Ненад
Iskusan
- Poruka
- 6.595
Da, Dačić čak otvoreno veliča i ističe petokraku i slična obeležja
Да не говоримо о СУБНОР-у...
Donji video pokazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Da, Dačić čak otvoreno veliča i ističe petokraku i slična obeležja
klasična zamena teza u stilu:
nisu krivi nemci koji su ubijali 100 srba za jednog njihovog nego su krivi partizani koji su se borili protiv okupatora i ubili tog jednog nemca...........
u to vreme, svi ti streljani su se borili u ww2 na pogrešnoj strani, na strani onih koji su rat izgubili...
to da li su valjano sudjeni to tada nije ni moglo biti drugačije, bio je rat i znalo se ko je na koga pucao...
ne odobravam streljanja članova porodice onih koji su služili okupatora, posebno žena i dece
ali da je većina mogla život spasti samo da je poslušala kralja septembra 1944 godine i da se stavila pod komandu tita, verovatno tada do svega ovoga ne bi došlo bar u tolikoj meri
eto, ovako ispada da su svi bili pametniji od četnika i nedićevaca, jer su svi prešli u partizane na vreme.......
По твојој логици да свако ко је на тзв. погрешној страни мора бити стрељан је исправно осуђивати и убијати и жртве окупатора ако нису присталице комунистичке идеологије, јер испада да је једино комунизам права страна а да је све остало погрешно...Болесници...
ko bi ubijao žrtve okupatora???
partizani nisu ubijali žrtve okupatora, kad su i sami bili žrtve..
stradali su samo SARADNICI okupatora, kao u svim zemljama evrope krajem ww2
У ИМЕ НАРОДА! - АЛЕКСАНДАР СИМОВИЋ, ПОМАГАО КОМУНИСТЕ А ОСУЂЕН НА СМРТ!
Носилац Албанске Споменице и француске Легије Части, Александар Симовић је један од најуспешнијих индустријалаца Србије у првој половини 20 века. Успешан не само у техничким иновацијама и као привредник, него и по хуманом односу према својим
радницима и њиховим породицама. Као близак пријатељ породице Коче Поповића и његовог оца, он несебично помаже руководство КПЈ и крије чланове Политбироа на свом поседу током нацистичке окупације.
Стругара Симовића у Забрежју запошљавала је уочи Другог светског рата око 500 радника који су имали обезбеђен смештај у зградама фирме, бесплатну одећу и обућу два пута годишње, као и огрев, радничку мензу, такође и печеницу даровану од власника фирме за Божић и за Ускрс. Надница је исплаћивана недељно, а радно време је било осмочасовно.
Током нацистичке окупације ”једна група немачких војника чувала је стругару Симовића у Забрежју”. Стругара Александра Симовића је радила са пола капацитета у периоду 1941-1944. Према сведочењу књиговође Драгутина Николића о непостојању ратне добити, од 13. фебруара 1946, датој референту Кокотовићу, фирма је пословала без добитка и имала је енормну ратну штету у износу од две милијарде окупационог новца. Александар Симовић ухапшен је 8 јануара 1943 од стране СС јединице и спроведен у концентрациони логор Бањица у коме је остао до 8 јула 1943 (са истетовираним редним бројем 9872). Са њим је ухапшен и депортован на Бањицу и његов син Митар, рођен 1919 године (ред. бр. 9860). Мучен и пребијан од стране Гестапоа, био је одређен за стрељање18 јер је на почетку окупације на свом поседу у Забрежју крио у наменски изграђеној земуници чланове ЦК КПЈ Кочу Поповића, Милована Ђиласа, Александра Ранковића и Авда Хума (чиме је непосредно излагао најтежим последицама не само свој), него и животе своје троје деце и жене.
Александар је преживео (са оштећеним бубрезима и без зуба), као и његов син Митар. Упркос томе Александар бива 1945 осуђем на смрт скраћеним поступком војног суда у Ваљеву као народни непријатељ и убијен под нејасним околностима. Данас једна од најдужих улица у Посавини носи његово име у Обреновцу, иако још увек важећи закон из 1945 године не допушта његову ексхумацију, док српско правосуђе процесуира његову рехабилитацију. После његовог оца Митра Симовића, Александар је бесумње најзаслужнији члан породице Симовић за индустријализацију и модернизацију Обреновца као и Београдске регије.
dobra fora
- - - - - - - - - -
partizani ubijali "žrtve okupatora" ???
- - - - - - - - - -
svi oni koji nisu poslušali kralja petra drugog iz redova jvuo, a nastavili su da se bore na strani okupatora, sigurno se ne mogu nazvati "žrtvama okupatora"
- - - - - - - - - -
takvi se svuda zovu "saradnici okupatora"
klasična zamena teza u stilu:
nisu krivi nemci koji su ubijali 100 srba za jednog njihovog nego su krivi partizani koji su se borili protiv okupatora i ubili tog jednog nemca...........
u to vreme, svi ti streljani su se borili u ww2 na pogrešnoj strani, na strani onih koji su rat izgubili...
to da li su valjano sudjeni to tada nije ni moglo biti drugačije, bio je rat i znalo se ko je na koga pucao...
ne odobravam streljanja članova porodice onih koji su služili okupatora, posebno žena i dece
ali da je većina mogla život spasti samo da je poslušala kralja septembra 1944 godine i da se stavila pod komandu tita, verovatno tada do svega ovoga ne bi došlo bar u tolikoj meri
eto, ovako ispada da su svi bili pametniji od četnika i nedićevaca, jer su svi prešli u partizane na vreme.......
Preživeo sam naciste, sačekali me udbaši!
Nikodije Mitrović (87), o burnom životu, od logoraša iz Dahaua do državnog neprijatelja. Svega pet meseci po povratku iz logora, u Beogradu osuđen kao saradnik okupatora. Kada sam oslobođen imao sam samo 33 kilograma
NA nedavno održanoj komemoraciji povodom 70. godišnjice oslobođenja nacističkog logora Dahau, među 130 preživelih logoraša bio je i Nikodije Mitrović (87), iz Beograda. Kao i prethodna tri puta kada je posle oslobođenja obilazio ovo zloglasno stratište, otvorile su se stare rane. Teške slike patnje, stradanja, prizora besprimernog čovečjeg zla...
Oslobođenje logora 29. aprila 1945. godine i povratak u otadžbinu, za stradalnika Nikodija, nažalost, nisu značili slobodu. Ubrzo po povratku u Beograd, otpočele su njegove muke sa novim vlastima, hapšenje, tortura i, naposletku, beg u Kanadu preko Austrije. U međuvremnu je postao Nik Martel, ali je, kako tvrdi, i dalje ostao na meti Jugoslovenskih službi bezbednosti. Čak tri puta su, tvrdi, pokušali da ga likvidiraju.
Ipak, 1998. godine, dočekao je da se slobodno vrati u otadžbinu. Sada živi u svom stanu u beogradskoj Skadarskoj ulici. U ispovesti "Novostima" ispričao je svoju burnu životnu priču, od kobnog dana 1944. kada je odveden u Dahau do konačnog povratka u rodni grad krajem minulog veka.
- U okupiranom Beogradu, do 1944. godine živeo sam sa roditeljima i trojicom mlađe braće - priseća se krepki starina. - Jedva smo preživljavali i često bili gladni. Pošto sam u školi učio nemački, a nemački vojnici su tada bili u školi "Vojislav Ilić", celu godinu sam sa njima menjao rakiju za njihov vojnički hleb. Tog julskog, za mene sudnjeg dana, dečak Branko iz komšiluka zamolio me da pođemo zajedno da bi i on zaradio za hranu. Kada sam trampio rakiju krenuo sam prema kapiji. Odjednom se začuo prasak, jer je Branko pod nemački tenk poturio bombu.
Stražari su ih, priča Nikodije, obojicu uhapsili i odveli u zatvor Gestapoa. Branka više nikada nije video, a on je ubrzo "krenuo" u Dahau.
- Imao sam samo 16 godina i nisam ni znao da takva masovna mučilišta postoje. U vozu koji nas je preko Beča vozio do Dahaua bilo je 80 Slovenaca i nas 20 Srba. Na ulazu u logor velikim slovima je pisalo "Rad oslobađa". Prošli smo zidanu kapiju i ušli u prostor ograđen visokim zidom i žicom kroz koju je prolazila struja. Budući da sam bio maloletan, nisu mi istetovirali broj na ruci. Starije su međutim "obeležili" i ubrzo slali na težak fizički rad. Čuo sam da je bilo masovnih ubijanja i gušenja gasom, ali nas maloletnike nisu mnogo maltretirali. Bili smo "veza" između starijih logoraša - kazuje Nikodije.
Velika mučenja, srećom, zaobišla su našeg sagovornika, ali ne glad i tifus. Kada su američki vojnici oslobodili Dahau imao je samo 33 kilograma.
RAZGOVARAO SA ANGELOM MERKEL
KAO najmlađem od 130 preživelih zatočenika, na komemoraciji u Dahauu, Nikodiju Mitroviću prišla je i s njim se upoznala nemačka kancelarka Angela Merkel. Njihov razgovor ovekovečio je i objavio jedan minhenski dnevni list.
- Rekao sam joj da ne primam nemačku penziju koju, inače, zasad, kao bivši logoraši, dobijaju samo Jevreji. Uzela je moje podatke, adresu i kućni broj telefona u Beogradu i obećala da će se potruditi da i svi mi živi logoraši dobijemo tu nemačku penziju.
Merkelova uskoro dolazi u Beograd, pa ćemo se, možda, ponovo sresti - priča Mitrović.
Posle dvonedeljnog lečenja u Minhenu vraćen je u Dahau na registraciju. Tada je u logor došao i partizanski oficir koji ih je pozvao da se vrate u novu Jugoslaviju. Niko, veli, taj poziv nije odbio. U Beograd se vratio preko Ljubljane, a u tom gradu dočekao ih je general Arsa Jovanović koji je u jednom trenutku, još iscrpljenog, omalenog Nikodija podigao na svoja ramena.
- Nikada neću zaboraviti majčin izraz lica kada me videla posle povratka iz Dahaua. Stajala je kao okamenjena. Onda je pritrčala, čvrsto me zagrlila, plakala i neprekidno ljubila. Mislila je da sam mrtav i davala čak i pomene za pokoj moje duše. Ali, naša sreća zbog ponovnog okupljanja porodice nije dugo trajala. Moj nastavak školovanja odnosno pismeni zadatak o tome kako smo proveli dan oslobođenja Beograda, zauvek mi je promenio život - tiho govori naš sagovornik.
Pošto je u tom zadatku opisao da je 20. oktobra, dok se igrao sa dečacima iz komšiluka, gledao kako "neke čike obučene u vojne uniforme odvode njihovog komšiju, a potom i teško ranjavaju na kućnom pragu", Nikodije se našao na meti Ozne. S obzirom na to da je, prethodno, nekoliko puta odbio da se učlani u SKOJ, oznaši su, kaže, došli na čas, stavili mu lisice na ruke i pre nego što su ga odveli, okrenuli se i đacima rekli: "Ovako će završiti svi narodni neprijatelji".
Odveli su me u zatvor na Obilićevom vencu i dve nedelje maltretirali, saslušavali noću i batinali toliko da su mi polomili i dva kičmena pršljena. Teža mi je bila ta tortura od Dahaua. Iako sam iz nacističkog logora došao samo pre pet meseci, osuđen sam, verovali ili ne, kao saradnik okupatora, na tri godine zatvora. Robijao sam u Zabeli, a pušten sam 1947. godine. Tri godine kasnije, kada su me regrutovali u disciplinsku policiju, odlučio sam da pobegnem iz zemlje - seća se Nikodije.
Za 300 dolara, jedan Slovenac kog je poznavao, prebacio ga je u Austriju. No, Udba je i dalje pokušavala da ga vrati u zemlju i sudi mu za navodno ubistvo u Beogradu. Amerikanci do kojih je dospeo u Minhenu bili su o tome obavešteni, a čovek za čiju likvidaciju je Nikodije osumnjičen u međuvremenu se pojavio kao svedok na jednom suđenju u Beogradu. Zato su mu savetovali da pobegne u Kanadu. Ubrzo za Nikodijem iz Beograda je došla i njegova devojka. Venčali su se, izrodili dve ćerke i bili u braku dve i po decenije. Posle njene smrti oženio se Nadeždom Bojović. Mirnu starost, kaže, provodi u otadžbini i svom rodnom gradu, a ćerke i unuci žive u Torontu.
UTAKMICA ZVEZDA - BAJERN
MINHEN me na čudan način prati ceo život. Dahau je blizu Minhena, iz Minhena sam 1950. godine pobegao u Kanadu, a u Beograd sam se prvi put vratio 24. aprila 1991. godine, kao delegat Američke fudbalske federacije na utakmici Crvene zvezde i minhenskog Bajerna. Bio sam sekretar u FK Beli orlovi u Torontu. Bio sam službenik FIFA u Americi i tako sam posle 41 godinu ponovo video svoj rodni grad. Konačno sam se vratio desetak godina kasnije - priča Nikodije Martinović.
http://www.novosti.rs/vesti/naslovn...52890-Preziveo-sam-naciste-sacekali-me-udbasi
ko bi ubijao žrtve okupatora???
partizani nisu ubijali žrtve okupatora, kad su i sami bili žrtve..
stradali su samo SARADNICI okupatora, kao u svim zemljama evrope krajem ww2