Gazija
Iskusan
- Poruka
- 6.125
U Prijepolju ce konacno biti otkriven spomenik nastradalim Bosnjacima u otmici voza na stanici Strpci...Posle godinu dana od zavrsetka radova na spomeniku,posle velike opstrukcije srpskih stranaka u Prijepolju, konacno ce biti otkriven spomenik.
27. februara 2009. godine navršava se 16 godina od otmice i ubistva devetnaest putnika iz voza u stanici Štrpci. Naime, grupa vojnika Vojske Republike Srpske koju je predvodio Milan Lukić je 27. februara 1993. godine iz voza br. 671 u stanici Štrpci izvela 19 putnika od kojih je osamnaest bilo bošnjačke nacionalnosti, a zatim ih kamionom prebacila u okolinu Višegrada, gde su nakon mučenja ubijeni.
Do danas je za ovaj zločin optužen i osuđen samo jedan od neposrednih počinilaca Nebojša Ranisavljević, dok se ostali počinioci i naredbodavci još uvek nalaze na slobodi. Viši sud u Bijelom Polju je 9. septembra 2002. godine osudio Ranisavljevića na 15 godina zatvora, a Vrhovni sud Crne Gore je 2004. godine ovu presudu potvrdio. Tokom suđenja spomenuta su imena nekih od počinilaca zločina, pa se može zaključiti da su pored Ranisavljevića i Lukića, koji je ujedno bio i organizator, u zločinu učestvovali i Boban Inđić, Mićo Jovičić i Ranko Drekalo. Međutim, protiv ovih lica do danas nije sprovedena istraga.
Sa druge strane, na osnovu dokumentacije, koju je ŽTP Beograd dostavio sudu u Bijelom Polju, vidi se da su najviši državni organi tadašnje SRJ, 30 dana pre otmice bili upoznati sa ovom akcijom, a ništa nisu preduzeli da je spreče.
Na osnovu presude Nebojši Ranisavljeviću, kojom su porodice žrtava upućene na parnicu za ostvarivanje imovinsko – pravnog zahteva, i na osnovu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, država ima obavezu da porodicama žrtava dosudi pravičnu naknadu štete zbog pretrpljenog duševnog bola. Sporost sudskih postupaka za naknadu štete i nebriga države za porodice žrtava ukazuju na nepostojanje državne strategije za suočavanje sa prošlošću.
Zbog svega navedenog, Fond za humanitarno pravo, Inicijativa mladih za ljudska prava, Žene u crnom, Komitet pravnika za ljudska prava, Helsinški odbor za ljudska prava, Građanske inicijative, Beogradski krug i Centar za kulturnu dekontaminaciju traže sprovođenje temeljne istrage i suđenje ostalim počiniocima i naredbodavcima, dosuđivanje pravičnih naknada štete porodicama žrtava, te saopštavanje pune istine i uloge bivših vlasti o ovom zločinu. Jedino na taj način moguće je vraćanje dostojanstva žrtvama i prekid prakse nekažnjivosti najtežih zločina.
Oteti su:
1) Esad Kapetanović, 19 godina, zaposlen u preduzeću "Rad", Beograd.
2) Ilijaz Ličina, 43 godine, zaposlen u preduzeću "Ratko Mitrović", Beograd
3) Fehim Bakija, 43 godine, zaposlen u preduzeću "Planum", Beograd.
4) Šećo Softić, 48 godina, zaposlen ŽTP, Beograd
5) Rifet Husović, 26 godina, zaposlen u Bijelom Polju
6) Sead Đečević, 16 godina, učenik iz Bara
7) Ismet Babačić, 30 godina, zaposlen u preduzeću "Wall Street", Podgorica
8) Hail Zupčević, 49 godina, izbeglica iz Trebinja
9) Adem Alomerović, 59 godina, zaposlen u "Raketi", Prijepolje
10) Rasim Ćorić, 40 godina, zaposlen u "Limci", Prijepolje
11) Fikret Memetović, 40 godina, zaposlen u ŽTP Beograd
12) Favzija Zeković, 54 godine, vlasnik radnje u Kraljevu
13) Nijazim Kajević, 30 godina, zaposlen u pošti, Priboj
14) Muhedin Hanić, 27 godina zaposlen u preduzeću "Zmaj", Beograd
15) Safet Preljević, 22 godine, zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu
16) Džafer Topuzović, 55 godina, zaposlen u preduzeću "Planum", Prijepolje
17) Jusuf Rastoder, 45 godina, zaposlen u Beogradu
18) Zvezdan Zuličić, 23 godine, student izbeglica iz Sarajeva
19) Tomo Buzov, vojni penzioner, Beograd
Iz iskaza Nebojše Ranisavljevića, jednog od srpskih zločinaca koji je učesnik i jedan od izvršilaca masakra u Štrpcima :„Kada je jedan počeo da beži, pucao sam u njega, on je pao, a iz kuće je izašao Milan Lukić i pitao ko je pucao. Kada sam mu pokazao u pravcu ranjenog, on je prišao i bajonetom ga preklao govoreći TAKO SE TO RADI”
Nijaz Kajevic se vraćao sa krštenja kćerke njegovog prijatelja a dočekali ga i ubili oni koji se, bar javno, krstom kunu. Oni koje svako normalan mora označiti i nazvati nehriscanima. Oni koji su sa sobom nosili krst kao svoju najveću svetinju ili su ga zbog toga tetovirali po svojem tijelu. Oni koji su taj isti krst, zločinačkom kamom, urezivali u tijela ubijenih „ne-Srba“, tj. Bošnjaka. Oni koji su ponosno isticali da ubijaju u ime krsta, pravoslavlja, srpstva..... Pa, valjda će nekad doći vakat u kojem će i pravoslavlje i srpstvo odvojiti svoj krst od ovakvih odroda. Valjda će nekad i u nekom vremenu i srpstvo i pravoslavlje svojim djelima pokazati svima da ne prihvataju i ne odobravaju djela zločinaca koji su spremni ubiti svakoga čije ime ne „miriše“ na kršteno ime.
Zvjezdan Zuličić. Zvjezdan je rođen u Sarajevu. Rodila ga majka Srpkinja a otac mu je bio Bošnjak. Poslije očeve smrti Zvjezdan je preuzeo brigu o svojoj majci i mlađem bratu. Igrao je fudbal u FK Sarajevo. Na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu sa familijom odlazi u Podgoricu. Odatle, majka mu i mlađi brat odlaze u Nikšić a Zvjezadan nastavlja igrati fudbal u nekom lokalnom klubu. Tog čemernog 27. februara 1993. god. Zvjezdan je pošao u Nikšić da obiđe majku i brata. A onda u Štrpcima, gledajući njegovu ličnu kartu jedan od srpskih odroda i zločinaca „otkrije“ kako dotični nije Zvezdan nego Zvjezdan i da zbog toga mora biti ubijen jer, po toj mitomanskoj, zločinačkoj svijesti, pravo na život imaju samo Srbi. Zvjezdan je ubijen zbog slova „j“ u svojem imenu. Nevjerovatno.
“Bili su sasvim obični ljudi, putnici voza 671. Na zbornom mjestu zločina nasli su se slučajno. Svako je po jedna sudbina.
“Najteža je bila tišina” – kazivali su kasnije svjedoci. Oni koji su se našli pred zločinačkim ”sudom”, nisu se ni mučili da izmišljaju izgovore. Njih 19 odlazili su su njemo bez otpora, bez objašnjenja, bez molbi za milost. Kao na susret sa sudbinom. U kupeima je bilo puno svijeta – samo oni su, više i od straha, morali osjetiti beskrajnu samoću.
Niko nije pokušao da ih zaštiti. I kad je voz br. 671 pristigao na podgorički kolodvor, njegovi putnici su se tiho razišli kućama. Niko nije vrisnuo. Nebo da čuje. U moralnoj pustinji jecala je samo tišina. Samo, njih 19 nijesu brojke. Pamtite, oni imaju imena. Ako budu zaboravljeni, ako se pomirimo sa tišinom voza 671, biće to znak da za nas nema nade.”
„O ime moje! Kad ću moći sa tobom bilo kud?“
„Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993. god. odustao je od budućnosti“
27. februara 2009. godine navršava se 16 godina od otmice i ubistva devetnaest putnika iz voza u stanici Štrpci. Naime, grupa vojnika Vojske Republike Srpske koju je predvodio Milan Lukić je 27. februara 1993. godine iz voza br. 671 u stanici Štrpci izvela 19 putnika od kojih je osamnaest bilo bošnjačke nacionalnosti, a zatim ih kamionom prebacila u okolinu Višegrada, gde su nakon mučenja ubijeni.
Do danas je za ovaj zločin optužen i osuđen samo jedan od neposrednih počinilaca Nebojša Ranisavljević, dok se ostali počinioci i naredbodavci još uvek nalaze na slobodi. Viši sud u Bijelom Polju je 9. septembra 2002. godine osudio Ranisavljevića na 15 godina zatvora, a Vrhovni sud Crne Gore je 2004. godine ovu presudu potvrdio. Tokom suđenja spomenuta su imena nekih od počinilaca zločina, pa se može zaključiti da su pored Ranisavljevića i Lukića, koji je ujedno bio i organizator, u zločinu učestvovali i Boban Inđić, Mićo Jovičić i Ranko Drekalo. Međutim, protiv ovih lica do danas nije sprovedena istraga.
Sa druge strane, na osnovu dokumentacije, koju je ŽTP Beograd dostavio sudu u Bijelom Polju, vidi se da su najviši državni organi tadašnje SRJ, 30 dana pre otmice bili upoznati sa ovom akcijom, a ništa nisu preduzeli da je spreče.
Na osnovu presude Nebojši Ranisavljeviću, kojom su porodice žrtava upućene na parnicu za ostvarivanje imovinsko – pravnog zahteva, i na osnovu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, država ima obavezu da porodicama žrtava dosudi pravičnu naknadu štete zbog pretrpljenog duševnog bola. Sporost sudskih postupaka za naknadu štete i nebriga države za porodice žrtava ukazuju na nepostojanje državne strategije za suočavanje sa prošlošću.
Zbog svega navedenog, Fond za humanitarno pravo, Inicijativa mladih za ljudska prava, Žene u crnom, Komitet pravnika za ljudska prava, Helsinški odbor za ljudska prava, Građanske inicijative, Beogradski krug i Centar za kulturnu dekontaminaciju traže sprovođenje temeljne istrage i suđenje ostalim počiniocima i naredbodavcima, dosuđivanje pravičnih naknada štete porodicama žrtava, te saopštavanje pune istine i uloge bivših vlasti o ovom zločinu. Jedino na taj način moguće je vraćanje dostojanstva žrtvama i prekid prakse nekažnjivosti najtežih zločina.
Oteti su:
1) Esad Kapetanović, 19 godina, zaposlen u preduzeću "Rad", Beograd.
2) Ilijaz Ličina, 43 godine, zaposlen u preduzeću "Ratko Mitrović", Beograd
3) Fehim Bakija, 43 godine, zaposlen u preduzeću "Planum", Beograd.
4) Šećo Softić, 48 godina, zaposlen ŽTP, Beograd
5) Rifet Husović, 26 godina, zaposlen u Bijelom Polju
6) Sead Đečević, 16 godina, učenik iz Bara
7) Ismet Babačić, 30 godina, zaposlen u preduzeću "Wall Street", Podgorica
8) Hail Zupčević, 49 godina, izbeglica iz Trebinja
9) Adem Alomerović, 59 godina, zaposlen u "Raketi", Prijepolje
10) Rasim Ćorić, 40 godina, zaposlen u "Limci", Prijepolje
11) Fikret Memetović, 40 godina, zaposlen u ŽTP Beograd
12) Favzija Zeković, 54 godine, vlasnik radnje u Kraljevu
13) Nijazim Kajević, 30 godina, zaposlen u pošti, Priboj
14) Muhedin Hanić, 27 godina zaposlen u preduzeću "Zmaj", Beograd
15) Safet Preljević, 22 godine, zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu
16) Džafer Topuzović, 55 godina, zaposlen u preduzeću "Planum", Prijepolje
17) Jusuf Rastoder, 45 godina, zaposlen u Beogradu
18) Zvezdan Zuličić, 23 godine, student izbeglica iz Sarajeva
19) Tomo Buzov, vojni penzioner, Beograd
Iz iskaza Nebojše Ranisavljevića, jednog od srpskih zločinaca koji je učesnik i jedan od izvršilaca masakra u Štrpcima :„Kada je jedan počeo da beži, pucao sam u njega, on je pao, a iz kuće je izašao Milan Lukić i pitao ko je pucao. Kada sam mu pokazao u pravcu ranjenog, on je prišao i bajonetom ga preklao govoreći TAKO SE TO RADI”
Nijaz Kajevic se vraćao sa krštenja kćerke njegovog prijatelja a dočekali ga i ubili oni koji se, bar javno, krstom kunu. Oni koje svako normalan mora označiti i nazvati nehriscanima. Oni koji su sa sobom nosili krst kao svoju najveću svetinju ili su ga zbog toga tetovirali po svojem tijelu. Oni koji su taj isti krst, zločinačkom kamom, urezivali u tijela ubijenih „ne-Srba“, tj. Bošnjaka. Oni koji su ponosno isticali da ubijaju u ime krsta, pravoslavlja, srpstva..... Pa, valjda će nekad doći vakat u kojem će i pravoslavlje i srpstvo odvojiti svoj krst od ovakvih odroda. Valjda će nekad i u nekom vremenu i srpstvo i pravoslavlje svojim djelima pokazati svima da ne prihvataju i ne odobravaju djela zločinaca koji su spremni ubiti svakoga čije ime ne „miriše“ na kršteno ime.
Zvjezdan Zuličić. Zvjezdan je rođen u Sarajevu. Rodila ga majka Srpkinja a otac mu je bio Bošnjak. Poslije očeve smrti Zvjezdan je preuzeo brigu o svojoj majci i mlađem bratu. Igrao je fudbal u FK Sarajevo. Na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu sa familijom odlazi u Podgoricu. Odatle, majka mu i mlađi brat odlaze u Nikšić a Zvjezadan nastavlja igrati fudbal u nekom lokalnom klubu. Tog čemernog 27. februara 1993. god. Zvjezdan je pošao u Nikšić da obiđe majku i brata. A onda u Štrpcima, gledajući njegovu ličnu kartu jedan od srpskih odroda i zločinaca „otkrije“ kako dotični nije Zvezdan nego Zvjezdan i da zbog toga mora biti ubijen jer, po toj mitomanskoj, zločinačkoj svijesti, pravo na život imaju samo Srbi. Zvjezdan je ubijen zbog slova „j“ u svojem imenu. Nevjerovatno.
“Bili su sasvim obični ljudi, putnici voza 671. Na zbornom mjestu zločina nasli su se slučajno. Svako je po jedna sudbina.
“Najteža je bila tišina” – kazivali su kasnije svjedoci. Oni koji su se našli pred zločinačkim ”sudom”, nisu se ni mučili da izmišljaju izgovore. Njih 19 odlazili su su njemo bez otpora, bez objašnjenja, bez molbi za milost. Kao na susret sa sudbinom. U kupeima je bilo puno svijeta – samo oni su, više i od straha, morali osjetiti beskrajnu samoću.
Niko nije pokušao da ih zaštiti. I kad je voz br. 671 pristigao na podgorički kolodvor, njegovi putnici su se tiho razišli kućama. Niko nije vrisnuo. Nebo da čuje. U moralnoj pustinji jecala je samo tišina. Samo, njih 19 nijesu brojke. Pamtite, oni imaju imena. Ako budu zaboravljeni, ako se pomirimo sa tišinom voza 671, biće to znak da za nas nema nade.”
„O ime moje! Kad ću moći sa tobom bilo kud?“
„Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993. god. odustao je od budućnosti“
