Urvan Hroboatos
Veoma poznat
- Poruka
- 13.129
Pise u Drzavnom arhivu u Dubrovniku, cvrsnice...Dosta je bilo dopicnjaka, pjancenja vikendom i striptiza po ulicama baroknog Dubrovnika.
Molim svjetski poznate strucnjake Mrkalja i Hrobija da razrijese ovu misteriju u vezi s hrvatskim jezikom?Spremio sam Grcevica, za svaki slucaj....
Veca fotka.
To je stara stvar da se pojam "lingua seru/viana" nalazi u nekoliko dokumenata na talijanskom ili latinskom jeziku. Znakovito je da se pojam "srpski jezik", u bilo kojoj inačici (raški jezik, slaveno-srpski,..) ne nalazi ni u kakvim dokumentima, a najmanje u samoidentifikacijskim iskazima dubrovačkih kreativnih autora i njihovih prepisivača. Rekoh već da je ta oznaka posljedica utjecaja postojanja srpske kancelarije u Dubrovniku, a i činjenice da se nakon osvajanja Srbije kao nove stabilne utvrde Osmanskoga carsva srpski jezik i njegov status podigao, pa su slične jezike i idiome ponekad dovodili u vezu sa srpskim. Npr. jezik niza povelja brzopisne ćirilice turskih vojskovođa u porukama dvoru vidljivo je srpski, ekavski, a ne bosanski, ikavski ili ijekavski.
Ovdje je znakovito to da su taj izraz prepisivali i jedan za drugim ponavljali- stranci. Stranci, Talijani ponajviše, imali su snažan utjecaj u upravljanju dubrovačkom republikom, nalazili su se počesto na istaknutim mjestima, i nisu se ni najmanje zamarali time koji je to jezik. Za njih su se pojmovi i imena slavenskih jezika pretapali jedni u druge bez oštrih granica. Tako je za Poljaka Kristeka iz 17. st. "jasno" da od svih slavenskih jezika treba za opću porabu uvesti baš hrvatski, dok u istom stoljeću njemački zapovjednik Bihaća govori o "ćirilici ili hrvatskom jeziku", a da ne govorimo o Čelebijinim imenovanjima jezika u Sarajevu i drugdje. Neke se sintagme jednostavno prepisuju automatski, kao u vladarskim intitulacijama.
Dakle, pojava pojma "lingua seruiana" zanimljiva je kao pokazatelj srpskoga utjecaja u komunikacijskoj kulturi Dubrovnika, a napose među strancima. No, taj se pojam ne rabi među samim Dubrovčanima koji svoj jezik, poznato je, zovu najčešće slovinski ili ilirski, dubrovački i hrvatski- a srpski ne. Tako je i u drugim krajevima među Hrvatima onoga doba na područjima Bosne i Huma, Kotora i zapadnijih krajeva sadanje Hrvatske.
Korekcija: s tim Kristekom je stvar bila, za svega godinu-dvije, stoljeće ranije:
Krajem 16. st. u Katoličkoj crkvi uviđaju da je slavensko stado sve veće, te da se malo više moraju posvetiti njima; pogotovo jer su oni podijeljeni u dvije kršćanske vjere, s pristižućom trećom reformatorskom, kao što je dio njih i muslimanske, pa su morali pripaziti da ne izgube ono što imahu, kao što su i htjeli još nešto, ovako malo, iždžiberiti. Zato Slavenima htjedoše dati svete knjige na njihovu jeziku, na nekom od njihovih jezika koji je najpodobniji za sporazumijevanje, koji je najrazumljiviji svim katoličkim slavenskim narodima. Staroslavenski tu nije dolazio u obzir jer već bijaše zastarjeo, plus je za nj nužno vezana ćirilica ili glagoljica. U spomenutu svrhu, isusovci napraviše veliku anketu među slavjanskim svećenstvom godine gospodnje 1599., s pitanjem koji bi od postojećih jezika bio najboji za crkveno ophođenje među slavjanskim narodima. Većina je odgovorila što? – Hrvatski. Tako je Poljak pater Kristek odgovorio: Existimo eam linguam esse croatica (smatram da to mora biti hrvatski jezik). Tako je i bilo. Iste je (1599.) godine osnovana Akademija ilirskoga jezika. Nota bene, da je ilirski sinonim za hrvatski, jednako kao i slovinski, kako stoji i u tada suvremenomu Vrančićevu Petojezičnome rječniku, kao i u Kašićevu, kao i mnogih drugih kasnije.
Poslednja izmena:
