Claude Debussy(1862 - 1918)

Loengrin

Aktivan član
Poruka
1.190
Francuski kompozitor Klod Ašij Debisi,utemeljio je svojim osobenim muzičkim stilom impresionizam u Evropskoj muzičkoj umetnosti.Bio je svestrani muzički stvaralac.Pisao je kratke komade za klavir(većinom objedinjene u zbirke),kamernu muziku,solo-pesme,orkestarsku muziku,sve do operske i oratorijumske muzike.Bio je i vrstan pijanista i dirigent.Njegov muzički stil,odlikovao se izrazitom tonskom rafiniranošću,nastalom iz potrebe da muzikom izrazi trenutne impresije.Zato je i težište bilo na stvaranju kratkih komada,ujedinjenih u veće celine.To je uostalom i osnovna karakteristika kasnoromantičarskog muzičkog impresionizma.
Sagledajmo u daljem tekstu njegovo stvaralaštvo i iznesimo pojedinačne utiske o njemu.
 
Ova Debisijeva simfonijska poema,nastala 1892.godine,simbol je muzičkog impresionizma.U njoj Debisi obrađuje istoimenu pastoralnu poemu pesnika Stefana Malarmea,o mitskom Faunu,koji sanjari u hladovini vrelog letnjeg popodneva,na obroncima Etne.Trajanja je desetak minuta i odlikuje je velika melodijska rafiniranost,jedinstvena u svojoj autentičnosti i mnogo manje istaknuta ritmika.
Na početku,nastupa flauta,u stilu orijentalnog svirača,koji između dva uporišta ljuljuška svoje melodije(Debisi se živo interesovao za orijentalnu,Javansku muziku).Na to harfa ispušta svoja glisanda,praćena laganom temom rogova.Ponovno meditiranje harfe,prate laka tremola gudača;drveni duvači tome daju pastoralni štimung.Oboe donose življu melodiju(ljubavnu temu),koju preuzimaju violine,a zatim se prelazi,uz pomoć diminuenda,na srednji deo,u kome imamo podsećanje na Javanski orkestar,''gamelan''.Tu,u srednjem delu,nastupa patetični vrhunac,a onda,prema završnici,postupno smirenje:Flauta sada sporije,donosi početak preludijuma,a temu Satira sa kolom Nimfi,donose nam oboa,drveni duvači i gudači.Ove teme se ponavljaju,te nakon upada antičkih činela,vraćamo se na početak Preludijuma,ispunjen Faunovim sladostrašćem.Time se,u zamirućoj gradaciji,poput nestajanja u daljini,okončava ova poema,uvek prisutna na programima koncerata.
 
Rad na svoja ''Tri nokturna'',Debisi počinje godine 1897.Delo dovršava 1899.godine.Tri simfonijska stava slobodne strukture,sjedinjena su u jedan ciklus muzičkih impresija i snoviđenja.
Prvi nokturno,nosi naziv ''Oblaci''.Karakterističnim promenama sazvučja,Debisi nam dočarava kretanje oblaka i njihovo komešanje.Melodijski tok je izrazito bujan,neprekidno povezan.Drugi nokturno,''Praznici'',odlikuje se življim melodijskim tokom,u ritmu svečanog marša.On nije pravi opis prazničnog veselja,već se muzika rađa,takoreći,iz more,opsesije,iz sna.Praznična povorka dolazi iz daljine,prolazi pored nas u snažnom fortisimu i nestaje u daljini,okončavajući stav jednim mirnim,elegantnim skokom.Treći nokturno ima naziv ''Sirene''.U njemu se orkestru pridružuje ženski hor,sa mrmljanjem,bez teksta.To je opis ovih mitoloških bića,izuzetnog glasa,fatalnih za moreplovce.Nažalost,ovaj stav zbog svoje razvučenosti,nije na nivou prethodnih,uprkos svojoj impozantnoj melodijskoj prefinjenosti.
Kao veoma uspela tumačenja ovog Debisijevog ciklusa,izdvajaju se tumačenja dirigenata Jevgenija Svetlanova(sredina šezdesetih godina prošlog veka),Šarla Ditua(sa koncerta u Frankfurtu osamdesetih godina prošlog veka) i Klaudija Abada(sa koncerta u Stokholmu 1.maja 1998.godine).
 
Daleko od toga da bi se ovaj Debisijev simfonijski triptih mogao zvati ''skice''.To je upravo vrhunac i najveće Debisijevo ostvarenje na području simfonijske muzike.Nastalo je 1905.godine i 15.oktobra iste,premijerno izvedeno u Parizu.Orkestrom ''Lamure'',dirigovao je Kamij Ševijar.Delo je,kako mu i ime kaže,koncipirano u tri stava i trajanja je 24 minuta.Melodijska rafiniranost je u njemu dostigla svoj najveći vrhunac.
Prvi stav nosi naziv ''Od zore do podneva na pučini''.Polazeći od početnog pijanisima,potcrtanog otkucajima harfe,postupno nabujava jedna veličanstvena tema,koja nam dočarava beskrajnu usamljenost mora.Melodije se zatim talasaju,a pri kraju stava,nastupa finalni udar,kao talasi uz obalu.Drugi stav je ''Igra talasa'' i to je po svom karakteru eterični interludijum.Teme se prepliću i talasaju,poput talasa na moru.Finalni treći stav je ''Razgovor vetra i mora''.U njemu se dolazi do veličanstvenog vrhunca,potcrtanog udarima timpana.Upravo u ovom stavu imamo i jače naglašene ritmičke pokrete.
Zbog svoje melodijske rafiniranosti,delo je veliki izazov za dirigente.Slično Malerovim delima,ovaj ''simfonijski triptih'' mora se pripremiti i izvesti perfektno,instrumentalno dobro izvajano.
 
Majstor rafinirane impresionističke orkestarske palete,Klod Debisi,napisao je nekoliko orkestarskih svita.One su mahom sjedinjene u ciklus pod nazivom ''Slike''.Među njima su najistaknutije dve svite.

- MALA SVITA.U prvobitnom obliku,ona je pisana za klavir,ali kasnije orkestrirana i u svojoj orkestarskoj verziji i najbolja.To je svita sačinjena od četiri kratka stava.U samo 14 minuta muzike,dočarava nam četiri muzičke impresije.Nazivi stavova su:''U čamcu'',''Povorka'',''Menuet''(Debisi ovde daje reminiscenciju na razdoblje muzičkog baroka) i ''Balet''.U Beogradu,nju je sa uspehom interpretirao na otvaranju XXIX BEMUS-a,3.oktobra 1997.godine,dirigent Šarl Ditua,sa Francuskim Nacionalnim Orkestrom.

- IBERIJA,svita broj 2. iz ciklusa SLIKE.Da podsetim,prva svita ovog ciklusa,nosi naziv ''Žiga'',prema jednoj baroknoj igri i upravo svojom tematikom evocira uspomene na ovo veliko muzičko razdoblje.''Iberija'',druga svita ovog ciklusa,ujedno je i najpopularnija i poslednje je veliko Debisijevo ostvarenje na polju orkestarske muzike.Nastala je 1908.godine i u svojim stavovima,svita je do krajnjih granica dogurala karakteristike muzičkog impresionizma - instrumentalno iznošenje muzičkih impresija - i svojim je muzičkim efektima najavila docniji spoj muzike i filma.Tri stava svite su:''Po ulicama i trgovima''(veličanstveni opis Španske procesije),''Mirisi noči''(još jedna impresionistička slika Španske prirode u noći) i ''Praznično jutro''(ponovo u ambijentu prvog stava).

Van svake sumnje,Debisi je i na polju orkestarske muzike ličnost za sebe - bez sebi ravnoga u rafiniranosti zvuka i dovoljan samom sebi.Mogućnosti za asimiliranje njegovih muzičkih ideja,svedene su na minimum.Zato,orkestri i dirigenti,moraju ovim delima pristupiti sa posebnom pažnjom i izvežbanošću.
 
Debisijeva lirska drama ''Peleas i Melisanda'',dovršena je i premijerno izvedena u Parizu 30.aprila 1902.godine.To je jedan posve značajan korak napred u operskoj umetnosti.Tipično impresionistički eksperiment.Drama koncepcijski raskida sa tradicionalnim operskim oblikom,pa i sa Vagnerovom muzičkom dramom.Nema više arija,dueta rečitativa,velikih ansambala,instrumentalnih intermeca,''vagnerovski''beskrajnih melodija.Ni orkestracija nije toliko raskošna,koliko rafinisana.Sve je postalo jedan jedinstven,rafiniran vokalno-instrumentalni mozaik,podeljen jedino na pet činova.Tek u trećem i četvrtom činu,muzičko tkivo dobija snažniji tok.
Radnja opere se u celini zasniva na impresionističkoj drami nejasnog toka,književnika Morisa Meterlinka.U Debisijevoj ''lirskoj drami'',tekst je tek ovlaš izmenjen.I sama radnja opere-lirske drame je nejasna,zasnovana pretežno na snoviđenjima(Debisijevih naravno).Likovi u drami su nejasni.Dvoje glavnih likova,nesrećno zaljubljenih,Peleas i Melisanda,udata za princa Goloa,slepi kralj Arkel,dečak Inioldo,tri starca obučena u belo...sve to u jednoj nejasnoj i zamagljenoj radnji,čiji je vrhunac na kraju četvrtog čina,kakda Golo,saznavši za njihovu ljubav,ubija Peleasa i proganja Melisandu i u petom činu,kada ranjena i bolesna Melisanda umire.Karakteristična je i početna,kratka uvertira,koja nam svojim prefinjenim,''paučinastim tkivom'',dočarava tišinu mračne šume i ukazuje na opšti karakter celog dela.
I ova,''impresionistička'' opera je svojim stilom dovoljna sama sebi.Jedno je od poslednjih velikih stilskih dostignuća na području opere.
Do sada najuspeliju interpretaciju ove opere,ostvarili su:dirigent Pjer Bulez i operski umetnici:Irena Joakim i Meri Garden,obe u ulozi Melisande i Žan Žansen kao Peleas.
 
Upravo se - 22. avgusta, obeležilo 146 godina rođenja (25. marta bilo je 90 godina večne slave) majstora Debisija i na ovom mestu, dodaće se jedno Debisijevo popularno kamerno delo, jedino obeleženo brojem ''opusa'':

Klod Debisi: GUDAČKI KVARTET d - moll, opus 10.

Izdvaja ga nešto neobično. Pre svega to je jedino delo u Debisijevom, stavralaštvu koje ima oznaku ''opusa'' i to 10! A zatim, to je prvo i najpopularnije delo u Debisijevom stvaralaštvu na području kamerne muzike i jedini gudački kvartet koji je napisao. Sledeća osnovna karakteristika je što se u melodijskom i harmonskom pogledu ovaj Kvartet nadovezuje na Cezara Franka (ciklični princip komponovanja), a zatim se razvija u oblicima izrazitije, impresionističke tonske rafiniranosti. Ovaj je Gudački Kvartet nastao 1893. godine i četiri njegova stava obrazuju celinu trajanja 28 minuta.

Prvi stav je (oznake su pisane na francuskom jeziku) ''Anime et tres decide'' (''Živahno i veoma odlučno''). Prva violina nastupa sa glavnom temom, sazdanom na frigijskom modusu (!) ''as'' u g - molu. Druga tema nastupa ponešto uzdržano međutiom, ona deluje bledo pred originalnošću prve teme. Ovaj je stav koncipiran u slobodno tretiranom sonatnom obliku. Drugi stav je po svom karakteru skerco, sa oznakom ''Assez vif et bien rythme'' (''Dosta živo i vrlo ritmično''). Prva violina i violončelo donose svoja picikata, a zatim viola ritmičku varijaciju prve teme prvog stava. Kao svojevrsni perpetuum mobile, ova tema dominira prvim delom stava, a u završnom će biti ukrašena neobično rafinsanim kontrapunktima. Središnji trio donosi jednu lirsku misao koja se ubrzo otkriva kao početak prve teme prvog stava i to u molskom tonalitetu i u augmentaciji. Na to se pridružuje još jedna bogato ukrašena kontramelodija u violončelu. Treći stav je vrhunac Kvarteta, ''Andantino - Doucement expressif'' (''Blago izražajno''). Početak u prigušenom tonu donose svi instrumenti, da bi zatim malo brže, viola donela jedan rečitativ koji predstavlja uvod u izrazito lirični i rafinirani deo: to je elegična glavna tema stava koja dominira srednjim i završnim delom, sada bez sordina (prigušivača). Četvrti i finalni stav je ''Tres modere'' (''Veoma umereno'') ponovo se obraća uticajima Cezara Franka, svojm nažalost, slabo sazdanim tematskim aluzijama na prvi i drugi stav. Zbog toga ovde izostaje potrebni završni vrhunac, tako neophodno potreban jednom cikličnom i višestavačnom muzičkom delu.

Gudački Kvartet Kloda Debisija često se i rado izvodi svuda u svetu i ima svoje stalne izvođače među svim poznatim i manje poznatim majstorima gudačkih instrumenata. I svoju stalnu publiku. Njihovo nabrajanje vrlo je teško i prevazilazi okvire ovog razmatranja. Ovo se Debisijevo kamerno delo rado izvodi na živm koncertima i u malo razvijenim muzičkim sredinama širom sveta.
 
Nedopustivo da ovakav umetnik nema odgovor na temi.
Inače, Debussy je majstor harmonija i impresije.

Potpuno se slažem sa tobom. Kada sam pre više od četiri godine pokrenuo temu i napisao prvih nekoliko analiza Debisijevih dela, bio sam očajan tišinom koja je zavladala na ovoj temi. I na mnogim drugim sličnim iz tog vremena, specijalno posvećenim pojedinim kompozitorima (Beethoven, Berlioz, Mahler, Smetana i Dvoržak, majstori dirigentske palice). Častan izuzetak bila je samo opšta tema o klasičnoj muzici.

Srdačan pozdrav! I hvala za ''Arabeske''.
 
Ovih dana, u Beogradu se održava još jedno u nizu međunarodnih pijanističkih takmičenja po kojima je Beograd već veoma poznat, a ono sada nosi naziv KLOD DEBISI I NJEGOVO DOBA.

Sudeći po nazivu, nastoji se Debisijevom klavirskom muzikom što vernije predstaviti vreme u kom je Debisi živeo i stvarao, a pobednik je onaj ko na najverniji, najbolji način predstavi Debisijev pijanistički stil i klavirsko stvaralaštvo, kakvo je upravo jedan Debisi na najbolji način osmislio i predstavio svetu: snažne i izražajne impresionističke tonske boje, pretočene u zvuk klavira.
 

Back
Top