Lepa tema - odlomci iz vaših omiljenih knjiga

Ne zelim da budem tvoja zabava, niti ti moja. Ne zelim da te udaram iz pukog zadovoljstva, mrseci jasnu nit koja nas povezuje, da te prisiljavam da budes na kolenima, a potom te ponovo vucem da se uspravis. Ne zelim nas zivot u haosu koji svako moze da vidi. Zelim obruc oko nasih srca koji bi nas usmeravao, a ne zlostavljao. Ne zelim da te privucem blize nego sto mozes da izdrzis. Niti zelim olabavljene niti, vlakna koja se sa strane odmotavaju, ostavljajuci nam dovoljno uzeta da se obesimo...

Dzenet Vinterson - Zapisi na telu
 
Izmedju mene i tebe tako je malo prostora. U taj procep stao bi tek treptaj svetlosti.
U njega se smestila nasa ceznja, u njega se smestila nasa ljubav. Tako smo blizu
ti i ja, a opet tako beskrajno daleko. Deli nas tek delic najmanjeg dela. A ipak, koliko god se trudio,
koliko god tezio i hteo, nikada me neces dosegnuti. Izmedju mene i tebe tako je malo vremena. U taj
procep stao bi tek treptaj oka. U njega se smestio nas zivot, u njega se smestila nasa sudbina. Tako
smo slicni ti i ja, a opet tako beskrajno drukciji. Usprotivilo nam se cudnovato prostranstvo neodredjenih
razdaljina, prostranstvo koje nije potrebno preci. Ne naprezi se uzalud, jedini moj, ne siri svoje ruke ne bi
li me zagrlio. Izmedju nas je more beskraja - ne vece, ne dublje od njenog dodira. Ali zar ne znas?
To je more ljubavi i ono ce nas zauvek spajati.

Kezele
 
Pre toga ću da te upitam nešto drugo. Lavovi ubijaju antilope; pauci muve; lisice kokoši – koja je jedina rasa na svetu koja neprestano diže ratove sama protiv sebe, udara sama sebe i ubija sama sebe?
– To su pitanja za decu. Kruna stvaranja, razume se, čovek, koji je pronašao reči ljubav, dobrota, milosrđe.
– Dobro. Koje je jedino biće na svetu koje može da izvrši samoubistvo i izvršava ga?
– Opet čovek – koji je pronašao večnost, boga i vaskrsenje.

E. M. Remark; Trijumfalna kapija
 
Ljubav je uvek nova.
Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu - uvek smo pred situacijom
koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvek nas nekamo
odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo,
umret ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti
da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju ma gde ona bila, čak
i kad to znači sate, dane, nedelje razočarenja i tuge.
Jer u času kad krenemo ususret ljubavi, i ona kreće u susret nama.
I spasi nas.


Paolo Koeljo - Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala
 
Neko je jutros obuvao cipele drškom kašike za supu,
pa se odjednom setio - otkad nije pojeo ništa kuvano i toplo!
U zamagljene oči navrla su mu sećanja na majku, detinjstvo,
na one žute i tople supe, na one tanke, guste i slatke rezance,
na svečanu zvonjavu kašika u dubokim i punim tanjirima...
Rasplakao se naš sugrađanin u polumraku antrea i nekoliko
vrelih suza kanulo je u davno ohlađenu i zaboravljenu kašiku.

iz pera Duška Radovića
 
Ustaneš ujutru, saspeš u sebe vrelu kafu, poludiš u prevozu, čekaš na semaforima, na poslu saspeš vrelu kafu u sebe, onda kao nešto radiš, može još jedna kafa, vratiš se sa posla, poludiš u prevozu, čekaš na semaforima, pojedeš nešto hladno, spavaš posle ručka, probudiš se, saspeš u sebe vrelu kafu, izrazgovaraš se telefonom sa istim takvim očajnicima kao što si sam, preskočiš večeru, navodno zbog zdravlja, a mrzi te da spremaš za sina jedinca svoje majke, zuriš u TV dok ti se ne prispava, knjigu koju mesecima želiš da pročitaš uredno premeštaš sa police na policu (ko danas čita knjige, pa zašto bi se ti razlikovao), padaš u hronično neraspremljen krevet, hrčeš, budiš se noću, kopaš po frižideru da nadoknadiš propuštenu večeru, ujutru sve ispočetka...

Mihajlo Pantić - Žena u muškim cipelama
 
"Ma uzalud…
Uz život se na prilaže uputstvo za upotrebu, i svako to odredi kako ume; zanemi tamo gde bi drugi viknuo, nasmeje se gde bi drugi zaplakao, uvredi se tamo gde bi se drugi obradovao... Uđe u pogrešan vagon, siđe stanicu pre, ili kasnije... Pokoleba se, samo prebaci veslo iz ruke u ruku, a struja ga odnese presudno dalje, odredi drugo mesto na kom će pristati."

Jedan od onih zivota-Balasevic
 
U jednoj pretencioznoj kancelariji, Arcibald sedi naspram doktora Alistera , koji je upravo dobio prve rezultate Valentajninih pregleda.
Oba coveka su otprilike istih godina. Mogli bi da budu braca ili prijatelji, ali vec od prvog kontakta, osetili su da ih suprotstavlja neka gluva mrznja.
Jedan je rodjen na ulici, drugi na Bakon Hilu.
Jedan nosi jaknu, drugi kravatu.
Jedan ima zivotno iskustvo, drugi diplome.
Jedan je instinktivan, drugi racionalan.
Jedan voli, drugi hoce da bude voljen.
Jedan nije mnogo visok ni mnogo lep, ali pravi dasa. Drugi ima lepo lice zavodnika i puna usta komplimenata.
Jednome zivot nije doneo nista, tako da se sam posluzio. Drugome je zivot dao mnogo , tako da nije stekao naviku da kaze hvala.
Jedan se godinama borio pre nego sto je uspeo da se budi pored jedine, jedinstvene. Drugi se ozenio svojom prvom devojkom s fakulteta i iskoristava medicinske sestre, pod neonskim svetlima sale za radiografiju.
Jedan mrzi sve ono sto predstavlja drugi. I to je obostrano…

Gijom Muso – Kako bih bez tebe
 
Ja vam, gospodine, nisam zao, premda bih imao dovoljno razloga da budem takav. Svi mi smrtnici imamo istu kožu kad se rodimo, a ipak kako rastemo, sudbina nas menja i oblikuje kojekako, baš kao da smo od voska, i vodi nas različitim putevima istom cilju: smrti.

Ima ljudi kojima je staza posuta cvećem, dok drugi moraju gaziti po čičku i trnju. Oni prvi imaju vedar pogled i nedužno im se lice smeši od sreće i blaženstva što ga udišu; drugi se muče pod žestokim suncem na pustopoljini i mršte čelo, uvek spremni da se brane, baš kao zveri. Jedno je ukrašavati telo purpurom i mirisnom vodicom, a sasvim drugo nagrđivati se tetoviranjem koje se posle ničim ne da istrti…

Camilo Jose Cela: Pascual Duarte i njegovi zločini
 
Na kraju, svi računi i sve ispitivanje, sve se svodilo na jedno: pravo prokletstvo njegovog života dolazilo je od visokog mišljenja koje je imao o sebi. I što je najgore, on toga nije bio svestan; to mišljenje je živelo u njemu kao što živi u nama naš krvotok i stalno lučenje žlezda, a mi ga nismo svesni, ne znamo ga, ne osećamo i ne vidimo drugačije do po njegovim krajnjim posledicama. To je čoveka zavodilo na hiljade krivih puteva i pogrešnih zaključaka u životu, nagonilo ga da uzroke svih svojim mnogobrojnim nedaćama i nezadovoljstvima, i svima protivrečnostima svog života traži tamo gde oni nisu i ne mogu biti.

Ivo Andrić - Znakovi pored puta
 
Svaka biografija je zaludna u istoj meri u kojoj autobiografija polaže pravo na istinu. Jedan svedok nije dovoljan, a iskaz dva svedoka se nikad neće podudarati.
Prava biografija zahteva ceo život, ili bar onoliki život koliki je subjekt biografije proživeo.
Mereno dimenzijama knjige, bila bi nam potrebna onolika knjiga kakvu još niko od nas nije video, a ni ona ne bi odgovarala na najjednostavnija pitanja. O složenima i da ne govorimo.
David Albahari ~ „Cink“
 
Nekad verujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, neverice,
čak i kao laž, jer viteške karakteristike u svetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih ne ispunjavaju.
Verujem da je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svet načinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po rečima iza kojih stojimo.
Ako moram da padnem, potrudiću se da padnem na odskočnu dasku.

Slaviša Pavlović.. Pogledi sa strane ..
 
Onoga dana kada si me rastužio šutnjom, rekao si mi najvažnije.
Naučiti ne znači saznati iz knjiga. To znanje je tuđe iskustvo, mudrost
koju je neko drugi stekao. Ono može da uputi čovjeka, da mu objasni
ponešto, da mu bude od duhovnu koristi. Ali, čovjekovo ostaje samo
ono što osjeti u srcu, što doživi svakom svojom mišlju i damarom.
Samo ono što mu oblikuje dušu.

Ljiljana Habjanović Đurović - "Igra anđela"
 
... U prvo vreme izgledalo nam je donekle nestvarno da je ubijen. Onaj njegov osmeh, onaj korak, ona brzina, snaga. Cinilo nam se, sanjamo, probudicemo se, i Zoran ce se odnekud pojaviti.
...
Jedini se usudio da verbalizuje ono sto nas je tistalo. Bilo je vec glupo da sredovecni ljudi ( u koje ubrajam i sebe, jer se nase stvarne godine i stvarne starosne dobi slobodno mogu udvostruciti, kad se uzme u obzir sta smo i kako preziveli; decenija bremenita patnjom i uzasima, dovoljna je za dva ljudska veka), prekaljeni u politickim zbivanjima, izgovore tako naivnu, detinjastu, smesnu misao, cak. S druge strane, uprvo nas je to najvise bolelo; sedeli smo skrstenih ruku, cinjenica je, ali ne stoga sto nismo primecivali zlokobnu, pretecu atmosferu koja se stvarala oko Djindjica, vec ne znajuci sta, zapravo, treba da cinimo.
U dubini duse verovali smo, ujedno se stideci sto verujemo posle svega, da ce guka, nabubrela od zatrovane krvi, konacno puci, da ce se provaliti, izliti i obelodaniti svoj sadrzaj.
...
Danilo se, uglavnom,drzao po strani. Zgasnuo. Njegovom oku, njegovom srcu ( da, slobodno to kazem, Danilo je voleo Zorana, pravo ga je voleo, kao duhovnog brata, kao sto voli Frenkija), tom srcu ispunjenom potmulim, progutanim gnevom, nije mogla promaci nijedna difamatorska nota protiv Djindjica, nijedna prikrivena kletva, nijedna recenica koja je pokusavala da zamaze i zamuti tragove; podvlacio ih je, belezio ih, kao da skuplja dokaze za svoju optuznicu i svoje neprastanje. Bio je sa nama, i nije, pogleda uprtog ka svojoj nutrinikroz koju je prolazio najguscim cesljem. Logickim, dabome. Sam Bog na nebesima zna sta je sve Danilo iz sebe istrebio.
Videla sam, drmnuo ga je temeljni potres. Osetio se zivotno porazenim. Zoranovo ubistvo postalo je kristalizaciona tacka, naelektrisana sipka na koju su se polepile Danilove negativne cestice. Doletale su, jatile se uz pucketanje, skupljale se duz sipke u grozdovima.
Svi potisnuti, neodbolovani, napola zaleceni, a napola ignorisani jadi kojih je bilo, o , i te kako ih je bilo, isplivali su, vratili se po svoj danak; godinama ih je sistematski gurao u stranu, ne dajuci sebi prostora da ih ljudski odboluje, da ozali. Grabio je napre, vukao nas napred, uvek napred, na ustrb sebe, na ustrb svog zivota koji je, uzgred budi receno mogao proziveti sasvim prijatno, sasvim bezbolno, lahorasto, ali nije, svesno se odrekao takvog, jer je princip privatne koristi, privatne lagodnosti u okruzenju punom zla sa jedne, i patnji sa druge strane, za njega bio neprihvatljiv, tudj, nezamisliv
.


Marija Jovanovic - Idi, vreme je
 
Poslednja izmena:
“Jedan dečak se razlikovao od ostalih. Imao je plave oči sa dubokim podočnjacima i plavu kosu meku kao svila, prozračno lice; treperio je kao biljka na svaki dašak vetra, mogao je da čuje glasove što su dolazili iz daljina i da vidi što niko nije video... Pošao je tiho, na prstima, između dečaka koji su ravnomerno disali u snu; u jednom času je zastao s nekom strepnjom da ih ne povredi; činilo se da prolazi kroz njihove snove.”
Pačići mali Filip David
 
Svaki živi stvor nosi, ne samo teret proteklih godina nego i svega onoga što će doći, samo treba steći vještinu čitanja iz očiju, iz pokreta, razumjeti znakove skrivene u borama na čelu, u skoku kakve zvijeri, prikradanju plijenu, galopu konja, letu ptice.Sve su to znaci, pouzdana slika budućnosti koja je u svemu, u svakoj biljci, svakoj travki, svakom djeliću svakog živog stvora, u mislima koje tek nastaju, u proročanskim snovima, glasovima iz drugih svjetova.
Sve je to vrlo složeno, a složenost zbunjuje. Zašto je Bog stvorio svijet u kojem postoji više vremenskih dimenzija...prošlost, sadasnjost i budućnost, u kojim postoje isprepleteni san i java, radost i nesreća,
milost i nasilje. Prava misao i potpuni život teže ka jednostavnosti. Jednostavnost je otporna, nesalomljiva, jedino se u njoj krije istina, ljubav, snaga. Čemu onda taj složeni svijet gdje je sve nestabilno, podložno brzim promjenama , koje život čine nesigurnim, zlo istrajnim, a nesreću trajnom?


Filip David - " San o ljubavi i smrti"
 
eh, pećka, pećka - reče čapajev - poznavao sam jednog kineskog komunistu po imenu čuang ce. on je često sanjao isti san - da je crveni leptir koji leti kroz travu. i kada bi se budio, nije mogao da shvati da li to leptir sanja da se bavi revolucionarnim radom, ili je ilegalac sanjao da leti kroz cveće. e, pa, kada su tog čuang-cea u mongoliji uhapsili zbog sabotaže, on je na ispitivanju tako i rekao, da je on u stvari leptir koji sve to sanja. pošto ga je ispitivao sam baron jungern, a on je čovek koji ima mnogo razumevanja, sledeće pitanje je bilo zašto je taj leptir za komuniste. a ovaj je rekao da on uopšte nije za komuniste. onda su ga pitali zašto se u tom slučaju leptir bavi ilegalnim radom. odgovorio je da je sve čime se ljudi bave toliko neodređeno, da je svejedno na čijoj si strani.
- i šta je s njim bilo?
- ništa. postavili su ga uza zid i probudili.
- a on?
čapajev slegnu ramenima.
- odleteo je dalje, verovatno


viktor peljevin, čapajev i praznina
 
U našem užurbanom i neosetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svesna sebe, u kojima život ustupa mesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, verovatno nad kovčegom majke, verovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvek prate nemiri i mučenja.
Vrednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

Herman Hese - Umetnost dokolice
 
Osjećala sam ljubav prema njemu. Onu umornu, beznadnu, koja ništa ne traži,
koja je zadovoljna samo pogledom i prisutstvom svog ljubavnika, ljubav besmislenu
i slijepu koja kaplje iznutra sa svakim otkucajem srca. Ljubav koja ne traži dodir ni
postojanje. Ljubav koja je tu i sada i koja će biti za svagda. Želim da usnim u ovom
trenutku. Sanjala bih njega.

Viktoria Faust - "U anđeoskom liku zvijeri"
 
"Treba se izlagati opasnostima - govorio je. Cudo zivota mozemo istinski razumeti jedino ako dopustimo da se dogodi nesto neocekivano.
Svakoga dana Gospod nam daruje - zajedno sa suncem - jedan trenutak kada je moguce izmeniti sve ono sto nas cini nesrecnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je danasnji dan istovetan jucerasnjem i kako ce biti jednak sutrasnjem. Ali, onaj ko obrati paznju na dan koji traje, otkriva carobni trenutak. On moze biti sakriven u casu kad izjutra otkljucavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tisini koja naglo nastupi posle rucka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji - trenutak kad nas sva snaga zvezda namah prozme i omoguci nam da cinimo cuda.
Sreca je ponekad blagoslov, ali najcesce osvajanje. Carobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaze nam da se menjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Paticemo, prezivljavacemo teske casove, suocicemo se s mnogim razocarenjima - ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag."


Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala
Paulo Koeljo
 

Back
Top