Pogled iz prve ruke na 1999

Poruka
20.637
Feljton iz Novoti ,general Spasoje Smiljanić komandant RV i PVO pre i za vreme NATO agresije
NATO AGRESIJA NA JUGOSLAVIJU (1)
Borba Davida i Golijata
Spasoje Smiljanić, 21.02.2009 Ocena: 4.34 (Glasova: 196) Komentara: 52
SPASOJE Smiljanić, general-pukovnik, pilot, u vreme NATO agresije na Jugoslaviju, bio je na najtežem zadatku. Komandovao je snagama našeg Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane u borbi protiv 800 puta jačeg neprijatelja. Bio je to najneravnopravniji boj u istoriji ratovanja.
Povod za razgovor sa generalom Smiljanićem je njegova knjiga “Agresija NATO - Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana u odbrani otadžbine”, koja ovih dana izlazi iz štampe. Reč je o svedočanstvu iz prve ruke, gde se agresija NATO vidi kao na dlanu. Autor je osvetlio sve relevantne aspekte ove prve vazdušno-kosmičke bitke na svetu. Smiljanićevu knjigu, recenzenti generali Radovan Radinović i Mladen Karanović preporučuju kao obaveznu literaturu u visokim vojnim školama.
Na pitanje gde ga je zatekla vest o početku napada NATO avijacije, Smiljanić kaže:
- Da nas je napao NATO saznao sam od načelnika operativnog centra RV i PVO pukovnika Miloša Gordića. Informaciju sam primio oko 19.00 časova 24. marta. Tada sam se nalazio u kancelariji komandanta RV i PVO u Komandi RV i PVO u Zemunu.

Jeste li taj napad očekivali?
- Još tokom intenzivnog razvoja krize na Kosmetu 1998. godine bilo je jasno da Americi nije cilj da se kriza razreši mirnim - političkim sredstvima. Uostalom, Amerika je i razvijala krizu kako bi joj poslužila kao povod za ostvarenje radikalnih ciljeva na prostoru SRJ. Još 1998. godine napad NATO snaga iz vazdušnog prostora bio je isplaniran, a njegovo izvršenje odložio je sporazum Milošević - Holbruk u oktobru 1998. U martu 1999. godine kada je u Parizu bio obezbeđen formalno - politički preduslov za agresiju, oružana agresija je bila izvesna. Naši obaveštajci su me još 19. marta izvestili da je realno za 4 do 5 dana očekivati udar iz vazduha.

Koliko je naše RV i PVO bilo spremno da prihvati taj rat?
- Sve što je bilo u ljudskoj moći učinili smo i preduzeli, da što spremnije dočekamo agresiju. Kada ovo kažem mislim pre svega na ono što smo preduzeli kako bismo izbegli velike ljudske žrtve i brzo uništenje osnovnih borbenih sistema ratne tehnike. O nekoj spremnosti za efikasno i uspešno suprotstavljanje napadaču izlišno je i govoriti.

Ko je izdao naredbu za poletanje NATO bombardera?
- Generalni sekretar NATO Havijer Solana je 23. marta obavestio međunarodnu javnost da je naredio komandantu za Evropu, generalu Vesliju Klarku, da inicira vazduhoplovnu operaciju na SRJ. Međutim, u svojoj knjizi “Moderno ratovanje”, general Klark ukazuje da je on naređenje za početak agresije čekao iz Vašingtona. Tek kada mu je načelnik združenog Generalštaba SAD general Hju Šelton, 24. marta u popodnevnim satima preneo naređenje vrha američke nacionalne komande da može početi, agresija je otpočela.

Šta je bio osnovni cilj agresije NATO na SRJ: sprečavanje “etničkog čišćenja” na Kosmetu i obaranje Miloševića, kako tvrde na Zapadu, ili nastojanje SAD da potpuno kontroliše Balkan, kako bi sa ovog prostora mogle da nastave ekspanziju prema Bliskom istoku, Podunavlju, Zakavkazju i Sibiru?
- Cilj agresije detaljno sam analizirao u knjizi. Evo rezimea. Mnogobrojni su dokazi koji potvrđuju opredeljenje Amerike da SRJ stavi pod svoju dominaciju i uvede je u interesnu sferu Zapada. Zato je bilo neophodno razbiti SRJ kao državnu tvorevinu i rasparčati Srbiju. Ovo potvrđuje i izjava predsednika SAD Klintona, data povodom Vaskrsa 1999. godine, kao podrška svojim ratnicima: “Naša vojna misija je opasna i teška, ali je neophodna i pravedna i mi moramo stati zajedno sa NATO saveznicima. Naš zadatak je da naplatimo Miloševiću što veću cenu za njegovu politiku represije i da vrlo ozbiljno smanjimo vojni kapacitet koji sprovodi ovakvu politiku”. Predsednik Klinton je u obraćanju američkoj javnosti 24. marta 1999. godine naglasio da je bombardovanje SRJ, pre svega u američkom, političkom i ekonomskom interesu, a da je zaštita Albanaca samo zgodan povod i izgovor. Nakadašnji generalni sekretar NATO Džordž Robertson je u Strazburu, 19. oktobra 1999. godine, izjavio: “Naravno, osim što smo branili naše vrednosti, branili smo i naše strateške interese”.
Iz svega ovoga može se zaključiti da isforsirano etničko čišćenje i u mnogo čemu inscenirana humanitarna katastrofa na KiM nisu pravi razlozi agresije na SRJ.

Sa koliko aviona je izveden prvi udar? Šta je bio njegov cilj?
- Prvi udar je izvršen u dva talasa. Počeo je u 19.41, 24. marta i trajao do 3.30 časova 25. marta. Izvršen je sa oko 200 aviona borbene avijacije i oko 50 krstarećih raketa. Udar je izveden sa ciljem da se bar razbije, ako ne i uništi, protivvazdušna odbrana naše zemlje. Vesli Klark o tom udaru kaže: “Rešio sam da prve noći napadnem znatan broj ciljeva... To je bio ozbiljan napad koji će nas, osećao sam, glatko odvesti do sledeće etape operacije, ako to bude neophodno”.

Šta, po vašem mišljenju, znači ova izjava generala Klarka?
- Pretpostavljam da je general očekivao da će VJ kapitulirati posle prvog udara i da neće biti potrebno izvoditi sledeću planiranu etapu agresije koja je obuhvatala udar po kopnenim snagama VJ na KiM.

U knjizi tvrdite da je agresija na SRJ počela znatno pre početka bombardovanja?
- Da, upravo tako. Agresija neoružanim sredstvima na tek novostvorenu državu SRJ otpočeta je 1992. godine, odmah posle izjave predsednika SAD Džordža Buša starijeg: “Ozbiljni dogaćaji u Srbiji i Crnoj Gori predstavljaju nesvakidašnju i opasnu pretnju nacionalnoj bezbednosti, spoljnoj politici i privredi Sjedinjenih Država”. Znamo šta je posle toga usledilo, o čemu detaljno pišem u knjizi. Jednom rečju, sve do 1996. godine bilo je to ekonomsko siromašenje i vojno slabljenje zemlje. Godine 1997. Amerika otvara krizu na KiM, koja kulminira 1998, a početkom 1999. izvodi oružanu agresiju kao poslednju etapu iz doktrine “sukoba niskog intenziteta”.

Kada je reč o odnosu zaraćenih strana, to je, tvrdite, bio najneravnopravniji sukob u istoriji ratova.
- Opšti odnos snaga i potencijali zaraćenih zemalja bili su neuporedivi i krajnje nepovoljni po branioca. Na primer: prostorni odnos bio je 228.000 : 1 km kvadratni; po broju stanovnika (u milionima) 67:1; državni budžet (u milijardama dolara) 860:1. Odnos borbenih efektiva u broju angažovanih snaga i tehničko-tehnološkom smislu, takođe je nemoguće upoređivati. Naši borbeni sistemi i sredstva ratne tehnike bili su u tehnološkom zaostatku u odnosu na agresora za oko 30 godina. Agresor je svoje vojne snage zanavljao iz potpuno obnovljivih izvora, a branilac iz potpuno neobnovljivih. Bio je to potpuno asimetričan rat i pripada grupi najneravnopravnijih ratova u istoriji ratovanja.

Na osnovu kakvih procena je general Klark tvrdio da će odbranu naše zemlje slomiti samo posle nekoliko brutalnih vazdušnih udara?
- Ta procena je isključivo počivala na prednostima tehničko-tehnološkog faktora i moći oružja kojim je NATO raspolagao. Oni uopšte nisu videli našeg čoveka (a ni njihovog) borca, komandira, komandanta, branioca svoje zemlje, stručnog i opredeljenog da brani zemlju. Nisu videli ni narod koji je u velikom procentu stao uz svoju vojsku i svoje branioce.

Za NATO agresiju na SRJ kažete da je to bila vazdušno-kosmička operacija.
- To je nesporno. Na to nam ukazuju istraživanja i podaci koje saopštavaju ruski istraživači, kao što je profesor, akademik Akademije vojnih nauka Vojske Rusije Vladimir Slipčenko: “Nad ratištem SRJ se jednovremeno i stalno nalazilo 8-12 kosmičkih aparata, koji su zajedno sa vazdušnim i pomorskim nosačima predstavljali osnovu izviđačko-napadnih borbenih sistema”. Iz kosmosa je vršeno neprekidno osmatranje ratišta, vođenje krstarećih raketa, snimanje teritorije i drugo.

Zašto ste zabranili poletanje aviona MiG-21?
- Ta zabrana, na samom početku prvog udara, bila je proizvod mog dubokog ubeđenja, a i iskustva, jer sam na tom avionu do tada leteo 29 godina, da ti avioni nemaju nikakve šanse u susretu sa NATO lovcima. Bila je to odluka odgovornosti za život ljudi - pilota koji bi poleteli u borbu protiv NATO aviona.

Koliko je NATO angažovao ukupno aviona i krstarećih raketa u agresiji? Koliki je bio najveći dnevni nalet avijacije?
- Na kraju agresije NATO je imao angažovano 1.040 aviona, što je povećanje u odnosu na početak agresije za 124 odsto. Lansirao je oko 1.000 krstarećih raketa što je takođe povećanje za oko 120 odsto. NATO avijacija je izvršila za 78 dana oko 26.100 poletanja. Borbena avijacija izvršila 18.168 (70 odstvo) a pomoćna 7.927 (30 odsto). Prosečan dnevni nalet borbene avijacije bio je 232 leta, a pomoćne 121 let. Najveći dnevni nalet izvršen je 26. maja - iznosio je 535 avio poletanja borbene avijacije. Na teritoriji Jugoslavije izvršeno je oko 2.300 napada sa oko 8.800 vatrenih dejstava.

Koliko je ukupno ubojnog tereta bačeno na Jugoslaviju, koliko je bilo lansirano projektila i kojih?
- Procena je da je NATO na teritoriju SRJ lansirao oko 415.000 projektila različite vrste, mase i ubojne moći. Lansirano je oko 350.000 kasetnih bombi - potprojektila, 30-50.000 komada (granata) municije sa osiromašenim uranijumom i oko 15.000 velikih projektila (nevođene i vođene bombe i rakete) ukupne mase oko 22.000 tona.
Na snage i objekte RV i PVO lansirano je oko 21.410 projektila različite vrste ukupne mase oko 4.000 tona. Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana pretrpelo je velika razaranja objekata infrastrukture, uništeno je i oštećeno oko 958 (68 odsto) objekata, uništeno je oko 40 odsto sredstava ratne tehnike. U RV i PVO poginulo je 39 pripadnika (0,19 odsto ukupno angažovanih).
 
Poslednja izmena:
VELIKI GUBICI
NAJVEĆE gubitke i razaranja od NATO bombi imali su civili i civilni objekti. Na njih je izvršeno 3.381 vatreno dejstvo ili 38,4 odsto. Od NATO bombi poginulo je oko 500 civila i 271 pripadnik odbrane. Uništeno je 119 objekata infrastrukture, a oštećeno oko 907. Uništeno i oštećeno je oko 25.000 stambenih objekata. O posledicama dejstava NATO za vojsku i zemlju u celini, detaljno sam pisao u svojoj knjizi.
Jovan Kesar
http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=16&status=jedna&datum=2009-02-26&feljton=7022
 
NATO AGRESIJA NA JUGOSLAVIJU (2)


Strah od raketa S- 300
Spasoje Smiljanić, 22.02.2009 Ocena: 4.34 (Glasova: 196) Komentara: 52
AGRESIJA NATO 24. marta 1999. godine zatekla me je u kancelariji komandanta RV i PVO, u Komandi RV i PVO u Zemunu. Bio je to dan teškog iščekivanja, ali i velike žurbe i dinamike.
S obzirom na to da su obaveštajni organi RV i PVO, još 19. marta dali informaciju da će do agresije doći u nekoliko narednih dana, preduzete su mere i radnje završnog operativnog razvoja RV i PVO. Ali tog dana (24. mart) bilo je još mnogo poslova koje je trebalo obaviti. Avijacija je trebalo da izvrši manevar na ratne aerodrome; raketne jedinice PVO i jedinice vazdušnog osmatranja, javljanja i navođenja (one koje to još nisu uradile) trebalo je da posednu očekujuće rejone i vatrene i radarske položaje, a na samim položajima trebalo je obaviti završne radnje rastresitog rasporeda, maskiranja, utvrđivanja i drugo. Čini mi se, međutim, da je najviše posla bilo u pripremi i organizovanju premeštanja sastava Komande RV i PVO, iz Komande u Zemunu, na ratno komandno mesto RV i PVO.
Prateći aktivnosti komandi i jedinica RV i PVO, pratio sam i aktivnosti u okruženju, a posebno one koje su se dešavale u vazdušnom prostoru SRJ i njegovim prilazima. Događanja u vazdušnom prostoru bila su skoro siguran indikator da se zemlja nalazi neposredno pred početkom agresije. Oko podneva počelo je smanjenje civilnog vazdušnog saobraćaja u vazdušnim koridorima iznad SRJ i povećanje saobraćaja u koridorima iznad Mađarske, Rumunije i Bugarske.
Između 17 i 18 časova, dolazi do postepenog smanjenja vazdušnog saobraćaja i iznad ovih zemalja, da bi oko 18 časova saobraćaj potpuno prestao. Čisto i prazno nebo iznad jugoistočne Evrope, za laika bi bilo iznenađenje. Meni je bilo izvesno da uskoro počinje agresija, na šta sam i upozorio grupu za borbeno komandovanje.
Pitao sam se, da li smo preduzeli sve što smo mogli da u prvom udaru ne doživimo “pogibelj” i da zaista sutradan ne završimo sa našom odbranom, onako kako je planirao general Klark.
Nešto pre 19 časova, na pokazivaču radarske slike u vazdušnom prostoru, pojavile su se “plave” tačkice koje označavaju protivničke avione. Sebi sam rekao: E, generale, evo ih, krenuli su! Odmah potom me je pozvao načelnik grupe za borbeno komandovanje na privremenom komandnom mestu RV i PVO, pukovnik Miloš Gordić: “Gospodine generale, grupisanje za napad je počelo.” Odgovorio sam: “Vidim”. Pozvao sam komandanta Korpusa PVO, generala Branislava Petrovića i naredio mu: “Sve snage predviđene po planu pripravnosti za početak agresije prevedite u pripravnost.”

Prvi udar

Počeo je Dnevnik RTS u 19.30. U kancelariju su mi ušli pomoćnici, general-major Branislav Dašić i pukovnik Todor Petković. “Šefe, da zajedno pogledamo Dnevnik”, rekoše. “Izvolite”, kazao sam, ali kao da ih nisam čuo, i kao da ništa nisam rekao. Oni su pomno pratili Dnevnik, a ja sam netremice gledao u ekran prateći situacije u vazdušnom prostoru.
Oko 19.55 pozvao me je ponovo pukovnik Miloš Gordić: “Gospodine generale, prve rakete su pogodile naše objekte!” Pitao sam: “Šta je pogođeno?” On je odgovorio: “Imam informaciju za četu VOJIN Crni Rt i Kopaonik.” Naredio sam: “Sve snage PVO planirane za suprotstavljanje u prvom udaru aktivirati, izuzev aviona MiG-21, kojima zabranjujem poletanje”.
Teško naređenje, nema šta, ali je još teža bila odluka da 45 aviona lovaca MiG-21 ostanu na zemlji i da ne polete u susret avionima-lovcima NATO.
Na moj razgovor sa pukovnikom Gordićem, iznenađeno su reagovali moji pomoćnici, general Dašić i pukovnik Petković: “Šta to Gordić kaže?” “Gospodo, rekao sam, počela je agresija”.
Prvo njihovo iznenađenje, samo koji minut kasnije zamenilo je drugo (takav je rat - događaji se smenjuju velikom brzinom). Pozvonio je telefon u mreži PTT. Podigao sam slušalicu iz koje je usplahiren ženski glas pitao: “Je li to general Smiljanić?” “Da”, odgovorio sam. “Generale! Ovde Mila Žeravica, nekad sam bila sekretarica u Komandi kod pukovnika Rakočevića. Evo gledamo sa vrha zgrade Beograđanke, krstareće rakete lete uz Dunav, verovatno će gađati Komandu, izađite iz Komande”.
Moji pomoćnici su pitali: “Šta sada da radimo?”. Rekao sam: “Ako hoćete, vi izađite iz Komande, ja sa grupom za borbeno komandovanje i sastavom mog kabineta ostajem ovde”. Uključio se general Dašić: “Da li se slažete da obavestimo, ako još nekog ima u Komandi, da napusti Komandu”? “Da, rekao sam, to bi bilo dobro”. Kasnije, oko 21 čas saznao sam da je krstareća raketa, koju je gospođa Mila videla da leti na zgradu Komande RV i PVO, pogodila objekat 20. operativnog centra sektora PVO (Stari Banovci), iz kojeg smo samo dan pre iselili ljude i svu raspoloživu tehniku.

Prednost agresora

Borbena dejstva snaga naše protivvazdušne odbrane su počela. Ali Jugoslavija, odnosno njena vojska, nije imala mogućnosti ni borbene sisteme kojima bi mogla izvršiti uzvratni udar po snagama koje ispoljavaju dejstvo i objektima sa kojih te snage izvode dejstvo. Nismo imali ni avijaciju, ni raketne jedinice zemlja-zemlja ili pak nešto drugo, čime bismo izvršili jedan ili više udara po aerodromima baziranja avijacije NATO i brodovima za lansiranje krstarećih raketa. To je omogućilo agresoru da na svojim položajima (aerodromi, nosači aviona, brodovi - nosači krstarećih raketa) živi i radi kao u mirnodopskim uslovima.
Nije se morao maskirati, zauzimati rastresiti raspored, ukopavati i utvrđivati, vršiti manevar iz sata u sat, neprekidno preduzimati mere protivvazdušne zaštite i drugo, što su naše snage permanentno radile za svih 78 dana agresije.
Angažovanje naših organa bezbednosti, i u toj funkciji svih pripadnika RV i PVO, onemogućilo je stranim obaveštajnim službama, pa i onima koje obaveštajno obezbeđuje i sam NATO, da otkriju naše planove angažovanja, početni operativni raspored, sredstva ratne tehnike sa kojima raspolažemo, posebno u sistemu PVO. To je značajno umanjilo efikasnost prvog udara agresora i uticalo da agresija traje znatno duže nego što je planirano.
Koliko smo obaveštajno bili nepoznanica i za samu Ameriku u to sam se lično uverio. Vojni i vazduhoplovni izaslanik SAD u Beogradu pukovnik Džon Pemberton tražio je prijem kod komandanta RV i PVO tri puta od 12. februara do 18. marta. Primao sam gospodina Pembertona i sa njim razgovarao tri puta u proseku po jedan sat. Razgovarali smo o mnogo čemu, a najviše o kosmetskoj krizi i pravcima njenog razrešenja. Ali, razgovor je išao i šire: gde je ko rođen, kakvu je vojničku karijeru imao i drugo. Kad smo se treći put sastali, 18. marta, gospodin Pemberton već je bio poslao svoju suprugu i decu iz Beograda u Budimpeštu. Pitao sam ga: “Zašto ste izmestili svoju porodicu u Budimpeštu?”, a on je odgovorio: “Radi njihove lične bezbednosti”. Prokomentarisao sam: “A zar nije Beograd bezbedan?”
Odlazak porodice vojnog izaslanika Amerike iz Beograda bio je još jedan signal da uskoro sledi agresija.

Odgovor pukovniku

Na kraju tog trećeg razgovora, posle zvaničnog završetka prijema, na samim vratima moje kancelarije, Pemberton zastaje i kaže: “Gospodine generale, mogu li još samo nešto.” “Da”, odgovaram ja. “Gospodine generale, razgovarali smo tri puta, u vrlo kratkom vremenu. Vi ste za sve to vreme, iako vam preti vazdušna kampanja, pokazali mir, samopouzdanje i potpunu samokontrolu. Na osnovu čega se tako ponašate?” “Ukoliko nas napadnete, saznaćete”, rekao sam. Još nisam ni završio misao, a on će: “Imate li S-300?” Bio sam iznenađen njegovom drskošću. Kratko, čak i ljutito, rekao sam: “I to ćete saznati kad nas napadnete.”
Američki vojni izaslanik se okrenuo i otišao.
Vojni izaslanik Amerike, tri puta za mesec dana tražio je prijem kod komandanta RV i PVO, da bi saznao ima li Jugoslavija i njena PVO protivvazdušni sistem S-300. Pošto nije uspeo, na samom kraju, i van protokola, morao je direktno da postavi pitanje. Predstavnik iz odeljenja GŠ VJ za odnose sa stranim vojnim predstavnicima, potpukovnik Delibašić, koji je prisustvovao razgovoru, postupak Pembertona je prokomentarisao rečima: “Koliko ja znam, ovo u vojno-diplomatskim odnosima do sada sigurno nije registrovano.”
Pored ovog Pembertonovog pokušaja obaveštajnog prodora, u periodu do početka agresije registrovana je obaveštajno-izviđačka delatnost prema RV i PVO iz 17 zemalja. Ukupno je 55 osoba pokušalo da pribave podatke o RV i PVO.

VETERANI KAO KAMIKAZE
MOŽDA je baš ovde mesto da spomenem naše kolege, penzionisane pilote. Neki od njih imali su gotovo 70 godina, ali su se javljali da kao dobrovoljci polete na avionima na kojima su nekad leteli i da doletom do objekata sa kojih NATO avijacija i krstareće rakete izvode dejstva, uletanjem u njih, izvrše “uzvratni udar”, kao kamikaze. Jedan od njih, koji je čak imao i svoju grupu od tri druga, bio je najuporniji u svojoj nameri.Pismom mi se obratio. Tražio je dozvolu za akciju. Bio je to pukovnik Mida Milikić, omladinac - borac od 1941. godine, iskusni pilot i komandant više avijacijskih jedinica, legenda RV i PVO. Znale su naše starije kolege - piloti da mi neprijatelju na njegovim položajima ne možemo ništa, pa su hteli da svojim ličnim žrtvovanjem pomognu, osujete i spreče ubijanja nedužnih ljudi i razaranje naše zemlje.

RAT SA DISTANCE
FELjTON je napravljen prema knjizi generala Spasoja Smiljanića “Agresija NATO - ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana u odbrani otadžbine” koja ovih dana izlazi iz štampe. U više nastavaka biće opisani najdramatičniji događaji ovoga rata.
Nastaviće se
 
NATO AGRESIJA NA JUGOSLAVIJU (3)


Klark: Udar bez milosti
Spasoje Smiljanić, 23.02.2009 Ocena: 4.33 (Glasova: 197) Komentara: 52
PLANIRANJE vazduhoplovne operacije NATO, za agresiju na SR Jugoslaviju, započeto je u leto 1998. i završeno do kraja avgusta 1998. godine. Vesli Klark u svojoj knjizi “Moderno ratovanje” o tome kaže: “U vreme sastanka ministara odbrane NATO, sredinom juna, proces planiranja je već uveliko u toku, a dobijeni su i prvi odgovori. Bilo je malo interesovanja za preventivno razmeštanje kopnenih trupa, a više za vazduhoplovnu operaciju”.
Plan za vazduhoplovnu operaciju razrađen je u dve varijante: 1) plan za udare na teritoriji KiM (vazduhoplovna operacija ograničenih razmera - LAO), kojim su predviđeni udari krstarećim raketama, uz mogućnost upotrebe borbene avijacije; i 2) plan za udare na široj teritoriji Srbije (vazduhoplovna operacija širokih razmera, radikalna varijanta - RAO), koji obuhvata raketne udare i angažovanje avijacije.
Planom su bili određeni i objekti raketnih i vazdušnih udara na teritoriji Srbije koji su svrstani u tri zone: zona 1. Kosmet i deo južno od 44. paralele (linija: Zaječar - Ljubovija); zona 2. deo Srbije južno od 44. paralele, isključujući KiM; zona 3. deo Srbije severno od 44. paralele. Planom nisu bila predviđena dejstva po objektima na teritoriji Crne Gore. Da je agresija iz vazdušnog prostora na SRJ bila isplanirana još u leto 1998. potvrđuje izjava Džejmsa Rubina 3. avgusta 1998: “Planovi su gotovi za agresiju. Potrebna je samo politička odluka i agresija može da počne.”

Mete napada

Prema izjavi Koen-Šelton, “o Kosovu” pred Senatom SAD, planirano je da se izvede operacija vazduhoplovnih snaga NATO u pet faza: “Razmeštaj vazduhoplovnih snaga po Evropi je predstavljao fazu 0. Faza 1. se odnosila na uspostavljanje nadmoći u vazduhu i postepeno slabljenje komande nad celom SRJ. Faza 2. je podrazumevala napade na celom prostoru SRJ i na snage koje se nalaze južno od 44. stepena geografske širine, koje su obezbeđivale pojačanja srpskim snagama na KiM. Faza 3. je proširivala operaciju iz vazduha na veoma veliki broj vojnih objekata i snaga širom SRJ. Faza 4. je predviđala ponovno razmeštanje snaga, ukoliko se ukaže potreba. Krstareće rakete su predviđene za nosioca udara po odabranim objektima tokom cele prve faze.
U trećoj fazi, planirano je i dejstvo po objektima podrške” snagama represije”, koji se nalaze u Beogradu i oko njega. To su prema generalu Klarku bile: “politički osetljive mete, a činile su ih: glavna sedišta, komunikacijske i televizijske stanice (deo njegove komande i kontrolne mreže), predsedničke rezidencije i skloništa (sa njihovim bunkerima i komunikacijama), elektronski sistemi i ostale ključne mete u Beogradu.
Cilj vazduhoplovne operacije NATO proističe iz vojnog cilja agresije na SR Jugoslaviju i u osnovi je imao: razbijanje glavnih snaga Vojske Jugoslavije i smanjenje njene moći do nivoa nesposobnosti za izvođenje vojnih operacija i stanja koje neće ugrožavati planove Amerike na teritoriji SRJ i Balkana.
Brojne su analize i izjave koje nedvosmisleno potvrđuju definisani cilj, a možda je najupečatljivija izjava generala Klarka u razgovoru s generalom Ojdanićem 15. marta 1999. godine: “Želim da Vam prenesem jedan ozbiljan problem, a to je da će Vojska Jugoslavije biti uništena ako bude u sukobu sa NATO. Ako se to od NATO bude tražilo, biće uništena skladišta, kasarne i snage Vojske Jugoslavije.” Naglasio je da želi da bude jasan: “Ako se to dogodi Vojska Jugoslavije će za par dana da izgubi sve ono što se u nju ulagalo 50 godina”. Želim da shvatite: “ako NATO bude primoran da primeni silu, on će uništiti Vojsku Jugoslavije, Vojska neće preživeti, to je činjenica.”
U ovako brzom razaranju Vojske Jugoslavije, ili u slučaju njene kapitulacije, planirano je da se borbena tehnika VJ raspoređena na teritoriji Kosmeta stavi na raspolaganje teroristima OVK, radi formiranja vojske”Kosova”.
Operacija je planirana da se izvede u vremenu od dva do tri dana, po načelima “blic-kriga”, uništavanjem i neutralisanjem određenih objekata (ciljeva) za napad, čime bi se državno rukovodstvo SRJ prisililo da prihvati ultimatum iz Pariza.

Nekoliko bombi

Lideri i planeri vazduhoplovne operacije NATO verovali su da će vazdušni udari biti kratkotrajni. Pored generala Klarka i gospođe Olbrajt to uverenje delio je i ministar inostranih poslova Italije Lamberto Dini, koji je rekao da očekuje da će nakon početnih udara nastati predah i da će početi pregovori, kao i izjava nekadašnjeg državnog sekretara Džejmsa Bejkera da je loše u tom ratu bilo to što se mislilo “da će jugoslovenski predsednik Slobodan Milošević popustiti posle samo nekoliko bombi”.
O dužini trajanja agresije gospođa M. Olbrajt je imala mišljenje da će Milošević, kao i svaki drugi “siledžija u školskom dvorištu”, posle dva-tri šamara, odnosno vazdušna naleta, dići ruke u znak predaje.
I u vojnom vrhu Vojske Jugoslavije postojale su različite procene o modelu izvođenja vazduhoplovne operacije, angažovanim snagama, njenom trajanju i prostoru na kome će se izvoditi. U februaru 1999. godine u GŠ VJ je urađena procena koja ukazuje da će prva faza, “opominjući udar”, obuhvatiti nekoliko selektivnih i krajnje ograničenih udara, isključivo po vojnim objektima, nakon čega bi usledila pauza i ultimatum da Jugoslavija ispuni postavljene zahteve. Pored ovoga, procena zaključuje da će ti udari težišno biti izvođeni na teritoriji Kosmeta i južno od 44. paralele.
Ovakvoj proceni suprostavljao se deo generala u GŠ VJ, među kojima sam bio i ja, ukazujući da će agresija iz vazdušnog prostora otpočeti snažno na celoj teritoriji SRJ i da će pod udar staviti, osim vojnih, i široku lepezu civilnih objekata i objekata infrastrukture. Da je bila ispravna procena “dejstva u kontinuitetu i na celom prostoru SRJ”, potvrđeno je u samoj agresiji.

Odrešene ruke

General Klark kaže: “Tokom celog procesa planiranja jasno sam stavio na znanje da neću angažovati vazduhoplovce ako ne dobijemo odrešene ruke da žestoko gađamo srpski objedinjeni sistem protivvazdušne odbrane bez obzira na to gde se ciljevi nalazili. Nećemo se ograničiti na “kljucanje” protivvazdušne odbrane bez obzira na to gde se ciljevi nalazili.” O pauzama u izvođenju vazduhoplovne operacije Klark kaže: “Mi u vojsci smo oduvek bili skeptični prema takvoj ideji, sa vojnog stanovišta pauze u bombardovanju daju neprijatelju priliku da se oporavi od posledica udara.”
Prema proceni obaveštajnih službi VJ, početna lista za dejstvo iz vazduha obuhvatila je oko 300 objekata na teritoriji SRJ. Agresor je raspolagao izuzetno preciznim podacima o lokacijama elemenata vojne i civilne infrastrukture. Gotovo svi stacionarni objekti bili su unapred locirani, snimljeni i memorisani, što se posebno odnosi na objekte Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane i objekte infrastrukture.
Savezna Republika Jugoslavija je, kao supotpisnica Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja, dala OEBS-u, a time i NATO-u, podatke o lokacijama objekata (sa NATO koordinatama), kao i brojna stanja ljudstva, naoružanja i tehničkih materijalnih sredstava Vojske. Pored ovog, na aerodromima RV i PVO dugo su boravili inostrani posmatrači. Iznad KiM se provodila operacija “Orlovo oko”, u kojoj je angažovanjem izviđačkih platformi iznad KiM i satelita nad celom teritorijom SRJ vršeno opserviranje prostora i snaga.
Listu objekata (ciljeva) za raketno-vazdušne udare u prvoj fazi agresije planirao je i odredio Savet NATO. U kasnijoj fazi agresije (od početka aprila) izbor objekata za dejstvo vršio je general Vesli Klark.
Za izvršenje cilja vazduhoplovne operacije određene (dimenzionirane) su snage: 464 aviona, od čega 330 borbene i 134 pomoćne avijacije i oko 450 krstarećih raketa.
Na kraju januara 1999. godine Savet NATO je razmotrio razrađeni plan vazduhoplovne operacije protiv SRJ. Na bazi činjenica da se kriza na Kosmetu, zbog stalnih napada terorista OVK i pristrasnosti misije OEBS, zaoštrava, doneo je odluku: da se rok za otpočinjanje agresije smanji sa 96 na 48 sati; da se formiraju pomorske snage NATO i pošalju u Jadransko more, a generalnom sekretaru NATO je data mogućnost da samostalno donosi odluke o primeni sile.
Vazduhoplovne snage NATO za agresiju na Jugoslaviju raspoređene su u 59 baza na teritoriji 12 država. Najbrojnije su bile na teritoriji Italije. Do početka agresije na aerodromima Italije raspoređeno je 279 aviona različite namene, što je 59 odsto od ukupnog broja angažovanih snaga. Na aerodromima Italije baziralo je 225 aviona za vatreno dejstvo (61 odsto od ukupnog broja angažovanih). Samo na aerodromu Avijano za početak agresije raspoređeno je 111 aviona različite namene. Taj broj za 70 dana narastao je na 229 aviona. U daljem toku agresije, kada je došlo do znatnog narastanja angažovanih snaga NATO, na aerodromima u Italiji bilo je raspoređeno 550 aviona različite namene, ili 53 odsto od ukupnog broja angažovanih.

TRI NOSAČA AVIONA
MORNARIČKA (palubna) avijacija za agresiju na Jugoslaviju bila je bazirana na američkom nosaču aviona “Enterprise”, nosaču helikoptera “Nassau” i francuskom nosaču aviona “Foch”, raspoređenim u Jonskom i Jadranskom moru. Od ukupnog broja angažovanih snaga avijacije, na dan agresije, mornarička avijacija je brojala oko 100 aviona. Na brodovima ratne mornarice bilo je raspoređeno i oko 250 krstarećih raket
 
TO AGRESIJA NA JUGOSLAVIJU (4)


Jeljcin ima preča posla
Spasoje Smiljanić, 24.02.2009 Ocena: 4.33 (Glasova: 197) Komentara: 52
Vazduhoplovne snage za agresiju na SRJ grupisane su u skladu sa osnovnom zamisli i opštim modelom agresije.
Snage za nanošenje udara činile su: lovačka, lovačko-bombarderska, bombarderska avijacija i avijacija za dejstvo po radarskim i raketnim sistemima (SEAD). Na dan agresije brojno stanje ovih snaga bilo je 282 aviona ili 63 odsto od ukupnog broja angažovanih snaga. U daljem toku agresije došlo je do narastanja ove grupacije na 639 aviona (povećanje za 122 odsto).
Snage za izviđanje i elektronska dejstva činile su grupaciju, koja je iz vazdušnog prostora različitim sredstvima i metodama vršila prikupljanje podataka o snagama i sistemima za borbu Vojske SRJ i prema njima preduzimala elektronska dejstva. Ova grupacija je na dan agresije brojala 66 vazduhoplova, 14 odsto od ukupno angažovanih snaga. U daljem toku rata ove snage su narasle na 84 vazduhoplova.

Priprema napada

Snage za neposredno komandovanje činile su grupaciju koja je neposredno i neprekidno pratila situaciju u vazdušnom prostoru i na zemlji i u skladu sa odlukama i naređenjima komandnog mesta, operativnog centra iz Vićence izdavala naređenja za direktne udare. Ova grupacija na dan agresije je brojala 20 vazduhoplova, 4,3 odsto od ukupno angažovanih snaga. U daljem toku agresije grupacija je narasla na 29 vazduhoplova.
Snage za logističku podršku činili su: avioni za punjenje (avio-cisterne) u vazdušnom prostoru i snage za traganje i spasavanje. Na dan agresije ove snage su brojale 62 vazduhoplova, 13 odsto od ukupnog broja angažovanih snaga. Sedamdest dana kasnije avijacija za punjenje u vazdušnom prostoru (avio-cisterne) narasla je na 252 vazduhoplova, što je povećanje u odnosu na dan agresije za 198 vazduhoplova ili 366 odsto.
Dovođenje snaga otpočelo je u drugoj polovini februara 1999. godine, neposredno nakon prekida pregovora u Rambujeu (20. februar). Indikativno je prebaziranje 12 aviona F117 na aerodrom Avijano 25. februara 1999. godine i angažovanje aviona E-3A (AWACS), sa aerodroma Trapani u vazdušnom prostoru Makedonije od 26. februara 1999. godine. U periodu raspoređivanja i grupisanja snaga vršena su, intenzivno i svakodnevno, uvežbavanja za napad na izabrane objekte i druge dopunske pripreme za izvršenje agresije.
Na zahtev NATO i SAD, parlamenti vlada svih susednih zemalja SRJ dali su saglasnost za korišćenje vazdušnog prostora, vazduhoplovnih baza i pomorskih luka za potrebe vazduhoplovnih i kopnenih snaga NATO. Ovakvim odnosom suseda, obezbeđeni su uslovi za napad na SR Jugoslaviju sa kružne osnovice. Pored toga, ovakvo postupanje, prema Rezoluciji Generalne skupštine OUN 3314/29 od 4. decembra 1974. godine, svrstalo je sve naše susede u agresore na SR Jugoslaviju.
Mađarska je sve svoje potencijale stavila u funkciju NATO, osim direktnog slanja vojnika na KiM. Rumunija je ustupila teritoriju i aerodrome snagama NATO koje bi bile angažovane na prostoru KiM. Osim toga, Rumunija je uključena u inicjativu za formiranje tzv. Balkanskih snaga za brze intervencije (zajedno s Bugarskom, Makedonijom i Albanijom), čiji bi jedan od zadataka verovatno bio angažovanje u vezi sa KiM.
Bugarska je prihvatila razmeštaj logističkih jedinica NATO, bez ikakvog ograničenja, kao i borbenih jedinica u kompleksu u izgradnji za odmor pripadnika SFOR u Bosni. Makedonija je takođe ustupila teritoriju, vazdušni prostor i aerodrom za razmeštanje snaga NATO. Na njenoj teritoriji su pored snaga UNPREDEP (posmatračka misija UN) bile razmeštene i kopnene snage NATO u više operacija: “Zajednički garant”, “Orlovo oko” i “Zajednički čuvar”.
Ukupno brojno stanje tih snaga, pre početka agresije, iznosilo je oko 16.500 vojnika sa pripadajućim naoružanjem i opremom. U toku agresije broj vojnika narastao je na oko 20.000. Klark u svojoj knjizi “Moderno ratovanje” kaže: “Makedonija je bila naša baza. Bez nje ne bismo imali kopneni pristup Kosovu. Bez njenog vazdušnog prostora imali bismo mnogo ograničenije koridore leta prema Srbiji”. Albanija je tradicionalno bila centar za prihvat, obuku, naoružavanje i ponovno upućivanje albanskih terorističkih snaga za izvođenje terorističkih napada na KiM.)
Vremenska distanca od skoro deset godina je pokazala da su zahtevi Amerike u Rambujeu i Parizu bili ultimatum koji je u osnovi imao dva cilja: 1) odvajanje (otcepljenje) Kosmeta od Srbije i stvaranje nezavisne države Kosovo; 2) dovođenje okupacionih snaga NATO na ceo prostor Srbije i njeno dalje razbijanje.
U takvoj situaciji, postojala su dva rešenja: 1) prihvatiti ultimatum, odvajanje Kosmeta od Srbije i okupacione snage na prostor SRJ (prvenstveno Srbije); 2) odbiti ultimatum i prihvatiti nametnuti rat. Poslanik Bundestaga Herman Šer: “U Rambujeu se od Miloševića tražilo prihvatanje NATO - protektorata za celu Jugoslaviju”.
Mnogi svetski političari i analitičari su i tada (1999) i sada verovali da je Jugoslavija imala samo jedno rešenje - nametnuti rat.
Kao general, komandant RV i PVO, u projektovanom američkom modelu otimanja dela teritorije (Kosmeta) od Srbije i uspostavljanja statusa okupacije na ostalom prostoru SRJ, podržao sam i prihvatio jedinu moguću, nametnutu varijantu - rat.
Prihvatio sam to, ali sam se sve vreme kosmetske krize, znajući ko je potencijalni agresor, brižno pitao ko su nam saveznici, zašto ako ih imamo, ništa praktično u smislu materijalne pomoći nisu uradili, da li će nas ostaviti na cedilu, kada bude najgore.
U razgovoru načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije generala Ojdanića, krajem januara 1999, sa načelnikom Glavne obaveštajne uprave Vojske Rusije general-pukovnikom Valentinom Karabeljnikovom, kome sam i ja prisustvovao, rekao sam: “Generale, ne trebaju nam Vaša obećanja, ne treba nam verbalna podrška ruskog državnog vrha, ona zaista ne izostaje, nama treba pomoć, potrebni su nam raketni divizioni i baterije, radari velikog dometa i komandni sistemi, trebaju nam i avioni, pre svega avioni lovci”.
Svestan ozbiljnosti trenutka i opasnosti koja preti Jugoslaviji, u jednom trenutku sam čak rekao: “Nemojte nas više obmanjivati.” General Ojdanić mi je skrenuo pažnju na korektnost, a sagovornik prokomentarisao: “Komandant je vrlo žestok.” Nisam bio “žestok”, već vrlo zabrinut. Prihvatio sam rešenje politike - države Jugoslavije - rat, ali nisam video šta država radi i šta će uraditi da, bar malo, popravi stanje borbenih mogućnosti snaga PVO, koje će, to je bilo sasvim jasno, biti najvažnija meta NATO udara.
Obećanja koja su dolazila iz Rusije, verbalna podrška koja nam je pružana kao i neke operativne aktivnosti ruske vojske, kada je agresija počela, za nas nisu predstavljala nikakvu pomoć.
U kontekstu verbalne podrške i praznih obećanja bila je i izjava predsednika Rusije Borisa Jeljcina 24. marta 1999. godine, data Televiziji Srbije, kada je agresija već bila počela i prve rakete pale na objekte i snage SRJ: “Bombardovanja neće biti, to neće dozvoliti Rusija.” Ni tada, a ni sada ovu izjavu, u kontekstu trenutka i vremena, nisam mogao da shvatim. Šta je u stvari bilo u pitanju, neobaveštenost - sumnjam, pre će biti samo još jedno prazno obećanje. Možda Jeljcinova Rusija nije ni imala drugih mogućnosti, osim da obećava Srbima, a uprazno preti Amerikancima?

Brod ”Liman”

Jeljcinovo okruženje, najuži krug saradnika i savetnika, davalo je obećanja i povremeno osuđivalo ponašanje Amerike i agresiju, a ostale institucije države i ruski narod su izražavali punu podršku pravoslavnoj braći Srbima da izdrže, ali pomoći u onome što je nama trebalo nije bilo. Bilo je i onih, kao što su Gajdarovi istomišljenici, koji su se usprotivili čak i oštrini osude vojne intervencije protiv Jugoslavije. Za njih je agresija bila loša stvar, ali gore od toga je da Rusija, zbog agresije, pokvari odnose sa Zapadom.
Stavljanje strategijskih ruskih snaga u najviši stepen pripravnosti, provođenje vojnih vežbi i probna lansiranja novih sistema oružja, koje je Rusija vršila od početka agresije, za nas takođe nisu bili nikakva pomoć. Amerikanci se na to nisu obazirali, njihovi udari po Srbiji su bivali sve jači i jači, a stradanja naroda sve veća i veća.
Kada je Rusija 11. aprila 1999. godine, obavestila da je brod “Liman” (brod za prisluškivanje radio-saobraćaja i praćenje izbliza poruka koje razmenjuju NATO brodovi i avioni), u pratnji još 6 brodova, već uplovio u vode Jadrana, ponadali smo se da ćemo bar na neki način dobijati pravovremenu najavu o naletu NATO avijacije, pravcima naleta, veličini grupa, procenjenim objektima dejstva. Tek kasnije smo saznali da je brod “Liman”, brod starije generacije, da ne omogućava predaju podataka o situaciji u vazdušnom prostoru već da je u Jadran poslat u cilju praćenja rasporeda pomorskih snaga NATO i SAD.

UPOZORENJE GENERALA PERMINOVA
TREĆEG aprila ruska crnomorska flota je započela redovne, prolećne vežbe. U poruci floti komandant je poručio: “Povećana je odgovornost Crnomorske flote za bezbednost naše zemlje na južnoj morskoj granici.” Trinaestog aprila načelnik Glavnog štaba ruskih strategijskih snaga, general Anatolij Perminov izjavio je, da je za uzimanje na nišan zemalja NATO, koje učestvuju u agresiji na SRJ, potrebno 11 minuta, te da je balističkim raketama, npr. do Grčke potrebno 5 minuta, do Nemačke, Francuske i Italije od 7 do 8 minuta, do Velike Britanije manje od 12 minuta. On je dodao da je nedavno u Saratovskoj oblasti, u borbeni poredak Rusije uveden i stavljen u prvi borbeni raspored raketni puk strategijskih nuklearnih snaga ruske vojne sile, naoružan sistemom “Topolj M”
 
NATO AGRESIJA NA JUGOSLAVIJU (5)


Nismo imali prave saveznike
Spasoje Smiljanić, 25.02.2009 Ocena: 4.33 (Glasova: 197) Komentara: 52
Većina ruskih generala smatrala je da rat protiv Jugoslavije ni izdaleka ne predstavlja “lokalno krizno žarište”, već da je vojna intervencija NATO, koja se krije iza parole o zaustavljanju - odnosno sprečavanju “humanitarne katastrofe” na Kosmetu, deo dugoročne strategije SAD da zavladaju svetom i uspostave kako politički, tako i vojni diktat, ukazujući: “Rusija ne bi smela da se zanosi iluzijom da će joj Zapad istinski pomoći da ekonomski ojača, vojna opcija dobija na težini u javnosti, uporedo sa širenjem raketnih udara na sve brojnije ciljeve u Jugoslaviji.”
Srpskom narodu i srpskoj vojsci bila je potrebna pomoć u oružju. Svakako, i svaka druga je bila dobrodošla, ali pomoć u oružju je bila životno presudna, presudna da srpski narod odbrani celovitost svoje zemlje i svoju slobodu, da odbrani Kosovo i Metohiju.
Mi, srpski generali, posebno oni iz RV i PVO, nadali smo se i očekivali da će ruski generali uspeti da ubede Jeljcina da nam je pomoć u oružju neophodna, da su Srbija i srpska vojska 1999. godine u ratu, između ostalog i zato, što se nalaze na putu Amerike ka Zakavkazju i ka Rusiji.

Obećanja generala

Iz tih razloga, ali prevashodno zbog potrebe za oružjem za odbranu zemlje, prvenstveno oružjem iz sistema PVO, Glavni štab Vrhovne komande je već treći dan rata uputio ekipu stručnjaka i eksperata za PVO u Rusiju, koju je predvodio načelnik Uprave Artiljerijsko-raketnih jedinica PVO, general-major Mladen Karanović.
Odmah po dolasku u Moskvu ekipu su primili predstavnici Generalštaba Armije Ruske federacije. Ekipa je iznela naše potrebe za sistemima PVO. One su se u osnovi zasnivale na predlogu za modernizaciju iz 1997. godine, koju su sačinili generali Vučinić i Veličković i korekcijama - proširenju predloga iz 1998. godine za još 2 do 3 raketna diviziona “S-300 PMU-1” i 3 do 4 raketne baterije “TOR-M-1”.
Konkretno naši predstavnici su iskazali potrebu za: 2 raketna diviziona “S-300 PMU-1”; 2 do 3 puka sistema “BUK-1”; 3 do 4 raketna diviziona “TOR-M-1”; 15 do 20 raketnih baterija prenosnog sistema “IGLA” i dva do tri trodimenzionalna ili dvodimenzionalna radara. Interesantno je da su predstavnici Generalštaba ruske vojske preporučivali znatno povećanje traženih sredstava ratne tehnike i moćnija sredstva po borbenim karakteristikama.
General Karanović je od predstavnika GŠ ruske vojske dobio informaciju, da se najveći deo tražene tehnike nalazi u neposrednoj blizini Moskve, da nema nikakvih problema da se isporuči Jugoslaviji, ali samo pod jednim uslovom, “da sve ovo odobri predsednik Jeljcin.”
Četvrtog dana boravka u Moskvi, naša ekipa je primljena u Odboru za bezbednost i odbranu Ruske dume. General Karanović je upoznao predstavnike odbora sa ciljem dolaska u Moskvu i sa stanjem u SRJ posle agresije NATO, kako se suprotstavljamo i koje probleme imamo. Zatražio je od njih da pomognu Jugoslaviji pre svega u dobijanju tražene ratne tehnike. Njihov stav je bio da nas oni razumeju, da istinski osećaju naše muke i probleme i da su spremni i lično da idu u Jugoslaviju da se bore.
Tog četvrtog dana, generalu Karanoviću su u GŠ ruske armije saopštili “do daljeg neće biti isporuke tehnike i da se to može desiti samo ako to predsednik Jeljcin odobri.”
U svom izveštaju general Karanović to ovako opisuje: “Od nade da ćemo uspeti dobiti tako preko potrebna sredstva, koja smo čekali čitavu deceniju, do razočarenja prošlo je samo nekoliko dana.” U zaključku svog izveštaja general Karanović kaže: “Ruski narod i armija su bili da se SRJ pomogne i dostavi ratna tehnika, predsednik Jeljcin i njegovi savetnici nikada to neće dozvoliti.” Igor Ivanov je još u Parizu savetovao da potpišemo kapitulaciju i dignemo ruke od Kosmeta.
Još dok je naša ekipa čekala odluku u Moskvi, a po prvom javljanju generala Karanovića da postoji mogućnost da dobijemo tražena sredstva, mi u RV i PVO smo pristupili pravljenju planova, gde ćemo prihvatiti sredstva ratne tehnike, kako ćemo sa njima izaći na borbene položaje da ne budemo otkriveni i uništeni u putu od istovara do položaja, pripremali ljude koji će prihvatiti i opsluživati dobijena sredstva i drugo. Bio je to samo uzaludan posao, koji nam je rasipao snage, ljudstvo i još više umanjivao ionako vrlo skromne borbene mogućnosti.
I pored saopštenja ruskih generala da od traženih sredstava ratne tehnike nema ništa dok to ne odobri Jeljcin, u teškoj ratnoj situaciji, a nadajući se da će predsednik Rusije Jeljcin ipak dati saglasnost da se tražena sredstva isporuče Jugoslaviji, Štab Vrhovne komande VJ odlučuje i šalje ponovo 4. aprila 1999. godine generala Karanovića u Moskvu. Uzalud, ništa se nije promenilo u smislu da ćemo dobiti tražena sredstva ratne tehnike. Da je to tako, potvrdila je izjava 6. aprila (u to vreme general Karanović se nalazi u Moskvi) prvog potpredsednika ruske vlade Jurija Masljukova: “Pružanje vojne pomoći SRJ je nemoguće i nepotrebno. Možda su se u Rusiji pojavili ludaci koji se spremaju da šalju oružje, ali ja mislim da je to stvarno nemoguće i savršeno nije nužno.”

Rasipanje snaga

Kada je Jeljcin izjavio, da neće dopustiti da Rusija bude uvučena u rat, i kada je skrenuo pažnju Generalštabovima da je nezadovoljan njihovim ratobornim izjavama, te njegovo protivljenje, užurbanom rešavanju pitanja prisajedinjenja SRJ Savezu Rusije i Belorusije (“Razmatrati to pitanje sada je nesvrsishodno, kako sa pravne tako i sa političke tačke gledišta”) shvatili smo je da Masljukov govori u ime Jeljcina i da od traženih sredstava ratne tehnike neće biti ništa. Posle izjave nekadašnjeg predsednika SSSR-a Mihaila Gorbačova (“Isporučiti Jugoslaviji oružje za odbranu - to bi značilo uvući Rusiju u veliki rat. Jedan svetski rat je počeo na Balkanu”) bilo je sasvim izvesno da sisteme PVO nećemo dobiti.
Na kojoj osnovi, sa kojim pokazateljima i nadom je GŠ VJ, polovinom aprila, naredio da Komanda RV i PVO izvrši izbor i uputi ljudstvo u Rusiju na ubrzanu preobuku za sisteme PVO ne znam. Ljudstvo je upućeno u Rusiju, ali ... Bila je i to samo još jedna uzaludna nada koja nam je u jeku borbenih dejstava iz borbenih redova “izvukla” najbolji kadar i znatno oslabila našu, ionako slabu odbranu od napada iz vazdušnog prostora.
Možda je razlog Rusije da ne isporuči oružje Jugoslaviji opravdan. Ali šta je opravdanje našoj državi i državno-vojnom rukovodstvu, da uđu u rat protiv najjače sile sveta, a da nemamo saveznika, da nas pomogne barem oružjem, koje nam je itekako nedostajalo i trebalo.
Otvoreno pitam: zašto država i vojni vrh zemlje, zašto Vlada SRJ, nije reagovala 1997. godine i preduzela mere nabavke i osavremenjavanja naše PVO, na zahtev, tada dvojice prvih i najodgovornijih ljudi u vidu RV i PVO, generala Mirka Vučinića i generala Ljubiše Veličkovića? Zašto se nisu uvažila njihova obrazloženja, zašto se nije iskoristio povoljan trenutak posle Dejtonskog sporazuma i osavremenio naš sistem PVO? Zašto se to nije uradilo 1998. godine kada je agresija na SRJ bila izvesna, kada se čekao samo valjan povod za agresiju? Čemu je trebalo da se nadamo? Šta je bila naša nada?
Otvara se i pitanje: šta je sve doprinelo fijasku očajničkog pokušaja naše vojske da bar u toku agresije, nabavkom savremenih sredstava PVO, poboljša našu nezavidnu situaciju i borbenu efikasnost u protivvazdušnoj odbrani. Koliko je tome doprinela Jeljcinova kooperativnost prema SAD, koliko nekooperativnost naše politike u odnosu na Jeljcina, a koliko i jedno i drugo? Pitanja su na koja tek treba dati odgovor.

POGIBELJNO REŠENJE
UĆI u rat za odbranu celovitosti zemlje i slobode naroda je ustavna obaveza i ima puno opravdanje. Ući u rat protiv više stotina puta jačeg neprijatelja, bez saveznika nema nikakvog opravdanja. Ući u rat sa stanjem oružja i opreme kakvu je RV i PVO imalo 1999. godine, a nemati rešenje da se ono u odsudnom trenutku popravi, to je u najmanjem bilo pogibeljno.
(Nastaviće se
 
Iskreno, znao sam da je Milošević kreten ali da je bio toliki da celu zemlju upropasti katastrofalnom politikom 99 godine... Tu me iznenadio. Mislim, i dete je znalo da rusi neće ni prdnuti sto me dovodi do zakljucka da je bio baš mnogo lud tih godina...
Da bog da goreo u paklu večno!
 
da se nikad ne zaboravi...nikad...a bome i oko oprastanja...ja licno..im nikad necu ni oprostiti..ma bila zbog toga najgora hrishcanka

Pa kako sad. Ti si hrišćanka samo kada ti odgovara?

Pored takvih hrišćana ja sam veći vernik, jer verujem da Boga nema. ;) I od toga nikada ne odstupam.

A vi hrišćanske vrednosti suspendujete po potrebi.

Tako da pošto nisam licemer, ja sam bogougodniji od vas.

Opraštam NATO paktu sva zlodela. :) Zalažem se za ulazak ui NATO i EU. Neka rade šta hoće.. Mi treba da budemo bolji od njih. A građani zapadnih država sa tim nemaju veze. I treba da se ekonomski i svakako sjedinimo sa Evropoim.
 
Pa kako sad. Ti si hrišćanka samo kada ti odgovara?

Pored takvih hrišćana ja sam veći vernik, jer verujem da Boga nema. ;) I od toga nikada ne odstupam.

A vi hrišćanske vrednosti suspendujete po potrebi.

Tako da pošto nisam licemer, ja sam bogougodniji od vas.

Opraštam NATO paktu sva zlodela. :) Zalažem se za ulazak ui NATO i EU. Neka rade šta hoće.. Mi treba da budemo bolji od njih. A građani zapadnih država sa tim nemaju veze. I treba da se ekonomski i svakako sjedinimo sa Evropoim.

Dok se ne izlecis ne bi te vise smeli odvezivati i pustati za kompjuter:worth::worth::dash::dash:
 
Pa kako sad. Ti si hrišćanka samo kada ti odgovara?

Pored takvih hrišćana ja sam veći vernik, jer verujem da Boga nema. ;) I od toga nikada ne odstupam.

A vi hrišćanske vrednosti suspendujete po potrebi.

Tako da pošto nisam licemer, ja sam bogougodniji od vas.

Opraštam NATO paktu sva zlodela. :) Zalažem se za ulazak ui NATO i EU. Neka rade šta hoće.. Mi treba da budemo bolji od njih. A građani zapadnih država sa tim nemaju veze. I treba da se ekonomski i svakako sjedinimo sa Evropoim.

pa ja sam i rekla nek budem najgora hriscanka zbog toga..ja hriscanstvo ne suspendujem po potrebi..neke stvari eto nisam u stanju da prevazidjem...ovo je jedna od stvari koje nisam u stanju d aprevazidjem jer mi je uzrok za takvu rabotu ne prihvatljiva nema opravdanje..jaci tlaci..pa gospodine...svako nosi svoje breme....i ja taj nehriscanski odnos neprastanja prema bombardovanju
 
tv ns na pr nikad ne bih popravila..onu zgradu u Sremskoj Kamenici da buduce generacije vide skotove koji su po njoj bacali bombe kao simbolu necije vlasti znajuci da tamo nema nikog...kakve zivotinje..nikad zaboraviti i oprostiti

Svi ste vi hrišćani do moega, jedva čekate opet varnicu da palite i pljačkate komšijske kuće, ponegde i da silujete... Već godinama pravite spisak želja i ko sta ima, vozi... Secikese koje posle svega odu u crkvu...
 
tv ns na pr nikad ne bih popravila..onu zgradu u Sremskoj Kamenici da buduce generacije vide skotove koji su po njoj bacali bombe kao simbolu necije vlasti znajuci da tamo nema nikog...kakve zivotinje..nikad zaboraviti i oprostiti

Slazem se.Kao sto ni roditelji male Milice koja je poginula dok je sedela na nosi,nece oprostiti i zaboraviti.Sram da ih bude.Pa trebalo bi ostaviti te zgrade,tako razrusene kao spomenik tog besramnog zlocina...A ne zataskavati...Objasni njima,da teba da zaborave?Sta je to dete bilo krivo?I mi obicni gradjani...Da li je njima americka vlada poslala svotu za obeestecenje,kao sto nasa vlada razmatra da izdvoji 100 miliona za onog amerkanca kog je izudarao onaj nas covek?
 
Poslednja izmena:
Slazem se.Kao sto ni roditelji male Milice koja je pogenila dok je sedela na nosi,nece oprostiti i zaboraviti.Sram da ih bude.Pa trebalo bi ostaviti te zgrade,tako razrusene kao spomenik tog besramnog zlocina...A ne zataskavati...

To treba da ostane razruseno kao spomenik jednoj bezumnoj politici Slobodana Miloševića koji je u 10 godina rasturio Srbiju u najsitnije parčiće, rasprodao Srbe po krajini, bosni i kosovu! Ttreba deca da gledaju i da pamte!
 
Iskreno, znao sam da je Milošević kreten ali da je bio toliki da celu zemlju upropasti katastrofalnom politikom 99 godine... Tu me iznenadio. Mislim, i dete je znalo da rusi neće ni prdnuti sto me dovodi do zakljucka da je bio baš mnogo lud tih godina...
Da bog da goreo u paklu večno!
Имао је своје врлине и своје мане,неки потези су му били добри а неки не,можда се АГРЕСИЈА није могла избећи?
Pa kako sad. Ti si hrišćanka samo kada ti odgovara?

Pored takvih hrišćana ja sam veći vernik, jer verujem da Boga nema. ;) I od toga nikada ne odstupam.

A vi hrišćanske vrednosti suspendujete po potrebi.

Tako da pošto nisam licemer, ja sam bogougodniji od vas.

Opraštam NATO paktu sva zlodela. :) Zalažem se za ulazak ui NATO i EU. Neka rade šta hoće.. Mi treba da budemo bolji od njih. A građani zapadnih država sa tim nemaju veze. I treba da se ekonomski i svakako sjedinimo sa Evropoim.
Нокија искључићути батерије,како можеш да опростиш било коме ратене злочине почињене према мом народу?Ко си ти да себи дајеш право да то радиш?Изнеси своје мишљење,али не очекуј да га народ прихвати.
To sam zaključio posto ceo zivot zivim u Beogradu a ne u Minkenu kao neki koji moraju da čitaju izmedju male i velike nuzde...
11+10 досадан си са лошим паралелалма.
 
Bolje biti častan nevernik nego grešan vernik!

sramotan si u svojoj gluposti...nemash pojma sta su gresi a sta ne..moj greh sto ne mogu da im oprostim sigurno je manji od njihovoh sta su ucinili..to je moja stvar..ti na osnovu toga sto ja ne zelim da im oprstim ne mozes da generalizujesh i nazivash ljude secikesama...i lopovima...treba da te je sramota kakve gluposti odvaljujesh po forumu..nemash u sebi nicega ljudskog u spomen zrtvama koje su umrle 1999 zbog necijih inetersa...bruko jedna nevidjena..treba da te je sramota sto po ovakvoje temi pricash takve gluposti
 
Ma jednostavno.Covek ne razume to.Ako je on to zaboravio i oprostio porodice "zrtava" kolateralne stete nece...i to je to...Piatoa bih ga da je on u toj casnoj i pravednoj akciji izgubio nekoga...Tako da Koznab ne treba trositi vreme na ubedjivanje coveka koji smatra da je Slobodan Milosevic ceo narod...BBC I CNN...su ucinili svoje...
 

Back
Top