Zapadni izvori i literatura
De Administrando Imperio, X vijek
Konstantin VII Porfirogenit poznat i kao CONSTANTINE VII FLAVIUS PORPHYROGENITUS (r. Septembar 905,Konstantinopolj [Carigrad, cada Istanbul, Tur.]--u. Nov. 9, 959), Vizantijski imperator od 913 do 959.
Njegovi spisi su obiman izvor o Vizantijskom carstvu i susjednim područjima. Njegov De administrando imperio (O upravljanju imperijom, latinski original se čuva u Vatikanskoj biblioteci) se bavi slovenskim i turanoidnim narodima i sadrži obiman i detaljan istorijski i geografski opis naroda koji okružuju Vizantiju. Porfirogenit ne posjeduje samo podatke iz svog vremena, već citira i carske arhive, koji sežu do njegovog prethodnika, Cara Heraklija(610-641) i ranije.
Glava 32 De Administrando Imperi-ja Konstantina Porfirogenita, ima naslov "O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju", i koja govori o teritoriji naseljenoj Srbima čiji je sastavni dio sama Bosna, u kojoj napominje dva naseljena grada - Kotor i Desnik, oba još uvijek neodređenog geografskog položaja.
----------
"Anali" franačkog hroničara Einhard-a, IX vijek
Izvor stariji od Porfirogenita više od sto godina, franačkog hroničara Ajnharda. On u svojim Analima opisuje i ustanak panonskog kneza Ljudevita (818-823). U tom svom djelu, za našu istoriju dragocijenom, Ajnhard na jednom mjestu kaže kako je Ljudsevit jednom prilikom pobjegao iz Siska i otišao među Srbe. po svemu sudeći Srbi su tada živjeli negdje u predjelu Une, čak možda i zapadno od nje, sasvim vjerovatno na području današnje Like.
"Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit"
, što odgovara: [Ljudevit (knez donje Panonije 822. - prim. CafeHome) ostavivši grad Sisak, pobježe k Srbima, za koji se narod veli, da posjeduje veliki dio Dalmacije).
FFranjo Rački, hrvatski istoričar, kaže, hrvatski istoričar, kaže, da kako se rimska provincija Dalmacija prostirala od Jadranskog mora do Panonije, pod tim Srbima, koje spominje franački analista Ajnhard, smatraju Srbi u Bosni.
----------
Povelja Dubrovniku
Rimski papa, šalje 1188, dubrovačkom nadbiskupu plast i potvrđuje stara prava dubrovačke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Servilie, quod est Bosna" (crpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.
(regnum u to doba ne mora nužno da znači "kraljevina", Bosna je bila tada banovina)
Vidjeti u: I. Kukuljević, Codex diplom, II, 148, str 21.)
----------
Ljetopis Popa Dukljaniina, XII vijek
Ljetopis Popa Dukljanina, poznat i kao Barski Rodoslov, je jedan od najstarijih pisanih izvora i sačuvan je u svom latinskom prevodu iz XVI-og vijeka. To je vjerovatno djelo Barskog Popa od 1172 do c. 1196.
LPD je Srbiju podijelio na dva dijela, i to ovako: "Surbiam autem quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provinciam: unam a magna flumine Drina contra occidentalem palagam usque and montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit". Dakle, LPD Bosnu i Rašku naziva zajedničkim imenom Srbija, što jasno pokazuje jedinstven srpski nacionalni identitet.
----------
Enciklopedija Britanika
1. The first recorded mention of Bosnia was written during this period by the Byzantine emperor Constantine VII Porphyrogenitus, who described "Bosona" as a district in "baptized Serbia."
2. TVRTKO KOTROMANIC (b. c. 1338--d. 1391), probably the greatest ruler of Bosnia, ruling as Bosnian ban (provincial lord, subservient to the king of Hungary) from 1353 and king of the Serbs and Bosnia from 1377.
3. The Ottoman Turks invaded Bosnia in 1386, and after many battles it became a Turkish province in 1463. Hum held out longer under rulers who styled themselves herceg ("duke") of St. Sava--a name recalled today in Herzegovina.
Lingvističke varijante
Stjepan, Stepan, Stipan, Šćepan, Stefan, Stevan je jedno te isto ime. Pošto nije bilo slova J prije Vukove reforme, a bilo je slovo "JAT" koje je čitao kako je ko htjeo, u zavisnosti da li je bio ekavac, ijekavac, ikavac ili su cak drugi regionalizmi dolazili u obzir.
Srpska epska pjesma o caru Stefanu Dušanu "Ženidba Dušanova" (isječak):
Kad se ženi srpski car Stjepane,
on isprosi po knjigam djevojku.
U Leđanu gradu latinskome,
u latinskog kralja Mijaila,
po imenu Roksandu djevojku
(Vuk II/28)
A od kralja Tvrtka svi su bosanski vladari STEFANI.
http://members.tripod.com/cafehome/serbdom.htm/serbdom.htm#Povelje
(vidi njihove povelje)
Dakako niko to ne uzima dokaz da su bili Srbi. pokazatelji nacionalnih osjećanja se nalaze u poveljama gdje oni za sebe kažu da su Srbi, da su im praroditelji bili Srbi, da vladaju Srbima te da govore srpskim jezikom.
Pojam države u srednjem vijeku
Prilikom bavljenja istorijom srednjeg vijeka izuzetno je potrebno naglasiti promjene u sadržini pojma države. Današnje države imaju tendenciju da budu nacionalne, tj. da okupljaju sve pripadnike jednog naroda. Shodno tome one su i mnogo veće. kao so je poznato u srednjem vijeku pripadnost u administrativnom smislu nekom području ne govori nista o etničkim odrednicama datom stanovništva. Poznato je da su vladarske dinastije u to vrijeme koristile sredstvo krvnih veza, tj. ženidbi, da bi svoju vladarsku titulu proširili na nova područja, koja čak u nekim slučajevima nisu morala da imaju teritorijalni kontinuitet. Na primjer, španski kraljevi su bili vladari preko hiljadu kilometara udaljene i teritorijalno odvojene od Španije, Belgije. To nikako ne govori da su stanovnici tadašnje Belgije bili etnički Španci. Isto tako jedan etnos je mogao da posjeduje više, čak na desetine kneževina, pokrajina, kraljevina, kao što je slučaj sa Nijemcima, Ircima, Francuzima. To nikako ne govori o tome da su u dvije različite nemačke države živjele dvije različite nacije. Isto važi i za vjerske razlike. Vjera podanika se zapravo određivala vjerskim osjećanjima vlastele, a ta osjećanja su se znala vremenom mijenjati. Tako i dan danas nisu malobrojni slučajevi naroda sa dvije ili više religija, kao npr. Mađari, Nijemci.
Kao izvor relevantan za proučavanje nacionalnog identiteta stanovništva jednog područja su shodno tome nepodesne karte tadašnjih upravnih cjelina, tj. banovina, kneževima, kraljevina. Šta može biti podesnije za proučavanje nacionalnog identiteta stanovništva jednog područja, od povelja srednjovijekovnih vladara, koji daju jasne nacionalne predznake sebi, stanovništvu kojim vladaju i jeziku kojim zbore?
