Драгољуб Дража Михаиловић

Kocho navedi link ka izvoru ovoga sto postavljas jer ovim krsis Pravilnik.
Шта је забрањено?
[U постављање текстова са других сајтова од преко 2.000 карактера (обавезно је навођење извора, аутора, линка ка оригиналном тексту и личног коментара на текст)[/U]
http://pomoc.krstarica.com/?action=article&cat_id=012&id=390&lang=

Стварно Кочо, смараш са овим твојим безвезним подацима. За многе податке мислим да их сам измишљаш и зато су без Линка.
А твој ,,монолог`` је посебна прича. Ако ти нико не одговара на коментаре, ти настављаш да и даље коментаришеш самог себе. Никако да разумем дали као опонента или у смислу сагласности. На крају, посвађаћеш се са самим собом.
 
rileks:)

1. sta je bez ''linka''?

ako ti deda drzi sliku Tita na zidu, to je tvoj problem....ako oces da ucestvujes na temi, ucestvuj kako dolikuje....bez toga nemas prava na kritiku...al opet sam tu da odgovorim, sta ti nije jasno?.....ili bolje pitanje, sta ti smeta?

a sto ove stvari nazivas bezveznim podacima...na tvoju dusu...
 
Poslednja izmena:
i nakon poternica za Drazom i Titom...(neka ''saopstenja'' iz ovog perioda postavljena su iznad)

ovi plakati su neprocenjivi istorijski izvor....potomci ********* koji obitavaju ovim forumom mogu da zazmure na njih, ali oni su tu, i oni jasno govore ko je ko....

11434163.jpg


33702393.jpg


56049129.jpg


13635978.jpg
 
Poslednja izmena:
bre milance, ja sam mislio da si ti van ovih malogradjanskih gluposti....

a jel moze ovo da izvuce? :mrgreen:

kom2.jpg


komm.jpg


titok.jpg


kom1c.jpg


ima ovoga jos....nego ja reko da se drzim teme....

mozda imas nesto da nam kazes o poreklu cetnicke zastave...nesto smo propustili? :hahaha:

zadrtom
, malo i izvor....

Ni s najsvezijim kertridzima. :eek:

Jel' to cuvano u vatikanskom arhivu pod vakuumom?

Svaka cast na kvalitetu stampe i konzervaciji. Neverovatno!

Sto se zastave tice, drago mi je da te jos opseda to pitanje.
 
Поздрав за одличну тему. Почело је како и треба, обиљем података. Међутим, јавило се пуно оних који својим несувислим коментарима спамују тему. Или, неки који се лоше крију, па се са једним словом открију. Господин или госпођа/госпођица под ником "кисели1" је написао/ла "конЗултација" умјесто "консултација", што је иначе карактеристично за Хрвате. А и "случајан" је детаљ да врло одлучно брани тај исконструисани, људождерски процес, ту циркуску представу, а то једино има везе и умјесна поређења са стаљинистичким процесима у комунистичкој Русији. И чиме се могу оповргнути књиге господина Самарџића ? Тврдњама неокомуниста ? Наравно да ће сваки убица тврдити да је невин и праведан, као што данас раде комунисти и њихови биолошки и идеолошки потомци. Перу крв невиних са својих злочиначких руку већ 64 године и никако их не могу опрати, јер Бог све види и све зна. Нема ништа скривено што неће бити откривено, а истина ће нас спасити.
 
Поздрав за одличну тему. Почело је како и треба, обиљем података. Међутим, јавило се пуно оних који својим несувислим коментарима спамују тему. Или, неки који се лоше крију, па се са једним словом открију. Господин или госпођа/госпођица под ником "кисели1" је написао/ла "конЗултација" умјесто "консултација", што је иначе карактеристично за Хрвате. А и "случајан" је детаљ да врло одлучно брани тај исконструисани, људождерски процес, ту циркуску представу, а то једино има везе и умјесна поређења са стаљинистичким процесима у комунистичкој Русији. И чиме се могу оповргнути књиге господина Самарџића ? Тврдњама неокомуниста ? Наравно да ће сваки убица тврдити да је невин и праведан, као што данас раде комунисти и њихови биолошки и идеолошки потомци. Перу крв невиних са својих злочиначких руку већ 64 године и никако их не могу опрати, јер Бог све види и све зна. Нема ништа скривено што неће бити откривено, а истина ће нас спасити.

...niti tajno sto se nece saznati.

Mark 4:22

Kocino 20-to agregatno stanje.
 
Поздрав за одличну тему. Почело је како и треба, обиљем података. Међутим, јавило се пуно оних који својим несувислим коментарима спамују тему. Или, неки који се лоше крију, па се са једним словом открију. Господин или госпођа/госпођица под ником "кисели1" је написао/ла "конЗултација" умјесто "консултација", што је иначе карактеристично за Хрвате. А и "случајан" је детаљ да врло одлучно брани тај исконструисани, људождерски процес, ту циркуску представу, а то једино има везе и умјесна поређења са стаљинистичким процесима у комунистичкој Русији. И чиме се могу оповргнути књиге господина Самарџића ? Тврдњама неокомуниста ? Наравно да ће сваки убица тврдити да је невин и праведан, као што данас раде комунисти и њихови биолошки и идеолошки потомци. Перу крв невиних са својих злочиначких руку већ 64 године и никако их не могу опрати, јер Бог све види и све зна. Нема ништа скривено што неће бити откривено, а истина ће нас спасити.

Svet ce da se srusi, pa sta ako je i Hrvat? Takve i slicne predrasude, iliti nacionalizam-ekstremizam-fasizam su glavni razlog zasto su cetnici uopste i izgubili rat, i zbog takvih besmislenih podela cetnicki pokret ce uvek i ostati propala stvar koja se svakom normalnom coveku gadi.
 
@koca u komentaru 474
posto si gori spamer nego kiseli...u cemu je zaista tvoje problem...kiseli je Hrvat, to je dovoljno....a, ti...koja je tvoja prica...
izigravas idiota sa tom zastavom...Kakve veze ima cetnicka zastava sa Drazom
da vidis koliko si glup, evo ti predratna cetnicka zastava koju je pop Momcilo Djujic dobio od vojvode Koste Pecanca (junaka iz balkanskih i I sv.rata i nedicevog i nemackog saradnika iz II sv.rata, koji je ubijen za izdaju od strane Draze), 1935. godine kada je postao predsednik cetnickog odbora sela Strmice.

Нашта ти личи овај коментар. Отвориш тему и чим неко не мисли истим мозгом као што је твој (!?)ти га награђујеш разним ,,епитетима``.
Мислим да то неће моћи дуго тако. Лепо тебе треба модератору па теби ,,бодичек`` а теми катанац.
Стварно неуротично понашање.
 
@koca u komentaru 474
posto si gori spamer nego kiseli...u cemu je zaista tvoje problem...kiseli je Hrvat, to je dovoljno....a, ti...koja je tvoja prica...
izigravas idiota sa tom zastavom...Kakve veze ima cetnicka zastava sa Drazom
da vidis koliko si glup, evo ti predratna cetnicka zastava koju je pop Momcilo Djujic dobio od vojvode Koste Pecanca (junaka iz balkanskih i I sv.rata i nedicevog i nemackog saradnika iz II sv.rata, koji je ubijen za izdaju od strane Draze), 1935. godine kada je postao predsednik cetnickog odbora sela Strmice.

Нашта ти личи овај коментар. Отвориш тему и чим неко не мисли истим мозгом као што је твој (!?)ти га награђујеш разним ,,епитетима``.
Мислим да то неће моћи дуго тако. Лепо тебе треба модератору па теби ,,бодичек`` а теми катанац.
Стварно неуротично понашање.

To je primena tzv. metode "pokvarene ploce", iz psihologije, ponavljas jedno te isto dok ona druga strana ne odustane, ili ne prihvati drugu "istinu", samo sto je u slucaju Draze to nemoguca misija jer je njegova kolaboracija sa fasistima davno utvrdjena cinjenica, a utvrdjene cinjenice nije potrebno ni dokazivati niti ih se moze osporiti..

To se jednostavno zna.
 
To je primena tzv. metode "pokvarene ploce", iz psihologije, ponavljas jedno te isto dok ona druga strana ne odustane, ili ne prihvati drugu "istinu", samo sto je u slucaju Draze to nemoguca misija jer je njegova kolaboracija sa fasistima davno utvrdjena cinjenica, a utvrdjene cinjenice nije potrebno ni dokazivati niti ih se moze osporiti..
To se jednostavno zna.

Ma Дража је безброј пута елабориран. Чак су га и његови крајем рата (Краљ Петар II Kарађорђевић у Септембру 1944г. и Енглези) испрдели са дужности начелника тзв. Врховне команде југословенске војске у Отаџбини и ставили га под команду тада бољег - Тита.
Ја незнам како је овај лик завшио средњу школу јер Историја каже нешто друго. И морао је да,поред свих убеђења, превали преко ,,џукљи`` да је Тито и Црвена Армија ослободиле Југославију, како би добио позитивну оцену.
Овај лик има више ликова и ред једа га неко уклони јер је Историја озбиљан Пдф. Има разних ,,кафанчића``, па нека тамо зеза народ.
 
Ma Дража је безброј пута елабориран. Чак су га и његови крајем рата (Краљ Петар II Kарађорђевић у Септембру 1944г. и Енглези) испрдели са дужности начелника тзв. Врховне команде југословенске војске у Отаџбини и ставили га под команду тада бољег - Тита.
Ја незнам како је овај лик завшио средњу школу јер Историја каже нешто друго. И морао је да,поред свих убеђења, превали преко ,,џукљи`` да је Тито и Црвена Армија ослободиле Југославију, како би добио позитивну оцену.
Овај лик има више ликова и ред једа га неко уклони јер је Историја озбиљан Пдф. Има разних ,,кафанчића``, па нека тамо зеза народ.

Vrlo jednostavno, sve je stvar lojalnosti, cetnici su lojalni svom cici bez obzira na sve, a to sto se danas furaju na antifasizam je stvar okolnosti, jer je antifasisticka koalicija pobedila sa podrskom vecine sveta koji je prepoznao zlo i sto je danas velika vecina svesna koliko je zlo fasizam. Naravno da ga cetnici danas sluzbeno nece podrzavati, medjutim sve ono sto rade, pisu, govore jasno odaje njihovo pravo opredelenje.

Prvi simptom od mnogih je pljuvacina po drugim nacijama i verama, dalje ne treba ni traziti, sve je jasno.

Da je kojim slucajem pobedio tada bi Draza presudio Titu.
 
Poslednja izmena od moderatora:
GENERAL DRAŽA MIHAILOVIĆ

PIŠE: Miloslav SAMARDžIĆ

IZ ŠKOLE U ROV

Dražin otac Mihailo Mihailović rođen je 20. aprila 1863. godine u Požarevcu, od oca Milosava i majke Ekatarine, a kršten sedam dana kasnije, u crkvi Svetih Arhistratiha Mihaila i Gavrila. Prema protokolu krštenih, koji se danas čuva u požarevačkoj opštini, Dražin deda Milosav bio je zanatlija - papudžija. Istim zanatom bavio se i kum Toma Kostić, takođe "žitelj požarevački".1

Pre nego što se u Ivanjici zaposlio kao pisar Moravičkog sreza, Mihailo Mihailović je iza sebe već imao jedan brak i dvoje dece. To saznajemo iz Dražine krštenice, u kojoj piše: "Po rođenju ocu treće, majci prvo dete". Ali, u požarevačkoj opštini nema knjiga rođenih za period od 1870. do 1893. godine, tako da nam imena Mihailove prve žene i dvoje dece ostaju tajna. U porodici Mihailovića o njima nije ostalo sećanje, sem da po toj liniji imaju rođake u Grčkoj, sa kojima nisu u vezi.2

Dragoljub Draža Mihailović rođen je u Ivanjici 27. aprila (po starom kalendaru 14. aprila) 1893. godine, "nešto pre ponoći". Krstio ga je sveštenik Arsenije Prokopijević u ivanjičkoj crkvi, 15. maja, a kum je bio Jakov Jojić. U prepisu krštenice piše da je Jojić predsednik suda ivanjičke opštine, dok u originalu stoji samo njegovo ime. Prepis se razlikuje od originala i u jednom važnijem podatku: tu stoji da je Dražu krstio sveštenik Jovan Ajdačić, a Arsenije Prokopijević se ne pominje. Najzad, obema varijantama zajednička je greška u prezimenu, jer piše "Mihajlović", a treba Mihailović.3

Draža je dobio ime po Dragoljubu Draži Petroviću, ocu njegove majke Smiljane, uglednom domaćinu raškog sela Tisovica. Bio je to znak zahvalnosti Smiljane i Mihaila prema tada već počivšem Dragoljubu Petroviću, što je blagosiljao njihov brak.

Posle Draže, Smiljana i Mihailo dobili su ćerke Milicu i Jelicu. Milica je verovatno rođena 1894, a Jelica 1895. godine. Dražina sestra Milica umrla je mlada, 1905. godine, od tuberkuloze. Jelica je završila arhitekturu u Beogradu, kada je ovaj fakultet tek osnovan, tako da je spadala u red prvih arhitekata u Srbiji. Udala se za kolegu koji se prezivao Vrečko, ali je brak kratko trajao i nisu imali dece. Jelica je radila u opštini grada Beograda, a živela je u porodičnoj kući u Cvijićevoj ulici. Kuća je bila lepa, na sprat, sa baštom ispred. Pred rat i za vreme rata Jelica je u toj kući živela sama. Po manirima, govoru i izgledu, bila je idealan predstavnik srpskog građanskog društva. Pod okupacijom Nemci nisu hapsili Dražinu sestru. Ubili su je komunisti, čim su ušli u Beograd. Ne zna se gde je njen grob. Jeličina kuća je konfiskovana i, posle nekog vremena, srušena.4

1V.jpg


Svega nekoliko meseci po Jeličinom rođenju umro je otac Mihailo, a posle pet godina umrla je i majka Smiljana. Zato je 1901. godine Dražin, Miličin i Jeličin stric, veterinarski major Vladimir Mihailović, doveo siročiće u svoj dom u Beogradu, u Studeničkoj ulici (danas ulica Svetozara Markovića), preuzevši staranje o njima. Decu je čuvala Vlajkova majka, Dražina baba po ocu, Stanica.5 U ondašnjem beogradskom društvu, major Mihailović beše omiljen i poznat kao "čika Vlajko". Oficiri su bili i Dražini stričevi Dragomir i Velimir. Četvrti Dražin stric, Toma, radio je kao upravnik telegrafa u pošti u Beogradu.6

2V.jpg


Draža kao đak


Po završetku osnovne škole, Draža je ujesen 1904. godine upisan u Treću mušku gimnaziju (do 1906. nalazila se kod Vaseljenske crkve, a od tada na Cvetnom trgu). Prva tri razreda gimnazije završio je u Trećoj muškoj, a poslednja tri, od 1907. do 1910. godine, u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Posle završenih šest razreda gimnazije, Draža je 1. septembra 1910. godine stupio u 43. klasu Niže škole Vojne akademije.7 Bio je odličan student: diplomirao je kao četvrti u klasi.

Ali, pre nego što je dobio diplomu, Draža je kao pitomac dospeo na bojno polje. U Prvom balkanskom ratu, 1912. godine, njegova klasa je raspoređena na položaje bataljonskih ađutanata.

Najpouzdanije verzije o Dražinom učešću u Prvom balkanskom ratu oslanjaju se na sećanje njegovog prijatelja, pukovnika Đorđa Dunjića, objavljeno 1975. godine. Prema Dunjiću, Draža se nalazio u IV prekobrojnom pešadijskom puku prvog poziva. Ova jedinica je bila u sastavu Drinske divizije, ali je na početku rata prebačena u Dunavsku diviziju drugog poziva, tako da se Draža borio na makedonskom frontu. U Kumanovskoj bici Draža je dospeo sred najžešćih okršaja, kod Nagoričana i reke Pčinje. Dobro se pokazao, pa je pored Srebrne medalje za hrabrost dobio i čin narednika. Posle ovoga, Dražina divizija je u sastavu Druge armije generala Stepe Stepanovića učestvovala u opsadi Jedrena.8

U Drugom balkanskom ratu Dražin IV prekobrojni pešadijski puk najpre se borio na pravcu od Stracina do Krive Palanke. Potom je iz Dunavske divizije drugog poziva prebačen u Moravsku diviziju drugog poziva. Na dužnosti vodnika jedne pešadijske čete, Draža je učestvovao u borbama na Zletovskoj reci i dalje prema Kočanima. Tu je srećno preboleo svoje prve rane. Zajedno sa svojom klasom, 18. jula 1913. godine proizveden je u čin potporučnika.9

Posle Drugog balkanskog rata usledila je prekomanda na dužnost vodnika u IV pešadijskom puku prvog poziva "Stefan Nemanja", mobilisanom u Valjevu. Puk je krenuo prema Kosovu i Metohiji, radi ugušenja arnautske pobune. Draža ostaje na Kosovu do kraja 1913, kao vodnik 2. čete 1. bataljona IV pešadijskog puka prvog poziva.10

Januara 1914. godine 43. klasa je pozvana na dopunski kurs Niže škole Vojne akademije, radi okončanja nastave po skraćenom planu i programu. Po završetku kursa, klasi je priznato da je završila vojnu akademiju, a potporučnici su vraćeni na dužnosti vodnika pešadijskih četa. Draža je trebalo da pređe u artiljeriju, ali se od tog rasporeda odustalo zbog napada Austrougarske na Srbiju.11 Tokom mobilizacije postavljen je za vodnika 3. čete 1. bataljona III prekobrojnog pešadijskog puka prvog poziva Drinske divizije, u sastavu Treće armije. Na toj dužnosti učestvuje u Cerskoj bici, da bi već 9. septembra postao i zastupnik ranjenog komandira iste čete, kapetana II klase Čedomira Stanojlovića. Dobro se pokazao i u narednim borbama protiv Austrougara, o čemu svedoči pohvala majora Dušana Besarabića:

U borbi hladan i priseban naročito 24. i 25. oktobra na Kostajniku i 7. novembra na Plandištu gde je ostao na položaju i ako mu je bataljon malo odstupio.

Za koje se odličje predlaže: Zlatnu medalju za hrabrost.12

U službenim beleškama iz Kolubarske bitke, major Ljubomir Đorđević takođe predlaže da se potporučnik Mihailović odlikuje Zlatnom medaljom za hrabrost, što je posle pobede srpske vojske i učinjeno. Evo Đorđevićeve preporuke:

Aktivni pešadijski potporučnik g. Dragoljub Mihailović iako mlad oficir ipak umešno je rukovao četom pri odbrani Majdanpekske Glavice, kao i ličnom hrabrošću 14. novembra, kao i pri napadu na položaje oko zauzimanja Valjeva 26. novembra, odlikovao se ličnom hrabrošću i umešnim komandovanjem čete (iako je komandovao) nedovoljno obučenim obveznicima iz novih krajeva, zašta ga treba odlikovati zl. medaljom za hrabrost.13

Ratnu 1915. godinu Dražin III prekobrojni pešadijski puk započeo je kod Šapca, početkom jula. Krajem septembra nastavio je borbu protiv Nemaca u okolini Požarevca, a potom se povlačio do Peći. Draža je naizmenično bio vodnik ili zastupnik komandira pojedinih pešadijskih četa u 3. i 2. bataljonu, da bi 20. novembra 1915, uoči polaska srpske vojske u Albansku golgotu, bio postavljen za vodnika pukovskog Mitraljeskog odeljenja, koje je imalo četiri mitraljeza zaplenjena od Austrougara.

Sa svojim Mitraljeskim odeljenjem, Draža se povlačio pravcem Berane-Podgorica-Skadar. Potpukovnik Kosta R. Đorđević dao je 1923. godine "ratnu ocenu" potporučnika Mihailovića:

Od 20. novembra 915. pa do 21. februara 916. god. kao vodnik mitralj. odelenja III prekobr. puka za vreme povlačenja kroz Crnu Goru bio je najodaniji pomagač svoga komandira, veliki prijatelj svojih ljudi - vojnika. Neumorno je po ceo dan i to iz dana u dan trčao po okolini tražeći za svoje ljude koju koru hleba, te da im utoli glad i olakša očajan položaj. Mislim, da je u tim teškim časovima iskušenja, koje je doživela srpska vojska, retko koji oficir shvatio tako pravilno i tako savesno svoju ulogu, kao tadanji pporučnik Mihailović. Za ovaj i ovakav rad po dolasku na Krf, predložio sam ga za odlikovanje i unapređenje.14

Studen i glad odnosili su hiljade života na licu mesta, a nove hiljade su od posledica Golgote umirale na Krfu i Vidu. Ali, bledolikog i slabašnog potporučnika Mihailovića čelična volja izbavila je iz svih ovih nevolja: on posle Albanske golgote ne samo što nije bio na spisku upućenih na lečenje, nego ni mitraljezi koje je dužio nisu bili izgubljeni, mada je gotovo svo teško oružje uništeno još u Metohiji.

Dražin III prekobrojni puk je 9. februara 1916. prekomandovan u Vardarsku diviziju, da bi sledećeg dana bio upućen u logor Ipsos. Uoči polaska u ovaj logor na Krfu, komandant 3. bataljona, major Ljubomir Đorđević, dao je sledeću službenu ocenu potporučnika Dragoljuba Mihailovića:

Peš. potporučnik g. Dragoljub Mihailović kao zastupnik komandira čete komandovao je četom dosta uspešno.

U borbama tokom ovog rata pokazao je da je pun energije, ima inicijativu, dosta odlučan, hrabar, i ako je mlad oficir komandovao je četom dosta umešno i uspešno, hladan i priseban za vreme rata pokazao je da ima sposobnosti i volje za vođenje trupe.

Karaktera odgovornog i čvrstog.

Službu vrši sa razumevanjem i predanošću, k istoj uredan, raznovrstan i tačan oficir, inicijative u radu ima dovoljno, vladanja i ponašanja u službi i van ove primeren.

Po opštoj i stručnoj spremi koju je pokazao za vreme rata da ima i može se potpuno upotrebiti za vodnika pa i za komandira čete.15
 
Poslednja izmena:
Od 15. februara 1916. godine Draža je u sastavu Mitraljeskog odeljenja 2. bataljona XXIII pešadijskog puka Vardarske divizije. Ovaj puk je nastao spajanjem III i IV prekobrojnog pešadijskog puka I poziva. Brodom "Abda", Dražina jedinica je 22. aprila napustila Krf i krenula put Solunskog fronta.

3V.jpg


Potporučnik Draža Mihailović (kleči) na Solunskom frontu

Na Solunskom frontu Draža je učestvovao u borbama na Ostrovskom jezeru, Gorničevu, kod Žiove, na kotama 1050 i 1368, na Sokolcu, Zelenom brdu, Govedarskom kamenu i Dobrom polju. U bici kod sela Neokazi i Donje Vrbene, 11. septembra 1916, Draža je teško ranjen. U službenim beleškama stoji da je on tada bio "zastupnik komandira" Mitraljeskog odeljenja, a isti položaj navodi se i u spisku "naročito odlikovanih" u toj borbi. Lekarska komisija u Solunu procenila je da zbog posledica ranjavanja potporučnik Mihailović "više nije za stroj", pa je ponudila "službu u pozadini".16 Međutim, Draža je to odbio. Posle oporavka, vratio se na prvu liniju fronta, u svoju jedinicu, aprila 1917. godine.

Ove događaje beleži i potpukovnik Kosta R. Đorđević u ratnoj oceni potporučnika Mihailovića:

U borbama na Solunskom frontu 1916. god. pa do 14. I 917. god. do koga je dana bio pod mojom komandom, svuda je se istakao neobičnom hrabrošću, istrajnošću i požrtvovanjem. Tada je predlagan češće za unapređenje.

Naročite usluge svome puku, a specijalno bataljonu, pokazao je 11. septembra 1916. godine kao zastupnik komandira mitraljeskog odelenja 2. bataljona 23. pešadijskog puka pri zauzimanju "Kornjačastog ćuvika" istočno od s. D. Vrbena. Najvećim delom uspeh toga dana njemu je pripisivan, radi čega je, koliko se sada sećam, tada odmah predložen za unapređenje. Tom prilikom teško je ranjen, od koje je rane bolovao preko 2 meseca. Još ne izlečen, posle 2 meseca, on se ponova vraća u stroj i učestvuje u potonjim borbama sa istom hrabrošću, odvažnošću i energijom.
Potpukovnik Đorđević daje sledeću konačnu ratnu ocenu svog oficira:

U svima borbama koje je proveo pod mojom komandom pokazao je: najveću hladnokrvnost, veliku hrabrost, praćenu uvek sa velikom energijom i ličnom inicijativom, a pored toga i umešnim vođenjem svojih ljudi i cele jedinice. Odlične osobine jednog borbenog oficira krasile su tadanjeg pporuč. Mihailovića...
Kao rezime njegovog službovanja mogu reći: odličan oficir i službenik u svakom pogledu.17

Zato su se stariji oficiri "otimali za njega", kako stoji u pismu kapetana Koste Đorđevića komandantu 2. bataljona 23. pešadijskog puka, od 21. jula 1916. godine: "Svaki je želeo da pporučnik Dragoljub Mihailović bude pod njegovom komandom".18

Za period posle prekomande potpukovnika Đorđevića, ratnu ocenu potporučnika Mihailovića potpisali su major Milorad Radović i potpukovnik Svetozar Hadžić. Radović je bio komandir Mitraljeskog odeljenja 2. bataljona 23. pešadijskog puka (koji je početkom 1918. godine preimenovan u 1. jugoslovenski pešadijski puk novoosnovane Jugoslovenske divizije), dok je Hadžić komandovao 2. bataljonom. Dražu i dalje vidimo na istoj dužnosti: vodnik Mitraljeskog odeljenja 2. bataljona, osim od 27. aprila do 17. jula 1917. godine, kada je zastupao ranjenog komandira, majora Radovića.

Major Radović i potpukovnik Hadžić, takođe 1923. godine, potpisali su sledeću ratnu ocenu za potporučnika, a kasnije poručnika, Dragoljuba Mihailovića:

Učestvovao u borbama: 1917. god. u lokalnoj ofanzivi Vardarske divizije od 25. IV - 8. V; u lokalnoj ofanzivi Vardarske divizije od 17. VIII - 21. VIII; u proboju Solunskog fronta 1918. godine u borbama na Dobrom polju, Kozjaku, Konopištu, pred Kavadarcima, kod Gradskog i kod sela Dragova (pred Štipom) od 1. IX - 11. IX. Uvek komandovao mitraljeskim vodom sa zadatkom potpomaganja pešadije vatrenim dejstvom u zauzeću položaja ili pri gonjenju. Zadatke izvršavao s uspehom. Lično se držao hrabro. Komandovao s uspehom. Za operacije u 1918. god. pohvaljen naredbom komandanta Jugoslovenske divizije br. 243, od 2. XII 1918. godine.

Kakve je vojničke sposobnosti pokazao za vreme ratova: Hrabrost, umešnost, hladnokrvnost, istrajnost, odlučnost, inicijativu u poslu i jak karakter.

Lične karakterne osobine i fizičke sposobnosti: Iskren, otvoren, čestit, čvrst karakter, umešan, odlučan, hrabar, inicijator; fizički sposoban da služi u ratu.

I ova dva viša oficira, kao i potpukovnik Đorđević, daju visoku završnu ocenu Dragoljuba Mihailovića:

Službu vrši marljivo, umešno, s razumevanjem, prethodio ličnim primerom vojnicima u teškim borbenim situacijama. Potpuno pouzdan starešina i pomoćnik... Zaslužuje preporuku potpuno. Upotrebljiv za trupnu službu u miru i ratu, kao i za kancelarijsku službu.19

Prvog dana proboja Solunskog fronta, 1. septembra 1918. godine, Draža je unapređen u čin poručnika. Zbog jednog incidenta s početka rata kasnio je za jedan čin u odnosu na svoju klasu. Bilo je to 9. septembra 1914. godine. Komandant Dražinog 1. bataljona III prekobrojnog pešadijskog puka prvog poziva Drinske divizije, major Petar Andrijević, nije izvršio naređenje komandanta puka da uveče zauzme položaj Biljeg. Umesto toga, sklonio se u jednu kolibu na Kostajniku, "izgovarajući se na nekakvu bolešljivost... da se ispava i ogreje", kako je u optužnicu kasnije napisao komandant puka, potpukovnik Josif Kostić.

Za majorom Andrijevićem otišli su komandiri četa, pa i Draža, za koga potpukovnik Kostić u optužnici kaže:

Aktivni potporučnik, vodnik 3. čete 1. bataljona Dragoljub Mihailović koji dolazi na Biljeg, potpisati mu naređuje da ode kod čete, on po mraku odlazi, ali ne kod čete već u kolibu na Kostajniku kod svog komandanta bataljona i on je za ovo uzet na odgovor i optužen.20

Dražini poznanici i prijatelji, koji su o ovome pisali u emigraciji, kažu da na njemu nije bilo krivice. Draža je hteo da zaštiti svog komandanta bataljona - možda i od najteže kazne - koji je smatrao da će se bolji položaj zauzeti ujutru, nego po mraku. To je ipak bila loša procena: Austrougari su napali upravo te noći, i baš na tom položaju. Vraćeni su natrag uvođenjem rezerve i uz gubitke.21

Ne znamo šta je bilo sa majorom Andrijevićem i drugim oficirima, ali Draža je prema Uredbi o vojnoj disciplini, u vreme primirja 1915. godine, kažnjen sa 15 dana disciplinskog zatvora. Kaznu je izrekao komandant puka, potpukovnik Kostić.

Godinu dana kasnije, kao pukovnik na Solunskom frontu, Kostić daje predlog komandantu Drinske divizije za unapređenje "u čin aktivnog pešadijskog poručnika, potporučnika g. Mihailovića, pošto je njegova krivica, zbog koje je bio stavljen pod sud, raspravljena kao istup sa 15 dana disciplinskog zatvora, a sve njegove starešine bile su mišljenja, da unapređenje u čin poručnika potpuno zaslužuje svojim držanjem u borbi i svojim vršenjem službe".22

Pa ipak, Draža nije unapređen, a iz njegovog raporta od 21. jula 1916. godine vidimo da mu nije bilo pravo:

Godinu dana je prošlo kako podnosim jednu nezasluženu kaznu, iako sam kao što se iz prednjeg vidi predlagan od svojih pretpostavljenih. Povratak u Srbiju mene ne oduševljava; za mene lično želeo bih i da se ne vratim, a svoj život posvetio sam vojsci samo zato što sam uveren da u njoj vlada apsolutna pravda.23

Početkom sledeće, 1917. godine, za Dražu se založio lično komandant Prve srpske armije vojvoda Živojin Mišić. Vojvodino mišljenje o potporučniku Mihailoviću bilo je sledeće:

4V.jpg


Vojvoda Živojin Mišić o potporučniku Draži Mihailoviću


Da se ovaj valjani i hrabri oficir odmah unapredi u čin poručnika s povraćajem ranga, pošto je tuđom greškom izostao od unapređenja.24

Uprkos ovome, do unapređenja nije došlo. Pravila su bila previše komplikovana i kada im se moglo posvetiti više pažnje nego u tim ratnim danima. Sve oči bile su uprte na bojno polje. Zbog toga je, verovatno, procedura sa odlikovanjima bila mnogo jednostavnija. Tako je Draža po unapređenjima bio među poslednjima, a po broju odlikovanja među prvima u svojoj klasi. Orden belog orla sa mačevima IV reda dobio je 25. januara 1918. godine, "za stečene zasluge i pokazanu hrabrost u ratu". Mladi oficiri su veoma retko dobijali ovo odličje, jedno od najvećih u srpskoj vojsci. Drugo mitraljesko odeljenje 23. puka, kao jedno od četiri u puku, odlikovano je Zlatnom medaljom za hrabrost. Najzad, Draža je 1917. godine dobio i engleski Vojni krst, jedini u svojoj diviziji, po izboru komandanta divizije.
 
Na kraju Prvog svetskog rata, poručnik Dragoljub Mihailović nosio je sledeća odličja:

1. Srebrnu medalju za hrabrost (Službeni vojni list br. 33, Beograd, 12. jun 1913),

2. Zlatnu medalju za hrabrost (Službeni vojni list br. 15, Niš, 4. jun 1915),

3. Engleski vojni krst (Solun, 1917. godine),

4. Orden Belog orla sa mečevima IV reda (Službeni vojni list br. 5, Solun, 25. januar 1918).25
 
OSNIVANjE PORODICE I NASTAVAK STUDIJA

Posle Prvog svetskog rata poručnik Mihailović biva raspoređen prema albanskoj granici, u Prizren, radi gušenja još jedne arnautske pobune. Na Kosovu i Metohiji boravio je od kraja septembra 1918, pa sve do kraja zime 1919. godine. Njegovo prvo mirnodopsko odredište je kasarna "Kralj Petar I" u Skoplju. Od 11. aprila do 1. septembra 1919. godine, tu je bio na dužnosti zastupnika komandira Mitraljeskog odeljenja u 28. pešadijskom puku. Kao najboljeg oficira u puku, komandant ga je predložio za prelazak u Kraljevu gardu u Beogradu. Ujesen 1919. godine poručnik Mihailović je postao vodnik 3. čete 1. bataljona Pešadijskog puka Kraljeve garde.

Ali Draža se nije dugo zadržao u Kraljevoj gardi, zbog jednog incidenta u kafani "Sloboda" (Masarikova ulica), uoči ponoći 31. decembra. Njegov drug, gardijski poručnik Stefan Buhonjicki, pripit je držao zdravicu, u kojoj je pohvalno spomenuo boljševičku revoluciju. Kada su Buhonjickom zbog toga upućene pretnje, Draža je izvadio pištolj, repetirao i stavio na sto, rekavši: "Da vidimo ko je bolji Srbin od mene". Dobio je 15 dana zatvora, a onda je, već 25. januara 1920, vraćen u 28. pešadijski puk u Skoplju, na položaj vodnika i ađutanta komandanta puka, potpukovnika Milutina Vlajića. Buhonjicki je upućen na arnautsku granicu.26

Samo nekoliko meseci posle svog drugog boravka u zatvoru, Draža je, 11. aprila, još jednom odlikovan Zlatnom medaljom za hrabrost. Sledećeg meseca počinje i njegova nastavnička karijera: 11. maja je postavljen za vodnika jednog mitraljeskog odeljenja u III podoficirskoj školi u Skoplju. Sledilo je unapređenje u čin kapetana II klase, 14. oktobra, i još jedno odlikovanje, Orden belog orla sa mačevima V reda, koje mu je uručeno 1. decembra 1920. godine.

5V.jpg


Kapetan Draža Mihailović

Ta godina za Dražu beše izuzetna. U njoj je otpočeo nastavničku karijeru, dobio čin kapetana druge klase i - oženio se. Njegova izabranica bila je Jelica Branković, ćerka pukovnika Jevrema Brankovića i sestra njegovog klasnog druga i najboljeg prijatelja Borivoja - Bore. Preko Bore, Draža i Jelica bili su poznanici već desetak godina. Izgledalo je, isprva, da će zauvek ostati samo prijatelji. Jelica se uoči Prvog svetskog rata udala za profesora književnosti Radivoja Lazarevića. (Radivoje je bio rođeni brat Dare Ćosić, majke poznatog pisca Branimira Ćosića.) Mladenci su živeli u Prizrenu, gde je Radivoje, iznenada, 1915. godine umro od srca. Jelica je bila u petom mesecu trudnoće kada je, iza srpske vojske u povlačenju, na Kosovo stigao surovi bugarski okupator. Uspela je da se nekako probije do Kruševca, gde su joj živele majka i tri sestre (Danica, Olga i Ana). Sledeće, 1916. godine, Jelica je u Kruševcu rodila ćerku Radmilu. (Radmila je pre rata završila Trgovačku akademiju i bila službenik u Osiguravajućem zavodu. Umrla je u Beogradu 1972. godine, ostavivši iza sebe jednu ćerku i unučiće. Imala je i sina, koji je umro kao trogodišnji dečak.)

Još ranije, prve godine velikog rata, Jelica je ostala bez brata a Draža bez najboljeg druga. Bora Branković je poginuo u Cerskoj bici, na Crnim barama. Sahranjen je na Glogovcu, gde i danas, na spomeniku iznad zajedničke grobnice, stoji uklesano njegovo ime. Sudbina je htela da Jelica i Draža njegov grob ubuduće posećuju kao supružnici. Oni su izrodili četvoro dece: sinove Branka (1921), Ljubivoja (1922; preminuo je u prvoj godini života) i Vojislava (1924) i ćerku Gordanu (1927).

Tokom Drugog svetskog rata Jelica je stoički nosila teret Dražine borbe. Prvi put je uhapšena 1942. godine i sa dvoje dece odvedena na Banjicu (Voja je već bio u šumi). Onda je Gestapo procenio da će joj sloboda biti veća kazna ako deca budu zadržana u logoru. Ona se grčevito držala dece, ali je ipak izbačena. Ostale zatvorenice tešile su je da će izvana možda uspeti da učini nešto. Da li je uspela ili ne, tek, i deca su puštena posle nekoliko meseci. Ali, u sledećoj godini, ispunjenoj nemačkim ofanzivama na Dražinu vojsku, Jelica je ponovo uhapšena. Ipak je preživela i Banjicu i poratne komunističke čistke. Umrla je 1970. godine u Beogradu.

Jeličin i Dražin mlađi sin Vojislav poginuo je maja 1945. u Bosni, u borbi protiv komunista. Branko je umro 6. novembra 1995. godine u Beogradu, kao diplomirani pravnik u penziji. Gordana je dečji lekar radiolog u penziji, živi u Beogradu.27
 
Poslednja izmena:
DOKTOR VOJNIH NAUKA

Sledeće, 1921. godine, Draža Mihailović je nakratko službovao u Sarajevu, od 7. jula do 30. septembra. Bio je nastavnik u II podoficirskoj pešadijskoj školi. Vratio se u Beograd pošto je primljen za polaznika 23. klase Više škole Vojne akademije, uporedive sa današnjim postdiplomskim studijama. Dve godine kasnije diplomirao je sa odličnim uspehom, kao šesti od 50 polaznika. U međuvremenu, 5. novembra 1921. godine, Draža je odlikovan Albanskom spomenicom, a 24. oktobra 1922. unapređen je u čin kapetana I klase.

6V.jpg


Kapetan prve klase Draža Mihailović


Dvanaestorica najboljih iz 23. klase Više škole Vojne akademije postali su pripravnici đeneralštabne struke. To zvanje je uporedivo sa današnjom titulom magistra vojnih nauka.

Kao kapetan I klase Draža je godinu i po dana radio u Obaveštajnom odeljenju, a šest meseci u Nastavnom odeljenju. Majorski ispit je položio 16. marta 1925. godine, da bi u čin majora bio unapređen krajem te godine, 17. decembra. Sledi prevođenje u đeneralštabnu struku, 24. februara 1926, koje se može porediti sa današnjom titulom doktora vojnih nauka.28 Đeneralštabni oficiri bili su na visokoj ceni i veoma malobrojni: uoči Drugog svetskog rata svega oko 160 u celoj Kraljevini Jugoslaviji.29

7V.jpg


Major Draža Mihailović

Najbolji student 23. klase Više škole Vojne akademije, major Dragoslav V. Milosavljević, ovako je kasnije, u emigraciji, opisivao Dražu iz tih dana:

Opterećen porodicom, a sa malom platom, stoički je podnosio sve, nikada se ne ljuteći. Nikada ni prema kome nije ispao, niti je menjao svoje raspoloženje. U toku letnjih putovanja on je bio centar oko koga smo se okupljali posle rada, da posedimo i porazgovaramo. On je stizao za sve i svuda, tako da sam se pitao kada taj čovek spava.30

Tako je major Dragoljub Mihailović završio najviše domaće vojne škole, i stao u red najelitnijih oficira. U to doba Kraljevina Jugoslavija je svoje najbolje oficire slala u Francusku na specijalizaciju, pa se i Draža obreo u Parizu.

Podatke o Dražinom francuskom školovanju za sada nije moguće pronaći. Jer, Draža nije pohađao Visoku ratnu školu u Vansenu, predgrađu Pariza, gde su odlazili drugi naši oficiri. Verovatno je bio u nekoj obaveštajnoj školi, tokom 1929. ili 1930. godine, na šest meseci. Nije dostupna ni odgovarajuća dokumentacija iz Beograda. Pretpostavka je da komunisti skrivaju afirmativna dokumenta o ovom svom velikom neprijatelju. Dražino poznanstvo sa De Golom, o kome postoji raširena priča, takođe se ne može proveriti.

Pre nego što će otići u diplomatiju, Draža je obavljao više dužnosti u zemlji. Za pomoćnika načelnika štaba Dunavske divizije u Beogradu postavljen je 19. marta 1926. godine. Pored toga, za 1926. godinu bio je stalni član ispitne komisije za čin potporučnika ekonomske struke. Na đeneralštabne poslove u Štabu Kraljeve garde premešten je 19. januara 1927. godine. U Gardi je bio pomoćnik načelnika štaba, vršioc dužnosti načelnika štaba, i najzad načelnik štaba, a jedno vreme je komandovao 3. bataljonom Pešadijskog puka Kraljeve garde.

Istovremeno, Draža je bio član više ispitnih komisija, kao i nastavnik strategije u Nižoj školi Intendantske akademije. Prosvetni Orden Svetog Save IV reda dobio je 25. januara 1928. godine, a 17. decembra 1933. uniformu je ukrasio još jednim odličjem: Ordenom jugoslovenske krune IV reda. Čin potpukovnika dobio je za Vaskrs 1930. godine.31
 
Poslednja izmena:
U DIPLOMATIJI

Službovanje u Kraljevoj gardi potpukovnik Mihailović završio je 14. februara 1935, kada je prekomandovan u Organizacijsko odeljenje Đeneralštaba Ministarstva vojske i mornarice. Tu je ostao samo do 28. maja, kada je stigla naredba za odlazak u Sofiju, na mesto vojnog atašea Kraljevine Jugoslavije. Za ovakve dužnosti birani su "najstručniji oficiri, obično đeneralštabni, koji su prethodno sarađivali sa obaveštajnim odeljenjem Glavnog đeneralštaba".32

Potpukovnik Draža Mihailović otputovao je u Sofiju 7. jula 1935. godine. Stupio je u vezu sa protivnicima profašističkog režima cara Borisa Koburga, među kojima su se isticale dve opozicione stranke: Zemljoradnička stranka i partija "Zveno". Zemljoradnici su sledili tradiciju svog slavnog prethodnika Aleksandra Stamboliskog, stradalog u atentatu, koji je radio na uspostavljanju boljih odnosa između Srbije i Bugarske. Partija "Zveno" okupljala je intelektualce i privrednike, takođe naklonjene saradnji dva susedna naroda. U posebnu Dražinu obavezu spadalo je praćenje VMRO-a.

Milan Stojadinović, tadašnji predsednik jugoslovenske kraljevske vlade, u svojim memoarima piše da je Dražu povukao iz Sofije zbog "afere Velčev". Zvanična Sofija je obavestila Stojadinovića kako su jugoslovenske vlasti učestvovale u pripremama puča u Bugarskoj. Ovo je učinjeno preko bugarskog pukovnika Damjana Velčeva, koji se nalazio u Beogradu, u progonstvu. Kada je plan bio gotov, Velčev je prebačen preko granice, gde je trebalo da se sastane sa drugim zaverenicima. Među ovima je glavnu reč vodio pukovnik Zaimov, koji je, prema ovoj zvaničnoj bugarskoj verziji, istovremeno sarađivao sa sovjetskim poslanstvom i jugoslovenskim vojnim atašeom, potpukovnikom Dražom Mihailovićem. Ali, od puča nije bilo ništa, jer je Velčev uhapšen čim je prešao granicu. (Osuđen je na smrt, pa je kazna preinačena u dugogodišnju robiju. Uoči rata je ipak pušten i reaktiviran u bugarskoj vojsci. Tokom rata, Draža je uspostavio kontakt sa Velčevom, u pokušaju da ponovi neuspeli plan iz 1935. godine. Međutim, ni novi pokušaj izazivanja puča u Sofiji radi uklanjanja profašističkih vlasti nije uspeo. Velčev je na kraju rata prišao komunistima; posle rata je bio poslanik u Švajcarskoj.)

Stojadinović kaže da je ispočetka sumnjao u ovu bugarsku verziju, ali da je, kasnije, u nju ipak poverovao. Zato je iz Sofije uklonio i vojnog atešea, i jugoslovenskog poslanika, Cincar-Markovića. Međutim, nije smeo da ih kazni, jer bi kažnjavanje bilo dokaz o umešanosti jugoslovenske vlade u organizovanje puča u Bugarskoj. Tako su Draža i Cincar-Marković poslati na bolja mesta, u Prag, odnosno Berlin.33

Draža je u Sofiji stekao prva konkretna politička iskustva. Naučio je bugarski jezik i dobio dva bugarska odličja: Orden Aleksandra Nevskog III stepena, koji mu je uručio lično car Boris prilikom odlaska, i Orden krsta Svetog Aleksandra, koji će stići tri godine kasnije, 1939. Za vreme službe u Sofiji dobio je i pukovnički čin, 6. septembra 1935, povodom rođendana prestolonaslednika Petra Karađorđevića.

8V.jpg


Pukovnik Draža Mihailović

Pukovnik Draža Mihailović stigao je u Prag 22. maja 1936. godine, da tu ostane do maja naredne godine. Bio je u dobrim odnosima sa Čehoslovacima, koji su u Kraljevini Jugoslaviji videli saveznika protiv Hitlerove Nemačke. U Pragu se nije bavio politikom, već brojnim vojnim pitanjima, kao što su nabavka čehoslovačkih aviona, pancir prsluka, uputstava za protivoklopno ratovanje, uređaja za ispitivanje zaštitnih maski pravljenih u Vojno-tehničkom zavodu u Kruševcu, itd. Pisao je izveštaje protiv nemačkog poslanstva u Pragu, koje je izazivalo afere, ali i protiv engleskog vazduhoplovnog izaslanika, koji je loše radio svoj posao zbog sklonosti ka piću. Na oproštajnom prijemu, predsednik Čehoslovačke uručio je Draži Mihailoviću Orden belog lava III reda.34
 
Poslednja izmena:
ORIGINALNA DRAŽINA TEORIJA

Četvrta decenija XX veka donosila je mnoge novine u vojnoj teoriji i praksi. U Francuskoj se razvila polemika oko tzv. Mažino linije, velike fortifikacije prema Hitlerovoj Nemačkoj. General De Gol je tvrdio da neprijatelj ta ogromna utvrđenja jednostavno može da zaobiđe. I Draža je zastupao takvo mišljenje, naročito otkako su generali Nedić i Rupnik otpočeli sa gradnjom stalnih fortifikacija prema Austriji i Italiji. On je savetovao drugačiju taktiku, sa četničkim načinom ratovanja u osnovi. Predlagao je specijalnu obuku trupa i izgradnju vojnih skladišta u planinama.

9V.jpg


Draža na vojnoj vežbi sredinom tridesetih godina


Maja 1937. godine pukovnik Draža Mihailović postavljen je za načelnika Štaba Dravske divizijske oblasti u Ljubljani. Njegovo radno mesto nalazilo se u kasarni "Vojvoda Mišić". Tu je, 1. decembra 1937, na grudi prikačio još jedno odličje: Orden jugoslovenske krune III reda. Aprila sledeće, 1938. godine, Draža prelazi za komandanta 39. pešadijskog puka u Celju, koji je pripadao istoj divizionoj oblasti. Po tadašnjim propisima, komandovanje pukom bilo je neizostavna stepenica na putu ka generalskom činu.

Posle tačno godinu dana, aprila 1939. godine, Draža se vraća u Ljubljanu, ovoga puta za načelnika Štaba utvrđivanja. Tu ostaje svega nekoliko meseci, do avgusta, kada je postavljen za stalnog nastavnika Vojne akademije u Beogradu.

10V.jpg


Jedna od retkih fotografija Draže Mihailovića u civilu

Oko povratka pukovnika Draže Mihailovića iz Ljubljane u Beograd digla se velika prašina. Kada se ta prašina slegla, našeg junaka vidimo u još jednom, 30-dnevnom pritvoru, po naređenju ministra vojske i mornarice, generala Milana Nedića. Dražina krivica sastojala se, po mišljenju generala Nedića, u navođenju vojnih vlasti na pogrešna rešenja.

O ovom slučaju u literaturi ima više verzija, koje se uglavnom mogu svesti na sledeće. U vreme Dražinog službovanja u Sloveniji, Nemačka je anektirala Austriju (13. marta 1938). Tako je Draža iz neposredne blizine mogao da vidi veliku opasnost koja se nadvila nad jugoslovensku Kraljevinu, tim pre jer je imao i jednu posebnu dužnost: organizovanje ilegalnih kanala za prebacivanje obaveštajaca preko granice Trećeg rajha.

Draža je samoinicijativno počeo da se suprotstavlja akcijama nemačke manjine u Sloveniji, koja je javno slavila Hitlerov rođendan, kao i delovanju slovenačkih klerikalaca. S druge strane, od Glavnog đeneralštaba u Beogradu on je tražio preduzimanje energičnih mera. Kako usmene intervencije nisu pomogle, na kraju je napisao jedan referat generalu Nediću. Sadržaj tog referata objavljuje jedino Miloš Aćin Kosta.35 Dr Milan Gavrilović, predsednik Srpske zemljoradničke stranke, posle rata je opisao jedan razgovor sa Dražom iz ovog doba. Dražina razmišljanja, citirana u Gavrilovićevim memoarima, jednaka su onima iz referata generalu Nediću, koji donosi Aćin Kosta.

U uvodu svog čuvenog referata Draža se bavi opštom vojnom situacijom u svetu. Zatim prelazi na vidan uticaj Musolinijeve Italije i Hitlerove Nemačke u Sloveniji i Hrvatskoj, preko pete kolone, a posebno ustaša. Jaki neprijatelji na granicama i brojna peta kolona unutar granica zahtevali su federalističko, a ne centralističko organizovanje odbrane. Konkretno, pukovnik Mihailović je tražio uvođenje teritorijalne vojne obaveze za Srbe, Hrvate i Slovence, tako što će svako najpre organizovati odbranu sopstvene teritorije.

Posle ovog usledila je analiza savremenih vojnih doktrina, Hitlerovog munjevitog rata i De Golove motomehanizovane vojske. Ovim doktrinama, kao Jugoslaviji najprimereniju, suprotstavio je sopstvenu doktrinu četničkog (gerilskog) ratovanja. Izgradnja velikih fortifikacija prema Italiji i Austriji (tzv. Nedićeva i Rupnikova linija) po Dražinom mišljenju nije ništa drugo do beskorisno trošenje novca. Umesto toga, posle teritorijalnog organizovanja vojske treba hitno preći na četničku obuku i izgradnju planinskih skladišta lakog oružja, municije, opreme, poljskih bolnica i konzervirane hrane.

Četničkom načinu ratovanja Draža je sem taktičke uloge, koja je postojala i u prethodnim ratovima, sada dao i strategijsku ulogu. Nju je video u sledeće tri faze. U prvoj fazi rata četnička gerila samo dostavlja obaveštajne podatke Vrhovnoj komandi jugoslovenske vojske i nadležnim savezničkim štabovima. U drugoj fazi počinju četničke oružane akcije protiv neprijatelja, a treća faza, sveopšti napad, nastupa kada savezničke trupe izbiju na granicu Jugoslavije.

U posebnom poglavlju referata Draža se bavio neophodnim tehničkim merama, kao što je obrazovanje mreže radio stanica i obezbeđenje dovoljnog broja akumulatora. Smatrao je da je najpogodnija formacija za četničke jedinice brzopokretni bataljon, pa je čak naveo i propise za njegovu obuku. Posebnu pažnju posvetio je obuci u skijanju (i sam je bio ljubitelj skijanja).

General Nedić je oštro reagovao na Dražin referat. Smatrao je da je napisan "pod impresijom subjektivnog izlaganja događaja od strane izvesnih političkih ličnosti ili dostavljača", kao i da se "po proveri pokazao netačnim". Želeo je oštrije da kazni pukovnika Mihailovića, ali je naišao na protivljenje okoline. Ipak, Draža još jednom naredni čin nije dobio na vreme.

Kao profesor strategije na Višoj školi Vojne akademije, i taktike u Đeneralštabnoj školi, Draža je ipak širio ideje iz svog referata generalu Nediću. Mladi oficiri, među kojima i mnogi budući komandanti njegovih korpusa i brigada, oduševljeno su slušali kritiku zastarelog rovovskog načina ratovanja. Možda je baš zbog toga već 29. januara 1940, posle samo jednog semestra, Draža premešten na novu dužnost, za načelnika Opšteg odeljenja Vrhovne inspekcije vojne sile. I tu je, kako je kasnije sam rekao, "napao strahovitu zastarelost naše vojske".

Početkom 1940, prema Uglješi P. Mihajloviću, tada načelniku Štaba Dunavske divizijske oblasti, Draža je jedno vreme bio na službi i u Štabu utvrđivanja u Petrovaradinu.36 Teško je podneo pad Francuske, koju je mnogo voleo, pa u toj poslednjoj predratnoj godini uspostavlja bliže kontakte sa engleskim i američkim vojnim atašeima i obaveštajcima u Beogradu. Istovremeno, bio je u vezi i sa Bugarima, kao i sa poljskim i čehoslovačkim emigrantima.37

Draža je svo vreme zvonio na uzbunu. Pošto je vojskom neprikosnoveno vladao general Nedić, pokušao je da alarmira političke strukture. Po savetu prijatelja, obratio se dr Milanu Gavriloviću, predsedniku Srpske zemljoradničke stranke. Kasnije, u emigraciji, Gavrilović je zabeležio da mu je Draža tom prilikom izneo sledeći plan odbrane od Nemačke:

Hitler je već na našoj granici. On je mora jednom preći. Mi mu se vojnički ne možemo odupreti. Današnji rat rešavaju tenk i avion. Nema ni poređenja u ovom između nas i Nemaca. Međutim, mi ne možemo ni kapitulirati pred Hitlerom.

Moramo prepustiti sve naše drumove nemačkim tenkovima i naše nebo nemačkim avionima. Ovo znači, moraju se napustiti svi naši gradovi, i skoro sva zemlja osim dela Zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore, s delom jadranske obale kojom ova zaleđina komanduje. Sad još, odmah, tu treba navlačiti hranu, municiju i samo ono oružje koje je tu upotrebljivo, u te naše skoro nenaseljene planine i krševe. Taj deo posesti, kad trenutak dođe, ograničenim ali najboljim trupama za tu situaciju.

Tu nam nemački tenkovi ništa ne mogu, a veoma malo nemačka avijacija. Dotle će, valjda, i saveznici moći nešto učiniti da nas pomognu.38

Dražine ideje ipak su delimično prihvaćene. Aprila 1940. godine Vrhovna komanda pri svakoj armiji osniva po jedan četnički odred i sprema ga za gerilsko ratovanje. Ali, na intervenciju Vlatka Mačeka, predsednika Hrvatske seljačke stranke, iz naziva odreda odmah je uklonjeno četničko ime, pa su to zvanično bili "jurišni bataljoni". Do aprila sledeće godine osnovan je, ili je bio u osnivanju, po jedan jurišni bataljon pri svakoj od šest armija jugoslovenske vojske, sa sedištima u Skoplju, Nišu, Mostaru, Novom Sadu, Sarajevu i Karlovcu. U nastupajućim događajima najznačajniju ulogu odigraće Prvi jurišni bataljon majora Miodraga Paloševića, koga će rat zateći u Bijeljini. Ostaci ovog bataljona pridružiće se Draži na putu ka Ravnoj Gori.

U međuvremenu, u poslednjoj mirnoj godini pred veliku oluju, Draža je nastavio po starom, zbog čega ga je general Nedić još jednom kaznio. Ovoga puta Dražin "greh" bio je u prkošenju neumerenoj nemačkoj propagandi u Beogradu, naročito posle brze okupacije Francuske. Odgovarajući na tu propagandu, britanski vojni izaslanik u Beogradu priredio je večeru za članove Udruženja rezervnih podoficira, sa velikim brojem zvanica, među kojima je bilo i dosta aktivnih oficira. U atmosferi straha i potištenosti zbog neočekivano lakog pada Francuske, svi pozvani došli su u civilu, sem jednog. "Jedan jedini čovek u uniformi bio je đeneralštabni pukovnik Draža Mihailović", glasio je izveštaj dostavljen glavnom Đeneralštabu.39

General Milan Nedić odmah izriče novu kaznu: premeštaj na službu u Mostar. Tako je Draža postao pomoćnik načelnika Generalštaba Primorske armijske oblasti. Istovremeno, Nedić mu menja i ratni raspored. Po novom ratnom rasporedu pukovnik Draža Mihailović postaje načelnik Operativnog odeljenja Druge armije, za koji je mobilisanje predviđeno u Sarajevu, a posedanje linije fronta u Slavoniji, prema Baranji. Na tom položaju on će dočekati napad Nemačke i njenih saveznika na Jugoslaviju.
 
Poslednja izmena:
HVALjEN I KUĐEN

Draža je bio srednje visine, smeđe, kovrdžave kose i plavih očiju, ispod podebljih naočara. Imao je mladoliko lice, pravilnih crta. Govorio je razgovetno i tečno, glasom snažnim i dubokim. Bio je srdačan, druželjubiv i uvek spreman na šalu. U privatnom životu lako je sticao prijatelje, a teško neprijatelje. Imao je blag izraz lica, i uopšte, odavao je jednog dobrodušnog čoveka. Ta blagost navela je mnoge pisce na pogrešan zaključak u pogledu njegovih profesionalnih osobina. Tome je, između ostalog, doprineo sistem vrednosti nametnut od strane komunista, po kome pokvareni i zli pobeđuju a dobri gube. Takav vrednosni sistem potisnuo je onaj iz srpske tradicije: pobeđuje vitez, bila ta pobeda zemaljska ili nebeska, a vitez je uvek dobar i plemenit. S druge strane, ovi pisci nisu uzeli u obzir ratna naređenja Draže Mihailovića. Teško bi se dalo naslutiti da ta naređenja pripadaju jednom tako blagom čoveku.

Draža je voleo planinarenje, a od službovanja u Čehoslovačkoj i skijanje. Bavio se fotografijom još od Solunskog fronta. Snimke je pažljivo slagao u kožne albume, od kojih su neki sačuvani do naših dana. Voleo je dobru knjigu, ali je najviše čitao stručnu literaturu. Pratio je vojne časopise, domaće i strane.

Dražin porok bilo je pušenje, toliko da se jednom otrovao nikotinom. Inače je bio dobrog zdravlja, izuzev što je uoči Drugog svetskog rata počeo da poboljeva od išijasa.

Kada se ujesen 1921. godine sa porodicom vratio iz Sarajeva u Beograd, Draža je najpre stanovao, kao podstanar, u jednoj kući pored crkve Svetog Save na Vračaru, na mestu na kome se danas nalazi Narodna biblioteka. Sledilo je preseljenje u Grahovsku, pa u Sitničku ulicu na Senjaku. Pošto je Senjak blizu Save, kupio je jedan čamac. Rado je provodio vreme na reci.

Početkom tridesetih godina Draža je uspeo da kupi kuću u Bregalničkoj ulici broj 24. Rate za kuću otplaćivao je sve do početka rata. Dražino dvorište bilo je puno životinja. Pored ostalog, tu su se nalazile dve kobile (Koka i Laka) i jedno ždrebe (Ždralin). Draža je voleo da ponekad odjaše do svoje kasarne.

Imao je i dva automobila, najpre "forda" a zatim "ševroleta", crne boje.40

Prema platnim spiskovima Dravske divizijske oblasti, Dražina neto zarada iznosila je blizu 5.000 dinara mesečno.41 Ako se uporedi kupovna moć, to je 5-6 puta veća plata nego što je imao jedan pukovnik devedesetih godina prošlog veka.

Nijedan visoki oficir jugoslovenske Kraljevine nije istovremeno toliko nagrađivan i toliko kažnjavan kao pukovnik Draža Mihailović. Takođe, malo koji od njegovih kolega mogao se pohvaliti takvim vojničkim iskustvom i obrazovanjem. Draža je bio jedan srećan spoj teorije i prakse. Završio je sve vojne škole koje su se mogle završiti, obavljao je sve dužnosti koje se u toku radnog veka jednog oficira mogu obavljati i ratovao je u svim ratovima koje je Srbija vodila od početka veka. Izvesno je da u Kraljevini Jugoslaviji nije imao čin i položaj kakav je zasluživao: njegova buntovnička priroda nije se uklapala u kruta pravila vojne administracije. Ali kada se ta administracija pred naletom moćnog neprijatelja srušila kao kula od karata, bilo je prirodno što su upravo jednog takvog čoveka događaji izbacili na čeonu poziciju, odnosno - na mesto koje mu i pripada.

O tome Uglješa P. Mihajlović kaže:

Velika je šteta, da Draža nije mogao imati viši čin i položaj i jači uticaj na organizacijske, formacijske i nastavne probleme vojske Kraljevine Jugoslavije, pa da ova dočeka događaje iz 1941. godine sa više sposobnosti i pripremljena za gerilsko ratovanje, a ne da se nedovoljno mobilisana raspline na ogromnom prostoru od Triglava do Đevđelije, koji je bilo nemoguće odbraniti od tada najjače i strašne ratne mašine nacističke Nemačke, koja je uspela da smrvi čak i veliku francusku vojnu silu, a o malim državama i da se ne govori.42

IZVORI:

1 Arhiv opštine Požarevac, neregistrovana dokumenta.

2 Prema podacima iz porodice Mihailović, izjava autoru. Na groblju u Ivanjici, na Mihailovom grobu, piše da spomenik podižu "Jela i Dragiša". To nisu Mihailova deca iz prvog braka, već Jelica i Dragoljub-Draža.

3 Arhiv opštine Ivanjica, neregistrovana dokumenta.

4 Prema podacima iz porodice Mihailović, izjava autoru.

5 Spomenica četrdesetogodišnjice ustanka na Ravnoj Gori, 32-33

6 R. Rebić, Dražina Srbija, 28.

7 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 25-26.

8 i 9 Spomenica četrdesetogodišnjice ustanka na Ravnoj Gori, 32-33.

10 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 29.

11 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 41.

12 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 16.

13 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 49.

14 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 13.

15 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 54.

16 M. Aćin Kosta, Draža Mihailović Čiča - Apostol slobode, 7.

17 i 18 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 13-14, 22.

19 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 27-28.

20 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 45.

21 Knjiga o Draži, tom 1, 3.

22 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 19.

23, 24 i 25 R. Bojović, Mala spomenica poručnika Dragoljuba Mihailovića, 32, 23 i 14.

26 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 77-83.

27 Prema podacima iz porodice Mihailović, izjava autoru.

28 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 84-90.

29 V. Piletić, Sudbina srpskog oficira, 127.

30 Knjiga o Draži, tom 1, 45.

31 i 32 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 92-97, 100.

33 M. Stojadinović, Ni rat ni pakt, 359-377.

34 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 100.

35 M. Aćin Kosta, Draža Mihailović Čiča - Apostol slobode, 18-20. Aćin se poziva na članak generala Dragoslava Milosavljevića, objavljen u Glasu Ravne Gore za jun-jul 1952, u Londonu.

36 Spomenica četrdesetogodišnjice ustanka na Ravnoj Gori, 36.

37 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, 141-149.

38 M. Aćin Kosta, Draža Mihailović Čiča - Apostol slobode, 23-24.

39 Knjiga o Draži, tom I, 49.

40 Prema podacima iz porodice Mihailović, izjava autoru.

41 B. Dimitrijević, Đeneral Mihailović, prilog.

42 Spomenica četrdesetogodišnjice ustanka na Ravnoj Gori, 36.
 
tema je ponovo otvorena na predlog moderatora jer je prethodna ''previse otisla u off i prepucavanje''...

A o Drazi ce se tek pricati, tj. tek nas ocekuje pronalazenje groba i sve sto to podrazumeva, odgovor na zahtev za rehabilitaciju i ukidanje presude Vrhovnog suda FNRJ, dokumentarac „Suđenje stoleća - proces Draži Mihailoviću", jednom recju ISTINA...

Sve ostalo izneto, ticace se II sv.rata i novosti u vezi gore pomenutog...
 
Poslednja izmena:
tema je ponovo otvorena na predlog moderatora jer je prethodna ''previse otisla u off i prepucavanje''...
A o Drazi ce se tek pricati, tj. tek nas ocekuje pronalazenje groba i sve sto to podrazumeva, odgovor na zahtev za rehabilitaciju i ukidanje presude Vrhovnog suda FNRJ, dokumentarac „Suđenje stoleća - proces Draži Mihailoviću", jednom recju ISTINA...
Sve ostalo izneto, ticace se II sv.rata i novosti u vezi gore pomenutog...

Стара тема - нови наслов! Опет ће тирада са пропагандним и често фалсификованим материјалима и монологом постављача у недоглед.
Не верујем да је неко од Модератора предложио отварање ове теме али зато Модератор(и) могу да размисле о затварању. Јер ПДФ ,,Историја`` је озбиљан ПДФ да би тамо неки Коча монологом уз коришћење пропагандног материјала, тиранисао оне који би да на овом ПДФ-у нешто паметно прочитали.
 

Back
Top