Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 87.995
Dakle, naišao sam na jednu interesantnu istorijsku ćinjenicu. Naime, srpski srednjovjekovni monarsi su branili na međunarodnom polju interese barske arhiepiskopije i uvijek su poštovali njena unutrašnja autonomna prava, rimokatoličke crkve u Srbiji. U izvorima nije poznato da li su na srpskim Državnim saborima (zborovima) učestvovali predstavnici katoličke crkve, ali po najnovijim istraživanja, dukljansko-barska arhiepiskopija je izgleda zaista imenovala predstavnike na srednjovjekovne 'skupštine' u slučajevima kada se pitalo valjda o njenoj unutrašnjoj autonomiji, i o međunarodnim i širim pitanjima. Naime, srpski romantičarski istoričari su i shodno tome donijeli tezu o tzv. 'Srpskoj katoličkoj crkvi', tvrdeći da je srpska primasija u Baru zaista to i bila, kao faktički nezavisna i više podložna samoj državi, nego Rimu.
Pogotovo je takav slučaj bio u vrijeme sukoba sa dubrovačkom crkvom od 1247. do 1255. godine. Dubrovčani su htjeli posjed nad cijelom katoličkom crkvom u Srbiji, što je kralj Stefan Uroš I Veliki (zvan i Hrapavi) iz dinastije Nemanjića kategorički odbio i stao na stranu Barana, tvrdeći čak da Papa nema nikakvu crkvenu vlast u njegovoj zemlji (!), tvrdeći da neće dubrovačkoj pregovaračkoj crkvenoj komisiji garantovati sigurnost na srpskom tlu, čak jednom u hiru zaprijetivši da će odrati živog Dubrovačkog nadbiskupa, ako mu dopadne šaka, jer prijeti njegovom katoličkom življu. Njegov brat Vladislav je čak slao i vulgarna pisma, psovajući ih, i nazivajući ih psima. Sami Dubrovčani koji su došli u sam Bar da izglade problem su, kako zapisuju, istjerani od strane građana i jedva spasli se živi linča nakon neuspješne misije, i kako se ističe, narod ih im je dovikivao:
Ovo prevedeno na srpskohrvatski jezik, otprilike, glasi ovako:
..koja slikovito opisuje stanje samih rimokatolika sa tla srpske zemlje.
Pogotovo je takav slučaj bio u vrijeme sukoba sa dubrovačkom crkvom od 1247. do 1255. godine. Dubrovčani su htjeli posjed nad cijelom katoličkom crkvom u Srbiji, što je kralj Stefan Uroš I Veliki (zvan i Hrapavi) iz dinastije Nemanjića kategorički odbio i stao na stranu Barana, tvrdeći čak da Papa nema nikakvu crkvenu vlast u njegovoj zemlji (!), tvrdeći da neće dubrovačkoj pregovaračkoj crkvenoj komisiji garantovati sigurnost na srpskom tlu, čak jednom u hiru zaprijetivši da će odrati živog Dubrovačkog nadbiskupa, ako mu dopadne šaka, jer prijeti njegovom katoličkom življu. Njegov brat Vladislav je čak slao i vulgarna pisma, psovajući ih, i nazivajući ih psima. Sami Dubrovčani koji su došli u sam Bar da izglade problem su, kako zapisuju, istjerani od strane građana i jedva spasli se živi linča nakon neuspješne misije, i kako se ističe, narod ih im je dovikivao:
Quid est papa? Dominus noster rex Urosius est nobis papa!
Ovo prevedeno na srpskohrvatski jezik, otprilike, glasi ovako:
Šta je papa? Naš gospodin, kralj Uroš, on je nama papa!
..koja slikovito opisuje stanje samih rimokatolika sa tla srpske zemlje.