Malecka jedna dilema

gost 133940

Elita
Poruka
23.648
Vidimo da je moderna medicina otišla grdno daleko u lečenju raka. Organ koji oboli se odseče, a ostatak organizma se otruje. Tako stignemo do one famozne očekivane dužine preživljavanja.
E, sad ja bih imao dilemu da li smo izlečili organ bez kojeg smo ostali. Recimo, rak dojke se leči sečenjem dojke, ili češće obe dojke. Rak debelog creva leči se tako što se fekalije premeste u plastičnu kesu zalepljenu na trbuh. I tako to.

Ovu svoju dilemu ni ne smem ovde da iznesem, jer ću svašta da čujem. :sad2:
Zato ću onako palijativno da pitam - Da li biste pristali na ovakve zahvate? Odnosno, koliko vam je važan kvalitet života dok umirete?
 
Slazem se. Danasnja "zvanicna' medicina davno je odabrala logiku kasapina i trovaca.

Lecenje coveka se mahom svodi na trovanje tela i AMPUTACIJU ORGANA, dok je u "tradicionalnoj" medicini cilj oduvek bio POVRATITI oboleli organ.

Tj. covek moze ziveti (u najfundamentalnijem smislu te reci) i bez ruku i nogu, ociju, bubrega, srca, creva, zeluca, pa cak i jetre (=postoje vestacki uredjaji kao supstitut, osim za zadnji slucaj gde je u pitanju samo privremeno resenje).
Da ne govorim o uspesnom odrzavanju u zivotu psece glave odvojene od tela jos u prvoj polovini proslog veka.

Drugim recima, svojim FILOZOFSKIM stavom prema coveku, moderna medicina lagano plovi u mrak.
 
@Pegaz

Ako ti je tema vec toliko zanimljiva mogao bi da se drzis njene sustine i odgovoris na postavljeno pitanje, a za pljuvanje po zvanicnoj medicini imas temu "Kraj svih bolesti".

@tema

Zanimljivo i turobno pitanje. Mada nisi bio skroz jasan. Jesi li mislio na amputacije i tretmane koji vode do izlecenja, tj otklanjanja opasnosti metastaze ili samo do delimicnog produzenja zivota u smislu par meseci. U prvom slucaju mislim da bih pristao na skoro sve (sada kazem skoro, ali bi u takvom slucaju verovatno rekao sve), a u drugom slucaju ako je samo kratko produzenje zivota onda zavisi od stepena patnje koju bih prozivljavao dok ne umrem. Mislim da ne bih pristao na to da budem biljka godinu dana, radije bih proziveo "normalno" jos mesec ili dva. Naravno ovo opet pricam iz perspektive zdravog coveka. Ko zna kako bih reagovao u tako ekstremnoj situaciji.
 
Pacijentu se prvo predoci surova i tuzna istina, onda mu se objasnjava da nije on kriv i da je moglo svakom da se desi, pa onda da je bas steta, pa onda da se mnogima i desava, zatim se "ozbiljno razmatraju mogucnosti", a onda se pojavi tracak nade: noz.
saznanje-neverica-strah-zabrinutost-panika-nada ... nije tesko izabrati, jelda?
 
Da...
Čak i kod potpunog izlečenja treba razmotriti kako će proteći ostatak života. Mada, koliko znam, medicina baš ne daje rado garancije da se problem neće pojaviti negde drugde nakon nekoliko godina.
Možda bismo mogli da se ograničimo na slučajeve kada se ne može govoriti o potpunom izlečenju. Prvo, zato što je realnije, a drugo, zato što se problem oštrije ocrtava.
Moje lično mišljenje (a bejah se svojevremeno i sam opasno približio ... crti) jeste da nikako ne mogu da razumem da je neko spreman da plati tako visoku cenu kroz dramatično opadanje telesne funkcionalnosti samo zato da bi to telo tako oštećeno živelo koju godinu duže.
 
Vidimo da je moderna medicina otišla grdno daleko u lečenju raka. Organ koji oboli se odseče, a ostatak organizma se otruje. Tako stignemo do one famozne očekivane dužine preživljavanja.

Ako zelimo da vodimo ovu diskusiju ozbiljno, mora se poceti od jedne strahovito vazne cinjenice, koja se uporno prenebregava.

Rak nije jedna bolest.

Rec rak je isto kao i rec "infekcija" - oznacava ogroman spektar bolesti, u kojima mnogi dodatni faktori znace jako mnogo. Infekcija gastrointestijalnog trakta salmonelom je nesto sto ce mnogi od nas imati, i uz malo muke preziveti u toku zivota. Infekcija mozga meningokokusom je nesto sto ce dobar deo obolelih ubiti u roku od 24 sata.

Isto vazi i za rakove.

Mnogi oblici decje leukemije, ako se uhvate pre potpune krize, se daju izleciti u preko 90% slucajeva. Dete ce provesti godinu dana u bolnici, izgubiti kosu, biti veoma bolesno, podneti mnogo teskoca. Ali nakon toga, izaci ce iz bolnice i provesce ceo zivot normalno. U ovom slucaju, da li neko uopste postavlja pitanje da li je terapija vredna muke? Sigurna smrt nasuprot godinu dana muke plus normalan zivot od te tacke pa nadalje?

Rak testisa cesto pominjem, zato sto je prakticno 100% izleciv cisplatinom. Ok, izgubice se jedan testis. Podnece se gubitak kose, visemesecni osecaj zamora, i druge posledice hemoterapije. Postoji sansa da sluh bude ostecen. Ali nakon ovoga, covek ostaje ziv, zdrav, cak sposoban da sa onim drugim testisom pravi decu ako hoce. Da li je ovaj izbor gori od mucne, spore i bolne smrti?

Ali Zazijavalo pita za ekstremnije slucajeve:

Da li biste pristali na ovakve zahvate? Odnosno, koliko vam je važan kvalitet života dok umirete?

Sve zavisi od verovatnoce uspeha, i sta se dobija po koju cenu.

Recimo, zena dobije rak dojke u tridesetoj godini zivota. Ima 90% sansu prezivljavanja uz mastektomiju, sestomesecni kurs intenzivne hemoterapije, i petogodisnji kurs Tamoksifena. S druge strane, bez terapije ima sest meseci do godinu dana zivota, i onda tri do sest meseci umiranja u jezivim bolovima.

Vecina ljudi uzme prvu opciju.

Uzmimo osrednji slucaj. Dacu ti primer iz moje porodice.

Zena je dobila dijagnozu, kolorektalni rak, cetvrti stadijum. Sanse za dugorocno prezivljavanje prilicno male. Potrebna je teska operacija, uklanjanje velikog dela debelog creva, uklanjanje vecih metastaza, praceno radijacijom i gadnom hemoterapijom. Alternativa je smrt u roku od tri do sest meseci, od kojih bi zadnjih par meseci verovatno bilo veoma gadno.

Licno nisam siguran sta bih ja izabrao. Ona je imala porodicu (troje dece), i odabrala je da ide na terapiju. I bila je medju srecnima - prezivela je. Godinu dana se patila, i ima posledice - lako se zamara, mora da nosi pelene, i svakih sest meseci do kraja zivota mora da ide na (bolnu i ponizavajucu) kolonoskopiju. Ali njoj je to manje vazno od dodatnog vremena koje je dobila da provede sa svojom porodicom.

Naravno, da je ona prosla kroz sve to, pa onda ipak umrla u roku od par meseci...

Uzmimo onda ekstremne slucajeve.

Imao sam prilike da vidim tragedije u kojima se ljudi maltretiraju sa stvarima koje su, u principu, smrtna presuda (sansa prezivljavanja <1%). Recimo, rak pankreasa, ili glioblastoma, dalje od drugog stadijuma. Jedan covek je dobio dijagnozu cetvrti stadijum MiaCapa, pa se tri meseca patio sa operacijama (Whipple zahvat, ako ti to nesto znaci) i umro mesec dana kasnije kao sto bi i inace.

I sta sada reci? On je mogao, svakako, da odabere da preskoci terapiju. Ali to zahteva nekoliko stvari koje nisu jednostavne. Prvo, zahteva pomirenje sa smrcu. Mnogi ljudi veruju do zadnjeg daha da ce nekako pobediti bolest. I ovo je cesto veoma pozitivna stvar: mada se oni dodatno namuce, duh takvih ljudi gura onkologe i lekare da rade na pokusajima boljeg lecenja (ne mogu ti opisati koliko je onkologija cesto depresivna profesija za lekare koji se njom bave; psiholoski pritisak cinjenice da ce vecina pacijenata umreti je strasan, pogotovo u pedijatrijskoj onkologiji; ljudi se ili pretvore u robote, ili puknu, pre ili kasnije), a i za druge pacijente sa manje terminalnim prognozama.

Drugo i mnogo teze, ovo zahteva da porodica bude spremna da pusti coveka da umre. Ovo je zapravo daleko veci faktor od svega drugog u terminalnim slucajevima. Sam covek se cesto pomiri sa sudbinom i ne zeli ekstremne zahvate. Ali kako da pogleda decu u oci i da im kaze da ce ih napustiti? Otud ljudi prosto stisnu zube i trpe. I nemaju nade da ce se izleciti, samo zele da sve pokusaju i da odrze nadu porodice u zivotu sto duze...zato sto ne mogu da se suoce sa onim neizbeznim trenutkom kada ce se sve razleteti u parcice, kada svima postane jasno da vise nema nade...

Licno, ja mislim da bih odbio tretman u ovakvim slucajevima. Ali sta bih zaista uradio kada bih se nasao u toj situaciji? Jedna stvar je zamisljati u teoriji, druga je kada si zaista pred takvim izborom...
 
Moja krivica. Počeo sam temu sa posledicama onkoloških zahvata ne zato da bih se kačio za rak/rakove, već da bih ilustrovao jedno više filozofsko pitanje - o vrednosti života koji je znatno oštećen.
Recimo, ideja da su ljudi spremni svašta da pretrpe zbog dece. Evo, to je jedan problem. Objektivno, veoma bolestan čovek ne može nešto naročito da pruži deci, a istovremeno ih pristiska svakodnevnom slikom vlastitog propadanja.
I sad se nešto mislim, ne vredi li deci u životu nekakva zakopana uspomena na roditelja u punoj snazi, makar bio i maglovita davna uspomena, od jasne slike izgubljenog, propalog čoveka užasnutog bliskom smrću?

A ovo za porodicu potpuno si u pravu. Sećam se bizarne priče o dečku koji je ostavljen da zgasne nakon neuspele operacije na mozgu. Imao je dren kroz koji je lagano oticala sukrvica. A njegovi roditelji (biolog i psiholog-sudski veštak) čekali su uz njegovo uzglavlje u suludoj nadi da će se oporaviti kada dren presahne. Naravno, ovo se desilo kada je dečko umro.
 
uf, uf...znas kako
moj djed je sam odlucio; ici ce na operaciju
poslije koje se nastaviti zivjeti kvalitetno ili se nece vratiti...
nije se vratio.

za njega je bit bila u tome kakav zivot vodi, a ne u pukom prezivljavanju...
sto se mene tice, a vjerujem i ostalih clanova uze obitelji; dala bih sve sto imam/mogu
da je odustao od operacije... : (((
 
Moja krivica. Počeo sam temu sa posledicama onkoloških zahvata ne zato da bih se kačio za rak/rakove, već da bih ilustrovao jedno više filozofsko pitanje - o vrednosti života koji je znatno oštećen.
Recimo, ideja da su ljudi spremni svašta da pretrpe zbog dece. Evo, to je jedan problem. Objektivno, veoma bolestan čovek ne može nešto naročito da pruži deci, a istovremeno ih pristiska svakodnevnom slikom vlastitog propadanja.
I sad se nešto mislim, ne vredi li deci u životu nekakva zakopana uspomena na roditelja u punoj snazi, makar bio i maglovita davna uspomena, od jasne slike izgubljenog, propalog čoveka užasnutog bliskom smrću?

A ovo za porodicu potpuno si u pravu. Sećam se bizarne priče o dečku koji je ostavljen da zgasne nakon neuspele operacije na mozgu. Imao je dren kroz koji je lagano oticala sukrvica. A njegovi roditelji (biolog i psiholog-sudski veštak) čekali su uz njegovo uzglavlje u suludoj nadi da će se oporaviti kada dren presahne. Naravno, ovo se desilo kada je dečko umro.

Brate Zazi, da si otvoreno stavio naslov

EUTANAZIJA - ZA ILI PROTIV?,

tema bi momentalno usla u "top ten" po popularnosti!
 
Poslednja izmena:
Vidimo da je moderna medicina otišla grdno daleko u lečenju raka. Organ koji oboli se odseče, a ostatak organizma se otruje. Tako stignemo do one famozne očekivane dužine preživljavanja.
E, sad ja bih imao dilemu da li smo izlečili organ bez kojeg smo ostali. Recimo, rak dojke se leči sečenjem dojke, ili češće obe dojke. Rak debelog creva leči se tako što se fekalije premeste u plastičnu kesu zalepljenu na trbuh. I tako to.

Ovu svoju dilemu ni ne smem ovde da iznesem, jer ću svašta da čujem. :sad2:
Zato ću onako palijativno da pitam - Da li biste pristali na ovakve zahvate? Odnosno, koliko vam je važan kvalitet života dok umirete?
Mh, ja sam više zgrožena forsiranjem lekova i njihovom prodajom zatim, privatnim stomatolozima i nepostojanjem alternative za socijalno ugrožene slojeve itd... danas u ambulanti sedi Romkinja od 19 godina ispred savetovališta, sa babom i troje dece i pita - kolko s' plaća zubar? Ja sam ždraknula u cenovnik pre nego što sam sela i kažem joj, kad se nasmejala primetim da su joj zubi u očajnom stanju, devetnaestogodišnja žena sa troje male dece :eek: mislim, jes baš bih i ja, da sam na njenom mestu, jurila stomatologa da mi stavi bele plombe od 1000 dinara (a ovo je kao najjeftinija varijanta) ili crne za 200 manje..... kao, da imam lep osmeh :roll:
I onda se vraćamo na to da lep osmeh nije pitanje zdravlja, ali to što će do 30-e sve da ih povadi itekako jeste, a posle možda bude imala para za protezu :neutral:

Mama je dobila neki lek za ranu fazu osteoporoze, papreno skup, a kad je pitala - dokle da ga pijem, doktorka se izbečila u nju... pa, do kraja života.....
Samo jedino i isključivo taj lek joj je preporučen u ambulanti, iako alternative postoje. Samo jedino i isključivo taj proizvođač blablabla..... valjda im je sponzor ili tako nešto.

I sad ne može čovek ništa da kaže jer nema medicinsko znanje, nego samo ćuti i gleda. To nisu stvari s kojima se sme igrati, i čini mi se da doktori odavno već uopšte nisu na našoj strani.
Privatizovanje medicine polako postiže svoj sekundarni cilj: doktoru se više isplati da vam popravlja zub nego da ga ostavi takvim kakav je u slučaju da će bušenjem proizvesti više štete nego koristi, negde sam čak čula da im je potreban određen broj izvađenih zuba da bi uzeli neku diplomu, nisam sigurna o čemu se radi, pa sam tako pre više od 10 godina ostala bez šestice koju je druga zubarka počela da popravlja dan ranije, stavila lek i rekla da dođem sutradan, a sutradan je iz nekog razloga nije bilo, pa je ova druga, devojka od nešto preko 20 godina, zgroženo, ovlaš pogledala u "to" i rekla - na šta ovo liči, ovo mora da se vadi :neutral:

Da se ne bi maltretirali sa analizama, pošalju te u privatnu laboratoriju; neki veći, bitniji i rizičniji pregledi se čekaju po godinu dana, i ko preživi dotle možda ima neke šanse da dobije terapiju, tj. da uopšte započne lečenje... u bolnicama nema mesta za sve pa se onda ljudi selektivno primaju; od najobičnije posekotine doktori vas dovedu dotle da ONI VAMA priprete sečenjem prsta, jer ih je mrzelo da uzorak gnoja (valjda) pošalju na analizu ili se niko nije setio te vanserijske mogućnosti...

Pozitivna strana, ako se može tako nazvati, je što su ljubazniji i trpe više :neutral:

Dobili smo privatnu zdravstvenu zaštitu koja se polako uvodi u sve grane menicine, dok nam internet postaje sve dostupniji ne možemo da platimo sopstveno lečenje, a za najobičniju upalu grla moramo da izdvojimo mesečnu platu.

Naravno da nisu svi doktori ni loši ni neobjektivni niti neprofesionalni, i oni su se našli u ovoj mašini kao i mi. Na kraju, i njima će zatrebati medicinska pomoć, kad tad.

A najgore od svega je što ništa konkretno ne možemo da kažemo, mi obični ljudi, jer ne znamo s čim smo se uhvatili u koštac i, kada je zdravlje u pitanju, posebno dragih nam ljudi, ostaje samo da ćutimo i slepo verujemo farmaceutskoj industriji.

:neutral:
 
Poslednja izmena:
I stvar je konkretno u tome - privatno, što jedino može da asocira na prodaju lekova i na to kako se istraživanje određenih bolesti niti podstiče niti dozvoljava :eek: jer je alternativa da ljudi doživotno budu zavisni od njihovog leka. Nešto kao Hag, moraju da opravdaju svoje postojanje.

I onda imamo situaciju gde se medicinsko osoblje dovodi u situaciju da ima mogućnost da se prema ljudima i njihovom zdravlju ophodi u celosti neprofesionalno i da, poput trgovaca, gledaju na svoju korist umesto na njihovo zdravlje.
Da imaju fiksnu, državnu, zagarantovanu platu, takve mogućnosti ne bi bilo, ne bi im tako nešto ni moglo pasti na pamet.

Pošto ni vlast nije blesava, i pošto je naslutila da se takve stvari mogu početi dešavati, dosetili su se da uvedu "izbor doktora" kako bi:

1. Emotivno vezali lekara za pacijenta, te ovaj ne bi imao srca da mu vadi iz džepa bespotrebno, ako već zna (a znaće, upoznaće ga) da nema, ili da mu ugrožava ionako ugroženo zdravlje;

2. Ovo što je ostalo od "neprivatne" zdravstvene zaštite se takođe baca u mašinu konkurencije, gde doktori treba da jure da imaju što više "svojih" pacijenata :eek: valjda im plata zavisi od toga, ili posao, nešto kao profesori što imaju problem sa prisustvom na predavanjima... dakle, krug se zatvara, opet su dovedeni u situaciju da neobjektivno leče i da, umesto dobrim preporukama, lečenjem i odnosom prema pacijentu, moraju da koriste ne znam koje metode, rodbinske veze i tradiciju :lol: kako bi privukli kod sebe pacijente, ko da su vulkanizeri, a ne lekari.

Zdravstvena zaštita treba da bude od vitalne važnosti za zemlju, pogotovo za onu koja pokušava da izađe na kraj sa belom kugom, a ne da se na njoj zarađuje.

Zemlja će profitirati zdravijim narodom koji će uzimati manje bolovanja i ređe odsustvovati sa posla, spremnošću bračnih parova da rode decu i da brinu o njihovom zdravlju uz objektivne i zadovoljne doktore, a ta deca će, opet, odrasti da zarade zemlji za poreze :neutral: i da bi to učinili, takođe im treba obezbediti besplatno školovanje, a ne zarađivati i na tome.
Pare treba državi da zarađuju zdravi i odrasli, ne deca i bolesnici.
Podseća li nekoga ovo na jedan sasvim specifičan sistem od pre nekoliko desetina godina?
Mislim, oni su barem ubijali stare, nemoćne i decu :) nisu pokušavali po svaku cenu i na njima da zarade.

:neutral:
 
... A najgore od svega je što ništa konkretno ne možemo da kažemo, mi obični ljudi, jer ne znamo s čim smo se uhvatili u koštac i, kada je zdravlje u pitanju, posebno dragih nam ljudi, ostaje samo da ćutimo i slepo verujemo farmaceutskoj industriji.
Svojevremeno sam negde ovde postavio problem borbe protiv tuberkuloze (pored drugih stvari), pa sam bio zdušno "ispljuvan".
E, pre par večeri gledam emisiju u kojoj se kaže (osoba je lekar i univerzitetski profesor) da je Rumunija najvakcinisanija zemlja protiv tuberkuloze i da istoveremeno u poslednjih pola veka nije uspela da spadne bar sa prvog na drugo mesto po procentu obolelih od tuberkuloze. Dok je u zemljamaBeelksa vakcinacija odavno napuštena, a nemaju ni jedan slučaj (o0 slučajeva imaju, to jes:eek:). Odnosno, BSG vakcina je praktično potpuno neefikasna. :eek:
I sad bih baš voleo da nađem neku zvaničnu statistiku i ovo proverim.
 
Odnosno, BSG vakcina je praktično potpuno neefikasna. :eek:
I sad bih baš voleo da nađem neku zvaničnu statistiku i ovo proverim.

Da, BSG vakcina je odbacena zbog male efikasnosti, i zato sto mnogi sojevi tuberkuloze uopste ne potpadaju pod njen opseg.

Tuberkuloza je verovatno medju prvih pet najvecih bioloskih pretnji covecanstvu. Sojevi tuberkuloze otporne na prakticno sve nase lekove se polako ali sigurno sire (dobrim delom iz Ruskih zatvora), i ubijaju na stotine hiljada ljudi godisnje. Postoji nekoliko linija napada koje se istrazuju, ali mnogi od novijih lekova imaju visoku toksicnost prema coveku isto kao i prema bakteriji (mada inhibitori flagelarnog kompleksa obecavaju).

Ovo je jedan od rezultata nepazljivog i prekomernog koriscenja antibiotika u toku zadnjih pedeset godina, sto je dovelo do rapidne evolucije otpornosti. Za to ce nasa deca da placaju cenu...a mozda cemo i mi.
 
U vezi originalnog pitanja - nisam hteo da pominjem diskusiju, ali jedna nova studija dodaje moment u ovom pravcu:

http://www.boston.com/news/nation/articles/2009/03/18/religious_dying_patients_more_likely_to_get_aggressive_care/

Religiozni ljudi tri puta cesce biraju agresivne zahvate pred kraj zivota nego nereligiozni. Drugim recima, covek sa terminalnim rakom koji je religiozan ce tri puta cesce izabrati teske i bolne zahvate koji minimalno produzuju zivot nego ljudi koji nisu religiozni.

Nereligiozni ljudi daleko cesce imaju organizovane odluke po pitanju kraja zivota: dokumente koji sprecavaju "herojske zahvate", organizovanu palijativnu brigu (tj. blagu medicinsku intervenciju koja smanjuje bol i olaksava zadnje dane). Ono sto je zanimljivo je da nereligiozni ljudi imaju dokumentovane i uredjene oporuke (testamente) mnogo cesce nego religiozni.

Jedna interpretacija studije je da religiozni ljudi vise vrednuju prezivljavanje po svaku cenu, zato sto mnoge religije insistiraju na vaznosti zivota.

Koliko vidim, ateisti teze da interpretiraju ovaj rezultat kao dokaz da religioznost sledi iz patoloskog straha od smrti, koja dolazi u paketu sa zeljom da se smrt izbegne po svaku cenu, i sa izbegavanjem da se za smrt pripremi. Ja mislim da je to preterano pojednostavljen pogled na situaciju...ali za mnoge religiozne ljude, nije potpuno netacan.
 
@endonuclease

А да ли постоје студије које би нам показале каква је ситуација код животиња кад се нађу у смртној опасности? Да ли су сличније религиозним људима или нерелигиозним?
 

Back
Top