Koča
Elita
- Poruka
- 15.249
Golgota koja traje
NAJVEĆE golgote golootočkih stradalnika i dalje su duboko zakopane u mračnim arhivama Srbije i Crne Gore. One čuvaju sav materijal daleko od bivših osuđenika po Rezoluciji IB, njihovih potomaka, ali i javnosti koji bi, najzad, da stave tačku na taj deo naše prošlosti.
- Stalno mi se vraćaju te slike užasa. Ne daju mi da se smirim, izgleda, do sudnjega časa.
Ovako profesor Ljubisav Krunić (84), jedan od onih beogradskih skojevaca, po čijim je podvizima snimljena kultna televizijska serija „Otpisani“, počinje svoju ispovest o torturi u slobodi nove Jugoslavije za koju se borio. Zbog izjašnjavanja za Rezoluciju Informbiroa osuđen je u avgustu 1948. Na 15 godina robije. Izdržao je osam u političkim kazamatima prevaspitavanja - od Stare Gradiške, Svetog Grgura, Ugljana, Bileće, do Golog otoka. Imao je 22 godine, ženu, dom. Bio je vojni pilot u činu kapetana, pitomac ruskih oficira.
- Nisam se ni krio da sam za Rezoluciju - kaže Ljubisav. - Javno sam na partijskom sastanku pitao: „Kako ćemo bez Rusije, bez Staljina, drugovi?“ A, neko iza mojih leđa procedi: „Šta ti bi, crni Ljubo?“
Presuda Vojnog suda u Beogradu bila je ekspresna: „Zbog neprijateljskog izjašnjavanja lišava se slobode Ljubisav Krunić, u trajanju od jedne godine. Lišava se oficirskog čina. Prava na „spomenicu ž41“, ratna odlikovanja.
- Dobro me drmnulo kad su me lišili letenja - govori danas. - Voleo sam taj moj avion, nebesko prostranstvo. Tu slobodu.
I, taman što se posle kazne vratio kući, čestito se nije ni odmorio, a stiže poziv iz istog Vojnog suda da se „hitno javi“.
- U sudu mi kažu: „Vrhovni vojni tužilac se žalio na presudu i delo neprijateljskog izjašnjavanja prekvalifikovao u delo širenja neprijateljske propagande, pa ti je kazna povećana na 15 godina zatvora (SIV mi je, 1954, smanjio na osam). Upućuješ se na izdržavanje kazne odmah!“ Pitam: „Mogu li da odem do kuće? Da se oprostim sa porodicom, ženom, roditeljima?“ Kad me stražar u istom trenutku šmajserom munu pod rebro. Viče: „Unutra ulazi, izdajniče“, i gura me u podrum.
Stara Gradiška, prva zatvorska stanica. Ovde su novopridošle „izdajnike partije, države i naroda“ dočekivale zarobljene ustaše, u ulozi batinaša.
- Zatvorska uprava im je naredila da nas tuku do krvi - kazuje Krunić. - I tukli su nas. Mislio sam da nema veće fizičke torture. Ali ima. Na Svetom Grguru i Golom otoku. Tamo je prava golgota. Tek tamo su me lomili i fizički i psihički. Samo čuješ: „Udri, ubij boga u njemu!“
Za to vreme u Beogradu islednici UDBE lome Kruniće. Od Ljubisavljevog oca Slobodana i majke Anđe traže da se odreknu sina. Odbili su. I izbačeni iz stana, na ulicu. Slobodan izbačen iz partije, s posla. Godinama nije mogao ni koru hleba da zaradi.
UDBA mu nasrće i na ženu. Traže od nje da ga ostavi.
- Islednik koji me je saslušavao stalno joj je govorio: „Znaš li ti šta je Goli otok: za 15 godina ima tamo kosti da mu istrule. Udaj se ti za mene. Šteta je da ti, takva lepota, stradaš zbog njegove lude glave“. I udala se za njega. Došla mi tako jednom u posetu, sve mi ispričala. Na kraju me pita: „Da se udam?“ „Udaj se, odgovorim joj, šta ću“.
Posle osam godina ponižavanja, iznurivanja - povratak kući, 13. avgusta 1956. godine. Ali Ljubisav Krunić je sada drugi čovek. Obeležen za sva vremena. Prate ga i špijaju. Niko ne sme da ga zaposli. Opet, snašao se. Zarađuje stenografišući, tamo gde ne znaju da je IB.
- Ali u tom jadu desilo mi se nešto lepo - seća se. - Tada sam upoznao moju sadašnju suprugu, Zlatu. Imamo dva sina. I kad su stasali, završili srednje škole, rekao sam im: „Deco, od mene ne očekujte nikakvu pomoć. Ja sam državni neprijatelj i samo mogu da vam otežam život. Znate li kako su mi odgovorili?“ (pokazuje indeks Medicinskog fakulteta starijeg sina Aleksandra).
- Evo, diplomirao tri meseca pre roka. Prosek: 10. Mlađi, Slobodan, je pilot. Eto, tako su mi odgovorili.
EVIDENCIJA ZATVORENIH
PREMA evidenciji koju je uradio Ljubo Mikić, stradalnik „po liniji IB“, kako se tada govorilo, u Jugoslaviji su od 1948. godine osuđene 55.663 osobe. Među njima je bilo 12 učesnika Oktobarske revolucije, 36 španskih boraca, 23 savezna i republička ministra, dva predsednika i dva potpredsednika republičkih vlada, 39 pomoćnika ministara, 36 saveznih poslanika, 21.880 učesnika NOR, 1.673 nosilaca Spomenice 1941. Zatim 4.153 raznih funkcionera
KPJ, 1.722 radnika policije i 2.600 vojnih lica.
REHABILITACIJA I NADOKNADA
LjUBISAV Krunić podneo je zahtev za rehabilitaciju Okružnom sudu u Beogradu 2006. godine. Uz zahtev priložio i pozamašan tabak dokumenata. Veruje da će sud odgovoriti pozitivno. A, nada se da će dočekati i da mu isplate obeštećenje. Kaže:
- Mogao bih, možda, da kupim barem neki stančić. Još smo podstanari. Zato prizivam zakon života da pričeka taj zakon.
* * * * *
Bivši ibeovci i njihove porodice nikada neće saznati istinu sve dok se zakonski ne skinu oznake tajnosti
ZAKON OTKLJUČAVA SVE TAJNE
BEZ zakona o dosijeima, svi koji su se ikada zamerili partiji, državi, režimu, mogu samo da nagađaju šta su o njima beležile tajne službe. U kratkom periodu, uvid u dosijee bio je moguć, ali uz mnogo upornosti i isto toliko sreće. A onda je sud i tu, na brzinu donetu uredbu o otvaranju dosijea, proglasio neustavnom. Tako armija „unutrašnjih neprijatelja“, „ekstremista“, informbiroovaca, anarholiberala, klera, ali ni njihovi potomci, ne mogu da vide „crno na belo“ kako su ih gledale oči vojnih i policijskih bezbednjaka. A jedan od onih koji veruju da je odavno došlo vreme da se oslobodimo ovog bremena represivnih vremena i konačno usvojimo Zakon o otvaranju arhiva je i prof. dr Bogoljub Milosavljević, sa pravnog fakulteta Univerziteta Union.
Prema njegovom mišljenju, jedna od najvećih grešaka vlasti posle petog oktobra 2000. godine jeste zadržavanje starih čelnika Državne bezbednosti. On kaže da postoje ozbiljne tvrdnje kako je do kraja januara 2001. godine iz arhiva DB uklonjen ili uništen najveći deo dokumenata koji su svedočili o zločinima i nezakonitostima u radu te službe. A sumnja se i na prepravku nekih podataka. O ovome profesor Milosavljević piše i u nedavno objavljenom zborniku radova „Rehabilitacija i represija u Srbiji“.
- U predizbornoj kampanji DOS je otvaranje tajnih dosijea uvrstio među deset prioriteta, a posle se vladao po načelu „činimo ono što možemo, umesto onoga što je potrebno“ - smatra Milosavljević. - Vlada je, na pritisak javnosti, 22. maja 2001. godine donela Uredbu o skidanju poverljivosti sa dosijea vođenih o građanima Srbije. Posle svega nekoliko dana preinačila je u uredbu o stavljanju na uvid određenih dosijea građana vođenih u SDB.
Naš sagovornik objašnjava kako je prva verzija značila skidanje državne tajne, a druga ne. Građani su mogli da zavire u svoje dosijee, i to ne celovite, nije bilo dozvoljeno kopiranje, prepisivanje. A i ovo je bilo moguće samo za kategoriju „unutrašnjih neprijatelja“ i to pod uslovom da su državljani Srbije. I ovako ograničen uvid stopiran je 2003. godine, kada je Ustavni sud odredbu proglasio neustavnom, jer ova oblast mora da bude uređena zakonom. A njega još nema.
Predlog zakona su 2004. godine napisali Centar za unapređenje pravnih studija i Centar za antiratnu akciju. Na uvid su ga poslali u MUP i BIA, čiji odgovori su ukazivali da bi usvajanje takvog dokumenta ugrozilo poslove bezbednosti.
A niko precizno ne zna o koliko građana Srbije postoji tajna bezbednosna evidencija. Podaci koje iznosi prof. Milosavljević kažu da je u SFRJ, posle smene Aleksandra Rankovića, tadašnja UDBA čuvala 2.753.923 „dosijea za lica“.
- Tu su, osim starih dosijea Kraljevine SHS i Jugoslavije i dosijea Gestapoa, bili i pasoški dosijei, provere o kandidatima za funkcije, kao i evidencija vođena iz ideoloških i političkih razloga - objašnjava naš sagovornik. - Posle revizije 1968. godine, u SDB je ostalo 61.750 operativnih dosijea, a nastavljeno je otvaranje novih. Vođeni su obično za duži period i nekada imali stotine, pa i hiljade stranica.
Od ovog broja oko 15.000 pisano je o IB-ovcima. Ni oni, kao ni noviji spisi, nisu još dostupni javnosti, iako su posle 30 godina stekli uslov za otvaranje. Ali, tajnosti i nesređenosti arhiva ne omogućavaju uvid u te spise.
NESPREMNOST VLADE
- U SITUACIJI potpune nespremnosti Vlade i Skupštine da zakonom reše ovo pitanje, BIA je na svoju inicijativu deo građe (dosijee iz perioda Kraljevine SHS i Jugoslavije, Drugog svetskog rata i neposrednog poratnog doba) dala Arhivu Beograda i dosijee starije od 30 godina Arhivu Srbije - objašnjava prof. Milosavljević. - Ovaj korak odgovara najviše onima koji su ih pisali, a najmanje građanima, jer takvo predavanje dosijea može da se bude selektivno, uz uklanjanje ili menjanje dokumenata.
NAJVEĆE golgote golootočkih stradalnika i dalje su duboko zakopane u mračnim arhivama Srbije i Crne Gore. One čuvaju sav materijal daleko od bivših osuđenika po Rezoluciji IB, njihovih potomaka, ali i javnosti koji bi, najzad, da stave tačku na taj deo naše prošlosti.
- Stalno mi se vraćaju te slike užasa. Ne daju mi da se smirim, izgleda, do sudnjega časa.
Ovako profesor Ljubisav Krunić (84), jedan od onih beogradskih skojevaca, po čijim je podvizima snimljena kultna televizijska serija „Otpisani“, počinje svoju ispovest o torturi u slobodi nove Jugoslavije za koju se borio. Zbog izjašnjavanja za Rezoluciju Informbiroa osuđen je u avgustu 1948. Na 15 godina robije. Izdržao je osam u političkim kazamatima prevaspitavanja - od Stare Gradiške, Svetog Grgura, Ugljana, Bileće, do Golog otoka. Imao je 22 godine, ženu, dom. Bio je vojni pilot u činu kapetana, pitomac ruskih oficira.
- Nisam se ni krio da sam za Rezoluciju - kaže Ljubisav. - Javno sam na partijskom sastanku pitao: „Kako ćemo bez Rusije, bez Staljina, drugovi?“ A, neko iza mojih leđa procedi: „Šta ti bi, crni Ljubo?“
Presuda Vojnog suda u Beogradu bila je ekspresna: „Zbog neprijateljskog izjašnjavanja lišava se slobode Ljubisav Krunić, u trajanju od jedne godine. Lišava se oficirskog čina. Prava na „spomenicu ž41“, ratna odlikovanja.
- Dobro me drmnulo kad su me lišili letenja - govori danas. - Voleo sam taj moj avion, nebesko prostranstvo. Tu slobodu.
I, taman što se posle kazne vratio kući, čestito se nije ni odmorio, a stiže poziv iz istog Vojnog suda da se „hitno javi“.
- U sudu mi kažu: „Vrhovni vojni tužilac se žalio na presudu i delo neprijateljskog izjašnjavanja prekvalifikovao u delo širenja neprijateljske propagande, pa ti je kazna povećana na 15 godina zatvora (SIV mi je, 1954, smanjio na osam). Upućuješ se na izdržavanje kazne odmah!“ Pitam: „Mogu li da odem do kuće? Da se oprostim sa porodicom, ženom, roditeljima?“ Kad me stražar u istom trenutku šmajserom munu pod rebro. Viče: „Unutra ulazi, izdajniče“, i gura me u podrum.
Stara Gradiška, prva zatvorska stanica. Ovde su novopridošle „izdajnike partije, države i naroda“ dočekivale zarobljene ustaše, u ulozi batinaša.
- Zatvorska uprava im je naredila da nas tuku do krvi - kazuje Krunić. - I tukli su nas. Mislio sam da nema veće fizičke torture. Ali ima. Na Svetom Grguru i Golom otoku. Tamo je prava golgota. Tek tamo su me lomili i fizički i psihički. Samo čuješ: „Udri, ubij boga u njemu!“
Za to vreme u Beogradu islednici UDBE lome Kruniće. Od Ljubisavljevog oca Slobodana i majke Anđe traže da se odreknu sina. Odbili su. I izbačeni iz stana, na ulicu. Slobodan izbačen iz partije, s posla. Godinama nije mogao ni koru hleba da zaradi.
UDBA mu nasrće i na ženu. Traže od nje da ga ostavi.
- Islednik koji me je saslušavao stalno joj je govorio: „Znaš li ti šta je Goli otok: za 15 godina ima tamo kosti da mu istrule. Udaj se ti za mene. Šteta je da ti, takva lepota, stradaš zbog njegove lude glave“. I udala se za njega. Došla mi tako jednom u posetu, sve mi ispričala. Na kraju me pita: „Da se udam?“ „Udaj se, odgovorim joj, šta ću“.
Posle osam godina ponižavanja, iznurivanja - povratak kući, 13. avgusta 1956. godine. Ali Ljubisav Krunić je sada drugi čovek. Obeležen za sva vremena. Prate ga i špijaju. Niko ne sme da ga zaposli. Opet, snašao se. Zarađuje stenografišući, tamo gde ne znaju da je IB.
- Ali u tom jadu desilo mi se nešto lepo - seća se. - Tada sam upoznao moju sadašnju suprugu, Zlatu. Imamo dva sina. I kad su stasali, završili srednje škole, rekao sam im: „Deco, od mene ne očekujte nikakvu pomoć. Ja sam državni neprijatelj i samo mogu da vam otežam život. Znate li kako su mi odgovorili?“ (pokazuje indeks Medicinskog fakulteta starijeg sina Aleksandra).
- Evo, diplomirao tri meseca pre roka. Prosek: 10. Mlađi, Slobodan, je pilot. Eto, tako su mi odgovorili.
EVIDENCIJA ZATVORENIH
PREMA evidenciji koju je uradio Ljubo Mikić, stradalnik „po liniji IB“, kako se tada govorilo, u Jugoslaviji su od 1948. godine osuđene 55.663 osobe. Među njima je bilo 12 učesnika Oktobarske revolucije, 36 španskih boraca, 23 savezna i republička ministra, dva predsednika i dva potpredsednika republičkih vlada, 39 pomoćnika ministara, 36 saveznih poslanika, 21.880 učesnika NOR, 1.673 nosilaca Spomenice 1941. Zatim 4.153 raznih funkcionera
KPJ, 1.722 radnika policije i 2.600 vojnih lica.
REHABILITACIJA I NADOKNADA
LjUBISAV Krunić podneo je zahtev za rehabilitaciju Okružnom sudu u Beogradu 2006. godine. Uz zahtev priložio i pozamašan tabak dokumenata. Veruje da će sud odgovoriti pozitivno. A, nada se da će dočekati i da mu isplate obeštećenje. Kaže:
- Mogao bih, možda, da kupim barem neki stančić. Još smo podstanari. Zato prizivam zakon života da pričeka taj zakon.
* * * * *
Bivši ibeovci i njihove porodice nikada neće saznati istinu sve dok se zakonski ne skinu oznake tajnosti
ZAKON OTKLJUČAVA SVE TAJNE
BEZ zakona o dosijeima, svi koji su se ikada zamerili partiji, državi, režimu, mogu samo da nagađaju šta su o njima beležile tajne službe. U kratkom periodu, uvid u dosijee bio je moguć, ali uz mnogo upornosti i isto toliko sreće. A onda je sud i tu, na brzinu donetu uredbu o otvaranju dosijea, proglasio neustavnom. Tako armija „unutrašnjih neprijatelja“, „ekstremista“, informbiroovaca, anarholiberala, klera, ali ni njihovi potomci, ne mogu da vide „crno na belo“ kako su ih gledale oči vojnih i policijskih bezbednjaka. A jedan od onih koji veruju da je odavno došlo vreme da se oslobodimo ovog bremena represivnih vremena i konačno usvojimo Zakon o otvaranju arhiva je i prof. dr Bogoljub Milosavljević, sa pravnog fakulteta Univerziteta Union.
Prema njegovom mišljenju, jedna od najvećih grešaka vlasti posle petog oktobra 2000. godine jeste zadržavanje starih čelnika Državne bezbednosti. On kaže da postoje ozbiljne tvrdnje kako je do kraja januara 2001. godine iz arhiva DB uklonjen ili uništen najveći deo dokumenata koji su svedočili o zločinima i nezakonitostima u radu te službe. A sumnja se i na prepravku nekih podataka. O ovome profesor Milosavljević piše i u nedavno objavljenom zborniku radova „Rehabilitacija i represija u Srbiji“.
- U predizbornoj kampanji DOS je otvaranje tajnih dosijea uvrstio među deset prioriteta, a posle se vladao po načelu „činimo ono što možemo, umesto onoga što je potrebno“ - smatra Milosavljević. - Vlada je, na pritisak javnosti, 22. maja 2001. godine donela Uredbu o skidanju poverljivosti sa dosijea vođenih o građanima Srbije. Posle svega nekoliko dana preinačila je u uredbu o stavljanju na uvid određenih dosijea građana vođenih u SDB.
Naš sagovornik objašnjava kako je prva verzija značila skidanje državne tajne, a druga ne. Građani su mogli da zavire u svoje dosijee, i to ne celovite, nije bilo dozvoljeno kopiranje, prepisivanje. A i ovo je bilo moguće samo za kategoriju „unutrašnjih neprijatelja“ i to pod uslovom da su državljani Srbije. I ovako ograničen uvid stopiran je 2003. godine, kada je Ustavni sud odredbu proglasio neustavnom, jer ova oblast mora da bude uređena zakonom. A njega još nema.
Predlog zakona su 2004. godine napisali Centar za unapređenje pravnih studija i Centar za antiratnu akciju. Na uvid su ga poslali u MUP i BIA, čiji odgovori su ukazivali da bi usvajanje takvog dokumenta ugrozilo poslove bezbednosti.
A niko precizno ne zna o koliko građana Srbije postoji tajna bezbednosna evidencija. Podaci koje iznosi prof. Milosavljević kažu da je u SFRJ, posle smene Aleksandra Rankovića, tadašnja UDBA čuvala 2.753.923 „dosijea za lica“.
- Tu su, osim starih dosijea Kraljevine SHS i Jugoslavije i dosijea Gestapoa, bili i pasoški dosijei, provere o kandidatima za funkcije, kao i evidencija vođena iz ideoloških i političkih razloga - objašnjava naš sagovornik. - Posle revizije 1968. godine, u SDB je ostalo 61.750 operativnih dosijea, a nastavljeno je otvaranje novih. Vođeni su obično za duži period i nekada imali stotine, pa i hiljade stranica.
Od ovog broja oko 15.000 pisano je o IB-ovcima. Ni oni, kao ni noviji spisi, nisu još dostupni javnosti, iako su posle 30 godina stekli uslov za otvaranje. Ali, tajnosti i nesređenosti arhiva ne omogućavaju uvid u te spise.
NESPREMNOST VLADE
- U SITUACIJI potpune nespremnosti Vlade i Skupštine da zakonom reše ovo pitanje, BIA je na svoju inicijativu deo građe (dosijee iz perioda Kraljevine SHS i Jugoslavije, Drugog svetskog rata i neposrednog poratnog doba) dala Arhivu Beograda i dosijee starije od 30 godina Arhivu Srbije - objašnjava prof. Milosavljević. - Ovaj korak odgovara najviše onima koji su ih pisali, a najmanje građanima, jer takvo predavanje dosijea može da se bude selektivno, uz uklanjanje ili menjanje dokumenata.