gost 4554
Buduća legenda
- Poruka
- 39.136
Često sam se pitao kako su se osjećali ti prvi konvertiti, koji su, odbacujući svoju vjeru (hrišćanstvo, istočno ili zapadno), prihvatali vjeru osvajača. Ovaj tekst predstavlja dio jedne naučne studije i mislim da je dobro da je postujem ovdje, na pdf Religija, a ne na Istoriji, pa molim moderatore da ovdje i ostane.
Evo, sada prenosim tekst, a Vas molim da se uključite u diskusiju. Srdačan pozdrav.
.........
U ranom osmanskom periodu na Balkanu su se tako susreli i uzajamno delovali jedno na drugo narodno hrišćanstvo obogaćeno nasledstvom paganstva i narodni islam u kojem je još punokrvno živeo turski šamanizam
Olga Zirojević
Fetva, izdata krajem 1568. godine - odnosi se na područje današnje zapadne Makedonije - predviđa najstrožu kaznu za one koji su samo formalno primili islam i nastavili i dalje da se pridržavaju stare religije - hrišćanstva; a to znači, pred turskim vlastima su se deklarisali kao muslimani, a nastavili da idu u crkvu, krštavaju decu i žene se u crkvi. Imali su i dva imena; jedno hrišćansko kojim su se služili među sobom i u porodičnom krugu, i drugo muslimansko, kojim su se dozivali na javnim mestima i pred turskim vlastima: kao Ferhat - Đon, Mustafa - Nikola, Hasan - Bogdan.
Proces islamizacije domaćeg stanovništva na balkanskim i drugim prostorima Osmanskog carstva nije išao ni brzo ni jednostavno. Prolazio je kroz više etapa u kojima su novi muslimani nastojali da sačuvaju veze sa starom verom; najdrastičniji oblik čuvanja stare vere bilo je kriptohrišćanstvo, a još rasprostranjenija bila je "nezavršena islamizacija". St. Skendi čak smatra da je možda bolje govoriti o stepenima kriptohrišćanstva nego o nesavršenoj konverziji ili o pomešanoj religiji (koristi se i naziv oblici verskog sinkretizma). I dok su se u prvom slučaju tajno sledili hrišćanski propisi, u drugom su se javno čuvali stari praznici i običaji, uz korišćenje svog dotadašnjeg "neverničkog" jezika. Među njima je, međutim, teško povući jasnu granicu.
Otuda, kao da su u pravu francuski istoričari, B. i L. Bennasar, kada preobraćenike na islam (renegate) nazivaju Alahovim hrišćanima (Les Chretiens d’ Allah).
Iako je prelaz na islam bio postepen, obično je vodio kroz kriptohrišćanstvo, odnosno dvoverstvo, mnogi dvoverci dočekali su i sam kraj Osmanske imperije, da bi se tada uglavnom slobodno vratili staroj veri, ali, ponekad, i ostajali u novoj. Ili, pak, u obema.
Dvoverci, vezani za početke islama, utvrđeni su na mnogim balkanskim i drugim prostorima. Prva vest o kriptohrišćanstvu među Srbima datira iz 1568. godine; jedan srpski vojnik (delija) priznao je francuskom poslaniku na sultanovom dvoru u Jedrenu da je srpske nacije i vere, da živi sa Turcima i pretvara se, ali da je rođenjem i srcem hrišćanin.
Klasična zemlja kriptohrišćanstva bila je današnja Albanija; otuda i albanski sinonim za dvoverstvo - "laramane", što znači, šareni, raznobojni (di vari colori).
Dvoverje (dvoverci, šareni - domaći, slovenski nazivi, kod Grka dipistia, patsali) je registrovano i u Makedoniji, na Kosovu, u južnoj Srbiji, Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, Bugarskoj. Bilo ih je i na Pontu, u Trapezuntu (stavrioti), u Grčkoj. Dodekanezu, Mitileni, Kritu, a naročito na Kipru; tu su ih nazivali linovamvaki (lan i pamuk - između hrišćana i muslimana u veri, poput tkanine), pa lardokophtedi (jer su jeli svinjsko meso), mesokertedi (ital. mezzo quarto - pola i pola) odnosno mesi (paramesi), patsali, apostoliki, kao i Valahadi (u grčkoj Makedoniji), koji se, za razliku od ostalih kriptohrišćana, nisu krili.
Dvoveraca je bilo čak i u Istanbulu, kraj samih zidina Topkapi Saraja.
Godine 1743. vizitator Jovan Nikolović izveštava papu da u Srbiji postoje dve vrste katolika; oni koji javno ispovedaju svoju veru i podnose sve tegobe i namete i oni koji, da bi izbegli plaćanje danka, to čine tajno u kući, pokazujući se javno kao muslimani. Ovih drugih ima na hiljade u Srbiji i Arbaniji. Njihove žene javno ispovedaju katoličku veru.
U istočnim delovima današnje pokrajine Kosova (Gornja Morava i Izmornik) stanovništvo je ranije, kaže At. Urošević, bilo u "prividnom islamu" odnosno u "okultnom hrišćanstvu", dok je Skopska Crna Gora (Karadag) dugo vremena bila u kriptokatoličanstvu. Tek nakon izgradnje džamija, u drugoj polovini XIX veka, to "dvojeverstvo" je "popustilo", ali i pored toga i danas (1935) ima onih, ističe dalje Urošević, koji se izdaju za muslimane, a tajno posećuju katoličke crkve. Kao što ima i rodova koji su se izdavali za muslimane, a okolina ih smatrala za ljarmane. Isti autor takođe tvrdi da Srbi katolici nisu nikad bili prividno u islamu.
Ima i rodova koji su se izdavali za muslimane, ali ih je okolina smatrala za ljaramane. U prizrenskom Podgoru "ljaramanima" su se nazivale i kuće u kojima je otac katolik, a sin musliman.
I u nekadašnjem Novopazarskom sandžaku - kako svedoči jedan dopis iz 1848. godine - bilo je kuća u kojima su dva brata "pak jedan veruje u Hrista, a drugi u Muhameda, jedan klanja, a drugi se krsti. U nekim kućama ima po tri brata i sva tri drže se da su Turci, a otac im je Srbin, i tako sinovi klanjaju, a otac se krsti, a kad Bajram (...) dođe, svi zajedno proslave, otac ide u crkvu, a sinovi u džamiju...".
Odavde potiče još jedan naziv za dvoverstvo; kada su dva brata Vasojevića živela u bratskoj slozi čak i onda kada se jedan od njih islamizirao "narod ih je prozvao karma - karišik, što znači mešavina verska". Njihovi potomci, Crnogorci i Muslimani, nazivaju se i danas Karišici.
U udaljenim planinskim krajevima čitava sela i oblasti bili su naseljeni dvovercima; pravoslavna crkva bila je trpeljiva prema svojim "šarenima", jer je uvidela da samo na taj način može duže da ih zadrži pod svojim uticajem. Posle 1821. godine u već oslobođenim grčkim oblastima linovamvaki su odbacili svoj muslimanski ogrtač i proglasili se čistim hrišćanima. Da odbace muslimansku mimikriju pokušala su - nakon hatišerifa od Gulhane (1839), koji je objavio ravnopravnost svih verskih zajednica - i neka dvoverska sela u Skopskoj Crnoj Gori izjavivši da ubuduće treba da budu smatrani za hrišćane, što je rezultiralo njihovim proterivanjem i zatočenjem u Anadoliji.
Međutim, pojava dvoverstva (kriptokatolici i kriptoortodoksni) na balkanskim prostorima pominje se i šezdesetih godina upravo minulog veka. Susreće se naročito među Albancima, ali je ranije bilo i kriptoortodoksnih Srba (u Solunu i na maloazijskoj obali) i kriptojevreja - donme - u Solunu.
Kriptohrišćanstvo je cvetalo, tvrdi Skendi, na onim područjima gde je bilo bektašija, a to su južna Albanija u oblasti oko Berata i Elbasana, Kosovo i Metohija (Đakovica, Prizren, Peć), Tetovo, Krit i Kipar. Bektašizam je za hrišćane čak predstavljao prihvatljiviji oblik konverzije i povoljniji izbor od - kriptohrišćanstva.
Na fenomen dvoverstva reagovale su obe strane. Papa Benedikt XIV, na Prvom albanskom koncilu (1744), javno ga je osudio, ističući da "katolicima nije nikako dopušteno prikrivati priznanje svoje hrišćanske vere, a da simuliraju muhamedanstvo".
Oslanjajući se na mnogobrojne fetve, osmanske vlasti smatrale su nove muslimane, koji su se i dalje držali hrišćanskih običaja i praznika, za nevernike i pribegavale surovim kaznama; uz ponovni čin konverzije i sklapanja braka, ukoliko su prestupnici bili oženjeni.
...Jaz između hrišćana i muslimana na selu smanjivao se i bilo ga je lakše prebroditi islamom derviša (posebno bektašija), islamom koji je već bio razvodnjen tolerancijom paganskih turskih verovanja i običaja, razvodnjavan je još više prihvatanjem svetih mesta - grobova, izvora, drveća - hrišćana i prehrišćana za popularna kultna mesta.
U ranom osmanskom periodu na Balkanu su se tako susreli i uzajamno delovali jedno na drugo narodno hrišćanstvo obogaćeno nasledstvom paganstva i narodni islam u kojem je još punokrvno živeo turski šamanizam.
A hrišćanstvo, zajedno sa svojim paganskim elementima, nije moglo biti sasvim istisnuto već i zbog svoje dugovekovne ukorenjenosti, pa otuda među novim muslimanima - konvertitima čitav niz hrišćanskih survivala, koji će dočekati i naše vreme.
Evo, sada prenosim tekst, a Vas molim da se uključite u diskusiju. Srdačan pozdrav.
.........
U ranom osmanskom periodu na Balkanu su se tako susreli i uzajamno delovali jedno na drugo narodno hrišćanstvo obogaćeno nasledstvom paganstva i narodni islam u kojem je još punokrvno živeo turski šamanizam
Olga Zirojević
Fetva, izdata krajem 1568. godine - odnosi se na područje današnje zapadne Makedonije - predviđa najstrožu kaznu za one koji su samo formalno primili islam i nastavili i dalje da se pridržavaju stare religije - hrišćanstva; a to znači, pred turskim vlastima su se deklarisali kao muslimani, a nastavili da idu u crkvu, krštavaju decu i žene se u crkvi. Imali su i dva imena; jedno hrišćansko kojim su se služili među sobom i u porodičnom krugu, i drugo muslimansko, kojim su se dozivali na javnim mestima i pred turskim vlastima: kao Ferhat - Đon, Mustafa - Nikola, Hasan - Bogdan.
Proces islamizacije domaćeg stanovništva na balkanskim i drugim prostorima Osmanskog carstva nije išao ni brzo ni jednostavno. Prolazio je kroz više etapa u kojima su novi muslimani nastojali da sačuvaju veze sa starom verom; najdrastičniji oblik čuvanja stare vere bilo je kriptohrišćanstvo, a još rasprostranjenija bila je "nezavršena islamizacija". St. Skendi čak smatra da je možda bolje govoriti o stepenima kriptohrišćanstva nego o nesavršenoj konverziji ili o pomešanoj religiji (koristi se i naziv oblici verskog sinkretizma). I dok su se u prvom slučaju tajno sledili hrišćanski propisi, u drugom su se javno čuvali stari praznici i običaji, uz korišćenje svog dotadašnjeg "neverničkog" jezika. Među njima je, međutim, teško povući jasnu granicu.
Otuda, kao da su u pravu francuski istoričari, B. i L. Bennasar, kada preobraćenike na islam (renegate) nazivaju Alahovim hrišćanima (Les Chretiens d’ Allah).
Iako je prelaz na islam bio postepen, obično je vodio kroz kriptohrišćanstvo, odnosno dvoverstvo, mnogi dvoverci dočekali su i sam kraj Osmanske imperije, da bi se tada uglavnom slobodno vratili staroj veri, ali, ponekad, i ostajali u novoj. Ili, pak, u obema.
Dvoverci, vezani za početke islama, utvrđeni su na mnogim balkanskim i drugim prostorima. Prva vest o kriptohrišćanstvu među Srbima datira iz 1568. godine; jedan srpski vojnik (delija) priznao je francuskom poslaniku na sultanovom dvoru u Jedrenu da je srpske nacije i vere, da živi sa Turcima i pretvara se, ali da je rođenjem i srcem hrišćanin.
Klasična zemlja kriptohrišćanstva bila je današnja Albanija; otuda i albanski sinonim za dvoverstvo - "laramane", što znači, šareni, raznobojni (di vari colori).
Dvoverje (dvoverci, šareni - domaći, slovenski nazivi, kod Grka dipistia, patsali) je registrovano i u Makedoniji, na Kosovu, u južnoj Srbiji, Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, Bugarskoj. Bilo ih je i na Pontu, u Trapezuntu (stavrioti), u Grčkoj. Dodekanezu, Mitileni, Kritu, a naročito na Kipru; tu su ih nazivali linovamvaki (lan i pamuk - između hrišćana i muslimana u veri, poput tkanine), pa lardokophtedi (jer su jeli svinjsko meso), mesokertedi (ital. mezzo quarto - pola i pola) odnosno mesi (paramesi), patsali, apostoliki, kao i Valahadi (u grčkoj Makedoniji), koji se, za razliku od ostalih kriptohrišćana, nisu krili.
Dvoveraca je bilo čak i u Istanbulu, kraj samih zidina Topkapi Saraja.
Godine 1743. vizitator Jovan Nikolović izveštava papu da u Srbiji postoje dve vrste katolika; oni koji javno ispovedaju svoju veru i podnose sve tegobe i namete i oni koji, da bi izbegli plaćanje danka, to čine tajno u kući, pokazujući se javno kao muslimani. Ovih drugih ima na hiljade u Srbiji i Arbaniji. Njihove žene javno ispovedaju katoličku veru.
U istočnim delovima današnje pokrajine Kosova (Gornja Morava i Izmornik) stanovništvo je ranije, kaže At. Urošević, bilo u "prividnom islamu" odnosno u "okultnom hrišćanstvu", dok je Skopska Crna Gora (Karadag) dugo vremena bila u kriptokatoličanstvu. Tek nakon izgradnje džamija, u drugoj polovini XIX veka, to "dvojeverstvo" je "popustilo", ali i pored toga i danas (1935) ima onih, ističe dalje Urošević, koji se izdaju za muslimane, a tajno posećuju katoličke crkve. Kao što ima i rodova koji su se izdavali za muslimane, a okolina ih smatrala za ljarmane. Isti autor takođe tvrdi da Srbi katolici nisu nikad bili prividno u islamu.
Ima i rodova koji su se izdavali za muslimane, ali ih je okolina smatrala za ljaramane. U prizrenskom Podgoru "ljaramanima" su se nazivale i kuće u kojima je otac katolik, a sin musliman.
I u nekadašnjem Novopazarskom sandžaku - kako svedoči jedan dopis iz 1848. godine - bilo je kuća u kojima su dva brata "pak jedan veruje u Hrista, a drugi u Muhameda, jedan klanja, a drugi se krsti. U nekim kućama ima po tri brata i sva tri drže se da su Turci, a otac im je Srbin, i tako sinovi klanjaju, a otac se krsti, a kad Bajram (...) dođe, svi zajedno proslave, otac ide u crkvu, a sinovi u džamiju...".
Odavde potiče još jedan naziv za dvoverstvo; kada su dva brata Vasojevića živela u bratskoj slozi čak i onda kada se jedan od njih islamizirao "narod ih je prozvao karma - karišik, što znači mešavina verska". Njihovi potomci, Crnogorci i Muslimani, nazivaju se i danas Karišici.
U udaljenim planinskim krajevima čitava sela i oblasti bili su naseljeni dvovercima; pravoslavna crkva bila je trpeljiva prema svojim "šarenima", jer je uvidela da samo na taj način može duže da ih zadrži pod svojim uticajem. Posle 1821. godine u već oslobođenim grčkim oblastima linovamvaki su odbacili svoj muslimanski ogrtač i proglasili se čistim hrišćanima. Da odbace muslimansku mimikriju pokušala su - nakon hatišerifa od Gulhane (1839), koji je objavio ravnopravnost svih verskih zajednica - i neka dvoverska sela u Skopskoj Crnoj Gori izjavivši da ubuduće treba da budu smatrani za hrišćane, što je rezultiralo njihovim proterivanjem i zatočenjem u Anadoliji.
Međutim, pojava dvoverstva (kriptokatolici i kriptoortodoksni) na balkanskim prostorima pominje se i šezdesetih godina upravo minulog veka. Susreće se naročito među Albancima, ali je ranije bilo i kriptoortodoksnih Srba (u Solunu i na maloazijskoj obali) i kriptojevreja - donme - u Solunu.
Kriptohrišćanstvo je cvetalo, tvrdi Skendi, na onim područjima gde je bilo bektašija, a to su južna Albanija u oblasti oko Berata i Elbasana, Kosovo i Metohija (Đakovica, Prizren, Peć), Tetovo, Krit i Kipar. Bektašizam je za hrišćane čak predstavljao prihvatljiviji oblik konverzije i povoljniji izbor od - kriptohrišćanstva.
Na fenomen dvoverstva reagovale su obe strane. Papa Benedikt XIV, na Prvom albanskom koncilu (1744), javno ga je osudio, ističući da "katolicima nije nikako dopušteno prikrivati priznanje svoje hrišćanske vere, a da simuliraju muhamedanstvo".
Oslanjajući se na mnogobrojne fetve, osmanske vlasti smatrale su nove muslimane, koji su se i dalje držali hrišćanskih običaja i praznika, za nevernike i pribegavale surovim kaznama; uz ponovni čin konverzije i sklapanja braka, ukoliko su prestupnici bili oženjeni.
...Jaz između hrišćana i muslimana na selu smanjivao se i bilo ga je lakše prebroditi islamom derviša (posebno bektašija), islamom koji je već bio razvodnjen tolerancijom paganskih turskih verovanja i običaja, razvodnjavan je još više prihvatanjem svetih mesta - grobova, izvora, drveća - hrišćana i prehrišćana za popularna kultna mesta.
U ranom osmanskom periodu na Balkanu su se tako susreli i uzajamno delovali jedno na drugo narodno hrišćanstvo obogaćeno nasledstvom paganstva i narodni islam u kojem je još punokrvno živeo turski šamanizam.
A hrišćanstvo, zajedno sa svojim paganskim elementima, nije moglo biti sasvim istisnuto već i zbog svoje dugovekovne ukorenjenosti, pa otuda među novim muslimanima - konvertitima čitav niz hrišćanskih survivala, koji će dočekati i naše vreme.