Pre jedno dvadeset godina doselim se ja u ovu kuću, a oni imaju samo jednog mačka Jocu i to priglupog
, koji je uglavnom boravio napolju.
Meni je bilo nekako šugavo bez mačke u kući, pa kad sam videla oglas da jedna gospođa sa Slavije poklanja
poluangorske mačiće - rešim da uzmem jedno i to žensko. Kod nas tad još ni jedan veterinar nije hteo da steriliše mačke
, pa nisam htela mačora da skita i zapišava, nego mačku, a računala sam da ću malo čupavije mačiće vrlo lako udomljavati.
Dakle, dogovorim ja sve, odem u Beograd, a tamo ostale samo još dve mačkice. Lepe, onako tigrasto-sive sa malo belog - prave pravcate čistokrvne domaće seoske rase
. Vlasnica ih samo hvali i pokazuje mi "evo ovde se već vidi duža i finija dlaka", a ja sve buljim i zagledam pa ništa ne vidim. Obične pa obične, ni traga od neke druge rase.
Šta ću, mače je mače, zamolim gospođu da mi da obe mace da jedna ne bude usamljena i dovedem ih kući.
Nazvala sam ih Munja i Maza.
Maza je kod nas poživela godinu dana, rodila i odgajila jedno leglo a onda su je komšije uhvatile pri davljenju pilića i ubile je.
Munja je doživela 15 godina, izvela bezbroj mačića (rasnih kao i ona), ali su je svi iz komšiluka obožavali. Bila je neviđeni mišolovac, iako mačići lov uče od mame, a njena je bila Beogradska dama koja miša nije ni videla. Dešavalo se da ima mačiće pa ne izlazi iz kuće par dana a komšinica dođe da pita šta je sa njom "jer svako jutro dođe na doručak a sada je nema, da nije bolesna?". Da mene nema, niko ne bi ni primetio.
Bila je čudo od mačke: sjajan lovac, vesela, fantastična majka, a kasnije vrlo strog vaspitač dece u kući. Kad se klinci raspojasaju, Munja ih siktanjem upozori a ako se ne smire izlupa ih šapama. Posle je bilo dovoljno da im pripretim da ću pozvati Munju, odmah se smire.
Toliko o "poluangorskoj" dami.
Meni nije bio problem što mačke nisu bile to što je nuđeno, ali ovakve prevare ne prolaze kod svakoga. Lako se moglo desiti da ih neko uzme, pa kad se vremenom ne pokaže neka rasna osobina da ih izbaci na ulicu. Žena kod koje sam ih uzela nije bila neobaveštena, imala je u stanu jednu angorsku i jednu domaću mačku (majku ovih malih), dobro je znala razliku. Do dana današnjeg ne razumem kakvu je to podvalu pokušala da izvede i da li je bila svesna kako ti mačići mogu da završe.
Gospođa Munja, naravno u blagoslovenom stanju