Posto je ne temi o razlikama izmedju borilackih vestina i sportova bilo nekih nesporazuma, evo mog teksta sa jednog drugog foruma:
UNUTRAŠNJA PRIRODA BORILAČKIH VEŠTINA (pojedinac u borilačkoj veštini)
Raspravi o tome šta je suština bavljenja borilačim veštinama verovatno nema kraja, te u tom smislu ni ovo nije pokušaj da se pruži neki definitivan odgovor na to pitanje. Jednostavno želim da ovde prikažem neke zaključke, posledicu pojedinih uvida koji su mi se nedavno otvorili, verovatno usled mog neprestanog delovanja u borilačim veštinama, kao i u kontekstu dosadašnjih iskustava na tom polju.
Prvo što bih želeo da ukažem jeste raširen problem gledanja na borilačke veštine kao na imenicu, tj. neku vrstu „definisanog“ objekta, pa se i analiza tog fenomena najčešće svodi na opisivanje njegovih spoljnih osobina. Po mom poimanju, borilačke veštine (ako su žive, a ne okoštali relikt nepodložan interpretaciji) zapravo su glagol, tj. neka vrsta stanja pojedinca u procesu borenja. U tom smislu, dolazi do onoga što se u većini borilačkih veština, makar deklarativno, naziva najvišim stadijumom – neposredna lična ekspresija borilačke veštine!
Da bih to pobliže objasnio, pokušaću da kroz izvesne analogije predstavim uslove koji su potrebni za ostvarenje takvog ličnog izraza.
Ako kao paralelu za vežbanje borilačkih veština uzmemo bavljenje plivanjem, videćemo da da se počinje u bazenu, dakle u uslovima koji su kontrolisani u najvećoj mogućoj meri. Optimalno bi bilo da pojedinac koji počinje sa plivanjem ima ceo bazen, ili njegov izolovan deo (stazu) samo za sebe, kako bi mogao da se koncentriše na tehniku, tj. rad pojedinih delova tela i njihovu koordinaciju. U borilačkim veštinama to se radi kroz vežbanje u prazno (kata, forma, shadow boxing...).
Sledeći stupanj je približavanje realnom okruženju, te plivač izlazi na reku, a praktičar borilačkih veština počinje rad sa partnerom. Zavisno od toga šta želimo postići daljim treningom, može se plivati nizvodno (uvežbavanje dogovorene tehnike/kombinacije sa parterom koji se namešta za nju), ili uzvodno (vežbanje uz otpor partnera ili u otežanim okolnostima, kako bi se unapredila fizička svojstva potrebna za izvođenje tehnike).
Konačno, zatim dolazi plivanje u moru, sa svim njegovim nepredvidljivim elementima, a naročito kada je ustalasano sa dolaskom plime ili pred nailazak oluje. Samo u ovim uslovima nepredvidljivih izazova u svakom sledećem trenutku, plivač doživljava ono specifično ushićenje sudelovanja sa okruženjem koje pred njega postavlja karakteristične izazove, kao istinski test njegove veštine. Isto tako, u borilačkim veštinama potreban je nekakav vid izazova tog tipa, kako bi vežbač mogao da ispolji svoju unutrašnju borilačku strukturu. Taj izazov obično nalazimo u obliku sparinga ili neke vrste delovanja na zadat iscenario. Vrlo bitan momenat ovde jeste odbacivanje takmičarskog momenta u sparingu, odnosno sportskom nad_meta_nja, jer se u tim uslovima cilj delovanja projektuje izvan samog subjekta, odnosno vraća se u domen imenice (pobeda/poraz), dok se istovremeno inhibira samo delovanje, tako da se procesu pripisuju kvantitativne vrednosti umesto kvalitativnih.
Takmičenje ima svoje mesto u borilačim veštinama, ali isključivi fokus na tu vrstu rezultata suštinski vodi ka ograničavanju ličnih psihosomatskih kapaciteta pojedinca, barem u smislu ličnog izraza i punoće doživljaja borilačke veštine. Razlog za to je da se takmičenje u suštini sprovodi za „treće lice“, odnosno tako da sudije imaju uvid u dešavanje, te se lični aspekt borca potiskuje.
Sa druge strane, odbacivanje bilo kog vida spontanog rada u bavljenju borilačkim veštinama, tj. oslanjanje isključivo na repetitivno uvežbavanje dogovorenih tehnika sa kooperativnim partnerom takođe ne može da dovede do istinske radosti, ushićenja izazvanog trenutnim spontanim odgovorom na postavljeni izazov, niti može da pruži onu „razmenu energije“ koja je moguća samo u spontanom radu.
Ovaj teks ima i svoj nastavak, koji cu pokusati da ovde prikazem nesto kasnije...
UNUTRAŠNJA PRIRODA BORILAČKIH VEŠTINA (pojedinac u borilačkoj veštini)
Raspravi o tome šta je suština bavljenja borilačim veštinama verovatno nema kraja, te u tom smislu ni ovo nije pokušaj da se pruži neki definitivan odgovor na to pitanje. Jednostavno želim da ovde prikažem neke zaključke, posledicu pojedinih uvida koji su mi se nedavno otvorili, verovatno usled mog neprestanog delovanja u borilačim veštinama, kao i u kontekstu dosadašnjih iskustava na tom polju.
Prvo što bih želeo da ukažem jeste raširen problem gledanja na borilačke veštine kao na imenicu, tj. neku vrstu „definisanog“ objekta, pa se i analiza tog fenomena najčešće svodi na opisivanje njegovih spoljnih osobina. Po mom poimanju, borilačke veštine (ako su žive, a ne okoštali relikt nepodložan interpretaciji) zapravo su glagol, tj. neka vrsta stanja pojedinca u procesu borenja. U tom smislu, dolazi do onoga što se u većini borilačkih veština, makar deklarativno, naziva najvišim stadijumom – neposredna lična ekspresija borilačke veštine!
Da bih to pobliže objasnio, pokušaću da kroz izvesne analogije predstavim uslove koji su potrebni za ostvarenje takvog ličnog izraza.
Ako kao paralelu za vežbanje borilačkih veština uzmemo bavljenje plivanjem, videćemo da da se počinje u bazenu, dakle u uslovima koji su kontrolisani u najvećoj mogućoj meri. Optimalno bi bilo da pojedinac koji počinje sa plivanjem ima ceo bazen, ili njegov izolovan deo (stazu) samo za sebe, kako bi mogao da se koncentriše na tehniku, tj. rad pojedinih delova tela i njihovu koordinaciju. U borilačkim veštinama to se radi kroz vežbanje u prazno (kata, forma, shadow boxing...).
Sledeći stupanj je približavanje realnom okruženju, te plivač izlazi na reku, a praktičar borilačkih veština počinje rad sa partnerom. Zavisno od toga šta želimo postići daljim treningom, može se plivati nizvodno (uvežbavanje dogovorene tehnike/kombinacije sa parterom koji se namešta za nju), ili uzvodno (vežbanje uz otpor partnera ili u otežanim okolnostima, kako bi se unapredila fizička svojstva potrebna za izvođenje tehnike).
Konačno, zatim dolazi plivanje u moru, sa svim njegovim nepredvidljivim elementima, a naročito kada je ustalasano sa dolaskom plime ili pred nailazak oluje. Samo u ovim uslovima nepredvidljivih izazova u svakom sledećem trenutku, plivač doživljava ono specifično ushićenje sudelovanja sa okruženjem koje pred njega postavlja karakteristične izazove, kao istinski test njegove veštine. Isto tako, u borilačkim veštinama potreban je nekakav vid izazova tog tipa, kako bi vežbač mogao da ispolji svoju unutrašnju borilačku strukturu. Taj izazov obično nalazimo u obliku sparinga ili neke vrste delovanja na zadat iscenario. Vrlo bitan momenat ovde jeste odbacivanje takmičarskog momenta u sparingu, odnosno sportskom nad_meta_nja, jer se u tim uslovima cilj delovanja projektuje izvan samog subjekta, odnosno vraća se u domen imenice (pobeda/poraz), dok se istovremeno inhibira samo delovanje, tako da se procesu pripisuju kvantitativne vrednosti umesto kvalitativnih.
Takmičenje ima svoje mesto u borilačim veštinama, ali isključivi fokus na tu vrstu rezultata suštinski vodi ka ograničavanju ličnih psihosomatskih kapaciteta pojedinca, barem u smislu ličnog izraza i punoće doživljaja borilačke veštine. Razlog za to je da se takmičenje u suštini sprovodi za „treće lice“, odnosno tako da sudije imaju uvid u dešavanje, te se lični aspekt borca potiskuje.
Sa druge strane, odbacivanje bilo kog vida spontanog rada u bavljenju borilačkim veštinama, tj. oslanjanje isključivo na repetitivno uvežbavanje dogovorenih tehnika sa kooperativnim partnerom takođe ne može da dovede do istinske radosti, ushićenja izazvanog trenutnim spontanim odgovorom na postavljeni izazov, niti može da pruži onu „razmenu energije“ koja je moguća samo u spontanom radu.
Ovaj teks ima i svoj nastavak, koji cu pokusati da ovde prikazem nesto kasnije...