Kazivanje o Muhammedu s.a.w.s.
Uvod
Arabija prije rođenja Poslanika Muhammeda a.s.
Meka
Područje Meke suha je kamenita dolina ispresjecana mnogobrojnim brežuljcima i brdima, čiji se oštri vrhovi zabijaju u plavo nebo. Pejzaž je tipični pustinjski: tlo je šljunkovito i pjeskovito a vrhovi mnogobrojnih brdâ su kamene gromade; preovladava žuta boja, karakteristična za sve pustinjske pejzaže poput ovoga, u svojim mnogobrojnim tonovima i nijansama od svijetlo žute boje pijeska, preko tamnožute boje kamenja i šljunka, pa sve do tamnosmeđe (mrke) i crne boje stijena. Ovi tonovi žute, mrke i smeđe boje na jedan tajanstven, ali prelijep, način se nijansiraju sa plavetnilom neba, na kojem se ponekad pojavi kakav bijeli oblačak. Padavina je malo, pa je stoga i vegetacija veoma oskudna.
Upravo u ovaj oštri, naizgled surovi, pustinjski ambijent spušteni su (samo dragi Allah zna koliko je tačno vremena proteklo od tog drevnog i sudbonosnog događaja) Adem, alejhisselam i hazreti Hava, roditelji ljudskoga roda. Oni su neopisivo lijepi ambijent džennetskih perivoja morali, za kaznu zbog svojega grijeha, zamijeniti ovom pustinjom.
Međutim, mada pomisao da su naši roditelji tamo spušteni po kazni ima svoju težinu i vjerovatnost, ona je samo površna, jer, iako je život u Meki svakako mnogo teži i oskudniji nego li u Džennetu, Meka sobom nosi okean unutarnje ljepote i savršenstva, okean oličen u blagoslovu i bereketu koji je dragi Allah, Svemilosni, Samilosni položio na tom svetom mjestu, s razlogom se usuđujemo reći, najsvetijem na Zemlji. Tu istinu će objelodaniti Allahov miljenik i odraz Njegove milosti svim svjetovima, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mnogo vijekova kasnije prilikom Hidžre, svojim svjedočenjem da je upravo Meka dragom Allahu najdraži grad na Zemlji.
Tri Allahova blistajuća dragulja: Adem, prvi čovjek; Ibrahim, Allahov prijatelj; Muhammed, pečat vjerovijesnika i Allahova milost svim svjetovima; direktno su vezani za Meku i ta činjenica, naravno uz instituciju Hadža najbolji je simbol blagoslovljenosti te kamene pustinjske doline.
Razmišljanje nas dalje vodi jednim veoma interesantnim tokom: Musa, alejhisselam, prvi put čuje Glas dragog Allaha u pustinjskom ambijentu svete doline Tuva; Tevrat je objavljen u pustinjskom ambijentu Sinajske gore; objavljivanje Kur'ana je započeto u Meki a dovršeno u Medini ... Istina, Zebur i Indžil su objavljeni na području Svete zemlje u današnjoj Palestini, koja je plodna i blagodarna, ali ipak i ona nosi svoj ''pustinjski pečat'', jer su mnogi njezini predjeli, naročito u Judeji, pustinjski krajevi ... Kao da pustinja na neki tajanstveni način ''odgovara'' vjeri i duhovnosti, možda i zbog toga što ona u svojoj ovosvjetskoj škrtosti i oskudnosti nuka čovjeka da se okrene svojoj nutrini i više razmišlja o sebi i smislu vlastitog postojanja. Ovo razmišljanje pojačava i činjenica da su, naprimjer, stanovnici Okeanije, koja je po svojemu šarenilu cvijeća, obilnosti plodova i mnogobrojnim prirodnim ljepotama, na Zemlji možda i najbolji, mada svakako veoma blijed, primjer Dženneta, dugo vremena živjeli u društvu koje je nosilo pečat mnogoboštva, razgolićenosti i razuzdanosti. Dragi Allah najbolje zna koliko u svemu ovome ima istinitosti i pouke, a mi se, nakon ove digresije, vraćamo našoj temi.
Dragi Allah najbolje zna kada su se potomci Ademovi, alejhisselam, iselili iz Meke, ali je znano da tu nije bilo nikoga u vrijeme kada je Ibrahim, alejhisselam, doveo hazreti Hadžeru i svoga sina Ismaila, alejhisselam. O događajima vezanim za njihov dolazak, gradnju Kabe i uspostavu obreda Hadža govorili smo opširnije u poglavlju o Ibrahimu, alejhisselam, pa na ovom mjestu nećemo o tome govoriti već ćemo se, ako dragi Allah da, pokušati fokusirati na ono što nam je poznato o daljnjem životu Ismaila, alejhisselam, i njegovih potomaka.
Podizanjem Kabe i uspostavom obreda Hadža i Umre, Meka je, voljom dragog Allaha, dobila puninu svoje važnosti i svoje svetosti. Isto tako, dragi Allah je na ovaj način ispunio dovu Svoga miljenika i prijatelja, Ibrahima, alejhisselam, tako da je Meka postala centrom u koji su se započela slijevati velika materijalna bogatstva u vidu mnogih hodočasničkih darova. Zem Zem izvor, kao i drugi bunarevi koji su vremenom iskopani tamo, omogućili su povoljnije uslove za stočarstvo i osigurali da Meka postane nezaobilazno odmorište trgovačkih karavana koji su prenosili raznovrsnu robu iz Jemena ka Sredozemlju i obratno. Sve je ovo utjecalo da Meka, uz to što je već bila duhovni centar cijele Arabije, postane i bogati trgovački grad. Za svoga života na ovom svijetu Ismail, alejhisselam, bio je Allahov poslanik zadužen za stanovnike Meke, i po tom osnovu i njihov neosporni vođa s obzirom da su u to doba najvjerovatnije svi žitelji Meke bili muslimani, dragom Allahu iskreno i u potpunosti predani. Prenosi se da se Ismail, alejhisselam, ženio sa ženama iz arapskog plemena Džurhum, koje se, uz dozvolu njegove majke Hadžere, naselilo u području oko Zem Zem izvora. Prema hadisima Ismail, alejhisselam, se, slijedeći sugestiju svoga oca, razveo od svoje prve žene zbog njezine slabe vjere, i oženio kćerkom plemenskog starješine Džurhuma Mudad ibn Amra. U tom mubarek braku rodila se jedna kćerka i dvanaest sinova od kojih potiče dvanaest arapskih plemena. Prema Ibn Hišamu imena Ismailovih, alejhisselam, sinova su sljedeća: Nabit, Kajzar, Ezbel, Miša, Musme'a, Maši, Dima, Ezer, Tima, Jatur, Nebeš i Kajzum.
nastavak sledi
Uvod
Arabija prije rođenja Poslanika Muhammeda a.s.
Meka
Područje Meke suha je kamenita dolina ispresjecana mnogobrojnim brežuljcima i brdima, čiji se oštri vrhovi zabijaju u plavo nebo. Pejzaž je tipični pustinjski: tlo je šljunkovito i pjeskovito a vrhovi mnogobrojnih brdâ su kamene gromade; preovladava žuta boja, karakteristična za sve pustinjske pejzaže poput ovoga, u svojim mnogobrojnim tonovima i nijansama od svijetlo žute boje pijeska, preko tamnožute boje kamenja i šljunka, pa sve do tamnosmeđe (mrke) i crne boje stijena. Ovi tonovi žute, mrke i smeđe boje na jedan tajanstven, ali prelijep, način se nijansiraju sa plavetnilom neba, na kojem se ponekad pojavi kakav bijeli oblačak. Padavina je malo, pa je stoga i vegetacija veoma oskudna.
Upravo u ovaj oštri, naizgled surovi, pustinjski ambijent spušteni su (samo dragi Allah zna koliko je tačno vremena proteklo od tog drevnog i sudbonosnog događaja) Adem, alejhisselam i hazreti Hava, roditelji ljudskoga roda. Oni su neopisivo lijepi ambijent džennetskih perivoja morali, za kaznu zbog svojega grijeha, zamijeniti ovom pustinjom.
Međutim, mada pomisao da su naši roditelji tamo spušteni po kazni ima svoju težinu i vjerovatnost, ona je samo površna, jer, iako je život u Meki svakako mnogo teži i oskudniji nego li u Džennetu, Meka sobom nosi okean unutarnje ljepote i savršenstva, okean oličen u blagoslovu i bereketu koji je dragi Allah, Svemilosni, Samilosni položio na tom svetom mjestu, s razlogom se usuđujemo reći, najsvetijem na Zemlji. Tu istinu će objelodaniti Allahov miljenik i odraz Njegove milosti svim svjetovima, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mnogo vijekova kasnije prilikom Hidžre, svojim svjedočenjem da je upravo Meka dragom Allahu najdraži grad na Zemlji.
Tri Allahova blistajuća dragulja: Adem, prvi čovjek; Ibrahim, Allahov prijatelj; Muhammed, pečat vjerovijesnika i Allahova milost svim svjetovima; direktno su vezani za Meku i ta činjenica, naravno uz instituciju Hadža najbolji je simbol blagoslovljenosti te kamene pustinjske doline.
Razmišljanje nas dalje vodi jednim veoma interesantnim tokom: Musa, alejhisselam, prvi put čuje Glas dragog Allaha u pustinjskom ambijentu svete doline Tuva; Tevrat je objavljen u pustinjskom ambijentu Sinajske gore; objavljivanje Kur'ana je započeto u Meki a dovršeno u Medini ... Istina, Zebur i Indžil su objavljeni na području Svete zemlje u današnjoj Palestini, koja je plodna i blagodarna, ali ipak i ona nosi svoj ''pustinjski pečat'', jer su mnogi njezini predjeli, naročito u Judeji, pustinjski krajevi ... Kao da pustinja na neki tajanstveni način ''odgovara'' vjeri i duhovnosti, možda i zbog toga što ona u svojoj ovosvjetskoj škrtosti i oskudnosti nuka čovjeka da se okrene svojoj nutrini i više razmišlja o sebi i smislu vlastitog postojanja. Ovo razmišljanje pojačava i činjenica da su, naprimjer, stanovnici Okeanije, koja je po svojemu šarenilu cvijeća, obilnosti plodova i mnogobrojnim prirodnim ljepotama, na Zemlji možda i najbolji, mada svakako veoma blijed, primjer Dženneta, dugo vremena živjeli u društvu koje je nosilo pečat mnogoboštva, razgolićenosti i razuzdanosti. Dragi Allah najbolje zna koliko u svemu ovome ima istinitosti i pouke, a mi se, nakon ove digresije, vraćamo našoj temi.
Dragi Allah najbolje zna kada su se potomci Ademovi, alejhisselam, iselili iz Meke, ali je znano da tu nije bilo nikoga u vrijeme kada je Ibrahim, alejhisselam, doveo hazreti Hadžeru i svoga sina Ismaila, alejhisselam. O događajima vezanim za njihov dolazak, gradnju Kabe i uspostavu obreda Hadža govorili smo opširnije u poglavlju o Ibrahimu, alejhisselam, pa na ovom mjestu nećemo o tome govoriti već ćemo se, ako dragi Allah da, pokušati fokusirati na ono što nam je poznato o daljnjem životu Ismaila, alejhisselam, i njegovih potomaka.
Podizanjem Kabe i uspostavom obreda Hadža i Umre, Meka je, voljom dragog Allaha, dobila puninu svoje važnosti i svoje svetosti. Isto tako, dragi Allah je na ovaj način ispunio dovu Svoga miljenika i prijatelja, Ibrahima, alejhisselam, tako da je Meka postala centrom u koji su se započela slijevati velika materijalna bogatstva u vidu mnogih hodočasničkih darova. Zem Zem izvor, kao i drugi bunarevi koji su vremenom iskopani tamo, omogućili su povoljnije uslove za stočarstvo i osigurali da Meka postane nezaobilazno odmorište trgovačkih karavana koji su prenosili raznovrsnu robu iz Jemena ka Sredozemlju i obratno. Sve je ovo utjecalo da Meka, uz to što je već bila duhovni centar cijele Arabije, postane i bogati trgovački grad. Za svoga života na ovom svijetu Ismail, alejhisselam, bio je Allahov poslanik zadužen za stanovnike Meke, i po tom osnovu i njihov neosporni vođa s obzirom da su u to doba najvjerovatnije svi žitelji Meke bili muslimani, dragom Allahu iskreno i u potpunosti predani. Prenosi se da se Ismail, alejhisselam, ženio sa ženama iz arapskog plemena Džurhum, koje se, uz dozvolu njegove majke Hadžere, naselilo u području oko Zem Zem izvora. Prema hadisima Ismail, alejhisselam, se, slijedeći sugestiju svoga oca, razveo od svoje prve žene zbog njezine slabe vjere, i oženio kćerkom plemenskog starješine Džurhuma Mudad ibn Amra. U tom mubarek braku rodila se jedna kćerka i dvanaest sinova od kojih potiče dvanaest arapskih plemena. Prema Ibn Hišamu imena Ismailovih, alejhisselam, sinova su sljedeća: Nabit, Kajzar, Ezbel, Miša, Musme'a, Maši, Dima, Ezer, Tima, Jatur, Nebeš i Kajzum.
nastavak sledi