Треба ли се страшити смрти?

Ja sam se jedno topio u rijeci. Pokusavao sam da se spasim, trzao i sve to i onda sam samo najednom stao. Stajao sam uspravno na dnu. Nimalo nisam bio uplasen, sta vise, obuzeo me neki cudan mir i neka blazenost. Sjecam se da sam u tom trenutku razmisljao kako je tu lijepo.

Pa da pocnu da se luce oddredjeni hormoni koji uvode organizam u stanje mira, smatra se da vizije koje imaju povratnici iz smrti zapravo poticu od delovanaj hormona koji aktiviraju procese secanja na neke situacije iz zivota, ali su nevezane. I te vizije nemaju nikakve veze sa onostranim zivotom.:)
 
Ja sam se jedno topio u rijeci. Pokusavao sam da se spasim, trzao i sve to i onda sam samo najednom stao. Stajao sam uspravno na dnu. Nimalo nisam bio uplasen, sta vise, obuzeo me neki cudan mir i neka blazenost. Sjecam se da sam u tom trenutku razmisljao kako je tu lijepo.

Ja - 2 puta iskusila davljenje i jedanput nešto drugo, što je takođe bio bliski susret sa smrću, i nijednom nisam imala takvu senzaciju. Nije bilo nikakvog osećanja lepog i uzvišenog. Ali, sećam se da su mi kroz glavu ubrzano prolazili neki kadrovi iz mog života (kao na filmskoj traci) - čak nebitni, jer su pre tih incidenata bili zaboravljeni.
Pretpostavljam da je tvoj utisak rezultat izvesne "predaje", tj. mirenja sa sudbinom, koja nastaje u trenutku kada shvatiš kako od panike nema pomoći.
 
Smrt ne treba prizivati već se hrabro nositi sa svim životnim situacijama.
Neznam da li vam je poznato da se starijim ljudima pred samo preminuće (smrt) često otvara duhovno oko kada počnu videti onostranu realnost te razgovarati sa već preminulima - njima poznatim.
Zašto?
Samo iz razloga da bi se opustili i slobodno i bez straha napustili već izhabano telo kako dalje nebi nepotrebno trpili bol. Jer, smrt jednostavno ne postoji.
Mnogi imaju iskustva izvan tela ali i dalje veruju da su oni samo fizičko telo i ništa više. Nagadjanje da mozak može bilo šta činiti sam od sebe potiče od onih koji su zakovani svojom svešću za fizičku realnost. Bili oni naučnici ili ne neće moći objasniti ništa ni sebi a kamo li drugima.
Svako od nas je Duša utisnuta u još nekolikpo tela te mi kao Duša jesmo večiti i besmrtni.
Da, reinkarnacija nije večita. Ona ima svoj kraj a taj kraj zavisi od same osobe - kada bude spremna da svesno prihvata i saznaje istinu - ali bez straha.
Strah od smrti je praktično strah od života.
Sve teorije su nagadjanje koje vrede malo ili nimalo a čovek je taj koji sam mora zaviriti u višu realnost, spoznati je i osvojiti...
 
Poslednja izmena:
Duh je nemoguće uništiti, moguće je samo oduzeti mu svest na neko vreme, što može da potraje jako dugo. I bog je bio bez svesti kada su crne rupe progutale sve bivše galaksije, dakle prvobitnu celinu, a zatim jedna drugu, sve dok se sve nije zbilo u jednu tačku koja je eksplodirala i ponovo ga probudila, kada je ponovo izgradio novu celinu, novi univerzum. Posle njega probudile su se sve ostale, pa i naše svesti. Drugoprobuđena svest se pobunila protiv njegove diktature i odvela dve trećine svih svesti u materijalni svet.

Kad prođe prva kriza samoubica oseća da je još uvek živ i jasno percepira svoje mrtvo telo. Usamljen i nemoćan, on će posmatrati truljenje, nepodnošljivo raspadanje svog tela. Izgledaće mu kao da se živ raspada, da mu udovi nestaju, da ga jedu gliste... Bojim se da strah od fizičke smrti, grozan i dok traje samo jedan tren, postaje nepodnošljiv pošto se stalno ponavlja. Šta ako samoubica svakom žilom svog bića pati, bez snage da ugleda konačan kraj kome se nada?... Mislim da čovek koji svesno vrši samoubistvo nije upoznao prirodnu smrt ni u jednom od prethodnih života.

To su užasne, Tantalove muke: on je žedan, gladan, a nema organe kojima bi realizovao svoje želje; on oseća strahovitu potrebu da se odmara bez fizičkih organa, kako bi njegov duh našao mira; on se vraća trenucima užasnog besa, svom ohlađenom telu, i često, vraćajući se u grob, ulazi u leš i izlazi iz njega. Verujem da duhovi samoubica posećuju spiritističke seanse i molitvene hramove, i da od okultista traže pomoć za svoje izgubljene duše, a da ih oni, naime pripadnici nekih tajnih društava, zloupotrebljavaju i koriste njihovu negativnu energiju za svoje prizemne finansijske ili političke ciljeve...
 
Duh je nemoguće uništiti, moguće je samo oduzeti mu svest na neko vreme, što može da potraje jako dugo. I bog je bio bez svesti kada su crne rupe progutale sve bivše galaksije, dakle prvobitnu celinu, a zatim jedna drugu, sve dok se sve nije zbilo u jednu tačku koja je eksplodirala i ponovo ga probudila, kada je ponovo izgradio novu celinu, novi univerzum. Posle njega probudile su se sve ostale, pa i naše svesti. Drugoprobuđena svest se pobunila protiv njegove diktature i odvela dve trećine svih svesti u materijalni svet.

Kad prođe prva kriza samoubica oseća da je još uvek živ i jasno percepira svoje mrtvo telo. Usamljen i nemoćan, on će posmatrati truljenje, nepodnošljivo raspadanje svog tela. Izgledaće mu kao da se živ raspada, da mu udovi nestaju, da ga jedu gliste... Bojim se da strah od fizičke smrti, grozan i dok traje samo jedan tren, postaje nepodnošljiv pošto se stalno ponavlja. Šta ako samoubica svakom žilom svog bića pati, bez snage da ugleda konačan kraj kome se nada?... Mislim da čovek koji svesno vrši samoubistvo nije upoznao prirodnu smrt ni u jednom od prethodnih života.

To su užasne, Tantalove muke: on je žedan, gladan, a nema organe kojima bi realizovao svoje želje; on oseća strahovitu potrebu da se odmara bez fizičkih organa, kako bi njegov duh našao mira; on se vraća trenucima užasnog besa, svom ohlađenom telu, i često, vraćajući se u grob, ulazi u leš i izlazi iz njega. Verujem da duhovi samoubica posećuju spiritističke seanse i molitvene hramove, i da od okultista traže pomoć za svoje izgubljene duše, a da ih oni, naime pripadnici nekih tajnih društava, zloupotrebljavaju i koriste njihovu negativnu energiju za svoje prizemne finansijske ili političke ciljeve...

Je li ovo obozavanje lucifera ili mi se samo pricinjava :mrgreen:

BTW nije 2/3 nego 1/3 mojne da lazes ;):mrgreen:
 
Je li ovo obozavanje lucifera ili mi se samo pricinjava :mrgreen:

BTW nije 2/3 nego 1/3 mojne da lazes ;):mrgreen:

Нажалост, не причињава ти се.Жао ми је што модови нису упознатији са латентним рекламирањем сатанизма на њиховој страници о религији.

Тачно,трећина анђела је отпала из раја због послушања сатани у побуни против Творца свега видљивог и невидљивог.
 
Duh je nemoguće uništiti, moguće je samo oduzeti mu svest na neko vreme, što može da potraje jako dugo. I bog je bio bez svesti kada su crne rupe progutale sve bivše galaksije, dakle prvobitnu celinu, a zatim jedna drugu, sve dok se sve nije zbilo u jednu tačku koja je eksplodirala i ponovo ga probudila, kada je ponovo izgradio novu celinu, novi univerzum. Posle njega probudile su se sve ostale, pa i naše svesti. Drugoprobuđena svest se pobunila protiv njegove diktature i odvela dve trećine svih svesti u materijalni svet.

Kad prođe prva kriza samoubica oseća da je još uvek živ i jasno percepira svoje mrtvo telo. Usamljen i nemoćan, on će posmatrati truljenje, nepodnošljivo raspadanje svog tela. Izgledaće mu kao da se živ raspada, da mu udovi nestaju, da ga jedu gliste... Bojim se da strah od fizičke smrti, grozan i dok traje samo jedan tren, postaje nepodnošljiv pošto se stalno ponavlja. Šta ako samoubica svakom žilom svog bića pati, bez snage da ugleda konačan kraj kome se nada?... Mislim da čovek koji svesno vrši samoubistvo nije upoznao prirodnu smrt ni u jednom od prethodnih života.

To su užasne, Tantalove muke: on je žedan, gladan, a nema organe kojima bi realizovao [/B]svoje želje; on oseća strahovitu potrebu da se odmara bez fizičkih organa, kako bi njegov duh našao mira; on se vraća trenucima užasnog besa, svom ohlađenom telu, i često, vraćajući se u grob, ulazi u leš i izlazi iz njega. Verujem da duhovi samoubica posećuju spiritističke seanse i molitvene hramove, i da od okultista traže pomoć za svoje izgubljene duše, a da ih oni, naime pripadnici nekih tajnih društava, zloupotrebljavaju i koriste njihovu negativnu energiju za svoje prizemne finansijske ili političke ciljeve...


tek sad ovo pročitah :eek: jesam pričalica, ali me ovo ostavi bez texta.
 
Mali milion puta cuo....
sta bi to trebalo da znaci?

Frank,
Realnost nižih svetova jeste ciklus radjanja, održavanja života i smrt. U višim svetovima postoji samo jedna realnost - bivanje (egzistencija).

Kada pojedinac dostigne da ga ne dotiče nikakva spoljašna reakcija poput straha, osećaja žaljenja (krivice) i tuge tek onda počinje živeti. Tada mu više ništa ne smeta i život postaje radost i blaženstvo kao što je i zamišljen da bude.

Život postoji da bi se aktivno i bez straha živeo da bi se rušila svaka granica nepoznatog i da bi se upoznavao onakvim kakvim stvarno jeste. Kada čoveka nadvlada strah on postaje ukočenim i nefunkcionalnim što je praktično strah od života.

Živeti bez straha znači smoči snage i odvažnosti te spoznati da smrt ne postoji i da smo mi večiti i besmrtni budući da smo mi Duše.

Kako Bog neizmerno voli nas Duše to nema potrebe za strahom od Njega i Njegovog suda. Jedino treba voditi računa o svojim delima, rečima i mislima jer je to celokupna prepreka na našem putu.

Pakao onako kako ga mnogi zamišljaju i tumače, zarad držanja mase u pokornosti, ne postoji. Najgori pakao je ono što sam čovek sebi kreira strahom, tugom, žaljenjem...

Ako se nema straha od života istraživaće se i otkriti realnost nepostojanja smrti a tada počinje rasterećeniji život.

Frank, bolje reči nemam ali ako te i dalje interesuje možeš otkriti sam. Onaj ko te neizmerno voli pružiće ti dokaza samo ako u tebi nema straha.
Pozdrav!
 
Poslednja izmena:
uh uh. Vidi ti sve te pametne i mudre i hrabre ljude.
U pravu ste svi vi. ne treba se plasiti smrta. Sva sreca pa nije prelazna bolest. :hahaha:

naravno,to sto se ne plasimo umreti ne znaci da treba prizeljkivati smrt. Smrt ti je kao neki godisnji odmor od koga bezis da bi vise zaradio pa kad zaradis koliko mozes, e ondak uplatis kraljevski apartman u Dubaiu i crknes.
 

Back
Top