Između srpa i čekića
27.11.2006.
Potomci Branka Popovića, Aleksandra Cvetkovića i Jovana Tanića sa spiska streljanih podneli zahtev za rehabilitaciju
Sin univerzitetskog profesora Branka Popovića Prijezda Popović Okružnom sudu u Beogradu podneo je zahtev za rehabilitaciju svog oca, jednog sa spiska 105 streljanih 27. novembra 1944. godine, i objavljenog na prvoj strani "Politike". "Presudu doskora niko nije video, niti se zna gde je sahranjen", kaže ovaj beogradski advokat prisećajući se tih dana kada je, prelistavajući, "Politiku", ugledao ime svog oca Branka među 105 osuđenih i streljanih "narodnih izdajnika".
Zahtev za rehabilitaciju podneo je u julu. Do sada nije dobio nikakav odgovor, mada svakog utorka odlazi u sud da se raspita dokle se stiglo sa postupkom za rehabilitaciju njegovog oca.
Popović smatra da proces za rehabilitaciju teče sporo, s obzirom na to da su potomci streljanih koji su podneli zahtev već prilično stari.
"Sud bi trebalo da ima tu činjenicu u vidu, pošto mi, većina potomaka, želimo da dočekamo pozitivnu presudu, zapravo da se skine ljaga s naših očeva koji su osuđeni bez dokaza krivice i proglašeni narodnim neprijateljima i izdajnicima."
Svega četiri rešenja
Popović smatra da je od aprila ove godine, kada je usvojen Zakon o rehabilitaciji, izdato vrlo malo rešenja za rehabilitaciju, svega četiri od 250 podnetih zahteva.
Zahteve za rehabilitaciju sa spiska 105 streljanih podneli su još i potomci glumaca Aleksandra Cvetkovića i Jovana Tanića.
Ko su, zapravo, ljudi sa spiska streljanih pre 62 godine?
Kako kaže istoričar Srđan Cvetković, sa Instituta za savremenu istoriju, od ljudi sa spiska streljanih najviše ih je pripadalo Nedićevoj administraciji i policiji (38 odsto), četničkoj organizaciji (20 odsto), saradnika Gestapoa (20 odsto), građana izdajnika (15), ljotićevaca (četiri odsto) i ostalih tri odsto. Što se tiče profesionalne i socijalne strukture, najviše su na meti bili pripadnici Nedićeve administracije, ministri i pomoćnici (gotovo 75 odsto), ali je tu bilo i uglednih profesora, glumaca, novinara, pa i studenata. Svi streljani su muškarci osim jedne žene.
Na spisku streljanih, pored ministara, pomoćnika i poznatih političara kao Radoslava Veselinovića, Srbislava Đokića, Dušana Đorđevića, bili su i univerzitetski profesori, poput Branka Popovića, Ilije Pržića, Svetislava Stefanovića, Grigorija Božovića...
Što se tiče sudbine univerzitetskog profesora Popovića, Moše Pijade je navodno izjavio da je on bio u Beogradu nikada ne bi dozvolio da se na spisku streljanih nađu ugledni Beograđani, poput Branka Popovića (koji je bio lični prijatelj njegovog brata Davida). Od novinara na spisku streljanih bili su: Jovan Tanović, predratni urednik "Politike", Velibor Jovanović, Svetolik Savić i drugi. Od glumaca i umetnika streljani su: Aleksandar Cvetković, Jovan Tanić, Ljuba Vasiljević, Lazar Jovanović...
"Optužnice su bile neodređene. Kao najeksplicitniji primeri neodređenosti optužbi, ali i neprimerenosti kazne sa liste od 105 streljanih, mogu se navesti sledeći slučajevi: ’Kockar Veljko, student tehnike, agent Gestapoa, istakao se u širenju laži i kleveta protiv Narodnooslobodilačkog pokreta’, ’Vučićević V. Dobrivoje, frizer. Krio je nemačke vojnike i pomogao ih da ne padnu u ruke NOV-a, posle oslobođenja Beograda’", kaže ovaj istoričar. On je o represiji od 1944. do 1953. koju su sprovodile komunističke vlasti i napisao knjigu "Između srpa i čekića".
Kako kaže Cvetković, objavljeni spiskovi građana sadrže tek delić žrtava revolucionarnog terora u Beogradu, dok je mnogo veći broj onih kojim se za presudu i grob ne zna, niti su njihove porodice o tome zvanično obaveštene. Zapisnici sa saslušanja iz ovog perioda uglavnom ne postoje, a u ono malo pronađenih optuženi se brane u svojim izjavama na sličan način, kaže on. U brojnim dokumentima pronašao je izjavu jednog od učesnika sudskih procesa Slavka Pavlovića, koji je bio na čelu suda jednog od bataljona i koji je kazao da je za suđenje jednom licu bila dovoljna i anonimna dojava.
Isfabrikovane presude
Cvetković je pretražio ogromnu dokumentaciju da bi saznao nešto više o 105 osoba sa spiska streljanih i kako im je suđeno.
– Na osnovu izjava učesnika svedočenja najbližih, arhivskih dokumenata, sudskih presuda upisnika i registra Vojnog suda Beograd, može se sa velikom dozom sigurnosti pretpostaviti da su streljani bez legalnog sudskog postupka, a da su samo za pojedina lica presude isfabrikovane kasnije. Indikativno je da se u upisniku presuda Vojnog suda Beograd za 1944. ne može naći nikakvog traga licima koja se nalaze na listi 105 streljanih. Pojedine grupne presude koje smo pronašli u fondu Državne komisije datirane su na mart 1945. godine i označene delovodnim brojevima pod kojima se ne mogu naći u upisniku i registru Vojnog suda. Obrazloženja su štura, a zapisnici sa saslušanja uglavnom ne postoje što navodi na zaključak da je reč o konstrukcijama i da stvarnog sudskog procesa nije ni bilo već se sve odvijalo po scenariju koji je opisao major OZN-e Milan Trešnjić – kaže ovaj istoričar.