Nesumnjivo Hrvati


Vjenceslav Novak ("hrvatski romanopisac")
Po ocu Čeh, po majci Bavarac


Vjenceslav Novak (Senj, 11. rujna 1859. - Zagreb, 20. rujna 1905.), hrvatski romanopisac, novelist, publicist, glazbeni kritičar i pedagog[1].

Rođen je u doseljeničkoj češkoj obitelji, gdje je majka Senjanka iz doseljene bavarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma, te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju i Gospiću. Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao učitelj u Senju.

U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana. Objavio je tridesetak pripovjedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologije i muzičke pedagogije.
U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedač) prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragičnu stranu života, s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošću i samilošću. U hrvatsku je književnost uveo novinu: prikaz poniženog malog čovjeka i socijalne teme, često vezane uz velegrad - život gradske sirotinje i siromašnih đaka[1].

Novak želi obratiti pažnju da su Senjani uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama:
Wikicitati „U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlečanima, a Senjani su bili junaci na glasu.“
(Posljednji Stipančići, II.)

Imao je brojnu obitelj, bolovao od tuberkuloze, borio se s neimaštinom i može se reći da je u tom pogledu bio sasvim prosječan pisac tog doba. Bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj te je stvarao sve do 1905. godine. Započeo je romantičnom pripovijetkom, a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima.

Djela

Romani:
Pavao Šegota
Posljednji Stipančići
Dva svijeta
Tito Dorčić
Pod Nehajem
Nikola Baretić
Pripovijetke:
Iz velegradskog podzemlja
Nezasitnost i bijeda
U glib
Pripovijest o Marcelu Remeniću
 
452f18f751.jpg

Gavro Manojlović, (1856-1939),

hrvatski povjesničar, predsjednik JAZU (1924-33), Srbin

Hrvatski povjesničar, studirao u Zagrebu i Beču, gdje je 1896. doktorirao filozofiju povijesti i klasičnu filologiju. Od 1880. radio kao srednjošškolski prof. u Zagrebu, Požžegi i Osijeku, gdje je bio i gimnazijski upravitelj. Od 1902. bio je redoviti prof. opće povijesti staroga vijeka na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, 1908. umirovljen iz polit, razloga, a 1910-24. ponovno je predavao. Bio je zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskom saboru (1908-10; 1913-18) te član Privremenoga narodnog predstavnišštva. Od 1908. redoviti član, a 1924-33. predsj. JAZU. Predsjednik Udružženja visokošškolskih nastavnika u Zagrebu (1922-1925). Uređivao list za mlade Pobratim i Nastavni vjesnik (1905-08). U mladosti izdao zbirku pjesama Mladi dani Veljkovi (1880). U znanstvenom se radu bavio poviješšću staroga vijeka, bizantologijom, filozofijom povijesti te je pisao pov. udžžbenike. Radove je objavljivao u Vjesniku Kr. držažvnog arkiva u Zagrebu, Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. Djela: Povijest staroga Orijenta (1923), Sile pokretnice i pravilnosti u univerzalnoj historiji (1927).
 
982725dd71.jpg


Stjepan Zimmermann, (1884-1963)



Rođen je 24. prosinca 1884. u Virovitici gdje je proveo djetinjstvo i polazio pučku školu, a gimnaziju u Varažždinu i Zagrebu. Maturirao je 1903. godine. Bogosloviju je studirao u Zagrebu na Bogoslovnom fakultetu s prekidom zbog pohađanja filozofskog tečaja u Beču. Kao svećenik zaređen 1907., nastavio je studij na Gregoriani u Rimu, gdje je doktorirao filozofiju 1910. Nakon povratka u domovinu radio je kao vjeroučitelj u Glini, a zatim profesor logike i psihologije u Zagrebu na Nadbiskupskoj gimnaziji. Habilitirao je 1918. na Mudroslovnom fakultetu temom "Opća noetika" no kao svećenik nije bio prihvaćen. Na Bogoslovnom fakultetu imenovan je nositeljem Katedre za filozofiju kao nasljednik nadbiskupa Bauera. Redoviti član JAZU je od 1921. Bio je član Matice hrvatske i član uredništva Hrvatske enciklopedije. Za njegova mandata Sveučiliššte dobiva svoj ššesti fakultet. Rektor 1923-1924. Predsjednik Udružženja visokošškolskih nastavnika u Zagrebu (1925-1928). Visoka veterinarska šškola ulazi 1924. u Sveučilište kao Veterinarski fakultet. Izabran za rektora ak. god. 1923./1924. obavljao je tu dužžnost i ak. god. 1924./1925. kao prorektor, jer je rektor Ladislav Polić bio umirovljen iz političkih razloga na početku svoga mandata. Poslije Drugog svjetskog rata suđen je zbog suradnje s režžimom NDH, ali je optužžbe opovrgnuo. Nakon progona komunističkih vlasti umirovljen je 1946. Povukao se, pisao je, no niššta nije objavljivao.
 
Poslednja izmena:
9b23cf2143.jpg


Ivan Angelo Ruspini, (1872-1934)

Rektor (1918-1919)

Predsjednik Zagrebačke sekcije Udruženja univerzitetskih nastavnika Jugoslavije (1933-1935)
Od 1911-34. profesor crkvenog prava na Bogoslovnom fakultetu.

Rođen je 26.svibnja 1872. u Osijeku. Ostavšši kao dijete bez roditelja odrastao je u osječkom sirotišštu. Gimnaziju je završšio u Osijeku i biskupskom liceju u Ðakovu. Nakon ispita zrelosti upisao se u sjemeniššte u Ðakovu gdje je boravio dvije godine. Nakon toga nastavio je studio u Insbrucku, gdje je zaređen za svećenika i doktorirao 1897. Tijekom žživota pomagao ga je biskup Strossmayer. Nakon povratka u domovinu predavao je filozofiju, crkveno pravo i povijest u Ðakovu. U Zagrebu 1908. uspješšno završšava postupak habilitacije za docenta. Suplentom na Bogoslovnom fakultetu imenovan je 1910., redoviti je profesor od 1913. Služžbu dekana na Bogoslovnom fakultetu obnašao je pet puta. Bio je rektor Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu za akad.god. 1918/19. Nakon rektorskog mandata preuzeo je prorektorsku dužžnost. Objavio je mnoge rasprave iz kanonskog prava. Bio je bilježžnik i predsjednik Biskupijskog suda u Ðakovu. Obavljao je visoke crkvene dužžnosti u Zagrebu. Bio je papinski počasni komornik. Volio je prirodu, posebno planine. Umro je na izletu penjući se na Liscu u blizini Zidanog Mosta. Za njegova rektorskog mandata svrššetkom Prvog svjetskog rata proglaššena je 29. listopada 1918. Držažva SHS, a Sveučilište dobilo naziv Hrvatsko sveučilište. Ubrzo (1. 12. 1918.) uslijedilo je ujedinjenje i stvorena je Kraljevina SHS, a Sveučilište nosi ime Sveučilište Kraljevstva SHS u Zagrebu.
 
79553159d2.jpg


Veselin Simović, (1930-)
Srbin

Predsjednik Drušštva sveučilišnih nastavnika i znanstvenih radnika Hrvatske (1975-1978)

Rođen je u Krušševicama, općina Herceg Novi, Crna Gora. Gimnaziju je završšio u Nikššiću 1948. godine, a iste godine upisao se na Građevinski odjel Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je na Građevinskom odjelu AGG fakulteta u prosincu 1957. godine. Na dužžnost asistenta na Građevinskom odjelu AGG fakulteta u Zagrebu za predmet Teorija konstrukcija stupio je 1. 12. 1959. godine. Godine 1965. habilitirao je za zvanje docenta na temelju habilitacijskog rada, održanog predavanja i provedenog naučnog kolokvija. U veljači 1966. izabran je i postavljen za docenta na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Znanstveni stupanj doktorata tehničkih znanosti stekao je u svibnju 1969. godine. U veljači 1971. izabran je za izvanrednog profesora na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, a za redovitog profesora izabran je prvi put u veljači 1976., a ponovo je biran u isto zvanje dva puta: 1982. i 1987.
U lipnju 1972. izabran je prvi put za dekana Građevinskog fakulteta, na istu dužžnost je bio biran još dva puta, a na dužžnosti predsjednika Građevinskog instituta, u čijem su sastavu bila 4 građevinska fakulteta u Hrvatskoj, bio je 1979. do 1991. Nakon asistentskog rada kroz dva izborna razdoblja (6 godina) preuzeo je 1965./66. ššk. godine samostalno nastavu iz predmeta Građevna statika I. i II. Te je predmete predavao, osim u Zagrebu i na građevinskim studijima u Splitu, Rijeci i Osijeku. Predavao je i kreirao na poslijediplomskom studiju predmete: Betonski objekti, Posebni objekti i Naborane konstrukcije. Sudjelovao je povremeno u poslijediplomskoj nastavi na Građevinskom fakultetu u Beogradu i Građevinskom fakultetu u Sarajevu. Obavljao je brojne poslove u domaćim i međunarodnim znanstvenim i stručnim udružženjima.

U Drušštvu sveučilišnih nastavnika i znanstvenih radnika Hrvatske bio je tajnik Drušštva od 1965. do 1971., podpredsjednik od 1971. do 1975., a predsjednik Drušštva bio je od 1975. do .1978. Od 1978. do 1981. bio je predsjednik Saveza univerzitetskih nastavnika i naučnih radnika Jugoslavije.

Dobio je brojna priznanja od kojih se navode samo najvažžnija:
– Republička nagrada za znanstveni rad „Nikola Tesla“ (1973.)
– Orden rada sa crvenom zastavom dodijeljen za aktivnost u Međunarodnom konzultativnom odboru UN-a za pomoć Crnoj Gori nakon potresa (1979.)
– Nagrada za žživotno djelo od Hrvatskog saveza građevinskih inženjera (1996.).

Umirovljen je kao redoviti profesor 1996. godine.

Zbog posebnih zasluga za napredak i razvitak Sveučilišta u Zagrebu te za međunarodnu priznatu nastavnu i znanstvenu izvrsnost, posebice u tehničkom znanstveno-nastavnom području, izabran je 2000. godine u počasno zvanje professor emeritus.
 
2ff6ea443e.jpg

Branko Kraljić, (1915-1996)
Srbin
Predsjednik Drušštva sveučilišnih nastavnika i znanstvenih radnika Hrvatske (1980/1981)

Od 1949. radi na ŠŠumarskom odjelu Poljoprivredno-ššumarskog fakulteta u Skopju. 1953. izabran za izvanrednog za 1960. za redovitog profesora. Doktorirao je 1956. na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1961. radi na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao redoviti profesor. Predaje pet predmeta dodiplomskog i pet predmeta postdiplomske nastave iz znanstvene organizacije te mikro i makro ekonomike šumarstva i preradbe drva. Bio je direktor Instituta za ššumarska istraživanja te nastavnik u Visokoj šškoli za organizaciju rada Kranj, honorarni redovni profesor Ekonomike ššumarstva na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Autor je 20 knjiga, 9 udžžbenika, 7 internih skripata i višše od 190 znanstvenih i stručnih radova.
 
0ba7a64513.jpg


Alica Bauman, (1928-)

Predsjednica Drušštva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika (1982-1984).

Rođena 1928. godine u Zagrebu gdje je završšila Njemačku evangeličku školu i I. klasičnu gimnaziju. Diplomirala je na Tehnološškom fakultetu u Zagrebu. Godine 1959. započela je raditi kao asistent u Institutu za medicinska istražživanja i medicinu rada JAZU (IMI), u Laboratoriju za radioaktivnost biosfere.

1960. završila je šŠkolu za primjenu radioizotopa Vinče. 1961. godine bila je stipendist u Rimu, Centro Studi Nucleari della Casaccia u Laboratorio per la Radioativitta Ambientale. 1965. godine doktorirala je iz područja tehničkih znanosti na Tehnološškom fakultetu u Zagrebu. Od kraja 1968. godine do početka 1970. boravi u Indiji, te radi kao volonter-asistent na katedri za kemijsko inžžinjerstvo Warangal Regional Engineering College-u država Andhra Pradesh. Od godine 1970. surađuje sa Centralnim institutom World Health Organization (WHO) u Le Vesinnetu na interkalibraciji uzoraka žživotne sredine kontaminiranih prirodnim i fisionim radionuklidima. Od 1972. do 1981. godine sekretar je Jugoslavenskog nacionalnog komiteta za UNESCO-v program "Čovjek i biosfera". Od 1972. je vrlo često povremeni ekspert organizacija Ujedinjenih nacija kao što je UNESCO, UNEP, IAEA, WHO, te regionalne organizacije Alpe Adria. 1972. godine završšila je Summer school in Health Physics Imperial College of Tecnology, London. Od 1974. surađuje sa Veterinarskim fakultetom u Sarajevu, Zavodom za radiologiju. Od 1977. godine zadužžena je za informacijske podatke vezane za ionizacijsko zračenje za cijelu Jugoslaviju u okviru UNEP-ovog Međunarodnog referalnog sistema za izvore informacija programa UN za čovjekovu okolinu INFOTERRA. Od 1980. godine predaje na postdiplomskom studiju Veterinarskog fakulteta u Sarajevu predmete Radiokemija, Nuklearna instrumentacija i Radioekologija do 1988. godine. 1982-1983 godine predaje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu u okviru nastave ONO-a predmet Radiološka zašštita. Od 1977. godine voditelj je Laboratorija za radioaktivnost biosfere. 1986. godine dr. Bauman pored zabrane saveznih i republičkih držžavnih organa izvijestila je javnost o nesreći u Černobilu, te dala prve zašštitne mjere za pučanstvo. Sudjelovala je u svim komisijama na republičkom i saveznom nivou vezanim za Černobil. Od 1991-1993 vodi međunarodnu suradnju na projektu UNEP/WHO Global Environmental Radioation Monitoring Network GERMON za Republiku Hrvatsku. Član je nekoliko domaćih i međunarodnih znanstvenih udružženja.

Član je u drušštvima: Hrvatsko drušštvo za zaštitu od zračenja (četiri godine podpredsjednica), Drušštvo sveučilišnih nastavnika i znanstvenih radnika (četiri godine predsjednica 1982-1986), Drušštvo inžžinjera i tehničara Hrvatske (1960-), Hrvatsko kemijsko drušštvo, Hrvatsko drušštvo za čisti zrak, Drušštvo prijatelja prirode "Lijepa Našša", Hrvatsko toksikološško drušštvo, Society for Risk analysis USA, European Society for Risk Analsysis, International Society of Exposure Analysis. Član je Savezne komisije za standardizaciju. Član je Savezne komisije za zašštitu od zračenja. Član je Republičkog štaba civilne zašštite 1979-1983 i 1991-1993. Od 1991-1993 član Glavnog stožžera šštaba saniteta Republike Hrvatske i član Kriznog šštaba Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je velikog broja znanstvenih radova i dobitnica niza domaćih i međunarodnih priznanja. Kao ugledna javna ličnost i jedina žžena profesorica, Bauman je izabrana 1990. u Komisiju za nadzor prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj. Nakon proglaššenja Republike Hrvatske bila je jedan od osnivača udružženja "Lijepa naša" 1991. Prestala je sudjelovati u tom udružženju odlaskom u mirovinu 1993. godine.
 
dfc850a0c5.jpg

Josip Nochta, (1924. – 1995)
Predsjednik Drušštva sveučiliššnih nastavnika i drugih znanstvenika (1984-1986)
Josip Nochta diplomirao je klarinet na Akademiji za glasbo u Ljubljani gdje je 1972. kod Mihe Gunzeka završšio i specijalizaciju. Od 1942. u Zagrebu je solist Opernog orkestra HNK, 1957. - 1960. prvi klarinetist Simfonijskog orkestra RTV i 1960. - 1978. solist Zagrebačke filharmonije. Od 1978. profesor je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Istakao se kao vrstan orkestralni i komorni muzičar. Odlikovao se izvrsnom tehnikom i istančanim osjećajem za gradnju melodijske linije i tonsku boju. Od 1973. član je Zagrebačkog duhačkog kvinteta s kojim je ostvario višše od 900 javnih nastupa, snimio nekoliko nosača zvuka i brojne trajne snimke za potrebe HRT. U njegovom repertoaru značajno mjesto zauzimaju djela hrvatskih skladatelja. Za svoje djelovanje ansambl je dobio višše domaćih i stranih priznanja i nagrada.
 
6b60c41d79.jpg


Božiždar Jelčić, (1930-)
Srbin
Predsjednik Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika (1986-1993).

Prof. emeritus dr. sc. Božiždar Jelčić rođen je 1930. u Vučitrnu. Osnovnu školu pohađao je u Ohridu i Suššaku, a gimnaziju u Zagrebu. Od 1947. do 1950. bio je pitomac Vojno-pomorske tehničke akademije. Iz zdravstvenih razloga napustio je služžbu u ratnoj mornarici 1953. godine. Pravni fakultet u Zagrebu upisao je 1952. godine, a diplomirao je 1956. godine. U vremenu od 1960. do 1962. godine studirao je na Ekonomskom fakultetu u Frankfurtu /M (smjer Volkswirtschaft).


Za asistenta iz predmeta Financijsko pravo i financijska znanost na Pravnom fakultetu u Zagrebu izabran je 1957. godine. Doktorirao je 1962. godine. Iste je godine izabran za docenta. Za izvanrednog profesora izabran je 1966. godine, a sa tek navršešnih 40 godina bio je izabran za redovitog profesora. U vrijeme izbora bio je najmlađi redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu.


Od 1970. do 1975. godine bio je (prvi) direktor Sveučilišnog instituta za javne financije (danas Institut za javne financije). Od 1976. do 1980. godine bio je prorektor Sveučiliššta, a od 1983. do 1985. godine dekan Pravnog fakulteta. Predstojnik katedre Financijsko pravo i financijska znanost bio je u vremenu od 1980. do 1998. godine. Gotovo 6 godina proveo je na stručnom usavrššavanju u inozemstvu (SR Njemačka, SAD, Mađarska, Poljska, Rusija, Ukrajina).

U prikazu znanstvenog opusa profesora Jelčića (26 knjiga i oko 400 znanstvenih i stručnih radova) posebno treba istaknuti činjenicu, da je on u nas prvi autor koji je sustavno, cjelovito i na jednom mjestu - u knjizi Nauka o financijama i financijsko pravo (Zagreb 1983. god.) - obradio materiju koja je predmet izučavanja kako financijske znanosti (koja se u nas predaje od 1772. godine) tako i financijskog prava (uključenog u nastavni plan Pravnog fakulteta 1850. godine). Knjiga je pobudila iznimno veliki interes u znanstvenoj i stručnoj javnosti. O tome najbolje govori podatak da je prikazana u 13 stručnih časopisa bivšše Jugoslavije kao i u dva ugledna inozemna časopisa. O knjizi je pisano i u dnevnom tisku te je bilo prikazano na radiju i televiziji.


Jelčić je naš najčešće citirani autor u radovima u kojima je obrađena problematika financijske aktivnosti držžave. Možže se reći da i nema serioznog rada na ovim prostorima u kojima se raspravlja o nekim od brojnih aspekata (pravnih, ekonomskih, socioloških, političkih i dr.) prikupljanja javnih prihoda, njihove raspodjele i troššenja, a da se autori ne pozivaju na spoznaje, stajališšta, analize i ocjene sadržžane u Jelčićevim knjigama i člancima. Jelčićev je rad poznat i priznat i izvan našših granica. O tome svjedoči i činjenica da je objavio knjigu i dvadesetak članaka u inozemstvu, da je održžao predavanja na brojnim stranim sveučilištima, da je bio organizator dviju međunarodnih konferencija u zemlji i član organizacijskog odbora desetak međunarodnih skupova financijskih stručnjaka održžanih u inozemstvu.


Veliki doprinos profesora Jelčića istražižvanju, proučavanju i promoviranju akcija i mjera držžave u financijskoj sferi pribavila mu je značajna drušštvena priznanja. Tako je 1974. i 1984. godine dobio republičku nagradu za znanstveni rad, a 1999. godine nagradu HAZU za najveće dostignuće u području drušštvenih znanosti za 1998. godinu. Od 1985. godine je član suradnik HAZU. Jedan je od utemeljitelja i član Predsjednišštva Akademije pravnih znanosti Hrvatske. Sveučilište "Taras ŠŠevčenko" u Kijevu podijelilo mu je počasni doktorat nauka (dr.h.c.) 1995. godine u povodu proslave 160. obljetnice rada. To je bio jedan od ukupno četrdesetak takvih doktorata Kijevskog sveučilišta. Počasnim građaninom (Honorary Citizenship) grada Baltimora postao je 1978. godine.


Godinama je bio predavač i suvoditelj poslijediplomskog studija "Financijska teorija i financijska politika" Pravnog fakulteta u Zagrebu kao i predavač na poslijediplomskom studiju na Medicinskom fakultetu iz predmeta "Financiranje zdravstva". Bio je dugogodišnji član Pravnog savjeta IV Hrvatske, predsjednik Savjeta za porezni sustav Ministarstva financija, predsjednik Povjerenstva za polaganje ispita za porezne savjetnike i dr. Član Savjeta Hrvatske narodne banke bio je od 2000.-2006., a od 2007. godine član je Uprave Visoke poslovne škole Libertas. 2002. godine Sveučilište u Zagrebu dodijelilo mu je počasno zvanje professor emeritus.
 
89395b250f.jpg

Akademik Ljudevit Jonke, (1907-1979)
Predsjednik Drušštva nastavnika sveučilišta, visokih šškola i suradnika naučnih ustanova NRH (1958-1960).

Rođen je u Karlovcu. Završšio je klasičnu gimnaziju i otputio se u Zagreb na Filozofski fakultet: ondje je 1929. diplomirao "historiju južnžoslavenskih knjižževnosti (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) i narodnu historiju, ruski i latinski (C - predmet)". U Pragu, na znamenitom Karlovom sveučilištu (1930 - 1932) usavrššavao je slavistička i bohemistička znanja te šširio svoje jezikoslovne uvide. Prvo njegovo radno mjesto bilo je na gimnaziji na Suššaku (1933 - 40). God. 1941. surađuje u "Hrvatskoj enciklopediji", a sljedeće ga je godine profesor Stjepan Ivšić izabrao za svojega asistenta na Katedri za slavensku filologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Od prvih poslijeratnih godina sveučilišna se Jonkeova karijera kreće u dva smjera, kroatističkom i bohemističkom: nakon ššto mu je 1945. potvrđen izbor iz 1942., narednih je godina izabran za lektora za češški jezik (1947) pa za predavača za češški jezik i knjižževnost (1948). Prva služžbena dužžnost u vezi s hrvatskim knjižževnim jezikom stigla je 1949. izabran za predavača suvremenoga hrvatskoga knjižževnoga jezika (docentom je postao 1950., izvanrednim profesorom 1955, redovitim profesorom 1960). Na matičnom je fakultetu obnaššao brojne dužžnosti: bio je, izmeđ u ostaloga, direktor vrlo važžnoga fakultetskoga Instituta za lingvistiku (1961 - 64) i dekan (1963 - 65). Jonke je ostavio dubokoga traga u Hrvatskom filološkom društvu (bio je 1950. jedan od suosnivača te strukovne udruge, njezin prvi tajnik od 1959. do 1963., urednik časopisa "Jezik" 17 godina) i Matici hrvatskoj (njezin potpredsjednik 1960. do 1962. i predsjednik od 1970. do ukinuća). Njegovo djelo i djelovanje rezultiralo je izborom u JAZU (1958. izvanredni, 1963. pravi član; od 1965. do 1971. bio je direktor Akademijina Instituta za jezik). U dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973/75). God. 1973. je umirovljen.
 
ba6c1608d9.jpg

Akademik Aleksandar Goldšštajn, (1912-)

Predsjednik Drušštva nastavnika sveučilišta, visokih šškola i suradnika naučnih ustanova NRH (1960-1966).

Sveučilišni profesor, pravni znanstvenik, pisac. Rodio se u Vinkovcima gdje je završio pučku šškolu i gimnaziju 1930. Pravo studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao 1938. na istom fakultetu. Počeo je raditi u Osijeku kao pripravnik i odvjetnik. Na početku rata je u talijanskom zarobljenišštvu u Dalmaciji, 1943. odlazi u partizane gdje organizira civilno sudstvo. Od 1945. je pri ZAVNOH-u, i Vladi Hrvatske na zakonodavnim poslovima. Nakon rata odlazi u Beograd u Vladu FNRJ na slične poslove. Glavni je osnivač privrednog sudstva u drugoj Jugoslaviji braneći načelo zakonitosti, i prvi je predsjednik Vrhovnog privrednog suda Jugoslavije od 1954. Godine 1959. vraća se u Zagreb gdje je izabran za redovitog profesora na Pravnom fakultetu na katedri Trgovačkog prava, kasnije Privrednog prava. U nastavu fakulteta uvodi 1968. predmet Pravo međunarodne trgovine.

Bio je na brojnim međunarodnim pravnim specijalizacijama u Engleskoj, Francuskoj, ŠŠvicarskoj, SAD-u i Njemačkoj. Uz znanstveni i nastavni rad na fakultetu, sudac je Ustavnog suda Hrvatske od 1967. do 1973. U međuvremenu je angažžiran i u međunarodnim pravnim sudovima i arbitražnim institucijama. Tako je član Arbitražnog suda međunarodne trgovačke komore u Parizu od 1958., Internacionalnog centra za plaćanje i investicije u Washingtonu (1974.), Stalnog tribunala za arbitražžu u Haagu od 1982. i drugih. Znanstveni interes mu je bio na području privrednog prava, međunarodnog trgovačko ugovornog i arbitražžnog prava kao i problema pravnog sustava u Jugoslaviji. Objavio je niz knjiga, udžžbenika, monografija i stručnih pravnih rasprava u periodičkim publikacijama Ekonomskog instituta u Zagrebu i HAZU-a, te drugim domaćim i inozemnim publikacijama iz Londona, Züricha. Značajnija djela su mu: Privredno ugovorno pravo, (1967.), Međunarodno trgovačko pravo (1970.), Međunarodna trgovačka arbitražža, 1-3, (1975./77.), Trgovačko ugovorno pravo, (1991.) i brojna druga.
Član je JAZU-a, izvanredni od 1979. a redoviti od 1991. (od 1992. HAZU-a).
 
VIII01_ocp_w380_h300.jpg


Ivo Goldstein, (1958-)


Ivo Goldstein (Zagreb, 16. ožujka 1958.), hrvatski povjesničar.

Od 2001. redoviti je profesor (Filozofskog fakulteta u Zagrebu). Bavi se bizantologijom i hrvatskom poviješću srednjega vijeka, ponajprije ranim srednjim vijekom, kao i poviješću Židova u Hrvatskoj te hrvatskom poviješću 20. stoljeća. Prevodi s engleskog i francuskog.

Od 1984. godine drži nastavu i ispite na kolegiju Opća povijest srednjega vijeka, kada je imenovan šefom Katedre za opću povijest srednjega vijeka pri Odsjeku za povijest. Od 1991. do 1996. godine držao nastavu i ispite iz predmeta "Metodologija historije". Povremeno je držao predavanja i ispite na predmetu "Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku". Držao je ili drži nastavu i na fakultetima u Osijeku, Puli, Mostaru i Rijeci. Predaje na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova RH. U više navrata sudjelovao je na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu.

Od 1988. godine predaje na postdiplomskom studiju na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 1990. godine i na postdiplomskom studiju "Kulturna povijest Jadrana" pri Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Godine 1989-90. obnaša dužnost predsjednika Savjeta OOUR-a Humanističke i društvene znanosti, 1990-2. bio je pročelnik Odsjeka za povijest, a od 1991. do 1996. godine predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta. Od 1992-6. godine voditelj je projekta "Hrvatska povijest u ranom srednjem vijeku" u Zavodu za hrvatsku povijest, a sudjelovao je i u projektu "Hrvatska povijest - sinteze" pod rukovodstvom prof. dr. Nikše Stančića. Od 1997. sudjeluje u projektu akademika Tomislava Raukara "Hrvatska povijest 1102-1526."

Zajedno s ocem Slavkom napisao je „Holokaust u Zagrebu“ (2001), te zajedno s B. Grginom “Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku“ (2006). Urednik je i glavni autor izdanja “Kronologija - Hrvatska - Europa - svijet“ (1996). Suautor je (zajedno s Vladimirom Anićem) „Rječnika stranih riječi“ (1999), jedan je od sedmorice autora i osmorice članova uređivačkog odbora „Hrvatskog enciklopedijskog rječnika“ (2002). Autor je više od stotinu znanstvenih i stručnih radova objavljenih u zemlji i inozemstvu. Urednik je većeg broja izdanja Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Židovske općine Zagreb. Napisao više scenarija za TV, povremeno surađuje kao kolumnist i na druge načine u raznim medijima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 1994. godine jedan od urednika godišnjaka Radova Zavoda za hrvatsku povijest. 1992-1997. član Predsjedništva Društva za hrvatsku povjesnicu. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 2005. godine za ukupni znanstveno-istraživački doprinos te posebno za knjigu “Židovi u Zagrebu 1918-1941“.
Djela

"Bizant na Jadranu" (1992.),
"Hrvatski rani srednji vijek" (1995.),
"Croatia: A History" (2000.),
"Holokaust u Zagrebu" (2001.),
"Židovi u Zagrebu 1918-1941." (2005.),
"Povijest zagrebačke Klasične gimnazije" (2007.), (suautor Agneza Szabo),
"Rječnik stranih riječi" (2007.), (suautor Vladimir Anić)
"Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku" (2008.), (suautor Borislav Grgin),
"Hrvatska 1918-2008."(2008.),
"Dvadeset godina samostalne Hrvatske" (2010.),
"Jasenovac i Bleiburg nisu isto" (2011.), (suautor Slavko Goldstein),
"Zagreb 1941-1945." (2011.).
 
50352_slavko_kf.jpg


Slavko Goldstein, (1928-)

Slavko Goldstein (Sarajevo, 22. kolovoza 1928.) je ugledni hrvatski povjesničar i političar židovskog porijekla, jedno od naujglednijih imena hrvatske historiografije.[1] Rođen je u Sarajevu, obitelj mu je porijeklom iz Tuzle, a djetinjstvo je proveo u Karlovcu, gdje mu je otac, Ivo Golstein, bio ugledni trgovac knjigama. Početkom Drugog svjetskog rata, ustaše su ubile njegova oca, a on je, zajedno s majkom i bratom Danijelom, pobjegao i pridružio se partizanima.[2] Nakon završetka rata, sudjelovao je u borbi za uspostavljanje Izraela i nekoliko je godina, s bratom, živio u kibucu. U Jugoslaviju se vraća tijekom 1950-ih, u Zagreb, gdje studira književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu. Ubrzo je postao novinar, radeći kao urednik Vjesnika i Erasmusa. Jedno vrijeme je bio i radijski urednik, kao i urednik izdavačke kuće Stvarnost. Bavio se i scenarističkim radom, pišući scenarije za filmove Signali nad gradom (1960.) i Akcija stadion (1977.; zajedno s Dušanom Vukotićem). Osnivač je izdavačkih kuća Liber i Novi liber.

Zajedno s bratom i još nekolicinom političara, 20. svibnja 1989. osnovao je HSLS, prvu hrvatsku političku stranku te je do 1990. bio njezin predsjednik, kada ga je zamijenio Dražen Budiša.[3] Jedno vrijeme je bio predsjednik zagrebačke Židovske općine i Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, a zajedno sa sinom Ivom, također uglednim povjesničarem, zalaže se za rekonstrukciju Zagrebačke sinagoge.[4] Tijekom 90-ih bio je otvoreni protivnik autoritarne politike Franje Tuđmana, tada naglašenog govora mržnje i procesa privatizacije. Godine 2012. podržao je inicijativu brata Danijela za ukidanje saborske komemoracije žrtava Križnog puta na Bleiburgu.[5]
 
Prilog na italijanskom jeziku u "Glasu naroda" 2003:

Così il filosofo e poeta Francesco Patrizio, è diventato Frane Petric,
Nicolò Tommaseo di Sebenico, viene citato anche come Nikola Tomazeo,
lo storico Giovanni Lucio di Traù (XVII sec.) è stato ribattezzato in Ivan Lucic, nonostante la sua famiglia fosse dicendente della gens romana Lutia,
il notaio e politico italiano Francesco Vidulich di Lussinpiccolo è stato definito un »rinnegato croato« passato alla parte italiana (sic).
Lo stesso Pietro Coppo viene fatto passare per Petar Kopic,
mentre Marco Polo di Curzola sarebbe il Marko croato.

Domenico del Tacco di Capodistria, Collane Drasio di Cherso, Ludovico Cicuta di Veglia, Giovanni de Dominis di Arbe, Cristoforo Lucich di Sebenico, Piero Bortolazzi di Zara, Giovanni Balzi di Lesina, Alvise Cippico di Traù, Hieronimo Bisanti di Cattaro ecc. anche questi sopracomiti erano croati?

La Voce del Popolo 21/07/2003
Cultura e letteratura italiane vengono regolarmente snazionalizzate
DALMAZIA, UNA STORIA »FALSATA«
di Kristjan Knez

http://xoomer.virgilio.it/histria/storiaecultura/testiedocumenti/articoligiornali/dalmazia.htm
 
У околици Задра живе и дјелују ватрени хрватски домољуби, потомци досељеника из области Скадарског језера током 18. века.( (1726., 1727. i 1733.)

Било је три сеобе, у првој су пристигле породице:
Маркићевић, Гаспаровић,Матешић,Ђеленковић, Лучић,Гескеновић,..

Luca d'Andrea Gezghenovich, Nicolo di Luca Marghicevich, Nicolo d'Andrea Gasparovich, Giovanni d'Andrea Gezghenovich, Pere di Marco, Prem Vuca Marghicevich, Paolo Giech Marghicevich, Giech Prend Marghicevich, Giech Pepa Marghicevich, Marco Discialo Marghicevich, Prenz Prema Marghicevich, Petar Vuca Gianova, Nico Matessich, Luca Prend, Boso Nico Smira, Stanica Gielencovich, Visco Gielencovich, Lech Pero Marghicevich i Luca Lucich.

У трећој
породице Поповић,Ничин, Влагдан,Тамартиновић,Мациа,Битри,Луко,Ђонон, Ђучин, Кнонић('), Марушић, Пантов,Перту,Ковач, Ђури(н?),Танчовић.....
Vlagdan, Nichin, Luco, Prendi, Tamartinovich, Mazia, Andre, Popovich,BitriMarussich, Mar Mazia, Marco Nicadobrez, Pema Nichin, Nicolo Pantov, Marco Pertu, Frane Popovich, Paolo Prendi, Nicola Rose, Rado Ruco, Gen Sperc, Prento Stani, Vuco Tamartinovich, Vuksa Tancovich, Pietro Tioba, Andrea Toma, Capitano Nicolo Vlagdan i Jovan Vucin.[/I]

Називају их Арбанасима.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Arbanasi

Iz pradomovine npr. potječu prezimena Mazija (prema Mëzi), Petani, Jović (prema Jovi), Marušić (prema Maručić od Mar Uku), neka su nastala od imena starješine doseljene obitelji , a neka su zapravo imena lokaliteta u Krajini ...... Uzgred, spomenimo i obitelj Kalmeta , koja se u početku prezivala Murić, vjerojatno jer se doselila iz naselja Murići uz Skadarsko jezero.
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20041206/mozaik05.asp

Држали су крсну славу
books


Zadar: geografia, ekonomija, saobraćaj, povijest, kultura. Zbornik
Jakša Ravlić, Matica hrvatska, 1964 - 874 страница
http://books.google.rs/books?id=nVG...X&ei=585oUOHLE8mD4gSPm4GABQ&ved=0CFsQ6AEwCTgK

Још нека презимена "Арбанаса" са хр форумских дискусија
(Petani,Margjeći (Čurkovići), Vukići, Jelenkovići i Smire (Perovići)..... Duke, Peme (izumrli), Mazije, Cotići (izumrli), Marušići, Krstići, Stipčevići, Relje, Nikpalji, Musapi, Tokši (izumrli).

Na Čiovu postoji naselje Arbanija, naseljeno u srednjem vijeku s područja Skadra. Glavna prezimena su Belas,Maravić, Uljević itd.
 
http://3.***************/_ZfhyTNFVWZ4/R1NJBqLnXqI/AAAAAAAAAJY/gbCrE3tztUA/s320/Sven-Lasta%253DMatija-Stanic.bmp
Sven Lasta, hrvatski glumac i branitelj
češke nacionalnosti

poznat i po ulozi pozorišnog režisera u TV seriji Bolji život


dreck_lasta.jpg

Tokom Jugoslovenskog secesionističkog rata 1991-1995, Lasta je dobrovoljac kao snajperista u Sunji kod Siska.

Hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac Sven Lasta rođen je kao dijete učitelja 18. travnja 1925. u Pakracu, a umro je 15. kolovoza 1996. u Zagrebu. Prvo glumačko iskustvo u mladosti je stekao kao član hrvatskih partizanskih kazališnih družina. Nakon rata je u Zagrebu apsolvirao arheologiju i povijest umjetnosti, a godine 1948. završio je Zemaljsku glumačku školu. Član zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta bio je od 1948. do 1953., a potom do 1965. kao jedan od njegovih utemeljitelja djeluje u Dramskome kazalištu Gavella. Znatan dio glumačke karijere radio je kao slobodni umjetnik, najviše u zagrebačkome Teatru &TD, a nastupao je i u predstavama na Dubrovačkome ljetnome festivalu. Djelovao je i kao kolumnist te kazališni pedagog na Akademiji dramske umjetnosti. Kolumne je objavljivao u Hrvatskome slovu, a godine 2000. su one objedinjene u knjizi Iz glumačkog kuta.
lastas.jpg
Glumac Sven Lasta
Na početku rujna 1991. godine, ni godinu dana nakon srčane kljenuti, u 66-oj godini života, kao dragovoljac dolazi u Sunju, gdje postaje djelatan sudionik Domovinskoga rata. Time je zatvorio ratnički krug koji je počeo u partizanima, zajedno s ocem Petrom, na kongresu kulturnih radnika u Topuskom.
tortasv.png
U Sunji 1992. - torta za Svenov 67. rođendan
U Sunji je sa sunjskim braniteljima i Sunjanima Sven Lasta uz nekoliko kraćih prekida, proveo više od četrnaest mjeseci.
poprsje.jpg
Poprsje Svena Laste u Sunji u parku ispred dvorane koja nosi njegovo ime
Za svoj je doprinos i sudjelovanje u Domovinskome ratu bio višestruko odlikovan, a dodijeljen mu je i čin pričuvnog pukovnika Hrvatske vojske.
subor.jpg
U spomen na preminulog Svena Lastu njegovi su prijatelji i suborci u Sunji postavili poprsje, a sunjska kino dvorana danas nosi ime Dvorana Sven Lasta.
subor2.jpg
Sven Lasta sa suborcima u trenutcima odmora, nedaleko od mjesta gdje je danas njegovo poprsje
Unatoč činjenici da je Sven Lasta tijekom Domovinskog rata na osebujan i sebi svojstven način zadužio Sunju i Hrvatsku, on je prije svega bio glumac, a ključna poveznica njegovoga umjetničkoga i životnoga djela bila je uronjenost u dječačko promatranje i doživljavanje svijeta.
subor3.jpg
Sven sa svojim Zengama - kad je Sven u blizini ništa nije bilo teško
Predrag Krapljan​
 
14.jpg

Ivan Hetrich, hrvatski redatelj
nemačke nacionalnosti
režiser i autor kviza "Brojke i Slova", preteče RTS-ove "Slagalice",

Ivan Hetrich (Vinkovci, 25. listopada 1921 — Stubičke Toplice, 5. travnja 1999) hrvatski filmski, kazališni i televizijski redatelj.

Diplomirao režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Od 1946. bio je spiker, izvjestitelj, adaptirao romane i pripovjetke, te režirao oko 80 drama na Radio Zagrebu. Od 1956. radio na Televiziji Zagreb kao spiker, izvjestitelj, voditelj (npr. filmska emisija Ekran na ekranu i 3, 2, 1… kreni, te kvizovi Kviskoteka i Brojke i Slova) i redatelj oko 80 TV drama i dvije TV serije (Kuda idu divlje svinje i Kapelski kresovi su među najpoznatijim ikad snimljenim televizijskim serijama na Televiziji Zagreb). Režirao je i oko 20 kazališnih komada u zagrebačkom i subotičkom kazalištu. Pet godina je bio dramaturg u Zora filmu, spiker u oko 100 dokumentarnih filmova, režirao srednjemetražni film za djecu Veliko putovanje (1958) i više kratkometražnih filmova.






 
GetImage.aspx



Vanja Drach
(Bošnjaci, 1. veljače 1932. - Zagreb, 6. rujna 2009.), hrvatski glumac.
nemačkog porekla.

Životopis
Vanja Drach je rođen u Bošnjacima pokraj Vinkovaca u obitelji cijenjenog vinkovačkog liječnika koji umire kad je Vanji bilo 11 godina. Slijedeći obiteljsku tradiciju odlazi na studij medicine u Zagreb, ali nakon godinu dana napušta fakultet i upisuje Kazališnu Akademiju (kod prof. Gavelle). Nakon završenog studija glumi dvije godine u Dramskom Kazalištu Gavella (tada Dramsko kazalište), te po nagovoru Bojana Stupice prelazi u Hrvatsko narodno kazalište. Godine 1975. prelazi kod Relje Bašića u „Teatar u gostima“ gdje u slijedećih pet godina gostuje po cijeloj Hrvatskoj, Jugoslaviji i međunarodno s brojnim uspješnicama. Nakon tog razdoblja vraća se u HNK, iako igra i dalje u gotovo svim kazalištima u Zagrebu. Izuzetno je značajan njegov rad na Hrvatskom radiju (prije Radio Zagreb) gdje desetljećima surađuje u dramskom programu, te u programima proze i poezije (Dnevnici i pisma, te Poezija naglas).

Iako je poznatiji kao kazališni glumac gdje je s velikim uspjehom igrao brojne značajne uloge u antičkim dramama, djelima ruskih klasika i u modernom repertoaru, Vanja Drach je odigrao više od dvadesetak značajnih, uglavnom karakternih, uloga u filmovima različitih žanrova (debitirao u H-8 (1958.) Nikole Tanhofera). Često je s uspjehom nastupao i u kratkim igranim filmovima (npr. Branka Majera i Vatroslava Mimice) te u TV dramama i serijama.

Glumac je umro 6. rujna 2009. nakon kratke i teške bolesti u 77. godini života. [SUP][1][/SUP].

Filmografija
Televizijske serije

  • "Lud, zbunjen, normalan" kao doktor Điđimilović (2007.-2009.)
  • "Bibin svijet" kao tata Fruk (2008.-2009.)
  • "Kazalište u kući" kao Albert pl. Planović (2007.)
  • "Zlatni Vrč" kao tata Hita (2004.)
  • "Aleksa Šantić" (1992.)
  • "Dirigenti i mužikaši" kao Nacek Barulek (1990.)
  • "Ptice nebeske" (1989.)
  • "To nije moj život, to je samo privremeno" (1985.)
  • "Inspektor Vinko" kao drug Puh (1984.)
  • "Dani AVNOJ-a" kao Zlatko Baloković (1983.)
  • "Velo misto" (1981.)
  • "Nepokoreni grad" kao Kipar (1981.)
  • "Nikola Tesla" (1979.)
  • "Punom parom" (1978.)
  • "Gruntovčani" kao Kuzminec (1975.)
  • "U registraturi" kao učitelj (1974.)
  • "Kapelski kresovi" kao doktor (1974.)
  • "Opasni susreti" (1973.)
  • "Zlatni mladić" (1970.)
  • "Kad je mač krojio pravdu" (1967.)
  • "Letovi koji se pamte" (1967.)
Filmovi

  • "Čovjek ispod stola" kao starac (2009.)
  • "Iza stakla" kao Majin otac (2008.)
  • "Sve džaba" kao Fara (2006.)
  • "Libertas" kao Saro (2006.)
  • "Muklo" (2005.)
  • "Infekcija" kao profesor Rudolf (2003.)
  • "Svjedoci" kao penzioner (2003.)
  • "Serafin, svjetioničarev sin" kao Major (2002.)
  • "Garcia" (1999.)
  • "Bogorodica" (1999.)
  • "Gospa" kao njemački novinar (1994.)
  • "Zlatne godine" kao Relja (1993.)
  • "Mor" (1992.)
  • "Papa Sixto V" (1992.)
  • "Čaruga" (1991.)
  • "Galilejevo uzašašće" (1991.)
  • "Krhotine" kao urednik (1991.)
  • "Volio bih da sam golub" (1990.)
  • "Đavolji raj" kao major Von Richter (1989.)
  • "Obećana zemlja" (1986.)
  • "Za sreću je potrebno troje" kao Ivan (1985.)
  • "Put u raj" (1985.)
  • "Ifigenija u Aulidi" (1983.)
  • "Vlakom prema jugu" kao Kukec (1981.)
  • "Visoki napon" (1981.)
  • "Poglavlja iz života Augusta Šenoe" (1981.)
  • "Tajna Nikole Tesle" (1980.)
  • "Usporeno kretanje" (1979.)
  • "Godišnja doba Željke, Višnje i Branke" (1979.)
  • "Probni rok" (1979.)
  • "Ljubica" (1978.)
  • "Sve su plave" (1978.)
  • "Bombaški proces" (1978.)
  • "Pucanj" kao Franjo Grgeč (1977.)
  • "Jagoš i Uglješa" kao Nijemac (1976.)
  • "Doktor Mladen" (1975.)
  • "Kao u lošem romanu" (1974.)
  • "Timon" (1973.)
  • "Kad čuješ zvona" (1969.)
  • "25.550 dana građanina Zgubidana" (1968.)
  • "Crne ptice" (1967.)
  • "Iluzija" (1967.)
  • "Kineski zid" (1967.)
  • "Godine ratne, godine mirne" (1967.)
  • "Sedmi kontinent" (1966.)
  • "Četvrta dimenzija" (1965.)
  • "Ključ" (1965.)
  • "Oluja na ulici" (1965.)
  • "Banket" (1965.)
  • "Svanuće" (1964.)
  • "Autobiografija utopljenice" kao Perica (1964.)
  • "Opasni put" kao Johan (1963.)
  • "Ženidba gospodina Marcipana" (1963.)
  • "Telefon" (1962.)
  • "Minuta za umor" (1962.)
  • "Pustolov pred vratima" (1961.)
  • "Carevo novo ruho" kao luda (1961.)
  • "Čovjek od važnosti" (1961.)
  • "Akcija" kao Kos (1960.)
  • "Tri četrtine sonca" kao kolega (1959.)
  • "H-8" kao Krešo (1958.)
 
trenk_23517.jpg

Franjo Trenk, junak hrvatskih legendi
Nemac, koji je u Hrvatskoj proveo ukupno 11 godina


Franjo Trenk, odnosno Franz von der Trenck(1711–1749), austrijski pukovnik i barun rođen u Italiji a skončao u tamnici pokraj Brna. To je legendarni junak priča hrvatske, mađarske i austrijske popularne književnosti. Podrijetlom je bio iz pruske časničke obitelji, a majka mu je bila iz slavne obitelji Kettler von Hergvatten iz koje je bio i muž ruske carice Ane Ivanovne. Nekoliko naraštaja obitelj Trenck služilo je Austriji, a otac mu Hans/Ivan kupio je posjede Pakrac i Pleternicu u Slavoniji, kojima je Franjo pridodao i one u Velikoj i Nuštru. Franjo, koji je u Hrvatskoj živio ukupno 11 godina, prvo je bio u ruskoj vojnoj službi, u ratu protiv Turaka, potom se vraća u Slavoniju gdje progoni hajduke, ponekad odlazi i u Bosnu. Nakon jedne takve provale, turske su vlasti protestirale pa je austrijska vojna vlast morala protiv njega povesti postupak. Pobjegao je u Beč gdje ga je pomilovala carica Marija Terezija i dodijelila mu čin potpukovnika. Franjo se vratio u Slavoniju gdje je unovačio pukovniju egzotično odjevenih pandura (s crvenim mundirima i karakterističnim kalpacima) te krenuo u rat u službi habsburške krune. Trenk se sa svojim pandurima pročuo odvažnošću i okrutnošću, a njegovi vojni uspjesi prepričavali su se kako u tadašnjim europskim salonima tako i u novinama koje su izlazile od Madrida do Berlina. Svojom goropadnom ćudi stekao je i brojne neprijatelje koji su ga optužili za poraz austrijske vojske protiv Prusa kod Zarova 30. rujna 1745. Osuđen je na smrt, ali ga je zauzimanjem nadvojvode Franza Lotarinškog carica Marija Terezija pomilovala preinakom kazne u doživotni zatvor. Caričina naklonost i milost bila je povod kasnijim fantastičnim pričama o njihovoj ljubavnoj vezi koja nije nikada dokazana.

Još u vrijeme njegova tamnovanja diljem Europe se proširio mit nerijetko pun fantazija i literarnih proizvoljnosti. Nastalo je bezbroj priča o barunu Trenku i njegovim pandurima, tiskale su se pripovijesti i romani o njegovim pothvatima, a objavljeno je i nekoliko njegovih romansiranih biografija. Osobito je popularan bio u zemljama habsburške krune, a u hrvatskoj književnosti je o Trenku i njegovim pandurima napisana cijela knjižnica povijesnih romana, pjesama, pripovijesti i drama.


Još poznatiji po hrvatskom vinjaku:

Stari-Trenk.jpg

Stari-Trenk-5.jpg



Predobar tekst, još boljeg naziva "HRVATSKI BOG GERMAN", napose što je na stranicama Matice hrvatske:

http://www.matica.hr/HRRevija/revija032.nsf/AllWebDocs/beus
 
Poslednja izmena:
imgSizer2.aspx


Mladen Vásáry, hrvatski glumac
poznat po ulozi Pere Kvržice u filmu Družba Pere Kvržice i mnogim sinhronizacijama crtanih filmova
poreklom je mađarski Slovenac, Prekomurac


IMG_0801.jpg
the_smurfs_17956.jpg




Televizijske uloge



  • "Jugoslavenske tajne službe" kao Krunoslav Draganović (2012.)
  • "Putovanje u Vučjak" kao Runac (1986.)
  • "Nepokoreni grad" kao Božo (1982.)
  • "Anno domini 1573" kao Petrov glas (1979.)
  • "Nikola Tesla" (1977.)

Filmske uloge



  • "Lea i Darija - Dječje carstvo" kao Pathe snimatelj (2011.)
  • "Kradljivac uspomena" (2007.)
  • "Papa mora umrijeti" kao novinar #3 (1991.)
  • "Rosencratz i Guildenstern su mrtvi" kao tragičar (1990.)
  • "Horvatov izbor" kao Runac (1985.)
  • "Judita" (1980.)
  • "Živi bili pa vidjeli" kao Janko Vižek (1979.)
  • "Seljačka buna 1573" kao Petar (1975.)
  • "Kuća" (1975.)
  • "Družba Pere Kvržice" kao Pero Kvržica (1970.)

Sinkronizacija



  • "Vrlo zapetljana priča" kao lopov-pijanac (2010.)
  • "Čarobnjakov šešir" (1990.)
  • "Čudesna šuma" (1986.)
  • "Pinokio" kao John Worthington Foulfellow


Prekomurci (Prekmürci, Prekmörci) su etnička grupa Slovenaca, koja živi u Prekomurju. Slovenci u Mađarskoj također su Prekmurci, jer govore prekomurski jezik. Mađari ih nazivaju Vendek (Vendi), a oni sami sebe Slovenci, Slovénge, Slovenje. Prekomurski teritorij bio je veći u srednjom vijeku nego danas jer su u Gradišću također živjeli Slovenci. Cisterciti su u 13. stoljeću Slovencima nastanili dio Mađarske. Mjesto Prekomurcima je bilo u srednjom vijeku do 18. stoljeća imenovano kao Slovenska okroglina (mađ.: Tótság), potom Slovenska krajina (mađ.: Vendvidék). 1920. godine se odvojila se stara Slovenska krajina: Prekomurje je pripalo Kraljevini SHS tj. Sloveniji, a Porabje Mađarskoj.

U 18. stoljeću standardiziran je prekomursko-slovenski jezik (Števan Küzmič i Mikloš Küzmič preveli su Sveto pismo).

U 20. stoljeću pojavljuju se težnje za autonomijom Prekomuraca. Jožef Klekl htio je na početku autonomnu Slovensku krajinu ili u Mađarskoj, ili u Jugoslaviji. Prekomurski identitet u Sloveniji, koji je potiskivan u doba komunističke Jugoslavije, ali i u Mađarskoj, očuvao se do danas.

Pisac Feri Lainšček, muzeolog Franc Kuzmič te glazbenik Vlado Kreslin također zastupaju prekomurski identitet i autonomiju.
 
Jaroslav_Sidak.jpg

Jaroslav Šidak (1903-1986), hrvatski povjesničar,
po nacionalnosti Čeh
(sudeći po etimologiji prezimena Žid+ak - moguće jevrejskog porekla).


Jaroslav Šidak rođen je u Beču u obitelji češkoga podrijetla, koja se od 1909. nastanila u Zagrebu, gdje je završio svoje školovanje: osnovnu školu, klasičnu gimnaziju, studij povijesti i zemljopisa i obranio doktorsku radnju (1935): Problem bosanske crkve u našoj historiografiji. Profesorovao je u senjskoj realnoj i zagrebačkoj klasičnoj gimnaziji (1934-1941)); od 1941. radio je u Hrvatskom izdavačkom bibliografskom zavodu kao stalan suradnik Hrvatske enciklopedije; od 1943. do umirovljenja 1973. predavao je opću i hrvatsku povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (neke je kolegije predavao i poslije umirovljenja).

Šidak smatra »da se u osnovnom pitanju o karakteru Crkve bosanske mišljenje F. Račkoga najviše približilo historijskoj istini i da ono zadržava značenje okvira unutar kojega će se i ubuduće nastaviti rad na rješavanju brojnih pojedinačníh pitanja u kompleksu problema Crkve bosanske«.

Prof. J. Šidak nagrađen je za svoj Znanstveni rad Nagradom za životno djelo SR Hrvatske.


http://hrcak.srce.hr/file/22445
 
Poslednja izmena:
Mrki, promašio si fudbal za Jonkea (OK, za njega se često pogrješno misli da je Čeh podrijetlom). Također, Krleža nema veze s
Makedoncima i Cincarima, i radi se o urbanoj legendi. Prezime potječe od gčlagola karležati ili sl. što znači
pjevati misne dijelove u nekim okolnostima, a nalazi se kao takvo zabilježeno negdje u 12 ili 13. st. To je bilo samo
Krležino objašnjenje njegovoj ženi, zabilježeno u Čengićevoj knjizi. Ljubica Jović je, isto, Hrvatica iz okolice BL.

Nu, ako nisu spomenuti, nema problema: tu su i Danilo Blanuša, Ljudevit Vukotinović, Mirjana Gross,
Ferdo Livadić, Albert Haller, Vladimir Varićak, general Stjepan Jovanović, Agneza Szabo, Predrag Milivojević,
Branislav Zeljković, Vojislav Kuzmanović, Vaso Bogdanov, Ferdinand Kulmer, Fran Lhotka, Vladimir Becić,
Mila Dimitrijević, Milan Prelog, Branimir Wiesner Livadić, Dragutin Gorjanović Kramberger, Milutin Cihlar Nehajev,
Adolfo Veber Tklačević, Matija Valjavec, Boris Papandopulo, ...
 
To je bilo samo Krležino objašnjenje njegovoj ženi, zabilježeno u Čengićevoj knjizi.

Њу немамо на овој теми:

Leposava Kangrga, hrvatska kazališna glumica poznatija kao Bela Krleža, rođena je u Senju 1896.godine, u ličkoj obitelji.

Bela je kao jedinica bila izrazito vezana za obitelji svojih djedova. Otac Milan, seljačkog podrijetla, bio je poštanski službenik, a majka Katarina kći otočačkog trgovca Vuksana.Zajedno s roditeljima preselila se 1903. iz Senja u Zagreb.Supruga je upoznala 1910. godine u Zagrebu.


Leposava je privatno učila glumu, te je 1929. godine primljena u zagrebački HNK, gdje je debitirala u praizvedbi drame "Gospoda Glembajevi" u ulozi barunice Castelli. Autor te drame bio je njen suprug, Miroslav Krleža. Osim barunice Castelli, oživjela je i Krležine likove Laure Lenbach i Madlen Petrovne u "U agoniji", Melite i Klare u "Ledi", te Livije Ancile i Klare Anite u "Areteju".

…Stanko Lasić skreće pozornost na fakat da je Krležina supruga Leposava-Bela rođena Kangrga, Srpkinja po nacionalnosti i pravoslavne vjere, za razliku od mnogih (koje su takve osobne okolnosti stajale čak i života), nesmetano nastupala kao zagrebačka dramska glumica.“(Vojinović, 1999., 35.)

Ostvarila je i zapažene uloge u Nušićevim i Držićevim komedijama, kao i u dramama Ibsena, Tolstoja i Gorkog. Nastupala je i kao gospođa Erline u "Lepezi lady Windermere" Oscara Wildea i kao Kitty Warren u "Zanatu gospođe Warren" Shawa.

images
Krleza-Bela(1).jpg


Bračni par Krleža je brinuo o siročetu Milutinu Popoviću,
rođenom u mestu Stara Krivaja kod Podravske Slatine kome su ustaše 1942. godine ubili roditelje. Kada je prebačen u Zagreb, o njemu se brinula porodica Severin koja je kasnije emigrirala u Izrael.

Prezime potječe od gčlagola karležati ili sl. što znači pjevati misne dijelove u nekim okolnostima, a nalazi se kao takvo zabilježeno negdje u 12 ili 13. st.
Ako naiđeš na tačno objašnjenje, u kojim okolnostima i koje delove (verovatno je reč o glagoljaškim misama), postavi?
Mene inače to prezime uvek podseća na krlež, krlušt, odnosno krljušt.
 
Poslednja izmena:
Također, Krleža nema veze s
Makedoncima i Cincarima, i radi se o urbanoj legendi. Prezime potječe od gčlagola karležati ili sl. što znači
pjevati misne dijelove u nekim okolnostima, a nalazi se kao takvo zabilježeno negdje u 12 ili 13. st. To je bilo samo
Krležino objašnjenje njegovoj ženi, zabilježeno u Čengićevoj knjizi.
Čuo sam ranije za "krležanje", ali to nije izvesno već je Krleža komentarisao podudarnost i mogućnost etimologije. Međutim, veoma je moguće da ni on sam nije znao odakle su (i da li su) Krleže:


KRLEŽA, Miroslav, otac književnika M. Krleže (Varaždin, 18 /19/ VII. 1857 - Zagreb, 8. I. 1952). Njegova majka Josipa bila je iz bogate varaždinske plemenitaške obitelji Mekovec, a zakonitog oca nije imao. Očinstvo je preuzeo križovljanski učitelj Miroslav Krleža (1832-1867), na nagovor Mihalja Banekovića, župnika u Križovljanu, koji je bio rođak njegove majke. Taj problem podrijetla obradio je K. u romanu Povratak Filipa Latinovicza, a u razgovoru s E. Čengićem (28. IV. 1981) navodi da se otac »stidio cijelog svog života da je nezakonito dijete i imao je osjećaj manje vrijednosti« (S Krležom iz dana u dan, IV, str. 247-248). Krenuo je u nižu gimnaziju, koju prekida, a prema iskazu Krleže sina, bio je poslan u fratarsku školu, iz koje bježi. Uči krznarski zanat u Varaždinu kod Franje Mekovca do 1872 (K. napominje da ga je taj stric, odn. ujak, vodio samo po sajmovima i da nije ništa od zanata naučio). U vojsci je od 1. X. 1878. do 26. IX. 1883. Demobiliziran je kao desetnik vodnik. Prema Krleži sinu, nije mogao polagati časnički ispit zbog lošega vida. Već tri dana nakon demobiliziranja postavljen je za gradskoga redarstvenog stražara u Zagrebu; nadstražar postaje 1888. God. 1896. postaje gradski tržni nadzornik, a 1919. gradski pisarnički nadoficijel. Umirovljen je 1924. kao gradski manipulativni pristav. Oženio se Ivkom Drožar.

»O svojim je roditeljima Krleža ostavio vrlo malo podataka, posebno malo o ocu i o rođacima s očeve strane. To je možda jedna od najosjetljivijih točaka Krležine biografije« (S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, str. 32).


S ocem K. nije bio u mlađim godinama u dobrim odnosima. Jednostavno se nisu mogli razumjeti. Opisuje ga kao vrlo okrutna, stroga i samoživa čovjeka: »Nisam ga volio, mislim ni on mene naročito. Mislio je da je ovo što radim na granici kriminala, držao me čudakom i protuhom, da ništa što činim nije prema pravilima lijepog ponašanja. Bio je stoprocentno barokni čovjek, čovjek vremena koje je kod nas potpuno iščezlo 1918. Nema ključa, nema brave, sve je otključano, ne smiješ lagati, ne smiješ ništa činiti što bi drugome smetalo (...) A vlast moraš poštovati i čuvati« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I, str. 206).


E sad, ili je Krleža lagao Ristića da je Cincarin ili Ristić laže. U svakom slučaju, gde ima dima ima i vatre.
 

Back
Top