dess
Poznat
- Poruka
- 7.252
Jedna od osnovnih postavki neoliberalne dogme i njenih promotera ( političkih, ekonomskih i kulturnih) bila je ona o „smrti ideologije“, „kraju svih ideologija“, „neideologizovanom društvu“ i sl.
Njihova poenta bila je da su sve „velike ideologije“, liberalna, socijalistička, boljševička (lenjinističko- staljinistička), nacistička i fašistička, doživjele de facto kolaps, i to ne samo u svojoj praktičnoj realizaciji, već i na svom glavnom polju- sposobnosti animiranja velikog broja ljudi i njihovom pokretanju na aktivno djelovanje u pravcu realizacije ideje u koju su iskreno vjerovali.
Upravo to svojstvo ideologije da pokreće široku masu da vjeruje bilo je glavni predmet sprdnje neoliberala, iliti modernih mislilaca, koji su i religiju i ideologiju posmatrali kao jednu potrebu primitivnog čovjeka koja ga udaljuje od njegovog ja i potpune afirmacije toga ja. Posebno je omalovažavano iskreno vjerovanje, jer neoliberali iskrenost posmatraju kao relikt samoljubive ljudske potrebe da se čovjek ponaša iznad svojih objektivnih mogućnosti, jer je on po prirodi ( teorija evolucije, psihoanalitičke teorije, psiho- biološke teorije i druge „naučne“ teorije o čovjeku, pa čak i neka tumačenja Biblije, posebno Starog zavjeta) jedno sebično, pokvareno i lažljivo biće, te je stoga svako njegovo insistiranje na iskrenosti u stvari jasan dokaz ne iskrenosti, već njegovog licemjerja.
Stoga, prema neoliberalnom konceptu, idealan je onaj čovjek koji je neidealan, kao što je idealno i ono društvo koje je neidealno. Prema tome, čovjek treba da laže, krade i da se služi svim sredstvima koja će ga staviti ispred i iznad drugog čovjeka, jer tako se na „prirodan“ način vrši selekcija ko treba, a ko ne treba da opstane. Svako saosjećanje predstavlja, komunistički rečeno, reakcionarnu osobinu, koja ne samo da je nepoželjna, već je i otvoreno suprostavljena neoliberalnim vrijednostima, i treba je čim prije likvidirati ( zapanjujuća je sličnost neoliberalne dogme sa idejama nekih anarhista, Nečajeva prije svih).
Neoliberalni čovjek je robotizovan. On ustaje tačno u pola šest, doručkuje nešto iz mikrotalasne, ide na džogiranje, vraća se u stan ( kupljen na kredit), tušira se i ide na posao. Na poslu ( u tzv. kocki) on po automatizmu obavlja radnje, bez komunikacije sa drugim kockama. U zavisnosti od dužine radnog vremena i plate, ovaj roboliberal najčešće odlazi nakon kratkotrajnog boravka u stanu zarad tuširanja ( zanimljivo, u neoliberalizmu je veoma značajno da ne smrdite i da uvijek imate čistu i ispeglanu košulju) na drugi, dodatni ili part- time job, jer mu je potrebna dodatna lova kako bi uzeo nove i platio kamate na stare kredite. Potom dolazi kući, večera ( opet nešto iz mikrotalasne), vodi ljubav preko interneta ili je na internetu dok vodi realnu ljubav ( doživljaj djeli sa drugima preko facebook-a), a onda uključuje televizor.
Televizor je moderni katalog- on nudi stalno nove proizvode, sa odgođenim rokom plaćanja i povoljnim kamatama. I ne samo to, televizor prezentuje poželjne obrasce ponašanja, moderni stajling, moderne neprijatelje i modernu vremensku prognozu. Nakon pozivanja broja na kojem se mogu naručiti nove stvari ( new cool stuff) i narudžbe istih, roboliberal se osjeća ispunjeno i srećno i tada odlazi na spavanje. Ovaj dan traje šest dana, dok se sedmi dan posvećuje crkvi i roštilju, ponekad i utakmici.
Dakle, potpuno je jasno da je neoliberalni koncept takođe ideologija, jer nudi i strasno promoviše određeni način ponašanja- pozitivne vrijednosti, kao što takođe i jasno označava neželjene, tj. negativne vrijednosti. Isto tako, riječ je o ideologiji, jer se takođe bavi kritiziranjem drugih ideologija, isticanjem njihovih slabih tačaka i potenciranjem svojih prednosti. I na kraju, možda i najvažnije, poput svih ideologija, on za sebe ističe da nije ideologija, nego prirodni zakon. I zaista, ako se pažljivije posmatra, svaka ideologija, posebno nakon svoje legalizacije, odnosno pretvaranja u zvanični državno- sistemski koncept, tvrdila je da je došlo do kraja ideologije, da se više nema kud dalje, da je uspostavljeni sistem tu za sve i za sva vremena.
Dakle, ako je jasno, a jeste, da je i „neideologija“, tj. neoliberalizam ideologija, onda je jasno da se jedino može govoriti o kraju i smrti neoliberalizma, a ne ideologije ( što me podsjeti na jednu anegdotu- na jednoj zgradi bio je ispisan grafit „Bog je mrtav- Niče“, na šta je odmah ispod jedan drugi autor odgovorio „Niče je mrtav- Bog“). Problem neoliberalizma, odnosno uzrok njegove propasti, nije posebno originalan. U stvari, sve „državno- sistematizovane ideologije“ jesu počele da propadaju onda kad su izgubile podršku srednje klase, uz pomoć koje se i jesu legalizovale i legitimizirale. Srednja klasa, srednji sloj, srednje imućni građani ( pojmova koji označavaju one između veoma bogatih i izrazito siromašnih ima više, ali svi su poprilično jasni) oslonac su svake ideologije, čak i one koja se u početku poziva na neki drugi sloj ili klasu ( kakva je na primjer bila komunistička). Srednja klasa bila je kamen temeljac neoliberalne privrede, jer je kupovala, i to masovno, proizvode koji su preplavljivali tržište.
Gurui neoliberalizma smatrali su da ova „žeđ“ za konzumacijom proizvoda nikad neće da se umanji, a kamoli da prestane, svjesni da kad bi se to desilo čitav sistem bi bio smrtno ranjen. Stoga se uz pomoć mas- medija, reklama, promovisanja cool stajlinga kreirao obrazac prema kojem je kupovina zaista stalno neophodna, kako bi se ostalo u trendu, kako bi se ostalo na neki način i humanim bićem. Nikakav problem nije ako se u momentu izražavanja želje za kupovinom (spiritus movens neoliberalizma) nema dovoljno novca- tu su krediti, koje banke neprestano nude građanima- potrošačima, kako bi ovi zadovoljili svoje „potrebe“. Pogledajte pažljivije samo tu spregu filmova i reklama- morate do dvadesete postati svoj čovjek/ svoja žena, morate se „emancipovati“, uzeti na kredit stan, auto ( mikrotalasnu, simbol neoliberalizma, tada dobijate gratis), i tako negdje već u dvadeset i trećoj vi imate nekih pet- šest kredita koje ćete otplaćivati vjerovatno do kraja života.
sad, problem je nastao onog momenta kad se došlo do toga da srednja klasa nema više čime da kupuje. Ona nema od čega da vrati kredite, jer novca nema, dok kapitalisti- poslodavci više nemaju kome da prodaju svoje proizvode. Tipična problematična situacija u kapitalizmu. Ali, ovaj put, konvencionalna rješenja ne pale, jer se preduboko zagazilo u neodgovornost.
Mnogi na Zapadu pitaju se danas da li je srednja klasa u razvijenim neoliberalnim privredama na korak do potpunog kraha. Zapadni ugledni ekonomisti vade iz prašine Marksa i propovjedaju da je revolucija pred vratima. Nosioce te revolucije vide upravo u osiromašenoj srednjoj klasi, koja se spustila korak niže u društvenoj hijerarhiji, i ne želi da se pomiri s tim ( iz razloga „imao pa nemao“). Samo, ne postoji neki već skicirani scenario koji se može do kraja primjeniti u današnjoj situaciji. Ukoliko recesija nastavi dosadašnjim tempom, mogućnost nasilnih demonstracija je sasvim realna. Međutim, sad se ovdje postavlja pitanje a šta dalje? Gdje bi te nasilne demonstracije mogle da odvedu? Ko bi mogao da ih usmjeri?
I sami ideolozi „neideologije“ danas priznaju, makar i posredno, da su omanuli. Oni se plaše radikalnih lijevih i desnih pokreta, čime jasno potvrđuju da ideje i ideologije još uvijek postoje, i da su veoma žive i aktivne, za razliku od neoliberalizma koji je na samrti, a opelo mu čitaju upravo teoretičari i političari bastiona „modernog“ kapitalizna (SAD, Francuska, Italija, Njemačka). Dakle, očigledno je da se roboliberal polako navikava na šokantnu činjenicu da je sve ono čime je obasipan od strane mas- medija i političkih elita zapravo došlo do svog kraja. Ono što se svi misleći ljudi danas pitaju jeste da li će se on okrenuti ekstremnim i nasilnim rješenjima i pokretima, ili će izvršiti najtežu revoluciju- onu u svojoj glavi- i okrenuti se vrijednostima koje promovišu odgovornost, čestitost, poštenje, život sa drugim ( a ne protiv drugoga) i brigu o prirodi.
Jasno je da mu je u toj borbi potrebna pomoć, a potreba za ideologijama koje će afirmisati pomenute vrijednosti mirnim putem veća je neko ikad. U tom smislu može se slobodno konstatovati da je zaista došlo do kraja neideologije, a da zdrava ideologija nikad nije bila potrebnija.
Njihova poenta bila je da su sve „velike ideologije“, liberalna, socijalistička, boljševička (lenjinističko- staljinistička), nacistička i fašistička, doživjele de facto kolaps, i to ne samo u svojoj praktičnoj realizaciji, već i na svom glavnom polju- sposobnosti animiranja velikog broja ljudi i njihovom pokretanju na aktivno djelovanje u pravcu realizacije ideje u koju su iskreno vjerovali.
Upravo to svojstvo ideologije da pokreće široku masu da vjeruje bilo je glavni predmet sprdnje neoliberala, iliti modernih mislilaca, koji su i religiju i ideologiju posmatrali kao jednu potrebu primitivnog čovjeka koja ga udaljuje od njegovog ja i potpune afirmacije toga ja. Posebno je omalovažavano iskreno vjerovanje, jer neoliberali iskrenost posmatraju kao relikt samoljubive ljudske potrebe da se čovjek ponaša iznad svojih objektivnih mogućnosti, jer je on po prirodi ( teorija evolucije, psihoanalitičke teorije, psiho- biološke teorije i druge „naučne“ teorije o čovjeku, pa čak i neka tumačenja Biblije, posebno Starog zavjeta) jedno sebično, pokvareno i lažljivo biće, te je stoga svako njegovo insistiranje na iskrenosti u stvari jasan dokaz ne iskrenosti, već njegovog licemjerja.
Stoga, prema neoliberalnom konceptu, idealan je onaj čovjek koji je neidealan, kao što je idealno i ono društvo koje je neidealno. Prema tome, čovjek treba da laže, krade i da se služi svim sredstvima koja će ga staviti ispred i iznad drugog čovjeka, jer tako se na „prirodan“ način vrši selekcija ko treba, a ko ne treba da opstane. Svako saosjećanje predstavlja, komunistički rečeno, reakcionarnu osobinu, koja ne samo da je nepoželjna, već je i otvoreno suprostavljena neoliberalnim vrijednostima, i treba je čim prije likvidirati ( zapanjujuća je sličnost neoliberalne dogme sa idejama nekih anarhista, Nečajeva prije svih).
Neoliberalni čovjek je robotizovan. On ustaje tačno u pola šest, doručkuje nešto iz mikrotalasne, ide na džogiranje, vraća se u stan ( kupljen na kredit), tušira se i ide na posao. Na poslu ( u tzv. kocki) on po automatizmu obavlja radnje, bez komunikacije sa drugim kockama. U zavisnosti od dužine radnog vremena i plate, ovaj roboliberal najčešće odlazi nakon kratkotrajnog boravka u stanu zarad tuširanja ( zanimljivo, u neoliberalizmu je veoma značajno da ne smrdite i da uvijek imate čistu i ispeglanu košulju) na drugi, dodatni ili part- time job, jer mu je potrebna dodatna lova kako bi uzeo nove i platio kamate na stare kredite. Potom dolazi kući, večera ( opet nešto iz mikrotalasne), vodi ljubav preko interneta ili je na internetu dok vodi realnu ljubav ( doživljaj djeli sa drugima preko facebook-a), a onda uključuje televizor.
Televizor je moderni katalog- on nudi stalno nove proizvode, sa odgođenim rokom plaćanja i povoljnim kamatama. I ne samo to, televizor prezentuje poželjne obrasce ponašanja, moderni stajling, moderne neprijatelje i modernu vremensku prognozu. Nakon pozivanja broja na kojem se mogu naručiti nove stvari ( new cool stuff) i narudžbe istih, roboliberal se osjeća ispunjeno i srećno i tada odlazi na spavanje. Ovaj dan traje šest dana, dok se sedmi dan posvećuje crkvi i roštilju, ponekad i utakmici.
Dakle, potpuno je jasno da je neoliberalni koncept takođe ideologija, jer nudi i strasno promoviše određeni način ponašanja- pozitivne vrijednosti, kao što takođe i jasno označava neželjene, tj. negativne vrijednosti. Isto tako, riječ je o ideologiji, jer se takođe bavi kritiziranjem drugih ideologija, isticanjem njihovih slabih tačaka i potenciranjem svojih prednosti. I na kraju, možda i najvažnije, poput svih ideologija, on za sebe ističe da nije ideologija, nego prirodni zakon. I zaista, ako se pažljivije posmatra, svaka ideologija, posebno nakon svoje legalizacije, odnosno pretvaranja u zvanični državno- sistemski koncept, tvrdila je da je došlo do kraja ideologije, da se više nema kud dalje, da je uspostavljeni sistem tu za sve i za sva vremena.
Dakle, ako je jasno, a jeste, da je i „neideologija“, tj. neoliberalizam ideologija, onda je jasno da se jedino može govoriti o kraju i smrti neoliberalizma, a ne ideologije ( što me podsjeti na jednu anegdotu- na jednoj zgradi bio je ispisan grafit „Bog je mrtav- Niče“, na šta je odmah ispod jedan drugi autor odgovorio „Niče je mrtav- Bog“). Problem neoliberalizma, odnosno uzrok njegove propasti, nije posebno originalan. U stvari, sve „državno- sistematizovane ideologije“ jesu počele da propadaju onda kad su izgubile podršku srednje klase, uz pomoć koje se i jesu legalizovale i legitimizirale. Srednja klasa, srednji sloj, srednje imućni građani ( pojmova koji označavaju one između veoma bogatih i izrazito siromašnih ima više, ali svi su poprilično jasni) oslonac su svake ideologije, čak i one koja se u početku poziva na neki drugi sloj ili klasu ( kakva je na primjer bila komunistička). Srednja klasa bila je kamen temeljac neoliberalne privrede, jer je kupovala, i to masovno, proizvode koji su preplavljivali tržište.
Gurui neoliberalizma smatrali su da ova „žeđ“ za konzumacijom proizvoda nikad neće da se umanji, a kamoli da prestane, svjesni da kad bi se to desilo čitav sistem bi bio smrtno ranjen. Stoga se uz pomoć mas- medija, reklama, promovisanja cool stajlinga kreirao obrazac prema kojem je kupovina zaista stalno neophodna, kako bi se ostalo u trendu, kako bi se ostalo na neki način i humanim bićem. Nikakav problem nije ako se u momentu izražavanja želje za kupovinom (spiritus movens neoliberalizma) nema dovoljno novca- tu su krediti, koje banke neprestano nude građanima- potrošačima, kako bi ovi zadovoljili svoje „potrebe“. Pogledajte pažljivije samo tu spregu filmova i reklama- morate do dvadesete postati svoj čovjek/ svoja žena, morate se „emancipovati“, uzeti na kredit stan, auto ( mikrotalasnu, simbol neoliberalizma, tada dobijate gratis), i tako negdje već u dvadeset i trećoj vi imate nekih pet- šest kredita koje ćete otplaćivati vjerovatno do kraja života.
sad, problem je nastao onog momenta kad se došlo do toga da srednja klasa nema više čime da kupuje. Ona nema od čega da vrati kredite, jer novca nema, dok kapitalisti- poslodavci više nemaju kome da prodaju svoje proizvode. Tipična problematična situacija u kapitalizmu. Ali, ovaj put, konvencionalna rješenja ne pale, jer se preduboko zagazilo u neodgovornost.
Mnogi na Zapadu pitaju se danas da li je srednja klasa u razvijenim neoliberalnim privredama na korak do potpunog kraha. Zapadni ugledni ekonomisti vade iz prašine Marksa i propovjedaju da je revolucija pred vratima. Nosioce te revolucije vide upravo u osiromašenoj srednjoj klasi, koja se spustila korak niže u društvenoj hijerarhiji, i ne želi da se pomiri s tim ( iz razloga „imao pa nemao“). Samo, ne postoji neki već skicirani scenario koji se može do kraja primjeniti u današnjoj situaciji. Ukoliko recesija nastavi dosadašnjim tempom, mogućnost nasilnih demonstracija je sasvim realna. Međutim, sad se ovdje postavlja pitanje a šta dalje? Gdje bi te nasilne demonstracije mogle da odvedu? Ko bi mogao da ih usmjeri?
I sami ideolozi „neideologije“ danas priznaju, makar i posredno, da su omanuli. Oni se plaše radikalnih lijevih i desnih pokreta, čime jasno potvrđuju da ideje i ideologije još uvijek postoje, i da su veoma žive i aktivne, za razliku od neoliberalizma koji je na samrti, a opelo mu čitaju upravo teoretičari i političari bastiona „modernog“ kapitalizna (SAD, Francuska, Italija, Njemačka). Dakle, očigledno je da se roboliberal polako navikava na šokantnu činjenicu da je sve ono čime je obasipan od strane mas- medija i političkih elita zapravo došlo do svog kraja. Ono što se svi misleći ljudi danas pitaju jeste da li će se on okrenuti ekstremnim i nasilnim rješenjima i pokretima, ili će izvršiti najtežu revoluciju- onu u svojoj glavi- i okrenuti se vrijednostima koje promovišu odgovornost, čestitost, poštenje, život sa drugim ( a ne protiv drugoga) i brigu o prirodi.
Jasno je da mu je u toj borbi potrebna pomoć, a potreba za ideologijama koje će afirmisati pomenute vrijednosti mirnim putem veća je neko ikad. U tom smislu može se slobodno konstatovati da je zaista došlo do kraja neideologije, a da zdrava ideologija nikad nije bila potrebnija.
Svaka čast za temu.
hvala Mile
