Šta sa onima koji nisu dovoljno stručni???

Dača R

Aktivan član
Poruka
1.157
1. U jednom našem gradu postoji slučaj dve bliznakinje koje imaju četiri godine. Jedna voli da se obuče u roze, ima dugu kosu, voli lutke, a druga redovno plače kada roditelji pokušaju da joj obuku neku suknjicu, uvek ošišana na kratko, u farmericama, voli futbal i pretežno se igra sa dečacima. Uplašeni roditelji su dete odveli kod školskog psihologa a ona je dala savet:,,Pa neka otac devojčica što češće nosi roze odeću po kući i neka što više ispoljava feminine oblike ponašanja'' (verovatno sa idejom da se druga devojčica identifikovala sa ocem)!!!

2. Jedna cura sa foruma nije znala šta da upiše i ja sam je posavetovao da poseti školskog psihologa kako bi joj dala test profesionalne orijentacije. Psiholog (psihološkinja) joj je rekla da nisu potrebni nikakvi testovi jer mi najbolje poznajemo sebe i ono što volimo !!!

Ako ekonomista napravi veliku grešku, verovatno će leteti s posla. Ako advokat stalno gubi slučajeve, verovatno će na kraju ostati bez klijenata. ALI ŠTA ĆEMO SA OVAKVIM PSIHOLOZIMA???
 
To jeste vrlo zeznuta stvar. Ja sam na primer sa 19 godina upoznala jednu zenu psihijatra, nakon cega sam apsolutno izgubila bilo kakvo poverenje prema psiholozima i psihijatrima. Trebale su da prodju godine i godine da se ta slika izmeni i da razdvojim ljude od profesije, tako nekako.
Mislim da je jedino sto mozemo da uradimo da ne dozvolimo da budemo ravnodusni prema stvarima koje se oko nas desavaju. Pa mozda cemo nekad u necem moci biti od koristi.
Inace, kad vec pominjes ekonomiju, zanimljivo mi je bilo da u Francuskoj pri upisu na ekonomski fakultet vrse neverovatne provere. Izmedju ostalog testiraju kandidate i psiholoski, to mora da bude osoba u svakom pogledu izrazito stabilna i kvalitetna. Na mesta ekonomista i pravnika se trude da dovedu najsposobnije mlade ljude u zemlji.
Tako bi nesto bilo potrebno nama za mesta lekara.
 
Inace, kad vec pominjes ekonomiju, zanimljivo mi je bilo da u Francuskoj pri upisu na ekonomski fakultet vrse neverovatne provere. Izmedju ostalog testiraju kandidate i psiholoski, to mora da bude osoba u svakom pogledu izrazito stabilna i kvalitetna. Na mesta ekonomista i pravnika se trude da dovedu najsposobnije mlade ljude u zemlji.
Tako bi nesto bilo potrebno nama za mesta lekara

Na zalost, ovde je potreban mazohizam i savitljiva kicma da bi se doslo do diplome. Naravno da maltretirani od strane autoriteta imaju potrebu da maltretiraju kada postanu autoriteti. .
Sigurno je da mnogi i izvuku bistru glavu sa studija. Kicma je malo problematicna, jer je, onako savitljiva i omeksana, morala da se podupre citatima, tezama i predrasudama, apsolutnim istinama. Sada stoji pravo ali se ne zaboravlja zahvalnost sistemu koji je ponovo ucvrstio.
Diploma je potvrda da ste sposobni da nekriticki ucite i lako prihvatate nove stvari koje servira autoritet. Takav kadar se oblikuje tek posle studija, u naucnim institutima, gde se na pomenuti nacin imobilise kicma.
Sve ovo nije problem dok ne pocnu da se predstavljaju kao naucnici. Naucnici su buntovnici, ljudi koji nisu paralisani autoritetom i usudjuju se da pretpostave nesto sto odstupa od do tada prihvacene istine.
 
Na fakultetu imamo ponudu knjiškog znanja dok u praksi ugradjujemo i svoje produbljeno (ili plitko) znanje i razumevanje života a koje nismo stekli u školi. Teško je za osudjivati psihologa koji je preporučio nošenje roze odeće jer je domen te osobe dotle stigao.
U drugom slučaju kod preporuke da osoba sama odluči o budućem pozivu budući da sebe najbolje pozna nije daleko od istine. Naravno da mala pomoć ali na nepristrasan način ne bi smetala.
Da bih bio donekle jasan izneću vam svoju priču koja se odnosila na nešto drugo.

Pre desetak godina obratio mi se čovek srednjih godina, pismom, da mu kažem autoritativno koja bi religija za njega odgovarala, tj. koja je prava. Saznao je bio da sledim religiju koja je posve nepoznata ovde pa je zato i pitao.
Odgovorio sam mu sledeće: "Moja religija meni savršeno odgovara ali ne mogu znati koja bi tebi odgovarala. Autoritativni odgovor ne bi bio dobar jer mi praktično celog svog života učimo da budemo svoj najveći autoritet. Ako bih ti rekao da trebaš slediti moju religiju, moguće je da bih ti učinio samo medvedju uslugu - zato pokušaj da u sebi osetiš koja je tebi potrebna."
Svakako da bismo svi hteli da nam drugi kažu kada i šta da radimo i misle za nas te i snose odgovornost za nas a da mi samo bezbrižno uživamo. Život od nas traži da se angažujemo i prihvatamo posledice svojih odluka. Da bismo činili najbolje za sebe ipak je neophodno da oslušnemo sebe iznutra i ocenimo šta je to čemu smo skloni a što bi nas ispunjavalo.
Život je u svojoj sduštini ipak mnogo drugačiji nego što pretpostavljamo.
 
Na fakultetu imamo ponudu knjiškog znanja dok u praksi ugradjujemo i svoje produbljeno (ili plitko) znanje i razumevanje života a koje nismo stekli u školi. Teško je za osudjivati psihologa koji je preporučio nošenje roze odeće jer je domen te osobe dotle stigao.
U drugom slučaju kod preporuke da osoba sama odluči o budućem pozivu budući da sebe najbolje pozna nije daleko od istine. Naravno da mala pomoć ali na nepristrasan način ne bi smetala.
Da bih bio donekle jasan izneću vam svoju priču koja se odnosila na nešto drugo.

Pre desetak godina obratio mi se čovek srednjih godina, pismom, da mu kažem autoritativno koja bi religija za njega odgovarala, tj. koja je prava. Saznao je bio da sledim religiju koja je posve nepoznata ovde pa je zato i pitao.
Odgovorio sam mu sledeće: "Moja religija meni savršeno odgovara ali ne mogu znati koja bi tebi odgovarala. Autoritativni odgovor ne bi bio dobar jer mi praktično celog svog života učimo da budemo svoj najveći autoritet. Ako bih ti rekao da trebaš slediti moju religiju, moguće je da bih ti učinio samo medvedju uslugu - zato pokušaj da u sebi osetiš koja je tebi potrebna."
Svakako da bismo svi hteli da nam drugi kažu kada i šta da radimo i misle za nas te i snose odgovornost za nas a da mi samo bezbrižno uživamo. Život od nas traži da se angažujemo i prihvatamo posledice svojih odluka. Da bismo činili najbolje za sebe ipak je neophodno da oslušnemo sebe iznutra i ocenimo šta je to čemu smo skloni a što bi nas ispunjavalo.
Život je u svojoj sduštini ipak mnogo drugačiji nego što pretpostavljamo.

Pa vidi...verujem da je u prvom slučaju bilo dovoljno upravo malo knjiškog znanja i još jedna ,,mrva'' inteligencije pa da taj psiholog zaključi da se devojčice ne identifikuju sa majkom ili ocem na osnovu boje odeće koju ti roditelji nose.Složio si se sa mnom da je psiholog u ovom slučaju napravio grešku ali...psiholog je ovde imao jako odgovoran posao u kome nije smeo sebi da dozvoli ovakvu glupost. Uostalom, koliko grešaka neiskusan psiholog mora da napravi da bi konacno ,,produbio svoje znanje i razumeo život'' ??? Po tvom mišljenju dakle, svaki psiholog u početku ide iz greške u grešku dok vremenom ne dostigne ,,visok domen'' ???

Što se tiče drugog slučaja, test profesionalne orijentacije i nije načinjen tako da donese odluku umesto ispitanika. Slažem se, lepo je oslušnuti sebe i otkriti ono što nas interesuje, ali nemaju svi ljudi istu sposobnost introspekcije. Šta sa onima koji ne mogu dovoljno dobro da oslušnu sebe? To je upravo trenutak kad test pomaže, da sebe oslušnemo malo bolje, na ispitaniku je da li će tako postupiti ili ne.
 
1.
'Savet' da otac pocne tako da se oblaci jeste glup... naravno, nimalo vise nego neki saveti koji se danas u klinickoj psihologiji ili recimo kbt terapiji smatraju pametnim, cak je manje glup od tih saveta... ali pokazuje neverovatnu slicnost sa njima: bolest se pokusava resiti "postupkom", a ne kao u psihoanalizi "osvescenjem".

MEDJUTIM, ideja da se devojcica identifikovala sa ocem, koju je autor teme sa uzasom izlozio... kao "kako to neko moze biti toliko glup pa misliti da se identifikovala"... uopste nije glupa ideja. Naravno, ova je na tu ideju dosla "prebrzo", tj. nije (bar koliko se vidi iz prepricavanja autora teme) uradila sve sto treba da bi utvrdila da li je zaista u pitanju identifikacija.

Svakako, vrlo je verovatno da se devojcica zaista i jeste identifikovala sa ocem, tako da mi je smesan autor teme koji se uzasava od "nenaucnosti" te pretpostavke. Moguce je da ova i jeste uradila sto treba da bi utvrdila da li je doslo do identifikacije ili se radi o necemu drugom...

Identifikacije su poznate i dobro opisane pojave, prvi ih je opisao Pierre Janet, i to kao "parcijalne katalepsije" ... ali je Frojd to sve objasnio bolje, ali i tacnije. Ipak, i on je ostao nedorecen povodom nekih aspekata tih pojava...
 
Poslednja izmena:
2.
Pa svakako da test nije nista naucnije (strucnije) resenje od predloga ove zene, za koji cu isto tako reci da je nestrucan.

Prvo: zato sto taj test koji se tu koristi i koji joj autor predlozi nije uopste pouzdana i naucna stvar, vise je "statisticka procena verovatnoce"...

Drugo: zato sto cak i ako je SADa za nju test nasao najbolje resenje sta najbolje moze da radi, to ne znaci da se ta cura u buducnosti nece promeniti, pa i po sposobnostima za posao... Ljudi UOPSTE nisu nepromenjivi... tako da upotreba tog testa prakticno i nije pametna.

Dalje, psiholog ima pravo da se pri savetovanju za takve stvari ne sluzi 'predlozenim' metodama, dakle, testovima... Uopste uzev, u medicini, svaki doktor (koji to oce) ima pravo da promuklog coveka posalje na kontrolu toga da li ima rak ili ne, radi promuklosti, posto promuklost MOZE biti naznaka raka... ali ima i pravo da ga vrati kuci, a da mu za to niko ne sme kazati da je nestrucan, ili da je sarlatan... kao ni ovom prvom.
 
Poslednja izmena:
1.
'Savet' da otac pocne tako da se oblaci jeste glup... naravno, nimalo vise nego neki saveti koji se danas u klinickoj psihologiji ili recimo kbt terapiji smatraju pametnim, cak je manje glup od tih saveta... ali pokazuje neverovatnu slicnost sa njima: bolest se pokusava resiti "postupkom", a ne kao u psihoanalizi "osvescenjem".

MEDJUTIM, ideja da se devojcica identifikovala sa ocem, koju je autor teme sa uzasom izlozio... kao "kako to neko moze biti toliko glup pa misliti da se identifikovala"... uopste nije glupa ideja. Naravno, ova je na tu ideju dosla "prebrzo", tj. nije (bar koliko se vidi iz prepricavanja autora teme) uradila sve sto treba da bi utvrdila da li je zaista u pitanju identifikacija.

Svakako, vrlo je verovatno da se devojcica zaista i jeste identifikovala sa ocem, tako da mi je smesan autor teme koji se uzasava od "nenaucnosti" te pretpostavke. Moguce je da ova i jeste uradila sto treba da bi utvrdila da li je doslo do identifikacije ili se radi o necemu drugom...

Identifikacije su poznate i dobro opisane pojave, prvi ih je opisao Pierre Janet, i to kao "parcijalne katalepsije" ... ali je Frojd to sve objasnio bolje, ali i tacnije. Ipak, i on je ostao nedorecen povodom nekih aspekata tih pojava...

AUTOR nigde nije napisao da je ideja o postojanju identifikacije glupa, nenaučna, već način na koji je psiholog pristupio rešavanju problema, a ono što sam napisao u zagradi predstavlja moju pretpostavku o tome u čemu je psiholog video problem. Ukoliko komentarišeš moje postove možda bi bilo dobro da ih prethodno pročitaš.
 
Pa morao sam, jer,...
kao prvo, koncept 'identifikacija' ti uopste ne shvatas, sto znaci i da nisi strucan. Ona se u stvari nije identifikovala sa ocem, njega imitira, a identifikacija je pokusaj da se nekome bude po volji, a ne da nekoga imitiras. Iz samog toga sto njena 'maskulinumost' nije nesto po volji ocu - vidimo da to sto ona radi ne smemo ni u ludilu najvece nestrucnosti nazvati identifikacija sa ocem, osim ako nemamo bas pojma sta se podrazumeva pod konceptom "identifkiacija". Identifikacije mogu biti raznolike, ...

Kao drugo: MOZDA... mozda... mozda... mozda i ne, - mozda se identifikovala sa majkom (pokusavajuci da ucini sve da bi bila slicnija onome sto ona izgleda voli i ceni... a to je (po percepciji devojcice) otac.) Mislim da "obcni psiholog" i ne bi trebao da pretresa ili dijagnosticira takve stvari, pa makar se zvao i "klinicki". To rade psihoterapeuti, i (retko) psihijatri.

Dakle, nisi kompetentan da govoris o tome sta je identifikacija, ok?
 
Poslednja izmena:
Pa morao sam, jer,...
kao prvo, koncept 'identifikacija' ti uopste ne shvatas, sto znaci i da nisi strucan. Ona se u stvari nije identifikovala sa ocem, njega imitira, a identifikacija je pokusaj da se nekome bude po volji, a ne da nekoga imitiras. Iz samog toga sto njena 'maskulinumost' nije nesto po volji ocu - vidimo da to sto ona radi ne smemo ni u ludilu najvece nestrucnosti nazvati identifikacija sa ocem, osim ako nemamo bas pojma sta se podrazumeva pod konceptom "identifkiacija". Identifikacije mogu biti raznolike, ...

Kao drugo: MOZDA... mozda... mozda... mozda i ne, - mozda se identifikovala sa majkom (pokusavajuci da ucini sve da bi bila slicnija onome sto ona izgleda voli i ceni... a to je (po percepciji devojcice) otac.) Mislim da "obcni psiholog" i ne bi trebao da pretresa ili dijagnosticira takve stvari, pa makar se zvao i "klinicki". To rade psihoterapeuti, i (retko) psihijatri.

Dakle, nisi kompetentan da govoris o tome sta je identifikacija, ok?

O mojoj i tvojoj stručnosti ne može se raspravljati preko foruma . Moje pitanje je bilo ,,šta raditi sa nedovoljno stručnim psiholozima'' a psiholozi iz mojih primera to definitivno jesu i to će ti reći svaki stručnjak kome budeš ispričao ove dve priče.
 
Možda na sve to treba pogledati i drugačije pa na jednu grešku ne dogradjivati i druge. Baviti se psihologijom nije isto što i popravljati automobile.
Istovremeno, ne bi trebalo zaboraviti da i mlada osoba (ili bilo ko drugi) ali i psiholog još uvek uče život.
Jedan psiholog može pomoći desetinama drugih ali baš jednoj osobi može čak da totalno odmogne.
Rekao bih ipak sledeće: Mnogi budu usmereni na pravi način ali kroz život udare u zid pa gledano očima čoveka izgleda da su potpuno promašili. Drugi možda u početku omanu ali im je izgleda život namenio drugačija životna iskustva.
Život nije gola mehanika.
Prihvatam da u svakom trenutku svako od nas treba da da najbolje od sebe ali moje najbolje mogućnosti možda neće ni iz daleka biti dovoljne za nekog. Ako taj shvati da mu treba više i bolje na njemu je da se snadje na drugoj strani i na drugi način.
Moje reči nisu tu da opravdavaju nekoga ko se našao možda tamo gde mu nije mesto ali postoji još nešto što bi trebalo razjasniti ali tome ovde nije mesto.
 
1. U jednom našem gradu postoji slučaj dve bliznakinje koje imaju četiri godine. Jedna voli da se obuče u roze, ima dugu kosu, voli lutke, a druga redovno plače kada roditelji pokušaju da joj obuku neku suknjicu, uvek ošišana na kratko, u farmericama, voli futbal i pretežno se igra sa dečacima. Uplašeni roditelji su dete odveli kod školskog psihologa a ona je dala savet:,,Pa neka otac devojčica što češće nosi roze odeću po kući i neka što više ispoljava feminine oblike ponašanja'' (verovatno sa idejom da se druga devojčica identifikovala sa ocem)!!!

2. Jedna cura sa foruma nije znala šta da upiše i ja sam je posavetovao da poseti školskog psihologa kako bi joj dala test profesionalne orijentacije. Psiholog (psihološkinja) joj je rekla da nisu potrebni nikakvi testovi jer mi najbolje poznajemo sebe i ono što volimo !!!

Ako ekonomista napravi veliku grešku, verovatno će leteti s posla. Ako advokat stalno gubi slučajeve, verovatno će na kraju ostati bez klijenata. ALI ŠTA ĆEMO SA OVAKVIM PSIHOLOZIMA???

Gospode Boze!! Ja sam se nacudila! 'Devojcica treba da nosi roze ili otac...bla,bla..."
Bas ako su bliznakinje treba da se razlikuju u necemu! Da li ce to biti odeca,karakter ili kad odrastu pogledi na zivot! Nije preporucljivo da bliznakinje nose istu odecu...jer to ima psiholoski uticaj...da ne nabrajam,ect. To sto jedna voli da se igra sa lutkicama i sto voli haljinice je njena licnost! To sto druga voli pantalone i drugaciju frizuru nije nista zabrinjavajuce,jednostavno joj mozda smeta sto pored sebe ima nekog koji je fizicki identican njoj! To je za decu jako zbunjujuce,pa stoga jedno od njih pokusava da se istakne na neki svoj nacin! Tu ne bi trebalo nista preduzimati. Sa bliznakinjama bi trebalo popricati,da se nesto koriguje ukoliko je neispravno.
 
1. U jednom našem gradu postoji slučaj dve bliznakinje koje imaju četiri godine. Jedna voli da se obuče u roze, ima dugu kosu, voli lutke, a druga redovno plače kada roditelji pokušaju da joj obuku neku suknjicu, uvek ošišana na kratko, u farmericama, voli futbal i pretežno se igra sa dečacima. Uplašeni roditelji su dete odveli kod školskog psihologa a ona je dala savet:,,Pa neka otac devojčica što češće nosi roze odeću po kući i neka što više ispoljava feminine oblike ponašanja'' (verovatno sa idejom da se druga devojčica identifikovala sa ocem)!!!
CIST KRETENIZAM!

Uopste nebitno od bilo kakve identifikacije, ovaj savet predstavlja sramotu za savremenu psihologiju!
 
Нестручних људи има у свакој бранши
Семинари, обука, усавршавање су нормалан развојни пут сваког ко обавља било какву делатност, па према томе и за психологе
Увести контролу рада
 

Back
Top