- Poruka
- 395
Božidar Cerović
Luka Beograd na Marakani
Šta će biti s klubovima? Pa ništa, oni mogu da postoje i na novoj lokaciji
Kako bi se, prema Nacrtu zakona, dalje mogla odvijati „privatizacija državnog kapitala“ u sportu? Poznato je da klubovi danas vrede sve manje, čak i u Evropi, što zbog krize što zbog nagomilanih dugova, pa se mogu očekivati zainteresovani da za mali novac ostvare dobru kupovinu. Ali, šta je dobra kupovina ako klubovi ne vrede mnogo? Da razmislimo malo o tome.
Zamislimo za početak kako je izvesna osoba Iks zainteresovana da kupi FK Crvena zvezda. Po Nacrtu, ona može da kupi „samo“ 60 odsto kapitala, a 20 odsto se deli članovima kluba tek toliko da se oni mnogo ne bune (i ne samo članovima kluba nego i navijačima koje je klub „prepoznao“, valjda sa tribine, čl. 175). Sada bi osoba Iks mogla da se pojavi na tenderu posredstvom svoja, recimo, dva-tri preduzeća, od kojih će jedno da podiže cenu i odvraća ostale pretendente dok će ga na pristojnoj razdaljini pratiti dva druga ponuđača istog vlasnika. Pošto pobedi na tenderu, pobednik odustaje, drugoplasirani mu se pridružuje, a trećeplasirani – takođe u vlasništvu osobe Iks – ostaje kao jedini zainteresovan kupac čime je niska cena dodatno oborena. Srećni pobednik uplaćuje novac budžetu Republike, i to budžetskom fondu za izgradnju sportskih objekata (čl. 172 i 177). Na sličan način osoba Ips(ilon) kupuje FK Partizan. Pošto osoba Iks ne može da kupi dva kluba istovremeno (čl. 178), dobro bi bilo ako bi joj osoba Ips bila poslovni partner, možda i rođak, zbog onoga što će se tek dogoditi.
Nije teško zamisliti da posle nekog vremena, pošto je prikupio dovoljno sredstava, budžetski fond nađe kako je zgodno da se u Beogradu izgradi nov stadion, da naši najbolji klubovi imaju elitni objekat na kome mogu da igraju velike utakmice. Osoba Iks i osoba Ips, koje su kao ljubitelji sporta punom snagom podržavale ovu ideju, razmišljaju šta sa sportskim objektima koje su kupili zajedno sa klubovima. Kada su ih kupovali izričito im je bila zabranjena promena namene tih objekata (čl. 154). Doduše... osim ako „više ne postoji potreba za konkretnim sportskim objektom“, a više ne postoji potreba kad je već izgrađen nov i moderniji stadion; ili ako je „promena namene u javnom interesu u bitno većoj meri nego što je održavanje namene objekta“ (čl. 154), što je uz novi objekat očigledno i sa stanovišta bezbednosti i parking mesta i konfora i propisa međunarodnih federacija i izbegavanja gužvi tako reći u centru grada gde i inače treba da niknu veliki poslovni centri i, konačno, zato što se na mestu starih objekata može izgraditi nešto što je u još većem javnom interesu od stadiona...
Vlasnici objekata, osobe Iks i Ips, mogu sada ponovo da učine nešto u javnom interesu: da grade neke narodu mnogo korisnije, a i njima lukrativnije objekte. Srećna je okolnost što su, i ne misleći o tome kada su iz ljubavi prema sportu kupovali klubove, stekli pravo da raspolažu zemljištem na kome se nalaze stadioni. Ako su uz to i poslovni partneri, mogu da spoje dve parcele (ionako su jedna uz drugu) i da na još većem prostoru – ostvare još veći javni interes (a sasvim usput i svoj). Nacrt zakona o sportu je tu predusretljiv i neće ih ograničavati u takvim namerama.
Šta bi to moglo da se gradi na mestu nekadašnje Marakane? Eto, na primer, nova Luka „Beograd“ – ako već sadašnji vlasnici „Luke“, takođe u javnom interesu, traže od grada da je nekud iseli, a da oni na tom mestu, kad je već pripalo njima, izgrade nešto lepše i građanima mnogo potrebnije. Ako baš i ne uspe izgradnja luke na vrhu brda, može da se gradi i nešto drugo, mada će to i dalje ličiti baš na Luku „Beograd“.
Šta će biti s klubovima? Pa ništa, oni mogu da postoje i na novoj lokaciji, vlasnici mogu da ih poklone svojoj deci da se igraju malo fudbala, kluba ili uprave, a mogu i da ih vrate nazad državi.
Mi, ostali građani, moći ćemo samo da se pridružimo čestitkama koje poneki Iks i Ips već upućuju piscima novog zakona.
profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu
Božidar Cerović
[objavljeno: 22/05/2009]
Luka Beograd na Marakani
Šta će biti s klubovima? Pa ništa, oni mogu da postoje i na novoj lokaciji
Kako bi se, prema Nacrtu zakona, dalje mogla odvijati „privatizacija državnog kapitala“ u sportu? Poznato je da klubovi danas vrede sve manje, čak i u Evropi, što zbog krize što zbog nagomilanih dugova, pa se mogu očekivati zainteresovani da za mali novac ostvare dobru kupovinu. Ali, šta je dobra kupovina ako klubovi ne vrede mnogo? Da razmislimo malo o tome.
Zamislimo za početak kako je izvesna osoba Iks zainteresovana da kupi FK Crvena zvezda. Po Nacrtu, ona može da kupi „samo“ 60 odsto kapitala, a 20 odsto se deli članovima kluba tek toliko da se oni mnogo ne bune (i ne samo članovima kluba nego i navijačima koje je klub „prepoznao“, valjda sa tribine, čl. 175). Sada bi osoba Iks mogla da se pojavi na tenderu posredstvom svoja, recimo, dva-tri preduzeća, od kojih će jedno da podiže cenu i odvraća ostale pretendente dok će ga na pristojnoj razdaljini pratiti dva druga ponuđača istog vlasnika. Pošto pobedi na tenderu, pobednik odustaje, drugoplasirani mu se pridružuje, a trećeplasirani – takođe u vlasništvu osobe Iks – ostaje kao jedini zainteresovan kupac čime je niska cena dodatno oborena. Srećni pobednik uplaćuje novac budžetu Republike, i to budžetskom fondu za izgradnju sportskih objekata (čl. 172 i 177). Na sličan način osoba Ips(ilon) kupuje FK Partizan. Pošto osoba Iks ne može da kupi dva kluba istovremeno (čl. 178), dobro bi bilo ako bi joj osoba Ips bila poslovni partner, možda i rođak, zbog onoga što će se tek dogoditi.
Nije teško zamisliti da posle nekog vremena, pošto je prikupio dovoljno sredstava, budžetski fond nađe kako je zgodno da se u Beogradu izgradi nov stadion, da naši najbolji klubovi imaju elitni objekat na kome mogu da igraju velike utakmice. Osoba Iks i osoba Ips, koje su kao ljubitelji sporta punom snagom podržavale ovu ideju, razmišljaju šta sa sportskim objektima koje su kupili zajedno sa klubovima. Kada su ih kupovali izričito im je bila zabranjena promena namene tih objekata (čl. 154). Doduše... osim ako „više ne postoji potreba za konkretnim sportskim objektom“, a više ne postoji potreba kad je već izgrađen nov i moderniji stadion; ili ako je „promena namene u javnom interesu u bitno većoj meri nego što je održavanje namene objekta“ (čl. 154), što je uz novi objekat očigledno i sa stanovišta bezbednosti i parking mesta i konfora i propisa međunarodnih federacija i izbegavanja gužvi tako reći u centru grada gde i inače treba da niknu veliki poslovni centri i, konačno, zato što se na mestu starih objekata može izgraditi nešto što je u još većem javnom interesu od stadiona...
Vlasnici objekata, osobe Iks i Ips, mogu sada ponovo da učine nešto u javnom interesu: da grade neke narodu mnogo korisnije, a i njima lukrativnije objekte. Srećna je okolnost što su, i ne misleći o tome kada su iz ljubavi prema sportu kupovali klubove, stekli pravo da raspolažu zemljištem na kome se nalaze stadioni. Ako su uz to i poslovni partneri, mogu da spoje dve parcele (ionako su jedna uz drugu) i da na još većem prostoru – ostvare još veći javni interes (a sasvim usput i svoj). Nacrt zakona o sportu je tu predusretljiv i neće ih ograničavati u takvim namerama.
Šta bi to moglo da se gradi na mestu nekadašnje Marakane? Eto, na primer, nova Luka „Beograd“ – ako već sadašnji vlasnici „Luke“, takođe u javnom interesu, traže od grada da je nekud iseli, a da oni na tom mestu, kad je već pripalo njima, izgrade nešto lepše i građanima mnogo potrebnije. Ako baš i ne uspe izgradnja luke na vrhu brda, može da se gradi i nešto drugo, mada će to i dalje ličiti baš na Luku „Beograd“.
Šta će biti s klubovima? Pa ništa, oni mogu da postoje i na novoj lokaciji, vlasnici mogu da ih poklone svojoj deci da se igraju malo fudbala, kluba ili uprave, a mogu i da ih vrate nazad državi.
Mi, ostali građani, moći ćemo samo da se pridružimo čestitkama koje poneki Iks i Ips već upućuju piscima novog zakona.
profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu
Božidar Cerović
[objavljeno: 22/05/2009]