatima za funkcije, kao i evidencija vođena iz ideoloških i političkih razloga - objašnjava naš sagovornik. - Posle revizije 1968. godine, u SDB je ostalo 61.750 operativnih dosijea, a nastavljeno je otvaranje novih. Vođeni su obično za duži period i nekada imali stotine, pa i hiljade stranica.
Od ovog broja oko 15.000 pisano je o IB-ovcima. Ni oni, kao ni noviji spisi, nisu još dostupni javnosti, iako su posle 30 godina stekli uslov za otvaranje. Ali, tajnosti i nesređenosti arhiva ne omogućavaju uvid u te spise.

NESPREMNOST VLADE

- U SITUACIJI potpune nespremnosti Vlade i Skupštine da zakonom reše ovo pitanje, BIA je na svoju inicijativu deo građe (dosijee iz perioda Kraljevine SHS i Jugoslavije, Drugog svetskog rata i neposrednog poratnog doba) dala Arhivu Beograda i dosijee starije od 30 godina Arhivu Srbije - objašnjava prof. Milosavljević. - Ovaj korak odgovara najviše onima koji su ih pisali, a najmanje građanima, jer takvo predavanje dosijea može da se bude selektivno, uz uklanjanje ili menjanje dokumenata.

.. туга, једна, преголема.... никада те ране неће бити зацељене и зато треба да постоји само једна партија: СРБИЈА!!!.. колико видим свима вам је само и само Србија у срцу и то је добро, видан помак на боље и искрено се надам да је скори крај разномогућном партијашењу, али сви и даље морају бити свесни да ће увек постојати приземни ликови којима је партијашење једини начин да стрпају, неке, новце у сопствену гоозицу и да живе, масно, на туђој грбачи...
 
..
-ISTORIČAR BRANKA PRPA:
OTVORITI ARHIVE
Otvaranje arhiva IB i Golog otoka političko je pitanje. Očigledno je da naša državna politika nije spremna da se suoči sa istinom o torturi i totalitarizmu, koji su obeležili početak druge politike 20. veka. O toj političkoj neodlučnosti govori činjenica da je Arhiv Srbije tek pre dve godine dobio dokumenta o IB i Golom otoku, koja su bila skoro pola veka u Službi državne bezbednosti - kaže istoričar Branka Prpa.
Donedavno prvi arhivista Beograda, zalaže se i za punu rehabilitaciju žrtava IB i Golog otoka.

- OTVARANJE dosijea pročistilo bi duh naroda. Znamo da su se događali zločini, ali mora da se pošalje poruka da oni ne smeju da se ponove. To je svrha svih rehabilitacija. Da za svagda bude jasno, recimo, da se ne sme hapsiti seljak koji nije predao sto kila žita.

- Nada Milićević smatra da Srbija ne čini gotovo ništa ili čini vrlo malo na stvaranju uslova da žrtve revolucionarnog terora počinjenog na njenoj teritoriji budu obuhvaćene procesom državne rehabilitacije.

-To je mala satisfakcija za one koji su prošli golgotu Golog otoka. Većina ih je mrtva. Živi i danas pate od specifičnog posttraumatskog sindroma - nikada se ne osećaju sasvim spokojnim. Jer, i posle izlaska iz zatvora, primenjivane su metode čiji cilj je bio da potpuno razore ličnost. Bivši robijaš živi u strahu od okoline, policijske prismotre... Mnogi, kaže Mihailović, nisu ni želeli da vide svoje dosijee i zatraže rehabilitaciju, jer su se plašili onog što će pročitati o sebi.

- Tek kada se deca pobednika i pobeđenih iz minulog velikog rata zakunu pred Bogom da ubuduće neće dizati ruku jedni na druge iz bilo kakvih razloga, tek tada će majka Srbija moći da odahne - rekao je Đurić, citirajući potresne delove iz svoje knjige.
 
Poslednja izmena:

Back
Top