Srpkinje kao sultanije na Osmanskom dvoru
Među mnogim tajnama, koje su Srbi skrivali kao zmija noge, bila je i ona o Kosovskoj bici i rodbinskom prijateljstvu između njihovog i osmanskog dvora. Njima treba odati svjetski primat u krivotvorenju historijiskih činjenica i izmi?ljanju mitova. Oni su među rijetkim narodima na svijetu, koji svoje poraze slave kao pobjede. Bili su veliki prijatelji s Osmanlijama, s kojima su se pripadnici dinastija Hrabrenovića i Brankovića orodili. Ovo je kratka priča o Kosovskoj i drugim bitkama Osmanlija s neprijateljima i rodbinskim vezama tih dviju dinastija sa Osmanlijama.
Srbi su napali Osmanlije kod Černomena na rijeci Marici (Bugarska) u rujnu/septembru 1371. godine. Posljednjeg dana bitke, koja se odigrala 27. rujna/septembra, do?ivjeli su te?ak poraz, u kojemu je izginula glavnina njihove vojske, a poginuli su kralj Vuka?in IV i njegov brat despot Uglje?a. Nakon te bitke, Srpsko carstvo se raspalo i prestalo postojati kao dr?ava i vojna sila. Zemlja je podijeljena na dvije despotovine: zapadni dio, s Beogradom kao glavnim gradom, kojom je vladao despot knez Lazar (1370-1389), sin Pripca Hrabrenovića (u srpskim legendama i na vinskim etiketama unaprijeđen u cara) i ju?ni dio, s Pri?tinom kao glavnim gradom (tzv. Stara Srbija), kojom je vladao despot knez Vuk Branković (umro 1397). Od tada su obje despotovine postale osmanski vazali, s obavezom da s osmanskom vojskom sudjeluju u bitkama koje Osmansko carstvo bude vodilo sa svojim neprijateljima i da svoje kćeri udaju za predstavniike dinastije Osmana.
Bitka na Kosovu
Osamnaest godina kasnije, Osmanlije potra?i?e Srbe i najavi?e im bitku na Kosovu Polju. Osmansku vojsku predvodio je sultan Murad I (1359-1389), a srpsku despoti knezovi Lazar Stefanović Hrabrenović i Vuk Branković, potpomognuti jednim odredom bosanske vojske, kojom je zapovijedao vitez vojvoda Vlatko Vuković Kosača. Odlučna bitka, u kojoj su Srbi do?ivjeli te?ak poraz, odigrala se je 15. lipnja/juna 1389. godine. Poginula je glavnina srpske vojske, a despot Lazar te?ko ranjen i zarobljen. Ogromna većina zarobljenih srpskih i bosanskih (prete?no iz Hercegovine) vojnika, odvedena je u Anadoliju, prevedena na islam i tamo se trajno nastanila. U međuvremenu je osmanski ?pijun Milo? Kobilić (godine 1756. po Pavlu Ćulincu preimenovan u Obilića, jer je za srpskog junaka takvo prezime bilo nezgodno), ucijenjen od despota Lazara, proporio stomak sultanu Muradu. Pred izdi?ućeg sultana, vojnici su doveli despota Lazu, a on je naredio da mu odrube glavu. Nedugo nakon toga, izdahnuo je i sultan Murad.
Sultana Murada I naslijedio je sin Bajazid I (1389-14o3), zvani Yildrim/bos. Munja i Buyuk Amur/bos. Veliki Amur, a despota Lazara sin Stefan Lazarević (knez 1389-1402. i despot 1402-1427), koji je postao osmanlijski vazal.
Da bi obilje?ili svoju pobjedu nad Srbima, Osmanlije su na mjestu pobjede podigli spomenik, koji su nazvali Gazimestan (od turskih riječi gazi=pobjednik i mestan=mjesto), odnosno, prevedeno na bilo koji ju?noslaveskim jezik, Mjesto pobjede (ekavski Mesto pobede). Zanimljivo je, međutim, da turski naziv nikada nije bio zamijenjen srpskim, jer nije bilo nikakve pobede.
Udaja Olivere za sultana Bajazida
?est mjeseci nakon Kosovske bitke, Lazareva udova kneginja Milica (u legendama unaprijeđena u caricu), po savetu patrijarha i celoga sabora sve?tenih lica i celoga sve?tenstva, dala je pristanak da se njena kćerka Olivera uda za sultana Bajazida I. Tako su sultan Murad I i despot Lazar Hrabrenović pod zemljom postali prijatelji, a na zemlji je kneginja Milica postala punica sina čovjeka koji je izdao naredbu o smaknuću njenog mu?a, a Oliverin brat, novi despot Stefan Lazarević, ?ura sultana Bajazida. Bajazid i Olivera izrodili su tri sina: Sulejmana, Isu i Mehmeda (od arapskog ličnog imena Muhammed). Jo? samo treba dodati da je Lazareva kćerka Vukosava bila udata za Milo?a Kobilića, a Mara za despota Vuka Brankovića.
U prvoj bici koju je, sedam godina nakon Kosovske novi sultan Bajazid I vodio kod Nikopolja protiv zapadnih kri?arskih vojni, pod zapovjedni?tvom ugarskog/mađarskog kralja Sigismunda (poznatog kao ?igmund), osmanska vojska je bila pred velikim porazom. Tada je s desnog boka sultanu u pomoć pritekla srpska vojska, pod zapovjedni?tvom njegovog ?ure despota Stefana Lazarevića. U odlučnoj bici, koja se odigrala 28. rujna/septembra 1396. godine, Osmanlije su poraz pretvorili u pobjedu i hametice porazili kri?arsku vojsku. Tako je ?ura spasio svoga zeta.
Sultan Bajazid I jo? se jednom na?ao u velikoj nevolji, jer je bio napadnut od silne tatarske vojske, kojom je zapovijedao čuveni han Timurtari /Timur. U odlučnoj bici, koja se odigrala na ravnici Čabikabad/bos. Trstikovac kod Anagore ili Angore/dana?nja Ankara 27. travnja/aprila 1402. godine, opet je u pomoć zetu sultanu Bajazidu I pristigao njegov ?ura despot Stefan Lazarević, s deset hiljada srpskih vojnika. Ovoga puta, sreća je zetu i ?uri okrenula leđa: pobijedio je Timur, glavnina osmanske i srpske vojske izginula, a ostatak zarobljen ili se spasio bijegom. Među zarobljenicima na?ao se i sultan Bajazid I. Da bi ga ponizio, Timur je naredio da se stavi u ?eljezni kafez i tako na kolima voda po Anadoliji, da narod gleda svoga sultana. Olivera je morala naga poslu?ivati pijane tatarske vojnike. Kad su doveli okovanog sultana da vidi u kakvom mu je polo?aju supruga, on je zbog poni?enja, od tuge i prevelike boli udario glavom od jedan ?eljezni demir kafeza, razbio glavu i sa prustim mozgom ubrzo izdahnuo (14o3). Nakon toga događaja, Timur je oslobodio Oliveru i ona se s djecom sklonila na sigurno mjesto.
Kad su se prilike smirile, novi sultan postao je Mehmedov sin i Bajazidov unuk Murad II (1421-1451). Smrću despota Stefana Lazarevića 1427. godine, ugasila se je loza Hrabrenovića. Tada je Despotovinu naslijedio sin Vuka Brankovića Đurađ (1427-1456), unuk Mare, sestre despota Stefana Lazarevića.
?enidba Murada II Durđevom kćerkom Marom
Sultan Murad II o?enio se 1435. godine Đurđevom kćerkom, Marom, nazvanom Amarisa. To mu je bila treća supruga po redu, a postala je maćeha princu Mehmedu, budućem sultanu Mehmedu II Osvajaču /tur. El Fatih. Mehmed je 1451. godine zbacio oca s prijestolja, a svoju maćehu Maru, uz bogate darove, uptio bratu u Srbiju. Ona se u Srbiji nije dugo zadr?ala, pa se 1457. godine vratila u Tursku. Naselila se je u malom selu Je?evo u Sv. Gori, ju?no od Strumičkog jezera. Bila je okru?ena srpskom vlastelom i monasima. Tu je, između ostalih, razvila i ?ivu političku djelatnost. Često je pozivana kao posrednik kod zaključivanja raznih ugovora o miru ili o nekim drugim pitanjima. Izdavane povelje pečatila je pečatom svoga pokojnog oca despota Đurđa Brankovića. Odr?avala je redovnu prepisku s Dubrovčanima, koje je nazivali svojim dobrim i starim prijateljima. Za nju je poznati če?ki historičar Konstantin Jireček rekao da je hri?ćanima slu?ila svom snagom. Patrijarsi Carigradske patrijar?ije (u čijem sastavu je od 1459. do 1557. godine bila i Pećka patrijar?ija), postavljani su i smjenjivani njenim utjecajem.
Uz ime sultanije Mare vezan je i jedan dugo vođeni spor s Dubrovčanima oko zaostav?tine njenog pokojnog oca despota Đurđa Brankovića, koja je kao poklad bila pohranjena kod dubrovačkog vlastelina Marka Đoreva Gučetića. Mara se 1459. godine obratila Dubrovčanima sa zahtjevom da joj predaju očevu zaostav?tinu, koja pripada njoj i njenom slijepom bratu Grguru. U ovaj spor umije?ao se i sin Mehmeda II novi sultan Bajazid II (1481-1512), pa je Mari i Grguru vraćen samo mnaji dio očeve zaostav?tine. Mara je se kasnije zamona?ila i umrla je u dubokoj starosti 14. septembra 1487. godine. Sahranjena je u manastiru Sv. Bogorodice u Kosinici kod Drame, na području starog Pangaja.
I, na kraju, napomena da ni Olivera ni Mara nisu mijenjale svoja imena, da su zadr?ale pravoslavnu vjeru i da su na dvoru dr?ali pravoslavne monahe, kao svoje isposnike.
Ovo sam ispričao, pretpostavljajući da to većini čitalaca Preporoda do sada nije bilo poznato, a nije na odmet da i to znaju.Tim prije ?to samoposrbljeni i posrbljeni Vlasi i Arbanasi sve ju?noslavenske muslimane nazivaju Turcima.
Dr. Jusuf Mulić
http://www.preporod.com/index.php?option=com_content&task=view&id=388&Itemid=63
Među mnogim tajnama, koje su Srbi skrivali kao zmija noge, bila je i ona o Kosovskoj bici i rodbinskom prijateljstvu između njihovog i osmanskog dvora. Njima treba odati svjetski primat u krivotvorenju historijiskih činjenica i izmi?ljanju mitova. Oni su među rijetkim narodima na svijetu, koji svoje poraze slave kao pobjede. Bili su veliki prijatelji s Osmanlijama, s kojima su se pripadnici dinastija Hrabrenovića i Brankovića orodili. Ovo je kratka priča o Kosovskoj i drugim bitkama Osmanlija s neprijateljima i rodbinskim vezama tih dviju dinastija sa Osmanlijama.
Srbi su napali Osmanlije kod Černomena na rijeci Marici (Bugarska) u rujnu/septembru 1371. godine. Posljednjeg dana bitke, koja se odigrala 27. rujna/septembra, do?ivjeli su te?ak poraz, u kojemu je izginula glavnina njihove vojske, a poginuli su kralj Vuka?in IV i njegov brat despot Uglje?a. Nakon te bitke, Srpsko carstvo se raspalo i prestalo postojati kao dr?ava i vojna sila. Zemlja je podijeljena na dvije despotovine: zapadni dio, s Beogradom kao glavnim gradom, kojom je vladao despot knez Lazar (1370-1389), sin Pripca Hrabrenovića (u srpskim legendama i na vinskim etiketama unaprijeđen u cara) i ju?ni dio, s Pri?tinom kao glavnim gradom (tzv. Stara Srbija), kojom je vladao despot knez Vuk Branković (umro 1397). Od tada su obje despotovine postale osmanski vazali, s obavezom da s osmanskom vojskom sudjeluju u bitkama koje Osmansko carstvo bude vodilo sa svojim neprijateljima i da svoje kćeri udaju za predstavniike dinastije Osmana.
Bitka na Kosovu
Osamnaest godina kasnije, Osmanlije potra?i?e Srbe i najavi?e im bitku na Kosovu Polju. Osmansku vojsku predvodio je sultan Murad I (1359-1389), a srpsku despoti knezovi Lazar Stefanović Hrabrenović i Vuk Branković, potpomognuti jednim odredom bosanske vojske, kojom je zapovijedao vitez vojvoda Vlatko Vuković Kosača. Odlučna bitka, u kojoj su Srbi do?ivjeli te?ak poraz, odigrala se je 15. lipnja/juna 1389. godine. Poginula je glavnina srpske vojske, a despot Lazar te?ko ranjen i zarobljen. Ogromna većina zarobljenih srpskih i bosanskih (prete?no iz Hercegovine) vojnika, odvedena je u Anadoliju, prevedena na islam i tamo se trajno nastanila. U međuvremenu je osmanski ?pijun Milo? Kobilić (godine 1756. po Pavlu Ćulincu preimenovan u Obilića, jer je za srpskog junaka takvo prezime bilo nezgodno), ucijenjen od despota Lazara, proporio stomak sultanu Muradu. Pred izdi?ućeg sultana, vojnici su doveli despota Lazu, a on je naredio da mu odrube glavu. Nedugo nakon toga, izdahnuo je i sultan Murad.
Sultana Murada I naslijedio je sin Bajazid I (1389-14o3), zvani Yildrim/bos. Munja i Buyuk Amur/bos. Veliki Amur, a despota Lazara sin Stefan Lazarević (knez 1389-1402. i despot 1402-1427), koji je postao osmanlijski vazal.
Da bi obilje?ili svoju pobjedu nad Srbima, Osmanlije su na mjestu pobjede podigli spomenik, koji su nazvali Gazimestan (od turskih riječi gazi=pobjednik i mestan=mjesto), odnosno, prevedeno na bilo koji ju?noslaveskim jezik, Mjesto pobjede (ekavski Mesto pobede). Zanimljivo je, međutim, da turski naziv nikada nije bio zamijenjen srpskim, jer nije bilo nikakve pobede.
Udaja Olivere za sultana Bajazida
?est mjeseci nakon Kosovske bitke, Lazareva udova kneginja Milica (u legendama unaprijeđena u caricu), po savetu patrijarha i celoga sabora sve?tenih lica i celoga sve?tenstva, dala je pristanak da se njena kćerka Olivera uda za sultana Bajazida I. Tako su sultan Murad I i despot Lazar Hrabrenović pod zemljom postali prijatelji, a na zemlji je kneginja Milica postala punica sina čovjeka koji je izdao naredbu o smaknuću njenog mu?a, a Oliverin brat, novi despot Stefan Lazarević, ?ura sultana Bajazida. Bajazid i Olivera izrodili su tri sina: Sulejmana, Isu i Mehmeda (od arapskog ličnog imena Muhammed). Jo? samo treba dodati da je Lazareva kćerka Vukosava bila udata za Milo?a Kobilića, a Mara za despota Vuka Brankovića.
U prvoj bici koju je, sedam godina nakon Kosovske novi sultan Bajazid I vodio kod Nikopolja protiv zapadnih kri?arskih vojni, pod zapovjedni?tvom ugarskog/mađarskog kralja Sigismunda (poznatog kao ?igmund), osmanska vojska je bila pred velikim porazom. Tada je s desnog boka sultanu u pomoć pritekla srpska vojska, pod zapovjedni?tvom njegovog ?ure despota Stefana Lazarevića. U odlučnoj bici, koja se odigrala 28. rujna/septembra 1396. godine, Osmanlije su poraz pretvorili u pobjedu i hametice porazili kri?arsku vojsku. Tako je ?ura spasio svoga zeta.
Sultan Bajazid I jo? se jednom na?ao u velikoj nevolji, jer je bio napadnut od silne tatarske vojske, kojom je zapovijedao čuveni han Timurtari /Timur. U odlučnoj bici, koja se odigrala na ravnici Čabikabad/bos. Trstikovac kod Anagore ili Angore/dana?nja Ankara 27. travnja/aprila 1402. godine, opet je u pomoć zetu sultanu Bajazidu I pristigao njegov ?ura despot Stefan Lazarević, s deset hiljada srpskih vojnika. Ovoga puta, sreća je zetu i ?uri okrenula leđa: pobijedio je Timur, glavnina osmanske i srpske vojske izginula, a ostatak zarobljen ili se spasio bijegom. Među zarobljenicima na?ao se i sultan Bajazid I. Da bi ga ponizio, Timur je naredio da se stavi u ?eljezni kafez i tako na kolima voda po Anadoliji, da narod gleda svoga sultana. Olivera je morala naga poslu?ivati pijane tatarske vojnike. Kad su doveli okovanog sultana da vidi u kakvom mu je polo?aju supruga, on je zbog poni?enja, od tuge i prevelike boli udario glavom od jedan ?eljezni demir kafeza, razbio glavu i sa prustim mozgom ubrzo izdahnuo (14o3). Nakon toga događaja, Timur je oslobodio Oliveru i ona se s djecom sklonila na sigurno mjesto.
Kad su se prilike smirile, novi sultan postao je Mehmedov sin i Bajazidov unuk Murad II (1421-1451). Smrću despota Stefana Lazarevića 1427. godine, ugasila se je loza Hrabrenovića. Tada je Despotovinu naslijedio sin Vuka Brankovića Đurađ (1427-1456), unuk Mare, sestre despota Stefana Lazarevića.
?enidba Murada II Durđevom kćerkom Marom
Sultan Murad II o?enio se 1435. godine Đurđevom kćerkom, Marom, nazvanom Amarisa. To mu je bila treća supruga po redu, a postala je maćeha princu Mehmedu, budućem sultanu Mehmedu II Osvajaču /tur. El Fatih. Mehmed je 1451. godine zbacio oca s prijestolja, a svoju maćehu Maru, uz bogate darove, uptio bratu u Srbiju. Ona se u Srbiji nije dugo zadr?ala, pa se 1457. godine vratila u Tursku. Naselila se je u malom selu Je?evo u Sv. Gori, ju?no od Strumičkog jezera. Bila je okru?ena srpskom vlastelom i monasima. Tu je, između ostalih, razvila i ?ivu političku djelatnost. Često je pozivana kao posrednik kod zaključivanja raznih ugovora o miru ili o nekim drugim pitanjima. Izdavane povelje pečatila je pečatom svoga pokojnog oca despota Đurđa Brankovića. Odr?avala je redovnu prepisku s Dubrovčanima, koje je nazivali svojim dobrim i starim prijateljima. Za nju je poznati če?ki historičar Konstantin Jireček rekao da je hri?ćanima slu?ila svom snagom. Patrijarsi Carigradske patrijar?ije (u čijem sastavu je od 1459. do 1557. godine bila i Pećka patrijar?ija), postavljani su i smjenjivani njenim utjecajem.
Uz ime sultanije Mare vezan je i jedan dugo vođeni spor s Dubrovčanima oko zaostav?tine njenog pokojnog oca despota Đurđa Brankovića, koja je kao poklad bila pohranjena kod dubrovačkog vlastelina Marka Đoreva Gučetića. Mara se 1459. godine obratila Dubrovčanima sa zahtjevom da joj predaju očevu zaostav?tinu, koja pripada njoj i njenom slijepom bratu Grguru. U ovaj spor umije?ao se i sin Mehmeda II novi sultan Bajazid II (1481-1512), pa je Mari i Grguru vraćen samo mnaji dio očeve zaostav?tine. Mara je se kasnije zamona?ila i umrla je u dubokoj starosti 14. septembra 1487. godine. Sahranjena je u manastiru Sv. Bogorodice u Kosinici kod Drame, na području starog Pangaja.
I, na kraju, napomena da ni Olivera ni Mara nisu mijenjale svoja imena, da su zadr?ale pravoslavnu vjeru i da su na dvoru dr?ali pravoslavne monahe, kao svoje isposnike.
Ovo sam ispričao, pretpostavljajući da to većini čitalaca Preporoda do sada nije bilo poznato, a nije na odmet da i to znaju.Tim prije ?to samoposrbljeni i posrbljeni Vlasi i Arbanasi sve ju?noslavenske muslimane nazivaju Turcima.
Dr. Jusuf Mulić
http://www.preporod.com/index.php?option=com_content&task=view&id=388&Itemid=63
) znaci prvo im izvade zenske polne organe,pa ih daju sultanu....
