Mali virtuelni klub pisaca kratkih i dugih formi

gorkoj

Početnik
Poruka
45
Poštovane kolege posle pet-šest godina od otvaranja malog kluba pesnika, napokon mi je sinulo da otvorim zaseban klub kratkih i dugih formi. Ideja je da on bude prozor za kratke forme, priče, odlomke romana i sl. Tu možete iznositi osim svojih priča i odlomke objavljenih ili neobjavljenih romana, zatim putopise, umnovanja, eseje, prikaze, osvrte, crtice, reportaže...
Nadam se da će i ova tema naći dovoljan broj ljubitelja kao i mali kljub pesnika i pisaca.:super::hvala:
 
Poslednja izmena od moderatora:
Poštovane kolege posle pet-šest godina, odkako sam otvorio mali klub pesnika i pisaca primećujem da je on postao prevashodno kljub pesnika. Početna ideja da on bude prozor za kratke forme, priče, odlomke romana i sl., uglavnom zbog težine žanra nije prihvaćena. Malo ko primećuje tekstove ili odlomke koji nisu pesnički, te mi je napokon sinulo da otvorimo zaseban klub kratkih i dugih formi. Tu možete iznositi osim svojih priča i odlomke objavljenih ili neobjavljenih romana, zatim putopise, umnovanja i sl.
Nadam se da će i ova tema naći dovoljan broj ljubitelja kao i mali kljub pesnika i pisaca.:super::hvala:

Izgleda da ovde svi cekaju gluvo doba pa da pocnu da otvaraju teme ;)

Mislim da bi se ovaj moj post mogao prihvatiti pod kategoriju "umnovanje" ;)


Ah, da: projekat podrzavam, jer se i sam bavim pisanjem :ok:
 
Poslednja izmena:
Odlomak iz neobjavljenog romana „Bezimena“

„Eh draga moja kumo,
nisam ti ja danas za te stvari. Pravo veliš. Treba mi neka promena. To mi je i koleginica pročitala u horoskopu, a izvesna baba Nata, sa kojom me je upoznala tetka, još za vreme braka sa Zoranom, mi je poslednji put u kartama videla da se gubim u samoći, i da me samo čudo iz nje može izvući. Neka, ne vredi. Nije da neću. A nije da ne mogu. Imam prilika, i na poslu i ovako. To su ti neki šmokljani, ili oženjeni i vezani kao pupčanom vrpcom za žene. Izađemo, popijemo, prošetamo koji put. Ali sve bez volje. Gledam ih kako su nekako iz potpuno drugog filma. Foliramo se, tek kako bi došlo do odnosa, a kad do njega i dođe, shvatim da ništa zapravo nisam ni dobila. Primećujem samo da sam starija, a oni sve deblji, brži i musaviji. Ako se to zove promena, onda je imam. Danas mnogo manje nego ranije. Leti dva do tri puta, u proleće jednom ili nijednom, u jesen tek pod sreću, a svaku zimu, koja je ovde duga i hladna, provedem potpuno sama. Pomišljala sam da iznajmim nekog macana. Jednom prilikom sam to i uradila, ali me je dečko na kraju opljačkao. Dobila sam par šamara i pretnju od koje par nedelja nisam mogla da spavam. U kolima sam pored ručne kočnice držala ključ od gedora, tek da mi se nađe. U kraju gde sam ga pokupila, više nisam smela ni da kročim. Pusti to. Htela sam nešto da te pitam. Da li uopšte postoji onaj pravi? Samo za mene, ili tebe. Takav da posle njega više ni jedan nije dovoljno dobar. Ili da bez njega život nema smisla. Ili, tek kad ga izgubiš, kada prođu godine u lutanjima, u potrazi za sličnim, shvatiš da si omanula, ispustila nešto što ti tog momenta nije bilo baš toliko bitno... Ili jedva par njih? Nisam ni sama sigurna. Sabiram godine, oduzimam i delim sa uspesima i porazima, odmeravam na posebnom kantaru, kalkulišem, ponekad dodajem, ponekad bezvoljna donosim predračun, koji dodatno kontrolišem, pišem i brišem, štelujem i slažem za neku novu, kasniju inspekciju sadržaja. Sve u nadi da će mi se brojke svideti, da će izazvati neko skriveno zadovoljstvo, kojeg odavno nema. Samoća je kao kazna. Kažnjena sam po tačci toj i toj, zakona o ljubavi, poverenju i iskrenosti. Sad izdržavam očigledno doživotnu presudu što sam uništila svoju iznenadnu sreću. Bila sam podla, neodmerena, sebična. Ovo mu za mene dođe kao neko osnovno životno pitanje. Nećeš mi verovati, ali mislim da je važnije od onih da li je svet sazdan od ideje ili materije. Nekada je to bila samo glupa tema. Pa dobar je svaki koji završi sa nama u krevetu. Verovala sam da je iza svakog pravog, dolazio još bolji, koj manje masira a više radi. Da su ravnomerno nanizani na životnom putu, kao na žici za veš, i da ih bez razmišljanja redom treba uzimati i puštati od sebe, jer novi dan donosi nova zadovoljstva. Upecaš ekstra frajera, ali ti nije do zadržavanja, jer posle njega dolaze drugi, lošiji ili bolji. Kao da je to važno. Novi muškarac, nova šansa za zadovoljstvo, kratko, burno, silovito i pre svega neobavezno. A onda sam počela da posmatram neke svoje drugarice. Nena, neznam da li je se sećaš. Bila je samnom u osnovnoj školi. Još tada je imala najlepšeg frajera u odelenju. Vodili su se za ruke, zajedno zakašnjavali na časove. Ličili su na zaljubljen par. Išli su tri godine. On je otišao sa roditeljima u inostranstvo. Drugog dečka je našla tek pred kraj srednje škole. I on je bio lepotan ipo. Zabavljali su se dugo. Čekala ge je da se vrati iz vojske, a on je tamo nastradao. Dugo posle njega nije imala nikoga, dok nije na fakultetu našla naravno najlepšeg dečka i udala se za njega. Kad sam je poslednji put videla, delovala je izuzetno ozareno. Imala je dva sina i ćerku. Porodica je za nju bila sve. O drugim muškarcima nije želela ni da govori. Samo deca i njen suprug. Ceo život sa tri muškarca, a život joj je za pamćenje. I ko je u pravu, ona ili ja. Ona sa tri muškarca i ja sa neznam koliko. Znači li to da jedan može da bude vredniji od trideset. Šta misliš? (Nastavak sledi)
:hvala:
 
Ovakvih tekstova u novom kljubu kratkih formi biće još.
Odlomak iz neobjavljenog romana „Bezimena“

„Eh draga moja kumo,
nisam ti ja danas za te stvari. Pravo veliš. Treba mi neka promena. To mi je i koleginica pročitala u horoskopu, a izvesna baba Nata, sa kojom me je upoznala tetka, još za vreme braka sa Zoranom, mi je poslednji put u kartama videla da se gubim u samoći, i da me samo čudo iz nje može izvući. Neka, ne vredi. Nije da neću. A nije da ne mogu. Imam prilika, i na poslu i ovako. To su ti neki šmokljani, ili oženjeni i vezani kao pupčanom vrpcom za žene. Izađemo, popijemo, prošetamo koji put. Ali sve bez volje. Gledam ih kako su nekako iz potpuno drugog filma. Foliramo se, tek kako bi došlo do odnosa, a kad do njega i dođe, shvatim da ništa zapravo nisam ni dobila. Primećujem samo da sam starija, a oni sve deblji, brži i musaviji. Ako se to zove promena, onda je imam. Danas mnogo manje nego ranije. Leti dva do tri puta, u proleće jednom ili nijednom, u jesen tek pod sreću, a svaku zimu, koja je ovde duga i hladna, provedem potpuno sama. Pomišljala sam da iznajmim nekog macana. Jednom prilikom sam to i uradila, ali me je dečko na kraju opljačkao. Dobila sam par šamara i pretnju od koje par nedelja nisam mogla da spavam. U kolima sam pored ručne kočnice držala ključ od gedora, tek da mi se nađe. U kraju gde sam ga pokupila, više nisam smela ni da kročim. Pusti to. Htela sam nešto da te pitam. Da li uopšte postoji onaj pravi? Samo za mene, ili tebe. Takav da posle njega više ni jedan nije dovoljno dobar. Ili da bez njega život nema smisla. Ili, tek kad ga izgubiš, kada prođu godine u lutanjima, u potrazi za sličnim, shvatiš da si omanula, ispustila nešto što ti tog momenta nije bilo baš toliko bitno... Ili jedva par njih? Nisam ni sama sigurna. Sabiram godine, oduzimam i delim sa uspesima i porazima, odmeravam na posebnom kantaru, kalkulišem, ponekad dodajem, ponekad bezvoljna donosim predračun, koji dodatno kontrolišem, pišem i brišem, štelujem i slažem za neku novu, kasniju inspekciju sadržaja. Sve u nadi da će mi se brojke svideti, da će izazvati neko skriveno zadovoljstvo, kojeg odavno nema. Samoća je kao kazna. Kažnjena sam po tačci toj i toj, zakona o ljubavi, poverenju i iskrenosti. Sad izdržavam očigledno doživotnu presudu što sam uništila svoju iznenadnu sreću. Bila sam podla, neodmerena, sebična. Ovo mu za mene dođe kao neko osnovno životno pitanje. Nećeš mi verovati, ali mislim da je važnije od onih da li je svet sazdan od ideje ili materije. Nekada je to bila samo glupa tema. Pa dobar je svaki koji završi sa nama u krevetu. Verovala sam da je iza svakog pravog, dolazio još bolji, koj manje masira a više radi. Da su ravnomerno nanizani na životnom putu, kao na žici za veš, i da ih bez razmišljanja redom treba uzimati i puštati od sebe, jer novi dan donosi nova zadovoljstva. Upecaš ekstra frajera, ali ti nije do zadržavanja, jer posle njega dolaze drugi, lošiji ili bolji. Kao da je to važno. Novi muškarac, nova šansa za zadovoljstvo, kratko, burno, silovito i pre svega neobavezno. A onda sam počela da posmatram neke svoje drugarice. Nena, neznam da li je se sećaš. Bila je samnom u osnovnoj školi. Još tada je imala najlepšeg frajera u odelenju. Vodili su se za ruke, zajedno zakašnjavali na časove. Ličili su na zaljubljen par. Išli su tri godine. On je otišao sa roditeljima u inostranstvo. Drugog dečka je našla tek pred kraj srednje škole. I on je bio lepotan ipo. Zabavljali su se dugo. Čekala ge je da se vrati iz vojske, a on je tamo nastradao. Dugo posle njega nije imala nikoga, dok nije na fakultetu našla naravno najlepšeg dečka i udala se za njega. Kad sam je poslednji put videla, delovala je izuzetno ozareno. Imala je dva sina i ćerku. Porodica je za nju bila sve. O drugim muškarcima nije želela ni da govori. Samo deca i njen suprug. Ceo život sa tri muškarca, a život joj je za pamćenje. I ko je u pravu, ona ili ja. Ona sa tri muškarca i ja sa neznam koliko. Znači li to da jedan može da bude vredniji od trideset. Šta misliš?
:hvala:
 
ZELENI OSMEH
Shvatio sam da tvoje telo ima lice
I poželeo te ponovo
Video sam sebe uzdrmanog avgustovskom ljutnjom
I tebe umornu od penušavog vina,
Kako se nehajno primičeš pokretima koji se usecaju večno,
I poželeo te opet,
Vekovi i praznine šaputali su minutima i satima.
Osetio sam,
Uznemirenost gnevnih,
Što su nade svoje suzama zalili,
Vapaj poniženih,
Urlik napuštenih,
I poželeo nanovo.

Sećam se tvojih osmeha, slučajnih dodira,
Neshvaćenih znakova i zapitao gde si...
Pogledi tvoji topili su ponosno led oko mene,
Zeleni osmeh tvojih očiju,
Pustio je tu nezadrživu bolest da me obuzme
I poželeh te još jednom.
Došla si mi u čudnom trenutku,
Nepovoljnom, nemilosrdnom i lažljivom.
Ljubih te al svom snagom bežah od tebe,
Ne da bih prisvojio svetlost koju si do sada krila
Već da naše vreme ne bi ostalo beznačajno
Kao ovi trenuci u kojima poželeh da te zauvek volim.
Ne veruj mi da je to samo iskra i olupina moga jada
Jer vreme je za nas postalo beznačajno
A uspomene jedino blago koje ćemo zauvek poneti.
 
Dnevnik jedne opajdare
Datum.20.07.06


Gledam te dnevniče i ne mogu da verujem. Da li je prošlo već sedam godina kako te nisam ni otvorila. Ovo sebe prekoravam, jer verujem da se ljudska misao bar delimično sa godinama menja. Znam da tvoj sadržaj nikada neće biti u rukama nepoznate osobe, ali ipak moram da se na neki način ogradim s obzirom da prelistavajući stranice dolazim do zanimljivih zaključaka. Recimo, više nego upadljivo je to što su mi je prvi komentari bili uglavnom vezani za utiske u vezi mog nastupa i izgleda u odnosu na spoljni svet. Tek sada, nakon svih godina, upada mi u oči koliko sm bila površna u tom periodu. Da se isto ne bi desilo i sa ovim zapisom, moram da navedem zaključak koji me je naveo da napišem sledeće pismo, a da ga ipak ne pošaljem. Naime, bez obzira moj dnevniče, što sa tetkama imam posebno otvorenu komunikaciju, ipak kada sam pre nekoliko dana pročitala tek napisano pismo, nisam mogla da se oslobodim utiska da je previše smelo, čak i za moje najmilije tetke. Zato ceo necenzurisan teks mogu da predam jedino tebi, kako bih mogla da se s njim sretnem u nekoj neodređenoj budućnosti.
Tekst mog neposlatog pisma počinje ovako:
Draga moja tetka,
Dosta je dana prošlo od kako mi je stigao tvoj odgovor. Najpre sam pismo držala nekoliko dana neotvoreno u pisaćem stolu moje kancelarije. Zatim sam ga vratila u tašnu, polako skupljajući hrabrost neophodnu za otvaranje. Bez obzira što nisi bila pored mene, ili zbog mojih godina koje više nisu male, ipak me je grizla savest što sam ti uopšte pisala o svojim iskustvima. Nisi ti moja koleginica, sa kojom je umesno da razmenjujem stavove, već moj rod, sestra moje majke, te uvek nekako osećam, baš kao da se njoj obraćam. U stvari, strahovala sam ne od toga da li ćeš mi zameriti, jer to zaista nisam očekivala, već, da li ćeš me na pravi način razumeti. Plašila sam se da nećeš od mene tražiti dodatne opise, koji bi me iskreno vratili u to doba mladosti. Verujem da je većina nas baš takve stvari poželela za svoj bar skriveni život. I sama si svesna da je život za nas žene danas drugačiji. Pre svega slobodniji. Nekada bi na ovakve stavove od vas dobijala samo lažne kritike. Svaka je brižljivo za sebe čuvala svoje snove. Koja je smela koleginici, drugarici, sestri pa čak i majci da ispriča otvoreno sve svoje seksualne želje, a pogotovu stvarne doživljaje. Danas se u ženskom društvu, čini mi se, samo o tome govori. Nekad su samo dvorske dame imale švalere. Danas je to nekako in, te i ove poslužiteljke i čistačice po bolnicama imaju buran seksualni život. Naravno, van braka. To više i nije tabu tema. I sada ima među nama onih koje nisu za ovu priču. Sumnjam da je ova revolucija donela nešto više slobode nego što je ranije bilo, ali se bar otvoreno priča o tome. Samo je pitanje mere i vremena bitno. Tako dobar deo naših čistačica, pa i one u ozbiljnim godinama, posle radnog vremena odlaze sa svojom pratnjom u noćni provod. Tako je i sa muškarcima. Brak u Evropi prolazi kroz duboku krizu. Ko god može, a mislim kome je to u životu bitno, jer mnogi imaju svoje probleme, među kojima su najpre zdravstveni, prolaze kroz svojevrsnu katarzu. Celo društvo je u nekoj vrsti gnojenja, u kome je gotovo sve javno i dozvoljeno. Tako ti je to teto moja. Otvorivši tvoje pismo, shvatila sam da su moji strahovi zaista bili opravdani. Jeste, bio je to tek početak mog takoreći sunovrata. Ni sama ne znam odakle da počnem. :neutral:
 
Poslednja izmena:
Dnevnik jedne opajdare
Datum.20.07.06


Gledam te dnevniče i ne mogu da verujem. Da li je prošlo već sedam godina kako te nisam ni otvorila. Ovo sebe prekoravam, jer verujem da se ljudska misao bar delimično sa godinama menja. Znam da tvoj sadržaj nikada neće biti u rukama nepoznate osobe, ali ipak moram da se na neki način ogradim s obzirom da prelistavajući stranice dolazim do zanimljivih zaključaka. Recimo, više nego upadljivo je to što su mi je prvi komentari bili uglavnom vezani za utiske u vezi mog nastupa i izgleda u odnosu na spoljni svet. Tek sada, nakon svih godina, upada mi u oči koliko sm bila površna u tom periodu. Da se isto ne bi desilo i sa ovim zapisom, moram da navedem zaključak koji me je naveo da napišem sledeće pismo, a da ga ipak ne pošaljem. Naime, bez obzira moj dnevniče, što sa tetkama imam posebno otvorenu komunikaciju, ipak kada sam pre nekoliko dana pročitala tek napisano pismo, nisam mogla da se oslobodim utiska da je previše smelo, čak i za moje najmilije tetke. Zato ceo necenzurisan teks mogu da predam jedino tebi, kako bih mogla da se s njim sretnem u nekoj neodređenoj budućnosti.
Tekst mog neposlatog pisma počinje ovako:
Draga moja tetka,
Dosta je dana prošlo od kako mi je stigao tvoj odgovor. Najpre sam pismo držala nekoliko dana neotvoreno u pisaćem stolu moje kancelarije. Zatim sam ga vratila u tašnu, polako skupljajući hrabrost neophodnu za otvaranje. Bez obzira što nisi bila pored mene, ili zbog mojih godina koje više nisu male, ipak me je grizla savest što sam ti uopšte pisala o svojim iskustvima. Nisi ti moja koleginica, sa kojom je umesno da razmenjujem stavove, već moj rod, sestra moje majke, te uvek nekako osećam, baš kao da se njoj obraćam. U stvari, strahovala sam ne od toga da li ćeš mi zameriti, jer to zaista nisam očekivala, već, da li ćeš me na pravi način razumeti. Plašila sam se da nećeš od mene tražiti dodatne opise, koji bi me iskreno vratili u to doba mladosti. Verujem da je većina nas baš takve stvari poželela za svoj bar skriveni život. I sama si svesna da je život za nas žene danas drugačiji. Pre svega slobodniji. Nekada bi na ovakve stavove od vas dobijala samo lažne kritike. Svaka je brižljivo za sebe čuvala svoje snove. Koja je smela koleginici, drugarici, sestri pa čak i majci da ispriča otvoreno sve svoje seksualne želje, a pogotovu stvarne doživljaje. Danas se u ženskom društvu, čini mi se, samo o tome govori. Nekad su samo dvorske dame imale švalere. Danas je to nekako in, te i ove poslužiteljke i čistačice po bolnicama imaju buran seksualni život. Naravno, van braka. To više i nije tabu tema. I sada ima među nama onih koje nisu za ovu priču. Sumnjam da je ova revolucija donela nešto više slobode nego što je ranije bilo, ali se bar otvoreno priča o tome. Samo je pitanje mere i vremena bitno. Tako dobar deo naših čistačica, pa i one u ozbiljnim godinama, posle radnog vremena odlaze sa svojom pratnjom u noćni provod. Tako je i sa muškarcima. Brak u Evropi prolazi kroz duboku krizu. Ko god može, a mislim kome je to u životu bitno, jer mnogi imaju svoje probleme, među kojima su najpre zdravstveni, prolaze kroz svojevrsnu katarzu. Celo društvo je u nekoj vrsti gnojenja, u kome je gotovo sve javno i dozvoljeno. Tako ti je to teto moja. Otvorivši tvoje pismo, shvatila sam da su moji strahovi zaista bili opravdani. Jeste, bio je to tek početak mog takoreći sunovrata. Ni sama ne znam odakle da počnem. :think:

Ovo je samo početak još jednog pisma, a predhodna pesma je takođe deo neobjavljenog romana "Bezimena".:heart:
 
Poslednja izmena:
Ето, био мало у завичају. Славили пунолетство мог млађег Мунђија (обојица су: Мунђи). То ништа не значи, али кад их тако ословим, значи нам свој тројици. `Бем ти, колико је ту младости било! Ја се, по обичају, опет мало загулио, јебежга... :' Ал` нисам плак`о више од сат и по, тешко да је било два... Тако ми некако надође кад видим толико лепоте на једном месту. А и певач је био педер, нап`о ко југо на узбрдицу са оном муслимановом: ''Ако можеш ти сузу пустити...'' Па ваљда могу, јеб`о те онај ко ти први пут рек`о да умеш да певаш, нисам ја Бата Камени! Осим у оним стварима, наравно. Шта је сад, па сви мушкарци тако причају, јебежга, `оћу и ја мало да се курчим!
Баш је било лепо, сви се волели, љубили, грлили, клинци се и жвалавили мало, ако, ваља се... Певачица (к`о да је водила неку статистику), на крају ми рекла: ''Господине, ви сте вечерас највише пута били пољубљени'', те се, на мој предлог изљубисмо и нас двоје, јебежга... Ако, ваља се.
Опет ћу, за неку наредну прославу, ил` парастос, шта има везе, да турим овај шпански парфем, опасно привлачи жене и, што је још важније, одбија педере!
Е, ал` кад поменух певачицу... Сетим се, пре неки дан пролазећи поред једне бивше кафане, како смо се једне летње ноћи провели нас тројица: покојни Жарко, покојни Драган и ја, тада тридесетогодишњак. Одмах с врата угледам певачицу, циганчица од својих 18 - 19 годиница, прелепог лица са крупним црним очима жедних неке праве љубави, извајаног мршавог тела у танкој летњој хаљиници која је имала сопствени говор податности, сасвим разумљив било коме ко се иоле разуме у шапутање. Била је прелепа и имала тачно ону дозу курвалука у коси каква одговара мом схватању неодољивости. Остао сам апсолутно задављен њеним погледом којег није скидала са мене. Целу ноћ смо се мазили не додирујући се, а кад би се додирнули, сви око нас су мислили да нећемо преживети. Ова двојица покојника су ме молила да је одведем негде, ''води то да *****, будало'', говорили су. Али, ја сам код куће имао жену и једногодишњег сина... И нисам имао муда... Да сам их имао, оженио бих циганчицу.
Ту ноћ сам био близу смрти и схватио колико је она лепа.
 
A šta mislite za ovu knjigu, "Večna vatra"? Postoji štampano i digitalno izdanje u PDF formatu.

Ko je zainteresovan,neka pogleda o čemu se radi, staviću odlomak iz knjige ispod
Knjiga je izdata 2006. godine, i pokušaj je nastavka Tolkinovog "Gospodara prstenova"

Umesto predgovora
Dragi gospodine, mada već davno otuđen, čovek nije sasvim izgubljen,
niti sasvim promenjen.
J. R. R. Tolkien
Kada se želi početi s pisanjem nastavka jednog već poznatog dela,
ružnije rečeno s dopisivanjem, neophodno je prvo odati ogroman respekt
njegovom tvorcu. “Gospodar prstenova” je svakako najpoznatije, mnogi misle
i najbolje delo čiste epske fantastike. Delo je napisano po “svim
pravilima subkreacije koja nastaje po uzoru na vilinsku priču”, kako je
rekao sam Tolkin u svom eseju “Drvo i list”. Zajedno s ostalim delima koja
se referenciraju na Srednji svet, pre svega “Silmarilionom”, možemo
reći da je ovaj svet, nastao u Tolkinovoj mašti, u potpunosti obrađen.
Malo je toga bitnog čega bi se čitalac bez većeg napora setio da je ostalo
nerazjašnjeno. Izvesnih nelogičnosti svakako će biti, zavisno već od
percepcije čitaoca, ali teško je naći bitniji pojam, tako da nam izgleda
kako on “pada s neba” ako smo pošteno pročitali sve što je Tolkin napisao
o Srednjem svetu i Ardi.
Ono što je meni ostalo nelogično, ili bolje reći neuklopljeno u
njegovo delo, jeste preveliki dualizam, naročito u pogledu odrednice
istok-zapad. Bilo bi stoga najlakše napisati delo koje će samo
invertovati uloge u tom smislu da sada neki novi Aragorn i Gandalf kreću
sa istoka, a na zapadu ih dočekuje neki novi Sauron. Ali, videćemo da to
nije jedina podela koja može biti invertovana.
Delo epske fantastike mora imati kao svoj lajtmotiv borbu dobra i
zla. U svakom slučaju, uloge aktera su opisane, kao i njihove motivacije, a
one na kraju proizilaze na dobro ili zlo, tako da čitalac ostane
zainteresovan. Ali, sistem i doslednost raspodele strana veoma su
indikativni, tako da se na kraju zapitamo kako to da sve dobro dolazi sa
zapada ili po čemu su orlovi dobri, a vuci zli. Najzad, zanimljivi likovi
7
Večna vatra
prolaze kroz metamorfoze, pa su tako, po mom mišljenju, i ne samo mom, dva
najzanimljivija lika Boromir i Golum, koje ne možemo definisati kao
samo dobre ili samo zle.
Ono što je zanimljivo u “Silmarilionu”, koji se bavi sudbinom Arde,
posebno kroz prva dva razdoblja, jeste odnos Valara, sila Arde, ili
jednostavno bogova. Nema te stvari koje Emu (Jedini) ne može i sudbina
Arde, sve dok je ne preuzmu njegova mlađa deca, definisana je melodijom
koju pevaju njegovi Valari, na njegov zahtev. Pobuna Melklora od početka je
uočena, ali je ona u izvesnoj meri tolerisana. Kasnije Melklor može
nadjačati Valare samo iznenadnim podmuklim napadom. U dužoj borbi on
protiv njih nema šanse, pa ipak mu oni omogućavaju da ovlada Srednjom
zemljom i čak bude na vlasti mnogo godina.
Valari su skoro svemoćni, ali ne i nepogrešivi, čak se njihov greške
(poziv Elfima da dođu u Valinor) eksplicitno navode. Elfi (Noldori),
koji na svoju ruku žele da se suprotstave Melkoru, meta su njihove osude
pre nego Melklor sam i često stradaju u međusobnim sukobima – dakle, ne
samo od strane neprijatelja.
Ovde možemo reći da je zlo ostavljeno kao mogućnost izbora. Tolkinu
bi mogao zavideti i najjači srednjevekovni teolog. Osim toga, jasno je da su
bogovi milostivi koliko i bog Starog zaveta.
“Gospodar prstenova” se referencira na treće razdoblje pojačavanjem
već izražene tendencije da se neprijatelj premešta sa Severa na Istok i
delimično na Jug. Osim toga, opisi dobrih i zlih aktera asociraju nas na
rasizam, iako je to sam Tolkin demantovao. Dobro je na Zapadu
(severozapadu) i povezano je sa živom prirodom, dok je zlo jugoistočno, u
zemlji Mordor, delimično i u zapadnim zemljama (zahvaljujući izdaji
Sarumana) i povezano je s tehnologijom. Iz današnjeg ugla, deluje nam
besmisleno da se Zapad bori protiv tehnološkog zla, što u vremenu
pisanja dela nije obavezno tako delovalo.
Neću ovde ulaziti u dublja tumačenja izbora strana. Samo ću navesti da
se to može posmatati iz dva ugla – iz ugla sveta u kome je delo rađeno (pre
Drugog svetskog rata, Drugi svetski rat i Hladni rat) ili iz ugla
Tolkinovih ličnih i profesionalnih aspiracija. Naravno, jedno ne
isključuje drugo, već se češće nadopunjava.
U tom smislu, podela Istok-Zapad po tadašnjim pojmovima sasvim je
politički korektna, a povezivanje tehnologije sa Istokom logično je iz
“komunističkih formula” (elektrifikacija + industrija = komunizam), a
moguće da je inspirisano i domaćim konzervativizmom (ako bismo
8
Večna vatra
industrijalizaciju Okruga posmatrali kao referenciranje na
socijalističku vlast laburista u samoj Britaniji).
Tolkinovo bavljenje filologijom učestvovalo je značajno u stvaranju
dela i sasvim moguće da utiče i na geografski raspored aktera. Osim toga,
kako smo videli, to što je bio vatreni katolik direktno se može videti u
objašnjenju pojma zla u njegovom svetu. A utiče, kao i drugi njegovi
pogledi, na dodeljivanje uloga “prirodnim” ili natprirodnim
stvorenjima.
U tom smislu, možemo primetiti da orlovi, koji igraju izuzetno
pozitivnu ulogu najvernijih saveznika dobra (primetimo da ništa za sebe
i ne traže), tako su postavljeni iz čisto kulturoloških razloga. Orao je
poznat kao aristokratski simbol još od Starog Rima, u kome je Jupiterov
orao oličavao rimsku državu, pa sve do današnjih dana, kada se šepuri s
grbova mnogih država, uključujući i Srbiju.
Vuk je čisto paganski, narodni simbol i totem običnog naroda. Uočimo
da je vuk simbol i Rima, ali onog republikanskog i prvobitnog Rima, koji
se još bori za opstanak. A vukovi, Varge, još od Hobita imaju izrazito
negativnu ulogu. Setimo se da vuk predstavlja jasnu negaciju hrišćanstva,
posebno hrišćanskih crkvi, kao čista suprotnost stadu u koje crkve
pokušavaju da uteraju narod. U tom smislu, vuk je čist odmetnik od
društva.
Još uočljiviji primer su zmajevi, kao izrazito negativna natprirodna
bića. Uočimo da zmaja (aždaju) i, naravno, zmiju kao nešto potpuno
negativno opisuje hrišćansko učenje, dok su zmajevi uglavnom negativni i
u ranijoj antičkoj tradiciji Evrope. Međutim, na istoku se zmaj smatra
izuzetno pozitivnim – u Kini, dok zmija takvu ulogu preuzima u Indiji –
recimo, kao zmija Kundalini prema učenju “Kamasutre”.
Početkom naše ere različiti kultovi gnostika obožavali su zmiju,
što je izazivalo zgražavanje Rimljana (koji isprva nisu razlikovali
gnostike od hrišćana), a još više hrišćana, koji se drže starozavetnog
verovanja da je zmija arhineprijatelj. Suprotan tome je kult zmije
Uroburos, koja guta vlasti rep i tako opisuje cikličnost sveta.
Postoji još jedna podudarnost s gnostičkim učenjem. Slično Tolkinu,
i gnostici su prepoznavali krugove sveta. Izvan tog sveta je ništa (void).
Razlika je u tome što gnostici tamo smeštaju savršeni svet, dok Tolkin u
9
Večna vatra
spoljnu tamu prebacuje poraženog neprijatelja, a on opet odande dovlači
zla stvorenja. Osim toga Tolkin, istina veoma šturo, pominje kako zli
ljudi “obožavaju tamu”. Značaj ove distinkcije može nam biti jasan kada
imamo u vidu da jeretičko gnostičko učenje govori o tome kako je svet
stvrorio zli bog po ugledu na nacrt pravog idealnog sveta, te kako je u taj
svet zatvorio ljudski um. Ovakvo učenje bilo je sasvim dovoljno da pošalje
čoveka na lomaču u srednjem veku.
Ovde sam ukatko izneo spekulacije o razmeštaju raznih kreacija na
stranu dobra ili zla u Tolkinovom svetu. Ova razmatranja će mi pomoći
prilikom vlastite subkreacije, odnosno pisanja dela koje razmatra
Tolkinov svet od strane njegovih “negativaca” u četvrtom razdoblju – posle
Rata za prsten.
10
Večna vatra
U početku...
U početku beše ništa, a ništa je sve.
Tim rečima Soutram je počeo svoju priču društvu okupljenom oko
vatre. Vatra je bila taman tolika da bi se videli oni koji su sedeli u krugu.
Veća vatra nije bila potrebna jer zveri ne bi napale tamo gde je plavi
čarobnjak. Čak ni komarci nisu dosađivali.
U srcu ničega je Večna vatra, po kojoj je nastao svet. Beše Emu, Jedini,
koji izrodi Sile prirode, koje njegova starija deca zovu još Valari, a
mlađa jednostavno bogovi. Tada im zapovedi da pevaju po uzoru na energiju
Vatre.
Ali Melki, najveći od svih Sila, hteo je da Vatru vidi sam, a ne kako
mu Emu zapoveda. I lutao je ogromnim prostorima tame u nadi da će
pronaći tamnu vatru. Ne zna se da li je pronašao, ali uneo je svoje
varijacije na temu muzike Sila. Emu je tri puta prekidao pesmu jer mu se
nova melodija nije svidela.
Tada je rešio da materijalizuje vibracije melodije Sila i na osnovu
njih stvori Eu, materijalni svet, i u njegove krugove usadi Ardu, disk na
koji je postavio svoju stariju decu – vilenjake i mlađu – ljude. I tada u
vremenskoj kugli nazvanoj Ea, pokaza Silama istoriju budućeg sveta. Tako je
nastao ovaj nesavršeni svet, na osnovu savršenog uzora – Večne vatre.
Za svaki od krugova sveta zadužen je po jedan Valar. A svi oni
nastaniše se na disku da izgrade svet i pripreme ga za dolazak Emuove
dece. Ali, sukob Sila bio je sudbina Arde. Deca Emuova dođoše u takav
svet, u kome ih je Emu ostavio njihovoj sudbini.
To vam je nauk, učenici moji, nastavi Soutram. Onaj ko tvrdi da je ovaj
svet večno vatra živa koja se s merom pali i merom gasi, greši. Takođe
greši kada tvrdi da svet nije stvorio niti jedan bog ili čovek. Ali, to sve
se može reći za uzor sveta, Večnu vatru, koju neki traže pod imenom Tamna
vatra. Sada kad ovo znate, mogu vas zvati svojim saradnicima, jer učenici
moji više niste. A sada, pogledajte biće koje će nas izbaviti iz krugova
sveta, krugova neznanja...
11
 
Izgledao je kao da me voli dok je zakopčavao svoje prste u moj grudnjak... Skelet mu je pod infracrvenim zracima ličio na Mesec, punačak, prozračan i tačan u svom pojavljivanju na žurkama nebeskog porekla. Nakon fešte razbacivanja garderobe po našem stanu, prema uputstvu poslednjeg kamasutričnog feng-šuija, saopštio je da su mi se dlanovi više izrezbarili nego kada sam ja počinjala svoju sudbinu.
- Sada, kada smo počeli da se granamo, treba i da se rastanamo - uhvatio se za vrata koja su bila zadula od razmene naših vazd(ad)ušnih tekovina i tečnosti u prethodnoj ceremoniji.
- Zašto stavljaš katance na svoja vrata? Zašto praviš cirkus od svog života? - nije me kritikovao, patio je što je tako.
- Šta fali cirkusima? - busala sam se. - Tamo barem mogu da hodam po žici i da se sapletem... i padnem... i... niko neće plakati, shvatiće to kao deo moje tačke, smejaće se. U cirkusu se svi smeju.
- Iz cirkusa svi izlaze plačući. A onda nervozno preturaju po svojim džepovima, traže ključeve od svog auta, a dok ga nađu, klovnovi su već stigli da premeste parking, pa onda ide procedura: traženje zaturenog parkinga, neverna žena nervozno kuca poruku da će da kasni na sledeći ljubavi sastanak, a bivši čovek stoji pored nje i razmišlja o štednji grejanja, pogotovo u spavaćoj sobi.
- U cirkus idu i deca, ne samo promašeni bračni parovi.
- Oni se i najviše ponašaju kao deca. Bacaju jedan drugog kao iskorišćene igračke i imaju slabiju prilagodljivost zbog potrošenih baterija u njihovim kardionalazima.
- Kakve to veze ima sa mnom? -
- Sve što rade artisti u cirkusima, rade i posetioci. Motiv je isti kao za tvoje zaključavanje vrata u sred sunčeve svemoći...
- Da ne uđe neko... - dodajem.
- Da ne uđe niko.
- Hoćeš da kažeš da treba da poradim na strahu? - nikad nisam umela da dočekam kraj njegovog izlaganja, toliko bih žudela za pantomimom njegovog tela.
- Treba da poradiš na ljubavi.
Dva dana kasnije (a sve se uvek dešava dva dana kasnije), sedeo je u kafe knjižari i proveravao elektronsku poštu.
- Znaš li da elektroni donose virus tuge? - pitao me, imao je neverovatan osmeh poštara koji je upravo doneo pozivnicu za venčanje kumovima na vrata.
- Izmišljotina! - smejala sam se.
- Onda sam i ja izmišljotina - zaključivao je. - Pošto sam ja elektron. -
- Ne, ti si moron... - smejali smo se oboje...
U gradu je bila parada i mi smo se stisli među police sa knjigama. Slova su sijala na nebu, reč je pala sa neba, nebo je stvorilo nas, mi smo stvorili knjige, knjige su podstakle police da se urede. Sve kao u priči. A napolju - epika bez herojstva. Gej atomi tražili su svoja prava u kosmičkom sistemu elemenata. Neko ih je gađao arhaičnim atlasom u kome je Kosovo pripadalo Srbiji. Nisu se predavali, bili su hrabri.
- Evo... - prisećala sam se našeg razgovora iz stana - oni rade na ljubavi...
- Oni rade na strahu.
- Ko tu koga plaši?
- Svi sve koji treba da rade na ljubavi.
Geografiju je predavao čovečuljak sa pogrešnom dioptrijom naočara. Srbiju je tražio u Tihom okeanu. Čudilo me je kada bi tamo uspevao da je nađe. Na mestu gde je stajalo Kosovo, jedan je klinac zalepio žvaku. Žvaka je bila sjajna, i za deliju i za junaka... Sigurno bi Miloš Obilić jeo radije to, mesto ludih svinja.
Usplahireno sam dotrčavala u stan, prolazila kroz zid (da ne gubim vreme u traženju ključa i otključavanju) i jaukala u njegove grudi:
- Geogafija je tužnija od proučavanja elektrona. A žvake niko više ne baca u kantu, već ih svi prenose od usta do usta. Sada mi je jasno što smo svi tužni.
Sa televizije su nam poručivali: ''Oslobodite se straha''...
Uzeo mi je ruku i spustio na svoju pećku patrijaršiju. Gorela sam.
- Oslobodi se ljubavi... -
Autobus je preko Karaburme vozio na klizalište.
- Ako je ''kara'' ono što je crno, onda bi ovo trebalo u prevodu da glasi: crna burma... -
- Hoćeš da se venčamo? -
Bila je zima i bila sam u crnom, kako bih se razlikovala od snega i leda. Duboko sam želela da je istina da se ispod svakog omotača kolju lavovi i kulja lava , da je svako od nas planeta. A nova nauka je tvrdila da je Zemlja šuplja i time su objasnili našu glupu unutrašnjost. Njima, naučnicima, bilo je lakše nego nama, kompozitorima vreline sa zimom.
- Ne volim prstenje, ono uzima energiju... - bila je moja odluka.
A ipak, ulazili smo u krugove, nule i osmice. Nikad ranije nisam klizala, držala sam se za ograde, za ljude, čak sam i šofera autobusa dovukla na klizalište, besnio je: ''Mani me, dete, imam da radim''... Mlada devojka dodavala je klizaljke. Radila je na šalteru. Momak iz noćnog kluba je i ovde radio na obezbeđenju. Moj tata je radio kao profesor, ali nije se usuđivao da dolazi na klizanje, uvek su fakulteti bili u nekom klizaćem deklaracijskom haračmentu. Na klizanje je došla i jedna starija gospođa sa predškolskom unukom. Radila je u studentskoj službi, odatle sam je znala. Njen sin, otac devojčice, radio je na pisanju scenarija. Poslednji komad mu se zvao ''Rad je održao čoveka''...
- Sve je ljude održao rad - pitala sam ili kazivala, gubeći jasnu razliku između mene i njega. Bio mi je prevodilac sopstvenih misli.
- Strah ih je održao.
- Bitno je da ih je nešto održalo.
- Jesi sigurna?
Poveo me je na groblje. I nije bilo tako crno kako sam zamišljala.
- Da li je bitno, šta sada misliš? - ponovio je pitanje.
- Šta da li je bitno?
- Nešto.
- Nije.
- Eto, nešto nije bitno. Lepo si rekla.
- Ipak, postoji bitno, zar ne?
Uplašila sam se njegovog pogleda. Izgledao je kao da me voli, dok je otkopčavao moje prste, zagnjurene u pahuljice. Uplašila sam se njegove ljubavi.
- Bitno je... da budeš spreman da izgubiš.
- Čak i ono što volim?! - sluđeno sam upitala.
- Da izgubiš ono čega se plašiš...
- Tada bi svi izgubili na prvom mestu - ljubav...
- Naučila si, najzad.
Vratili smo se kući bez strahova. Voleli smo se, eto. Po prvi put, možda. Po prvi put tako.
Sutradan sam se na njegovim usnama zaklela da je strah bačen u okean, poražen, uništen, zaleđen, pregažen, pogođen, izgubljen.
Stajala sam na Mesecu.
 
Poslednja izmena:
I

Zamućena La Plata širila je miris istorije gradskim ulicama i trgovima dok su Portenjani brižno brisali svoje lakirane cipele za tango. Još jedna jesen u Buenos Aire-su.
U sobu NH City hotela, u ulici Bolivar, dopirala je buka sa Majskog trga, ali to nije remetilo Gardelov božanstveni glas i Mi Buenos Aires querido. Melodija se mešala sa rečima Tomasa Eloja Martinesa: “Moj dragi Buenos Aires, to je delta gradova u zagrljaju jednog jedinog grada, to su omeđeni anoreksični gradovi unutar tog jedinstvenog veličanstva debljine, koje u sebe prima i madridske avenije i katalonske barove pored napolitanskih golubarnika i dvorce u dorskom stilu i otmene zgrade pariske Leve obale, s tim što se, iza svega toga ipak nalazi stočna pijaca, rika stoke pre klanja i miris balege…” I Ognjenka uhvati sebe u snoviđenju ove mešavine i omaji svih puzli koje ovaj grad čine onim što jeste. Mozaikom nadstvarne stvarnosti. Iznova je plesala tango sa Buenos Aires-om. Za Buenos Aires.
- Majski trg (Plaza de Mayo) je glavni trg u centru ovog grada i predstavlja žižu njegovog političkog života. Sam naziv korespondira sa Majskom revolucijom iz 1810. godine i argentinskim ratom za nezavisnost od španske krune. Ovaj trg krasi Majska piramida koja je najstariji nacionalni spomenik Buenos Aires-a. Primera Junta podigla ga je 1811. godine u čast prve godišnjice Majske revolucije… - njeni se prsti zaustaviše na vreloj tastaturi lap-topa i ona uzdahnu. Još jedan dosadni putopis sa pukim nabrajanjem činjenica.
Zažmuri, poče da pevuši Bahia blancu i nastavi sa tapkanjem po tastaturi: W- napred, Space – priključak, D - desno, Space – priključak, S – nazad, S – nazad, Space – ukršatnje, S – nazad, Space – priključak, A – levo, Space – priključak. Samo u osnovnom tango koraku krije se čitav ritual vođenja ljubavi. Kriju se ljubavnici koji se njišu napred-nazad, levo-desno, sa pauzama i ponovnim prodiranjima i ukrštanjima. Ako basic figuri dodamo i oćo (ocho), koji je jedan od osnovnih ženskih koraka u tangu, dobijamo svu punoću i finoću jednog seksualnog čina. Iscrtavanje ovih krugova sa mešanjem stepenastih koraka koje muškarac izvodi asocira na ključanje i rast… emocija, snage, znoja, ljubavi. Jedan vrtlog strasti koji će progutati samog sebe onog trenutka kada melodija bude svršena. Ognjenkin prst pritisnu 8 i niz ovog dinamičnog koraka prostruji belinom monitora. Osećala je da joj se grudi nadimaju, bradavice postaju kruće i pulsiranje podno stomaka vrišti. Space – priključak.

II

Telefon zazvoni i ona se trgnu. - Bueno. Šuštanje je trajalo nekoliko sekundi, zatim se veza prekinula. Izvi se nežno, uze Davidoff sa stola i zapali cigaretu. Prilazila je prozoru gipko i sofisticirano poput tango dive u teatrima. Noć i neonske reklame odavno su prekrile grad i automobili napraviše redove svetlećih, vijugavih traka. Ognjenka je zurila u Mesec, a njena blještavo gola leđa stapala su se sa mesečinom. Raspusti smeđu kosu i povuče gaćice što joj se urezaše u meso.
Udahnu Buenos Aires. Udahnula je njegovu Botaničku baštu, kuću opere Teatro Colón, četvrt San Telmo, La Bocu sa svojim šarenolikim zgradama, Parke Čaz, film Tango Carlos Saura, Borhesa i ulicu Garaj, tango šou u Señor Tangu, čudesni Beli zaliv (Bahia blanca) i istoimenu pesmu. Udahnula je tango i počela da pleše.
Savijala je graciozno ruke imitirajući davno izgubljena krila i izvodila ronde iscrtavajući koncentrične krugove. Ciklično kretanje. Želela je da dostigne besmrtnost i potom umre. U gradu čiji naziv struji bandoneonom. Buenos Aires.

III

Ognjenka stade ispred ogledala, izvadi crveni karmin i poče da maže svoje meke i malene usne. Njena aristokratska belina i bademaste oči zasijaše pod prigušenim svetlom kupatila. Ona gurnu srednji prst u usta i nežno ga izvuče ne bi li obrisala višak karmina. Crveno... Volim te, crveno.
Buenos Aires Club u San Telmu, u ulici Perú 571, i orkestar Tipika El Afronte. Ovaj klub se je ranije zvao Club Arlequines, a u njemu su poznate rok grupe, poput Los Fabulosos Cadillacs, održavale koncerte. Danas se u ovoj staroj zgradi organizuju milonge. Pripijeni parovi igrali su uz Libertango Astora Piazzolle u vatreno-crvenom ambijentu, koji je ukrašen tako da podseća na underground stil minulih vremena, sa dugim stepenicama koje vode do ogromnog plesnog podijuma. Za barom je sedeo George. Kao i obično, pio je francuski konjak. Pokušala je da izgovori nešto, ali se njene usne stopiše sa krvavim zidovima. Dahtala je. Drhtala. Libertango se završi i Tango negro odjeknu crvenilom. Poznato lice uhvati je za ruku i njihova stopala počeše da klize parketom. Smejali su se. Kada se tanda od četiri pesme završila, ona razmaha zenice po prostoriji, ali njega više nije bilo...
 
Poslednja izmena:
IV

Kupatilo i šuštanje vode. Nastavi da gleda svoj odraz u ogledalu, oliza karmin sa usana i poče da umiva svoje bledo lice. Ledena voda milela joj je vratom dok je rukama raznosila po obrazima i čelu.
Ukusno dekorisana hotelska soba sa zelenim draperijama i belim zidovima uliše joj osećaj sigurnosti. Nostalgija za kućom. Da li su njeni malopre zvali? Razgrnu svetlozeleni prekrivač, bela postelja raširi miris lavande, i ona utonu u belinu.
- Bahia blanca, Bahia blanca, Bahia blanca...
Bahia blanca ili Beli zaliv je grad na jugozapadu provincije Buenos Aires-a i naziv je dobio zbog blještave boje soli koja pokriva vodu oko obala. Pre tri godine Ognjenka je prvi put posetila ovaj grad. Putovala je vozom sneno posmatrajući okolinu kroz prozor. Do nje je, u kupeu, sedeo stariji gospodin markantnih crta lica. Pažnju joj privukoše crno-bele, lakovane cipele pomoću kojih je davao takt udarajući o pod. I ona poče da pevuši. Nakon simpatične tango arije započeše razgovor. Saznala je da gospodin Carlos ima 64 godine i da putuje za Bahia blancu jer je čuo da će lutajuće tango pozorište, Tangueros negros, nastupati na glavnom trgu ovoga grada. Dogovoriše se da zajedno odu i gledaju nastup nakon šetnje i obilaska znamenitosti grada. Takođe, od njega je saznala da je Bahia blanca postao od izuzetne važnosti 1885. godine, nakon izgradnje pruge koja je direktno povezivala Buenos Aires i Bahia blancu (Buenos Aires Great Southern Railway - BAGS), nakon čega grad postade važan špeditivni i komercijalni centar, jer trguje raznim žitaricama, vunom, uljem iz provincije Neuquén i voćem iz doline Rio Negro. Pored toga, jedan je od većih kulturnih i edukacionih centara u Argentini, sa brojnim univerzitetima, školama, muzejima, bibliotekama, bioskopima itd.
Ognjenka beše oduševljena arhitekturom Bahia blance koja je, inače, na dobrom glasu širom sveta. Mnoge javne zgrade jako su dobro očuvane, a većina njih građena je pod uticajem francuskog neoklasicizma. Grad krase mnogi spomenici i skulpture koje se mogu naći na ulicama, ispred velikih zgrada ili na travnatim površinama i parkovima, među kojima su najpoznatiji Plaza Rivadavia (glavni trg i park), Parque de Mayo, Paseo de las Esculturas, Parque Independencia, Plaza 9 de Julio i Plaza Villa Mitre.
- Plaza Rivadavia, izgovori i utonu u san…
 
...imena prolaze kao reka, neki likovi, neke ruke se pruzaju ka meni, neke za vrat, neke za oci, neka su prijatna, neka ne. Sedim na kamenu kraj reke i ne znam sta cekam u smiraju nekog sunca koji nije bio juce. Sunca dolaze i zalaze, i dalje ne znam sta cekam iako me neki zov uznemirava koji odjekuje i pretpostavljam da nije upucen meni. Previse je blag, previse zanosan dok izlazi iz reke, zadovoljavam se zavodljivoscu trenutka kad se ribe skupljaju u obliku nekog imena, zatim pojavi se i lik.
Pricinjava mi se Tanja sa likom neopisljivim i ocima koji zure ka meni, osmeh koji je upucen meni, ruka izranja i pruza mi se kao da je moja vlastita, kao da sam oduvek ima pravo na nju, kao da je rodjena zbog mene.Osecam u sebi da ne postoji nijedan drugi razlog zbog koga udisem vazduh koji mirise na nju.
U rukama imam kosu sa kojom se igram, lice kome se smejem i ljubim, kapi od reke polako isparavaju, ostaje samo Tanja, sedi mi u krilo, grli me strasno, svaki deo mene ispituje kao da nista drugo ne postoji. Moje ruke su neumorni putnici koji putuju od njenog pocetka do samog kraja sve dok se spoje sa njenim, njeno telo je uzdrhtalo, spojilo se sa mojim.
Niko me vise ne pitao zasto stalno idem do reke, niko ne zna da idem do recne boginje koja me odabrala jer je videla moje srce kao da je njeno.
"Necu vise da te cekam", kaze ona, "Vraticu se sa tobom". "Nemam gde da se vratim", kazem ja.Povela me u dubine nasih strasti. Svet se oprostio od nas i ostavio nam ljubav...
 
RECI NISU INSEKTI


Deset godina u trenu nestade, sve je ponovo isto, a nista vise nije isto.
Ponadah se da me nije video, zaokrenuh i zakucah se u prvi izlog.
Vencanice, rukavice, velovi, tasnice....(Nazdravlje)!

- Koliko ja znam, cerka ti je premala!

Odskocih kao da me munja pogodila ( mozes pobeci ali se ne mozes sakriti) i okrenuh se uz nezapamceni napor: Otkud ti?! Kao da smo se juce rastali, kao da je Sidnej tu preko puta. malo ulevo. Kao da izmedju nije protekla reka deset godina duga!

- Sto se krijes?

Ja, "zapanjih" se?! Nisam te videla, nisam ni sanjala, i...slezem ramenima (kao i uvek, znalacki tumaci taj moj gest, ali nemam izbora).

Da sednemo negde, kaze - sutra se vracam pa...

--------
Zaista, otkud ti u ovom gradu posle toliko godina?

- Umro mi je otac...pa

O, prekidam ga, izvini, nisam znala, moje saucesce..

Ne, prekida on mene, nema potrebe....U ocima mu mrtvilo, sivi prostor i ruzno secanje.Znam tu nelepu pricu...

Pijem kafu, oci mi malo zavodenise od oprzenog jezika, ali hrabro istrajavam kao da mi od nje zivot zavisi dok me njegov pogled skenira...

-Pa, sta mu je bilo, od cega je bolovao?!

- Od cega god, zar je vazno?! Osim mene, skoro da nikoga nije bilo, vise svestenika nego pratnje, nije bilo one, ni onih zbog kojih je ostavio majku i mene, nikoga...Mene su obavestili. Njegova sam krv, iako on nikad nije bio moj otac.
Reci mu se mucno otkidaju sa usana, a ja u neprilici srchem vec popijenu kafu..

-Nego, kako si ti, pita? Izgledas lepse nego pre deset godina, i..

Ne pomazem mu da nastavi, u mislima mi iskrsnu matursko vece kad smo jos uvek zvanicno bili par, poslednji put. Sutradan je nestao iz grada...

- Cuo sam za tvoga muza, nastavlja, ali ga prekidam: Dobro je sad, proslo je, kazem glasom koji ne trpi dalja objasnjenja.

U nemogucnosti da se odbranim od navale necega sto trenutno ne mogu da definisem, svesna sam da i nemogucnost ima svoje granice i da cu platiti cenu.

-Dobro, onda, pricaj mi, pricaj sta hoces, uvek sam voleo zvuk tvoga glasa i tvoj osmeh koji danas ne videh, jesam li ja razlog sto se smrzao na ovolikom plusu?!
Nabacujem osmeh Mona Lize ( verovatno je njen u odnosu na moj, bio izuzetno srdacan) i trabunjam nesto o svemu i svacemu, nista konkretno.

A ti, tvoji?!

Mamim da izmamim koliko se moze, i slusam o dva mala sina, zeni, poslu, majci, a hvatam sebe kako ne slusam bas ono sto prica, i da pokusavam da pronadjem boju u njegovim recima, tugu ili srecu? Ili nesto izmedju? Ne uspevam, ili ne zelim, ili i ma sta da je od ovo dvoje, ja osecam da me na neki cudan nacin i boli i ne boli.
------
Pises li jos uvek pesme, pitam ga?

- Da! Volela si da slusas kad ti recitujem. Volis li jos uvek poeziju?
Da (i pisem pomalo, ali ocutah).

Razgovor zapinje pa onda krene nasumice, nepovezano, i znam da sam kriva sto ne uspeva da se nekako svede na kolosek razumljivog, znam, ali tolike godine sam sanjala da ga ponovo vidim, da ga pitam, i sad kad imam priliku, ja se osecam kao da sam na pozornici da predstava upravo tece, a ja zaboravila tekst.....
Pravi kosmar bojim se, nastace posle predstave, slutim da predstoji, ja bih da pobegnem, da se pozdravim, da odem..

Godine izmedju nas, druge ljubavi, hiljade kilometara udaljenosti, prva ljubav izmedju, duga 4. godine.

Previse ograda i pregrada, a zivot ipak ne mozes da ogradis, stvari te uvek premasuju, ali je mozda u tome poenta sto nisam umela da zapusim prvu rupu u toj ogradi, a ona je bivala sve veca i veca, pa smo kao Titanik i potonuli?!

Ali, ja je nisam videla. Nisam znala da postoji.

Osecam da me hvata bes, da cu eksplodirati, i da mi to nje potrebno, da moram da pitam, a onda klonem: Cemu?

Vise nije vazno, vise ne boli. Odavno...

Boli me samo secanje na bol.

Trebalo bih da krenem, kazem, ali ne ustajem. Nasumice palim cigaretu iskopanu negde sa dna torbe, zaboravljajuci da sam se pusenja manula pre tri meseca.
Malo mi se manta u glavi, ali izdrzavam i furnjam kao stari cunak, bez pardona. Samo da se ne zagrcnem, a sva je prilika.

-Zasto zuris, pita, pa vise ti ne zapoveda otac a i ne varas muza, znas i sama da ovo nije varanje..

- ???
- Otkud ti ova aluzija na mog oca, presekoh ga?!

Ustuknu (znak za uzbunu u glavi se oglasava, pritajen ali ipak cujan), ma nista, mlako dodade (izgleda mi da je kosmar na vidiku) - zaboravi!

Ne pada mi na pamet da zaboravim! Bes pokulja, poklopi me ali ne toliko da mi potopi onaj cudan prizvuk u njegovom glasu, ogorcenost, rekla bih cak i mrznju!

- Pa, tvoj tata je zeleo da ti postans neko, a ja sam bio niko...

O cemu ti to?

Ne odgovara, kao da ide za svojim mislima, nadoveza se monologom: I, sta znaci biti niko i biti neko?!

Palim drugu cigaretu, kasljem...
- Hocu da znam o cemu pricas?!
Bubnja mi u glavi, iznenadni bol i mi probada slepoocnice, skoro da previdjam da uopste otvara usta.

Ne mogu da cujem sta govori, pa ipak osecam da me nesto od tih reci okrznu kao metak, kao secivo:

- Mogla si reci da si iz sazaljenja sa mnom, da si fina i nezna sto sam...sto je moja majka kucna pomocnica, nadnicarka u tudjim kucama, i da sa mnom nemas buducnosti i ...

Ma, o cemu ti to, zaboga?!

- Eto, rekao sam, ali, vise nije vazno, sad sam neko i ti si neko (ogorcenost njegova me truje), i pusti oca, pokusaj ga razumeti, ja sam ga odavno razumeo..

TI? Sta ti imas da razumes nesto sto moj tata nikada nije ni rekao?! Izmislio si! Ne znam zasto, ali,nikakvo tvoje opradanje ne trazim, ne treba mi, suvsino je. Ne znaci mi vise nista. Samo nemoj lagati! Cetiri godine iz sazaljenja?!

Reci kuljaju iz mene nekontrolisano, mucajuce reci, saplicu se jedna o drugu poput neceg previse oprog za gutanje! Ti si taj koji je pobegao, ti si taj koji je..
Ha, graknuh (al' bukvalno)savladana, a sad si neko, je li?!

Zelim da ustanem i odem, ali nemam snage, cini mi se da ga nisam dovoljno povredila, ili bar ne dovoljno da ga na mestu ubije.

- Pa, nije on bas tako rekao, ja sam tako zakljucio, sta bi drugo?!

Je li? Izveo neki svoj zakljucak.
Zaboravi, kaze ponovo!

I hocu, kazem besno, a neki crv sumnje kljuca duboko u meni, htela bih da pitam sta je tacno rekao, ali, necu. Zasto bih? Zasto nije pitao mene?!
-----

Znas li da i ja pisem pesme, objavih glasom kao da sam pronasla dosad nepronadjeno oruzje kojm se bezbolno ubija a i nevidljivo je?!
"Nevino" se osmehujem (sto ce reci beslovesno ), hoces da ti izrecitujem bar jednu, ili samo kraj jedne?! (Dini je na kraju pitala je li srecan, Bad je rekao da o tome vise i ne misli)

Ne cekam njegov odgovor, ne vidim kako reagujem, krecem kao da ostrim noz da secem neki kolac ili ne daj boze necij vrat:

"I sad se pitas otkud ove bujice? To shum poslednjih prelistanih stranica...." i prekidam se u pola reci.Ne, ne zelim, necu! Odbijam i sam nagovestaj pokusaja da me nagovori.

Cuti...

Konstatujem da se jos nesto se nije promenilo za ovih deset godina: Njegova cutljivost.
Govorio je da njemu reci lice na mnostvo sicusnih crnih insekata koji lete unaokolo dok ih ljudi izgovaraju i da samo izazivaju nesporazume (O, neka me Bog ubije ako cu to ikad razumeti). Zato ih je radije bacao na papir, kao da tu nisu mogle da povrede koliko i da izlece.

Nepojmljivo za mene koja reci nikad nisam stedela, jer sam smatrala da uvek prenose neka znacenja, i zato mi se cinilo da njegova ljubav ostaje zaglavljena negde izmedju usana i srca.

Sada znam da je to bila istina. Postojala njegova ljubav!
Posle toliko godina, ja to znam, ali, sad vise nego ikad znam i da je on zrtva svog nakaradnog vidjenja neizgovorenih reci, onih koje je pre koji tren izgovorio a ne onda kad je trebalo. Ja sam bila kolatralna steta?!

Ustajem, nemam vise sta da trazim ovde. Bas nista!

Prvi put (valjda i poslednji) pogledah ga otvoreno. Isto ono lice, bez ijednog znaka promene posle deset godina, i oci koje su dugo bile moja ogledala. Tuzne su...

- Nije vise vazno !Mnogo sam patila kad si otisao, i kad si me pre toga izbegavo, kad sam lutala ulicama trazeci te, vrebala te u skolskim hodnicima, a ti se skrivao, i kako je telefon cutao ili nije zvonio za mene i kako.. Sad to vise nije vazno, vec odavno nije..

- Moji koraci nikada nisu otisli.

Opet izgovara reci koje ne pristaju ovom vremenu. Nekad davno, mozda.

Sad je kasno!
Prekasno!
------

Stajao je s rukama u dzepovima i gledao me. Njegov me pogled pratio niz ulicu.
Ne mahnuh mu, ne mahnu mi..
----

Ulazim u roditeljsku kucu. Tata je sam: Bas sam skuvao sebi kafu, ima i za tebe, kaze, a radost sto me vidi citam iz svakog pokreta, svake reci...

Prihvatam solju, raspitujem se kako mama (kako deda, kako striko, kako svi) i onako, kao uzgred: Znas koga sam videla danas? Neces verovati... i beskrajno polako izgovorih njegovo ime (Opet srcem kafu naglas, drugi put tog dana).

Cini li mi se ili mu lice promeni boju?

Pa, dobro, nekako propenta, kako je on, i kako...i ...otkud, i...

- Dobro je, nasmesih mu se.

I ti si, zar ne? I ti si dobro, briznost mu zaseca bore na celu?!

Nosena iznenadnim porivom, sageh se i poljupcem izgladih novonastale bore.(Dinin tata je imao brkove, moj ih se grozi): Odlicno sam, ne brini smejem se vedro. Ne brini, tata, zaista jesam.

(Biljana, tj. ja)
 
Ćao ljudi :)
Ćao čoveče ;)
Za početak, malo umnovanja o malo neobičnom trenutku

Porcija sladoeda i dve šolje čaja
Jer hladno je letnje veče
-„Au, što su dugi tvoji komentari,
Ko da čitam roman, hi, hi, hi...“
Pogled u sladoled i dva gutljaja čaja
Ne dopada joj se - šaljem telepatsku poruku vanili
„Više volim kad je kratko i efektno“
Kaže ona - „jezgrovito“
-„Da u pravu je ona
Ali
Ja obožavam zareze,
I veznike,
I tri tačke u redu...
I sve što mi pomaže
Da uvećam onu
Kratku jezgrovitu reč
Volim sočne plodove
Obavijene oko koštice
Volim da kažem mnogo
I pritom ne kažem ništa
Jer samo kažem
I ostavljam onom
Ko čita
Ko sluša
Da misli
Jer
Jezgrovite forme
Misle mesto nas
A koštice
Nikad nisu bile ukusne“-otopila je vanila
 
Ćao ljudi :)
Ćao čoveče ;)
Za početak, malo umnovanja o malo neobičnom trenutku

Porcija sladoeda i dve šolje čaja
Jer hladno je letnje veče
-„Au, što su dugi tvoji komentari,
Ko da čitam roman, hi, hi, hi...“
Pogled u sladoled i dva gutljaja čaja
Ne dopada joj se - šaljem telepatsku poruku vanili
„Više volim kad je kratko i efektno“
Kaže ona - „jezgrovito“
-„Da u pravu je ona
Ali
Ja obožavam zareze,
I veznike,
I tri tačke u redu...
I sve što mi pomaže
Da uvećam onu
Kratku jezgrovitu reč
Volim sočne plodove
Obavijene oko koštice
Volim da kažem mnogo
I pritom ne kažem ništa
Jer samo kažem
I ostavljam onom
Ko čita
Ko sluša
Da misli
Jer
Jezgrovite forme
Misle mesto nas
A koštice
Nikad nisu bile ukusne“-otopila je vanila

Joj, ovo je za priče tema... :(

Moraću da ti prebacim post, pošto si poeziju stavila.
 
Nadam se da nećeš osokoliti :) i uraditi to pošto ovo nije poezija, niti je pesma... A možda i jeste..ko sme da kaže? Zar da mesto autora bira moderator foruma? Smatram da bi trebalo da stoji ovde.
I još..."tema za priče"...otkud takva tvrdnja?
Izgleda da nisam pročitala vaš strogi književni pravilnik. ;)

Ako imaš želju, neka ostane ovde.

Ja sam ponuđenim gestom htela da iskažem i poštovanje prema članu koju je otvorio ovu temu, u nemeri da, radi lakšeg razgledanja i izbegavanja natrpavanja svih literarnih formi na jednom mestu, odvojimo ono što i jeste nekad teško odvojiti - poeziju i prozu.

Nekad neko ostavi određeni post na sasvim pogrešnom mestu, pa u tom slučaju, moderator mora da je stavi na pravo mesto... To nije ništa strogo i po pravilima (jer da je tako, ja ne bih ni bila ovde ;)), ali treba i moderator nešto da radi, koordinira... :)

U slučaju tvog posta, tu nema potpuno pravilno ili potpuno pogrešno - predložila sam, misleći da si greškom postavila ovde, objasnila si mi da treba ovde da stoji, i to je ok. :)

Ostaje ovde... :bye:
 
evo jedna pricica koju sam napisao, pa kome se da da cita :)

***
Padao je prvi snijeg. stajao sam kraj prozora i posmatrao snjeznu pustinju. Napadao je preko noci, nekako tiho, neprimjetno...
U kuci je jos uvijek bilo hladno, drva u kaminu su se borila da stvore bar mali plamen, ali uzalud, bila su mokra i samo su tinjala. Osjetivsi miris kafe koji je dopirao iz soljice u mojoj ruci, sjetih se novina... Uvijek sam citao novine kada bih ispijao jutarnju kafu. U novinama nista posebno, kao i uvijek... Crno-bijeli listovi su se casom nasli u kaminu... Veliki plamen, nakratko, mamio je pogled, a misli su tada putovale negdje daleko...Nakratko...
U dosadnu stvarnost me vratila bol. Cigareta mi je u ruci dogorila do prstiju... Razmisljao sam da li da podjem u setnju, ali snijeg... "Sacekacu da me pozove", mislio sam. Svako jutro oko deset casova telefonom bi me pozvao moj jedini prijatelj. Razmijenili bismo par beznacajnih rijeci i dogovorili mjesto sastanka. Po susretu, odlazili bismo u obliznju kafanu, popili po jednu ljutu, a onda odlazili na jutarnju setnju.
Njemu je bilo sezdeset i cetiri godine, kao i meni, imao je samo jednog sina koji je bio negdje u svijetu. Zivio je sam... Kao i ja...
Da, zivio sam sam...Nisam imao nigdje nikoga. Doduse, jednom davno imao sam psa...
Oci su mi ponovo bile prikovane za plamen u kaminu, sada je bio malo snazniji. Zarobljen mislima i sjecanjima nisam gledao na sat. A kad sam to ucinio bilo je vec deset i petnaest. Zabrinuo sam se... Moj prijatelj je uvijek bio tacan, znate, ona vojnicka tacnost. Brinuo sam se jer je bio invalid, nije imao jednu nogu. Izgubio je u ratu... I taj rat smo zajedno prosli... Sjecam se toga dana, padao je snijeg bas kao i ovog... Eksplozija... U usima zujanje, a pred ocima strasna slika... Jarko crvena krv na cistom, bijelom snijegu...
"Da mu se nesto nije desilo, da nije pao..." Razne misli su mi prolazile glavom. A onda se zacu kucanje...Prvo pomislih da mi se ucinilo, ali ono se ponovi, ovaj put jace. Otvorio sam vrata, bio je to on. Jos uvijek zacudjen pozvao sam ga da udje, ali je odbio. Smo mi je kratko rekao:"Prijatelju, putujem...Kod sina. Dosao sam da se oprostimo." Nekoliko trenutaka smo se gledali, bez ijedne rijeci, a zatim sam poceo da ga ubjedjujem da je to opasno i naporno za njega, s obzirom na njegovo stanje, da saceka da mu se poboljsa zdravlje, i ko zna kakve jos razloge nisam naveo. Sve vrijeme je cutao i posmatrao me. Onda rece:"Shvatices ti to vec, dragi moj..." Pogledao sam ga i shvatio istog trena... Zelja da prije smrti jos jednom vidi svoje unuke, svoga sina, svoju krv, bila je jaca od svih mogucih razloga, prepreka i nemoci ovoga svijeta...
Otpratio sam ga do stanice i usput mu ponio kofer. Bio je to mali kofer, presvucen crvenim skajem... Na stanici smo se oprostili...Jedan kratak zagrljaj bez rijeci...Ostao sam na stanici i posmatrao autobus sve dok nije izblijedio i stopio se sa bijelom zavjesom od snijega. Onda sam otisao kuci. Usput sam kupio par pomorandzi...
Sljedecih par mjeseci proveo sam u iscekivanju. Nisam mnogo izlazio, a vrijeme sam uglavnom provodio citajuci novine i slusajuci stare gramofonske ploce. A onda mi je jednog dana postom stigao telegram. Pisalo je:"Javljamo vam da je vas dragi prijatelj, a moj otac, preminuo." U potpisu je bio njegov sin...
Uzeo sam da preturam po nekim policama, izvukao stari album sa fotografijama i nasao nasu sliku iz vojske... Pogledao sam je po posljednji put, a zatim polozio u vatru... Stao sam kraj otvorenog prozora i skiljeci kroz dim cigarete jos dugo posmatrao zalazak sunca. U kaminu su osmjesi dva mladica polagano prelazili u plamen, a potom u dim...
 
evo pricica jedna:
***
Padao je prvi snijeg. stajao sam kraj prozora i posmatrao snjeznu pustinju. Napadao je preko noci, nekako tiho, neprimjetno...
U kuci je jos uvijek bilo hladno, drva u kaminu su se borila da stvore bar mali plamen, ali uzalud, bila su mokra i samo su tinjala. Osjetivsi miris kafe koji je dopirao iz soljice u mojoj ruci, sjetih se novina... Uvijek sam citao novine kada bih ispijao jutarnju kafu. U novinama nista posebno, kao i uvijek... Crno-bijeli listovi su se casom nasli u kaminu... Veliki plamen, nakratko, mamio je pogled, a misli su tada putovale negdje daleko...Nakratko...
U dosadnu stvarnost me vratila bol. Cigareta mi je u ruci dogorila do prstiju... Razmisljao sam da li da podjem u setnju, ali snijeg... "Sacekacu da me pozove", mislio sam. Svako jutro oko deset casova telefonom bi me pozvao moj jedini prijatelj. Razmijenili bismo par beznacajnih rijeci i dogovorili mjesto sastanka. Po susretu, odlazili bismo u obliznju kafanu, popili po jednu ljutu, a onda odlazili na jutarnju setnju.
Njemu je bilo sezdeset i cetiri godine, kao i meni, imao je samo jednog sina koji je bio negdje u svijetu. Zivio je sam... Kao i ja...
Da, zivio sam sam...Nisam imao nigdje nikoga. Doduse, jednom davno imao sam psa...
Oci su mi ponovo bile prikovane za plamen u kaminu, sada je bio malo snazniji. Zarobljen mislima i sjecanjima nisam gledao na sat. A kad sam to ucinio bilo je vec deset i petnaest. Zabrinuo sam se... Moj prijatelj je uvijek bio tacan, znate, ona vojnicka tacnost. Brinuo sam se jer je bio invalid, nije imao jednu nogu. Izgubio je u ratu... I taj rat smo zajedno prosli... Sjecam se toga dana, padao je snijeg bas kao i ovog... Eksplozija... U usima zujanje, a pred ocima strasna slika... Jarko crvena krv na cistom, bijelom snijegu...
"Da mu se nesto nije desilo, da nije pao..." Razne misli su mi prolazile glavom. A onda se zacu kucanje...Prvo pomislih da mi se ucinilo, ali ono se ponovi, ovaj put jace. Otvorio sam vrata, bio je to on. Jos uvijek zacudjen pozvao sam ga da udje, ali je odbio. Smo mi je kratko rekao:"Prijatelju, putujem...Kod sina. Dosao sam da se oprostimo." Nekoliko trenutaka smo se gledali, bez ijedne rijeci, a zatim sam poceo da ga ubjedjujem da je to opasno i naporno za njega, s obzirom na njegovo stanje, da saceka da mu se poboljsa zdravlje, i ko zna kakve jos razloge nisam naveo. Sve vrijeme je cutao i posmatrao me. Onda rece:"Shvatices ti to vec, dragi moj..." Pogledao sam ga i shvatio istog trena... Zelja da prije smrti jos jednom vidi svoje unuke, svoga sina, svoju krv, bila je jaca od svih mogucih razloga, prepreka i nemoci ovoga svijeta...
Otpratio sam ga do stanice i usput mu ponio kofer. Bio je to mali kofer, presvucen crvenim skajem... Na stanici smo se oprostili...Jedan kratak zagrljaj bez rijeci...Ostao sam na stanici i posmatrao autobus sve dok nije izblijedio i stopio se sa bijelom zavjesom od snijega. Onda sam otisao kuci. Usput sam kupio par pomorandzi...
Sljedecih par mjeseci proveo sam u iscekivanju. Nisam mnogo izlazio, a vrijeme sam uglavnom provodio citajuci novine i slusajuci stare gramofonske ploce. A onda mi je jednog dana postom stigao telegram. Pisalo je:"Javljamo vam da je vas dragi prijatelj, a moj otac, preminuo." U potpisu je bio njegov sin...
Uzeo sam da preturam po nekim policama, izvukao stari album sa fotografijama i nasao nasu sliku iz vojske... Pogledao sam je po posljednji put, a zatim polozio u vatru... Stao sam kraj otvorenog prozora i skiljeci kroz dim cigarete jos dugo posmatrao zalazak sunca. U kaminu su osmjesi dva mladica polagano prelazili u plamen, a potom u dim...
 
Evo (jos) mog doprinosa, nadam se da neko cita:)

Ova prica (objavila sam je na nekoliko sajtova) MENI mnogo znaci, pa cu je preneti ovde...


HRISTOS SE RODI, SINE

Decembar 24, 2007 by bilja77

HRISTOS SE RODI, SINE

Dugo je gledao za njima dok su odlazili. Sin i snaha i troje malenih. Negde tamo u tom dalekom gradu, njih ceka novi zivot, njegov se, cinilo mu se, gasio.
Poslednje mahanje na zavijutku pod brdom.
Suze i jesen…

Nocu je izlazio da ga drugi sin i snaha ne cuju kako place.
Hodao je sljivicima, livadama, spustao se do reke, obilazio stoku, docekivao prve petle,a zora ranu nije lecila.

Moram na put, rekao je ukucanima poslednjeg decembarskog dana.
Nemojte me odvracati.. sve znam, ali, ja ću stici tamo pre Bozica, imace moja unucad pecenicu,neka vide oni tamo u gradu da je moj sin iz gazdinske kuce…Jakako!

Nije to bilo prase, to je bilo nazime, ono planinsko, zuto, poludivlje, hranjeno liscem, zirom, sviklo na jaruge i sljivike, na dzanarike…

Torba preko ramena poteska.Ima tu svega pomalo, i jedna cuturica do vrha puna, da se nadje u putu.

A sneg i mraz, udarili kao nikad dotle. Puca drvece u sumi k’o da je od stakla..
Privezao je nazime za konopac, pozdravio se sa zabrinutim ukucanima, prekrstio se i krenuo.
Ima dosta do Cera, ima i preko Cera, ama, pegazio sam Albaniju, govorio je sebi i njoj (bila je krmacica) Cer mu dodje ko bundeva…

Danju je prtio sneg i odmicao, ona vazda iza njega, cutljiva. Katkad bi potegao iz cuture, da se ugreje.
Tebi ne treba, je li?!
Ako, ako, da prtim i tebe i sneg, vala ja ne bi’!!!

Odnekud sa udaljenih litica i kosina, čuli su se ponekad vukovi. Pritegao bi koporan, nabio subaru na glavu i ubrzavao korak.
Belina snega ga zaslepljivala, mecave je docekivao u dobro znanim pecinama, tu bi malo popricao s njom, uzeo malo sira i hleba, malo i njoj dao, pa put pod noge.

Znaš li, pitao je, kuda idemo„?
Ne znaš?
E, jado moja, zao mi te, a mnogo sam se ja smrti nagledao. Mnogo.
Pa, kad umre moja Desa, moja jedinica a imala je samo 18. godina. Nisi ti tad ni postojala, ali, slusaj i muchi. Nemoj da te čujem..
Pa, bese lepa moja Desa, nadaleko se čulo. Dolazili iz varosi da je prose…a ona.. ode za jednog ovde, srce je vuklo…a sirotinja bese…I razbole se moja Desa, i vene i umire a leka nema.
Doveo sam je kuci i vodio lekarima, vracarama, travarima… ništa!
Prodavao sam njive, prod’o sam par najbolji’ volova, ne bese takvije u selu, pa onu livadu ”ispod grada„ (Soko-grad), i vodenicu bi, samo da je spasim. Uzdahnu, teshko…

A bila ona Milojka vracara u Vr’polju, znao sam je k’o zlu paru, jednom sam se s njom posvadjao kad mi žena umre, i nikad više ne progovorismo. Ali, muka natera.

Odem njoj, ona me gleda, ne pita ništa, samo gleda…
Govori, dreknem…!!!

Muka, moj Gvozdene, muka, znam da ne bi dosao, ali, dzaba si dolazio. Idi kuci, ona je umrla!
Jauknuo samo k’o ranjena zver i udario je. Pala je, ali se nije javila…
A bila je na majku, pokoj im dusi obema! Ostavila me s petoro, moja Stana, jedno drugom do uveta, kod petog umre, veselinica… Piperka bese, lepa a ja gazda, momak k’o puce, na dobrom glasu. Nateze gutljaj, a oci suze…

Podno brda-selo! Dime se odzaci. Grabi do prvih kuca. Da se odmori, odspava, pa zorom na put. Kako se vece spusta vukovi se,čini mu se, priblizavaju…

Domaćini zapanjeno slusaju njegovu pricu…dvore ga, nude rakijom i hranom, hrane nazime, suse mu carape i cokule…
Ujutru im mase dok kaci napunjenu torbu na rame. Nadje se tu poneka jabuka, malo suvog mesa, dopunjena testija…

Bira ali ne može da probira, prti, ponekad zapeva, pa ucuti. Ona vazda cutljiva…
Vidis li ono brdo tamo iza, upravo smo ga prošli, pita?!
Jeste, tu sam proveo dva meseca u zemunici. Petoro nejaci, a udarilo sa svih strana. Bilo je rato, nije se znalo ko će me odvesti, ovi ili oni…
Nemoj da nešto mislis, ja sam morao, ko bi se staram o sirocicima mojim?! Dodju jedni i odnesu, dodju drugi i odnesu, djeca mi gladna..
Sto odnesu, sto bi da povedu!
Šta, ti bi da se malo podrugujes, je li?
Vidis, jado moja, kad ono bi glasanje – ja za kralja, a oni protiv. Pa stavili one corave kutije, motre. Pa me sacekase u sumi pa me prebise…Ej, a šta mislis jado moja, ko je one godine posle toga popalio sva sena u Milojka, u snu se ne snio?
Ja!
Sve do jednog, celu letinu. Dolazila milicija, ispitivali, Gvozdena nisu mogli da optuze, nisu.
Jakako!
To tebi kažem, nemoj da bi zucnula!

Još jedno vece (samo tako i broji dane) zateklo ga u selu, opet domaćini uzurbani, opet docek roda rođenog, pa zorom na put…
Opet ga lepo opremili, posavetovali, tamo gore su juče vidjeni vuci. Blagosilja kucu i prti…
Još jedno selo, cigansko…Poslednje nocenje…

Ne zna vise koji je dan, mada mu se čini da se brda smanjuju, nekako je vise ravnice…
Odlucuje da pesaci i nocu, boji se da da ne okasni, da ga Bozic ne pretekne.
Ponekad mu se malo prispava, potegne iz cuturice.
Nisi tako bila mirna, morao sam rogu da ti nabijam na njusku, sad si nešto umislila, prigovara krmacici!
—————————–

U grad je stigao a da nije zano koji je dan. Svud neki veselji ljudi, a konta da je kasno, ali, takvi su to ljudi, nisu ko seljaci, legnes kad se smraci,ustanes s prvim petlima.

Ona se nešto uplasila od auta, sijalica, zateze, on vuce napred a ni sam ne zna gde. Vidi da se oko njega okupljaju ljudi, idu za njim, stvori se tu neka guzva, ispituju, on se zblanuo. Stvori se odnekud i milicija, kud si posao cica, kojim dobrom…?!
Uporno ponavlja svoju pricu i cudom se cudi njihovom cudu.
Ljubazni su, pitaju ga gde tačno ide. Vadi iz koporana i pruza, eto atrese napis’o sin..
Stavljaju ga u auto, nju tamo pozadi, a s njega oci ne skidaju.
Vo imja oca, sto je s ovim ljudima?!
Cica, kažu mu, pa vi ste stigli skoro na Bozic, već je prošla ponoc..
E, smeje se (doduse kiselo)- ne može on kad on ‘oce nego kad se ja nastaram..a i ona se putem jogunila, ne trepnu!

Kud prodjose, kako dodjose,on ne bi znao da ponovi pa sve da njega zakolju za Bozic.
Lupaju u prozor, iza njega čitava povorka, milicija…
Na prozoru sin bunovan, prepadnut…
Ne može da veruje ocima. Ne nalazi reci, ukopao se..oko njega se ocas nacickase žena i decica…
Cika, vriska, suze, zagrljaji a nešto steže u srcu, hoće da pukne. Dje ću umreti sad, sunce mu kalaisano?!

Vredni sin vrednoga oca nastarao se. Ima i pecenica, cesnica, ima svega,Bogu hvala! Odahnu! Nekako bi mu bilo zao , srodio se s njom veselnicom u putu…
———————————————-

Tata, smesi mu se sin,neki novinari hoće da govore s tobom, da te slikaju…
Bog s tobom, sine, sto da me slikaju, pa ja predjoh Albaniju…kud sve me nije bilo, niko me ne slika, a sad jedan mali Cer prepesacio, pa da me slikaju, nek slikaju nju, vala je zasluzila, smeje se i grli rukama, oko vata obisnute unicice, k’o djerdane.

(Biljana)

P.S. Istinita prica o mom pradedi, meni preneli deda i majka…”
 

Back
Top