патриота са великим П

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Od Dostojevskog sam naucila da zivim



Malo sto je moglo navesti da ce Ivana Zigon postati glumica. Stidljiva, nekomunikativna i povucena kcerka Jelene i Steve Zigon bila je sve, samo ne izrazita atraktivni izdanik ove glumacko-rediteljske porodice. Mozda je jedan dogadjaj iz prvog razreda osnovne skole ukazivao da naizgled povucenoj djevojci cuci neki talenat, neka snaga i agresivnost da postigne ono sto zeli.

Tada je Ivana odusevljeno dojurila kuci i vec sa vrata saopstila mami: "Poljubila sam ga"! "Kako upitala je majka? "Katic ga je drzao", ponosno je odgovorila kcerka! Po zavrsetku redovnog skolovanja i srednje muzicke, Ivana se kolebala da li da krene na muzicku Akademiju ili upise na katedru za ruski jezik i knjizevnost, jer su muzika i Dostojevski bili dvije njene velike ljubavi. Odluka da ipak pokusa da upise na pozorisnu Akademiju bila je iznenadjenje za sve. Uz oceve sugestije njeni monolozi Nastasje Filipovne, Julije i Zute otvorili su joj vrata beogradskog Fakulteta dramskih umjetnosti od prve.

- Ta ambivalentnost je oduvijek postojala u meni. Znala sam da sam u sustini raznovrsna, ali samoj sebi nisam dozvoljavala veliki stepen slobode. Uostalom, ponekad vas ogranicavaju najljepse stvari, ograniceva vas ljubav, sputava vaspitanje, ne dozvoljavaju uslovi zivota ili vrijeme u kojem zivite. Sada, narocito poslije uloga: gospodjice Julije, Lize Dulitl, imam utisak da sam o poslu kojim se bavim i slobodi na sceni naucila vise nego svih ovih godina unazad.

Uloga, koja je najvise "legla" Ivani bila je Nastasja Filipovna iz "Idiota" Dostojevskog. Sa njom je usla na Akademiju, diplomirala, sa njom je zaokruzila svoje glumacko bivstvovanje. Kao djevojcica sama je naucila ruski jezik da bi citala svog omiljenog pisca Dostojevskog u originalu.

Od svoje trinaeste godine Dostojevski je mene poceo da uci da zivim. On me je naucio da nema niceg fantasticnijeg od realnosti zivota, ali i nista dramaticnijeg od njegovih strasti.

TREND: Nije nimalo cudno sto si se opredjelila za ruski repertoar. Sigurno je to uticaj oca, koji je studirao u Svojetskom Savezu. Da li su porodicni razgovori bili presudni da se opredijelis za glumu?

Nikako. Mi smo jedna intelektualna porodica, koja zivi prirodno, neizvjestaceno. Nemamo pretenzija da budemo izrazito kulturni. Ja cak mislim da sam nedovoljno obrazovana, da sam nevaspitana cak.

Ne poznajem pravila bon-tona. Ja, naprimjer ne umijem da jedem sa "escajgom". Ne, to ne znaci da jedem rukama, vec da se nisam potrudila da naucim da pravilno drzim viljusku. Pogresno postavljam noz, ne umijem da isjecem meso, jelo mi ispada iz tanjira... To je znak da se moji roditelji nisu brinuli o tome. Meni je drago zbog toga. Pustili su me da zivim onako kako meni prija. Dobro je sto su bili takvi, imala sam slobodu da sama osvojim sve svoje prostore.

TREND: Sto jos Ivana ne umije?

Ne umijem da se ponasam, ne umijem da ostavim utisak stalozene osobe. Ili gledam u pod, smjeskam se i stidim, ali sam suvise provokativna. Jednostavno, mozda nisam otkrila formulu sa kojom vecina ljudi dobro vlada u zivotu.

TREND: Rodjena si 2. februara 1968. vodolija, podznak lv. Kazes da ne voli ogledala. zasto?

Ima jedna prica u mom zivotu: godinu i nesto nisam se pogledala u ogledalo. Volim sto mi se to desilo jer to je isto iskustvo. Gledati se od rodjenja do smrti u ogledalo normalna je stvar i covjek zaboravi koliko je to neprirodno, zapravo, osim odraza u vodi! Izgleda da je kod mene bio u pitanju neki zakasnjeli pubertet i ja svoje "cijenjeno lice" nisam moga da smislim. Nisam ga gledala, ali sam uz pomoc prijatelja koji su me fotografisali pokalo pocela da se privikavam na njega. Prvo sam ugledala oko, onda sam polako presla na celo, nos, usta, onda sam se ugleda cijela i shvatila sam sto je to, a moglo bi da se primjeni i na sve druge stvari za koje smatramo da su normalne. Ne kazem da sam shvatila koliko je lijepo gledati se u ogledalu, nego koliko je to cudno. Ogledalo je kao jedna cudna sprava u kojoj covjek vidi nesto sto ne postoji: sebe! Sad bi na pricu o ogledalu trebalo da se nadoveze ljepota. Ljepota je u Ivaninoj porodici, narocito sa mamine strane, bila nesto sto se podrazumijevalo. Ivanina baba po majci bila je cuvena cetinjska ljepotica Vjera Martinovic, kcerka jos cuvenijeg crnogorskog enerala koji je bio jedan od ucesnika balkanskih ratova.

- Uopste ne mislim o tome kako izgledam, jer znam da to nije bitno, ali mi je prijatno cuti da neko misli da sam lijepa.

TREND: Koliko te gluma obogatila?

- Rijetko kada u zivotu prozivis stvari koje se glumcu desavaju svakodnevno na sceni. Da jedne veceri voli jednog covjeka, druge drugog da dodje u situaciju da ubije, da bude ubijen, naravno bez velikih posledica. Glumac sebe dovodi u stanja u kojima mozda nikada ne bi u svakodnevnom zivotu. To je ono zbog cega gluma obogacuje. Svakako gluma ne moze naciniti cudo. Covjek je prije svega, genetski odredjen. Ne moze ona od suzenog prostora napraviti, beskrajna prostranstva, ali moze otkopavati neke kanale koji bi ostali neotkopani da nije glume. S tim sto gluma tim moranjem da uvijek budes slobodan, da budes spreman i pun energije, koju treba da poklonis, osiromasuje glumca kao covjeka. On bi svu tu ljubav i svu tu energiju poklonio nekom u zivotu. I to je jedan zacarani krug.

Na pitanje da li vjeruje u sudbinu Ivana kaze:

- "Ja vjerujem u zivot koji je pun iznenadjenja. Mi to obicno nazivamo sudbinom. Kad nas nesto jako pozitivno ili negativno iznenadi. Srecom, do sada sam imala jedan stracno bogat zivot koji je uspijevao ponekad da me zapanji nekim koincidencijama koje covjek zapravo zove sudbinom. I umijem da im se cudim i divim. Nerviraju me ljudi koji ne reaguju na neke velike koincidencije. Koji kazu, pa dobro to je slucajno. Pa, naravno da je slucajno, ali kako bas da se ta slucajnost tako neumitno i na beskrajno cudan nacin desi? Ja se moram priznati, ponekad uplasim tih velikih slucanosti koje ne izgledaju ni malo slucajno.

TREND: Sto biste rado igrali, a reditelji ne mogu da vas se sjete?

U ovom casu mislim da mi nedostaje da odigram neku rokerku, ili modernu djevojku, ali neobicnu modernu djevojku, posto ja mislim da umjetnost govori o neobicnim ljudima.

TREND: Zivotni moto?

- Ljepota ce spasiti svijet. Naravno, to je rekao Dostojevski, ali on je tu ljepotu shvatio mnogostruko.

TREND: Najveca zelja?

- Neostvarena. Uvijek su najvece zelje neostvarene. Samim tim kad se ostvare, vise nisu zelje, ali postaju sreca, valjda.

TREND: Intimno, nerado govoris o ljubavi?

Kod mene rad na svakoj ulozi najcesce zavrsava pitanjem: sto je bio osnovni motiv? Uvijek bih odgovarala, ceznja za ljubavlju! Sve zene, a nadam se i muskarci, ceznu za ljubavlju. Bez ljubavi nema drame, a bez prave drame nema ni zivota. Naravno, ni pozorista. Ne priznajem nikakva umjetnicka djela koja govore samo o muskarcu ili samo o zeni, kao sto ne volim ni monodrame. Samo zajedno, u paru, cine velicanstvenu cjelinu. Da nemam svoj par, ne bih imala ni svoju dramu.
 
OGOLJENA STVARNOST KAO INSPIRACIJA

Ivana Zigon je uglavnom tumacila uloge „visokog rizika“ kojima je pobudivala znacajnu paznju pozorisne javnosti. U ovom trenutku se sprema za jos jedan veliki pozorisni izazov, uloga Nine u Cehovljevom „Galebu“. Na pitanje kako vidi Cehova sada i u ovim okolnostima Ivana kaze:

Ivana Zigon: Cehov je kao paucina. Cini se da od nicega treba stvoriti dramu inace ce biti dosadno i nama i publici. Jedan od kljuceva kojim se moze otvoriti cehovski prostor jeste taj da se ima na umu bas ono sto je Cehov pisao u pismima Kniperovoj - da ne postoji ni jedna scenska okolnost ili uslovnost koja moze opravdati laz. Istina je samo istina, jedna stvarnost koja se prede kao paucina. Kod Cehova je stvarnost ogoljena i cesto navede na to da se zaboravi kako je, uglavnom, rec o ljudima koji se strasno vole. U toj svakodnevici koja naizgled zatrpava strasti, treba znati otkopati ih ali tako da one ne zatrpaju stvarnost. Cesto se pitamo da li su velike ljubavi deo svakodnevnog zivota ili postoje samo van njega.

Kako bi se sacuvala istina?

- Ja sam govorila o glumackoj istini ne o Cehovljevoj. Ona je cak jednostavna. Govorimo o tome koliko glumac ne sme da bude izvestacen. Ni na trenutak van trenutka u kome se nalazi. Trenutak koji prolazi na sceni treba da bude jednak trenutku koji se desava liku i trenutku koji protice za publiku.

- U pozoristu ste uglavnom igrali uloge koje se karakterisu kao zahtevne?

- Sta je pozoriste ako nije Cehov, Sekspir, Dostojevski. Ne verujem da pozoriste tretira sasvim obicnog coveka, pogotovu u njegovom svakidasnjem trenutku. U pozoristu se uvek desava koncetrisani zivot, ono sto je najznacajnije u zivotu. Ne kazem da je umetnost iznad zivota osim kada je u slavu zivota. Zivot uvek pobeduje.

- I kod Dostojevskog je to koncentrisani zivot.

- Ja sam se zbog Dostojevskog i odlucila da budem glumica. Takav zivot mogu da dozivim, a da ga pri tom prezivim jedino u pozoristu.

- Tokom bombardovanja ste bili veoma prisutni na javnim mestima? Bili ste svuda?

- Skoro svi glumci su bili tamo. Svuda sam vidala svoje kolege i za vreme rata smo bili jednodusni. Medutim, ja sam imala tu cast da govorim „Prkosnu pesmu“ Dobrice Erica, za koju su svi mislisli da je napisana tog trenutka a u stvari je bila napisana onda kada je taj rat i poceo. Deset godina ranije. Mnogo **** sam je govorila u Bosni borcima i mislim da me u prvi plan dovela ta pesma koja kao da je napisna rukom citavog naroda. Tako je ljudima ostao utisak da sam govrila svuda a u stvari je ta pesma bila svuda.

- Posle se to jedinstvo raspalo?

- Ulazim u ovu temu jer racunam da nije politicka. Ovo je pogled na svet, u krajnjoj liniji na umetnost. Jer ako covek nema svoje sunce oko koga se vrti kao planeta, bilo da se to sunce zove ljubav ili pravda, cestitost, sta god bilo, ne verujem da moze biti ni umetnik ni covek. Do pre rata sam nekako i mogla da razumem one koji zive na ovom prostoru, koji su naseg temperamenta, mentaliteta, koji su Sloveni a koji su prozapadno orijentisani. Mislim duhovno a ne politicki. Ali kao glumicu, jer glumica znaci razumeti cak i Ledi Magbet, mene svaki psiholoski cin zanima, i zelim da ga razumem. I onda sam shvatila da je to naravno bila njihova ceznja za nekim, mozda ugodnijim svetom koja je bila ocigledno izneverena. Jer, jos pre deset godina ta zapadna civilizacija nam je zakucala na vrata, a evo pre godinu dana i eksplodirala pred ocima. Posle eksplozije te „novcane civilizacije“ u njenom „punom sjaju“, prozapadnu opcinjenost ponekad bih nazvala cak i poremecenoscu, ako uzmemo da je pomanjkanje uvida u realnost definicija poremecenog coveka. Ali, u najblazem slucaju to je covek slabog karaktera, staticnog duha koji uopste ne uvida da se svet menja i da ce ili propasti zapadni koncept sveta ili ce nestati planete. Ja vise zelim da verujem u ovo prvo. A sto se tice „prozapadnog“ coveka cini mi se da mu je bilo tesko da na vreme shvati da je njegov san o lepsem svetu bio pogresan, pa je tako zadnjih deset godina, na neki nacin, postao saucesnik svih zlodela koje nam je zapad ucinio.

- Poseta Nikita Mihalkova nasoj zemlji je bila predmetom razlicitih politickih tumacenja?

- Prljati dolazak jednog takvog umetnika svojim, opet da kazem zastranjenostima i umisljanjima, da si ti centar sveta, u najmanju ruku je nepotrebno. Covek je dosao u posetu jednom narodu koji je okarakterisao kao eliksir zdravlja. A sto se tice doceka, bila sam ponosna koliko nije bilo manipulacije. On je bio gost ove drzave i citavog naroda i tako je bio i tretiran. Znam da je iskreno bio obradovan nacinom na koji je bio docekan. Pokusaj da se boravak Nikite Mihalkova ispolitizuje je bio samo u cinu da distributer nije dao njegov film za prikazivanje. On verovatno vise nece biti u prilici ni da da film jednom takvom umetniku a kamo li da mu ga ne da. A sto se Mihalkova tice, tako veliki covek a tako mali problem koji je rezultovao prepunom salom u Centru „Sava“ na prikazivanju njegovog filma „Varljivo sunce“.

- Mnoge vase kolege kazu da je pozoriste u kreativnoj i finansijskoj krizi. Da li delite njihovo misljenje?

- Ja ne mislim da je pozoriste u krizi zbog para. Pozoriste je u krizi zbog nacina zivota, misljenja. U pozoristu je sve manje ljudi od kojih moze da se uci, sve je manje ljudi koji se trude, ne samo u pozoristu. Izgleda da se planeta okrece vec dugo, da se milenijum istrosio, a umetnost nikako da proizvede novu formu koja ce zaliciti na otkrica iz prethodnih vekova.

- Sta je za vas veza izmedu pozorista i zivota?

- Imala sam srecu da mesam te dve vrste koncetrisanog zivota i pozorisnog i zivotnog kao neku vrstu koktela. Druge vrste alkohola i ne konzumiram. Svojevremeno sam organizovala dolazak potomka Dostojevskog u Beograd na premijeru „Idiota“ i bio je to divan osecaj, bilo je zacudno pokloniti se praunuku Dostojevskog. Njegova suza je bila deo predstave. U Londonu, kada smo bili na Edinburskom festivalu, pitala sam se: ovo je London a ja sam Eliza i sta treba da radim. Kupila sam cvece i delila ga ljudima. Naisla sam na pankere i pocela sam da im dajem cvece i igram sa njima. Eliza s pocetka veka je tako dosla na njegov kraj, desilo se nesto vise od pozorista. Na taj nacin je i Nikita bio spona izmedu zivota i pozorista na probi „Galeba“, jer sta bi bio danas Cehov bez Nikite Sergejevica Mihalkova.
 
I jeste malo pateticna,ali pazite ona je pateticna za racun Srbije,a zamislite koliko je tek odvratno kada je neko patetican za racun demoNkrata ili jos gore evrope ili zapada.......e to je bruka.

Pre neki mesec gledam na b92,nesto raspravljaju o amerima i neki lik kaze nesto za amere a neka klosharka nalik na kandicku kao nekom ulicnom patetikom brani amerikance.......kao jeste,jeste oni su i istrebili indijance..........e zamislite koliko je tek ta patetika odvratna......

Ex kad bi imali vise ovakvih kao Ivana.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top