Pisac može imati neangažovan cilj, i može biti primeran obućar, ali njegovo delo će, u svakom slučaju, kad-tad biti tumačeno kao angažovano, što će reći da je produkt i neangažovanog pisca (poput Kojatkina) - angažovan.
Kojatkinovo neangažovanje za spas čovečanstva, kada dođe vreme da bude tumačeno, biće tumačeno kao angažovanje za kraj sveta, što i da jeste tačno, po svet nije opasno, jer to angažovanje, sada, dok svet pukće pod znakom pitanja, ne znači ništa, a kad ono dobije na težini, svet će na njega biti imun.
U to sam, kao i u izvesnost da će svet i dalje taljigati svojim putem i bez njegovog kritičara Berđajeva, ili Kanta i Šopenhauera koji su nastavili sa mesta koje su osvetlili njihovi prethodnici, bodreni njome koračali izvesno vreme i na kraju se, poput svojih preteča, pogubili u njegovim zamršenim hodnicima ne osvetlivši ih do kraja, kao i bez Basare i Borčice, i bez Neve i Kojatkina, i to sve sigurniji.
Ako Niče i Šopenhauer, jednom, na primer, nisu izdržali tadašnje grozno dizajnirane pivske flaše i zbog toga su pogubili volju za životom i njegovim daljim promišljanjem, nije strašno, za toliko im se može progledati kroz prste. Nema mesta za zabrinutost, naposletku će sve biti dobro. Đavo stigne da boravi u svakom od nas, a ne ore i ne kopa, znači nije lud. Ako uništi svet, šta će posle - umreće od dosade?
Sastavljač ovog stiha nije nikakav filosof, on je poetski i elegantno narator posebne vrste, koji niti Sistem piše, niti Sistem obećava, niti Sistem prepisuje, niti sistemu nešto dopisuje. On piše jer je pisanje za njega luksuz koji tim više dobija u prijatnosti i očevidnosti, što manji broj ljudi na njega klikće, čita to što on piše i sikće.
I zato više neću da brinem. A to što nisam u Borčicinoj kafani teglio gajbu s pivom, posledica je moje visprenosti, a ne moje lenjosti da uz vinjak i hladno pivce (koje je ruku na srce još uvek upakovano u odvratne boce) sa uzavrelim Basarom promišljam svet u kome živimo, ili moje nebrige za civilizaciju (sa čim, priznajem, one večeri u Lindinoj temi nisam bio načisto, najviše iz razloga što još uvek nisam bio svestan svoje uloge u kolektivu.
Sada sam, boraveći u Nevinoj temi, svoje uloge postao svestan - moja dužnost je da lansiram krilaticu po kojoj će me buduće generacije pamtiti, i koju će ponavljati pred spavanje kao
psalme ili
očenaš, a zbog koje će devojke uzavrelog duha otvarati na stotine tema, oštro polemisati i lamentirati nad njom na forumima diljem našeg brdovitog Balkana, da bi na počinak odlazile vidno uznemirene, setno uzdisale i u devojačke jastuke krišom šaputale moje ime).
I ta svesnost je sva razlika između mene i starih filozofa i aktuelnih pisaca, koji u smutnim istorijskim prilikama nisu mogli da obuzdaju poriv da naivan i nedovoljno obrazovan svet oduševljavaju svojim krilaticama i pričinom da time spasavaju njihov svet. Oni nisu uviđali da je njihova uloga i u tim prilikama ništavna (neki jesu, ali oni se, nažalost, nisu duže zadržavali među nama), i da im to niko ne daje do znanja, samo zato što niko ne želi da u smutnim istorijskim prilikama rasipa energiju na njihove uobrazilje.
Ali zato bi se, odmah po izbistravanju prilika, uvek našao neko da njihove tlapnje, tlapnje o opstanku civilizacije, o ostvarivanju nacionalnih sudbina, o važnosti očuvanja duhovnosti i kulture, o donošenju piva iz kafanskih podruma na vreme i slično, u njihovom prisustvu nazove tlapnjama, i da im kaže da nema potrebe da se oni njima prte. Pogotovo bi se našao neko da im to kaže, ukoliko se te tlapnje nisu mogle iskoristiti kao razlog za obračun s njima.
Mene, zahvaljujući mojoj visprenosti ništa od toga ne čeka. Mene čeka krilatica po kojoj će me pamtiti Neva i šećeri. Ali o tom - potom.