... U prvo vreme izgledalo nam je donekle nestvarno da je ubijen. Onaj njegov osmeh, onaj korak, ona brzina, snaga. Cinilo nam se, sanjamo, probudicemo se, i Zoran ce se odnekud pojaviti.
...
Jedini se usudio da verbalizuje ono sto nas je tistalo. Bilo je vec glupo da sredovecni ljudi ( u koje ubrajam i sebe, jer se nase stvarne godine i stvarne starosne dobi slobodno mogu udvostruciti, kad se uzme u obzir sta smo i kako preziveli; decenija bremenita patnjom i uzasima, dovoljna je za dva ljudska veka), prekaljeni u politickim zbivanjima, izgovore tako naivnu, detinjastu, smesnu misao, cak. S druge strane, uprvo nas je to najvise bolelo; sedeli smo skrstenih ruku, cinjenica je, ali ne stoga sto nismo primecivali zlokobnu, pretecu atmosferu koja se stvarala oko Djindjica, vec ne znajuci sta, zapravo, treba da cinimo.
U dubini duse verovali smo, ujedno se stideci sto verujemo posle svega, da ce guka, nabubrela od zatrovane krvi, konacno puci, da ce se provaliti, izliti i obelodaniti svoj sadrzaj.
...
Danilo se, uglavnom,drzao po strani. Zgasnuo. Njegovom oku, njegovom srcu ( da, slobodno to kazem, Danilo je voleo Zorana, pravo ga je voleo, kao duhovnog brata, kao sto voli Frenkija), tom srcu ispunjenom potmulim, progutanim gnevom, nije mogla promaci nijedna difamatorska nota protiv Djindjica, nijedna prikrivena kletva, nijedna recenica koja je pokusavala da zamaze i zamuti tragove; podvlacio ih je, belezio ih, kao da skuplja dokaze za svoju optuznicu i svoje neprastanje. Bio je sa nama, i nije, pogleda uprtog ka svojoj nutrinikroz koju je prolazio najguscim cesljem. Logickim, dabome. Sam Bog na nebesima zna sta je sve Danilo iz sebe istrebio.
Videla sam, drmnuo ga je temeljni potres. Osetio se zivotno porazenim. Zoranovo ubistvo postalo je kristalizaciona tacka, naelektrisana sipka na koju su se polepile Danilove negativne cestice. Doletale su, jatile se uz pucketanje, skupljale se duz sipke u grozdovima.
Svi potisnuti, neodbolovani, napola zaleceni, a napola ignorisani jadi kojih je bilo, o , i te kako ih je bilo, isplivali su, vratili se po svoj danak; godinama ih je sistematski gurao u stranu, ne dajuci sebi prostora da ih ljudski odboluje, da ozali. Grabio je napre, vukao nas napred, uvek napred, na ustrb sebe, na ustrb svog zivota koji je, uzgred budi receno mogao proziveti sasvim prijatno, sasvim bezbolno, lahorasto, ali nije, svesno se odrekao takvog, jer je princip privatne koristi, privatne lagodnosti u okruzenju punom zla sa jedne, i patnji sa druge strane, za njega bio neprihvatljiv, tudj, nezamisliv.
Marija Jovanovic - Idi, vreme je