Arheologija kao licna osveta.
„Izmedju 1951. i 1955. godine, Tomas E. Li, antropolog u Nacionalnom muzeju Kanade, obavljao je iskopavanja u Shegvajandi, na ostrvu Manitulin na jezeru Ontario.
Gornji slojevi lokaliteta sadrzavali su, na dubini od priblizno 6 inca (Nivo III), mnostvo vrsaka strela ili koplja. Li je smatrao da im starost nije velika.
Dalja iskopavanja otkrila su orudja u sloju glacijalnog tila, naslagama kamenja ostalog posle povlacenja glecera. Po tome je izgledalo da su ljudska bica zivela u toj oblasti za vreme ili pre poslednje severnoamericke glacijacije, viskonsinske. Dalja studija pokazala je da postoji i druga naslaga tila, koja je takodje sadrzavala orudja. Neka orudja pronadjena su i u slojevima ispod tilova.
Koliko su stara bila ta orudja? Tri od cetiri geologa koja su proucavala lokalitet, smatrala su da orudja poticu iz poslednjeg interglacijala. Po tome bi njihova starost iznosila izmedju 75.000 i 125.000 godina. Naposletku, u zajednickoj izjavi, sva cetiri geologa pristala su na kompromis „mimimalne“ starosti od 30.000 godina (to je najveca starost koju priznaje zvanicna nauka). Li je, pak, nastavio da zagovara interglacijalno doba za svoja orudja.
Jedan od cetvoro geologa, Dzon Senford sa Univerziteta Vejn Stejt, podrzao je docnije Lija. Izneo je geoloske dokaze i argumente koji ukazuju da lokalitet Shegvajanda datira u sangamonski interglacijal ili u interstadijal Sen Pjer, topli medjuperiod u najranijem delu viskonsinske glacijacije.
(interstadijal je topliji period u toku glacijacije, nedovoljno dug ili intenzivan da bi se smatrao interglacijalom.)
Medjutim, Lijevo i Senfordovo stanoviste, nisu ozbiljno razmotrili ostali naucnici.
Li se prisecao: „ Pronalazac lokaliteta (Li) izbacen je iz drzavne sluzbe i vise ne moze da nadje posao; onemoguceno mu je objavljivanje clanaka i publikacija; vise istaknutih autora netacno je prikazalo dokaze ...; tone artefakta iscezle su u kontejnerima depoa Nacionalnog muzeja Kanade; zbog odbijanja da otpusti pronalazaca artefakta, direktor Nacionalnog muzeja, koji je predlozio objavljivanje monografije o lokalitetu, i sam je otpusten; polozaji i vlast iskorisceni su da se preuzme kontrola nad svega sest artefakta iz Shegvajande koji nisu smesta prikriveni; na samom lokalitetu podignut je turisticki centar… Shegvajanda bi naterala elitne naucne krugove na neprijatno priznanje da ne znaju bas sve. Naterala bi ih da napisu nove verzije skoro svih knjiga iz te oblasti. Morala je da bude pokopana. I pokopana je.“
Li je prolazio kroz velike teskoce u nastojanju da objavi svoje izvestaje. Napisao je: „Nervozan ili nesiguran urednik, cija su sva cula koncentrisana na opasnost po polozaj, sigurnost, reputaciju ili na cenzuru, salje primerke sumnjivog clanka jednom ili dvojici savetnika koje smatra pozvanim da daju siguran sud. Oni ga procitaju ili, mozda, samo prelete, trazeci par odabranih recenica koje se mogu osporiti ili upoterbiti protiv autora ( njihova misljenja formirana su mnogo ranije, na osnovu onoga sto su culi ’iz poverljivih izvora’ ili saznali po zadimljenim kuloarima na nekom skupu, poneku glasinu tu i tamo, iz koje su shvatili da je autor cudak, jeretik ili parija). Potom, s nekoliko ostrih, nepotkrepljenih tvrdnji, ’pokopavaju’ clanak. Lepota – i izopacenost – sistema lezi u cinjenici da oni ostaju zauvek anonimni.“
Vecinu kljucnih izvestaja o Shegvajandi objavio je „Anthropological Journal of Canada“, koji je osnovao i uredjivao sam Li. Umro je 1982. godine, a zurnal je potom krace vreme uredjivao njegov sin, Robert E. Li.
Razume se, ne postoji mogucnost da naucni establisment u potpunosti izbegne pomen Shegvajande, ali kad je pominje, cini to s tendencijom da omalovazava, ignorise ili lazno prikaze dokaze o neobicno velikoj starosti lokaliteta.
Lijev sin Robert napisao je: „Shegvajanda se studentima pogresno objasnjava kao postglacijalno blatno kliziste, umesto kao til viskonsinske glacijacije“.
U originalnim izvestajima, medjutim, izneseni su ubedljivi argumenti protiv hipoteze o blatnom klizistu. Li stariji napisao je da su mnogi geolozi „izjavili da bi se naslage definitivno mogle nazvati glacijalnim tilom, da nema prisustva artefakta. To je bila reakcija gotovo svih geologa koji su obisli lokalitet.“ A Senford kaze: „Mozda je najbolja potvrda da su neklasifikovane naslage glacijalni til, dala poseta grupe od nekih 40 do 50 geologa koji su 1954. obisli lokalitet u sklopu redovne godisnje ekskurzije Geoloskog drustva micigenskog basena. U to vreme, iskopavanje je bilo u toku i til se lepo video. Naslage su toj grupi predstavljene kao glacijalni til i ama bas niko od njih nije imao prigovor na to objasnjenje. Da je bilo ikakvog razloga za sumnju u pogledu prirode tih naslaga, sasvim sigurno bi bio iznesen na licu mesta.“
Uz negiranje da su neklasifikovane naslage til, dosli su i zahtevi za izuzetno visok nivo dokaza o prisustvu coveka na lokalitetu u naznacenom periodu. Dzejms B. Grifin, antropolog na Univerzitetu u Micigenu, izjavio je: „U Severnoj Americi postoji veliki broj lokacija kojima se pripisuje znatna starost kao mestima koja su nastanjivali preistorijski Indijanci. Citave knjige posvecene su tim nepriznatim lokalitetima.“ Grifin je svrstao Shegvajandu u kategoriju nepraznatih lokaliteta.
Grifin je rekao da merodavan lokalitet mora posedovati „jasno odrediv geoloski kontekst… bez mogucnosti intruzije ili sekundarnog talozenja“. Takodje je insistirao da merodavan lokalitet mora prouciti vise geologa, strucnjaka za formacije, i da se oni moraju slagati u vecini zakljucaka o lokalitetu. Zatim, obavezni su „dijapazon potencijalnih orudja i otpada… dobro ocuvani ostaci zivotinja… analize polena … makrobotanicki materijali… ljudski skeletni ostaci“. Grifin je zahtevao i datiranje radioaktivnim ugljenikom i drugim metodama.
Prema tom standardu, prakticno nijedna od lokacija na kojoj su izvrsena najveca paleoantropoloska otkrica ne bi se kvalifikovala medju merodavne lokalitete. Na primer, vecina africkih otkrica australopiteka, Homo habilisa i Homo erektusa nije se dogodila u jasno odredivom geoloskom kontekstu, vec na povrsini ili u pecinskim naslagama, koje su zloglasno teske za geolosko tumacenje. Vecina javanskih nalaza Homo erektusa takodje je bila povrsinske prirode, na lose specifikovanim lokacijama.
Zanimljivo je da lokalitet Shegvajande zadovoljava gotovo sve stroge Grifinove zahteve. Orudja su nadjena u geoloskom kontekstu jasnijem od onog na vecini prihvacenih lokaliteta. Vise geologa, strucnjaka za severnoamericke glacijalne naslage, ocigledno se slozilo da starost lokaliteta prelazi 30.000 godina. Dokazi su ukazivali da nije bilo sekundarnog talozenja ni intruzije. Nadjeni su razni tipovi orudja, obavljene su analize polena i datiranje radiougljenikom, a bili su prisutni i makrobotanicki materijali (treset).
Lokalitet Shegvajande zasluzuje vise paznje nego sto mu je dosad pridavano. Osvrcuci se na otkrice prvog kamenog orudja u interglacijalnom tilu, T. E. Li je napisao: „Istog casa, pametniji covek bi zatrpao kopove i tiho pobegao pod okriljem mraka… Odista, jedan ugledni antropolog, koji je dosao da obidje lokalitet, u neverici je uzviknuo: ’Niste valjda TAMO DOLE nesto nasli?’ Kad mu je predradnik odgovorio: ’Djavola nismo! Sidjite i uverite se svojim ocima!’ poceo je da me nagovara da zaboravim na sve sto sam video u glacijalnim naslagama i koncentrisem se na novije materijale iznad njih“.“
„Izmedju 1951. i 1955. godine, Tomas E. Li, antropolog u Nacionalnom muzeju Kanade, obavljao je iskopavanja u Shegvajandi, na ostrvu Manitulin na jezeru Ontario.
Gornji slojevi lokaliteta sadrzavali su, na dubini od priblizno 6 inca (Nivo III), mnostvo vrsaka strela ili koplja. Li je smatrao da im starost nije velika.
Dalja iskopavanja otkrila su orudja u sloju glacijalnog tila, naslagama kamenja ostalog posle povlacenja glecera. Po tome je izgledalo da su ljudska bica zivela u toj oblasti za vreme ili pre poslednje severnoamericke glacijacije, viskonsinske. Dalja studija pokazala je da postoji i druga naslaga tila, koja je takodje sadrzavala orudja. Neka orudja pronadjena su i u slojevima ispod tilova.
Koliko su stara bila ta orudja? Tri od cetiri geologa koja su proucavala lokalitet, smatrala su da orudja poticu iz poslednjeg interglacijala. Po tome bi njihova starost iznosila izmedju 75.000 i 125.000 godina. Naposletku, u zajednickoj izjavi, sva cetiri geologa pristala su na kompromis „mimimalne“ starosti od 30.000 godina (to je najveca starost koju priznaje zvanicna nauka). Li je, pak, nastavio da zagovara interglacijalno doba za svoja orudja.
Jedan od cetvoro geologa, Dzon Senford sa Univerziteta Vejn Stejt, podrzao je docnije Lija. Izneo je geoloske dokaze i argumente koji ukazuju da lokalitet Shegvajanda datira u sangamonski interglacijal ili u interstadijal Sen Pjer, topli medjuperiod u najranijem delu viskonsinske glacijacije.
(interstadijal je topliji period u toku glacijacije, nedovoljno dug ili intenzivan da bi se smatrao interglacijalom.)
Medjutim, Lijevo i Senfordovo stanoviste, nisu ozbiljno razmotrili ostali naucnici.
Li se prisecao: „ Pronalazac lokaliteta (Li) izbacen je iz drzavne sluzbe i vise ne moze da nadje posao; onemoguceno mu je objavljivanje clanaka i publikacija; vise istaknutih autora netacno je prikazalo dokaze ...; tone artefakta iscezle su u kontejnerima depoa Nacionalnog muzeja Kanade; zbog odbijanja da otpusti pronalazaca artefakta, direktor Nacionalnog muzeja, koji je predlozio objavljivanje monografije o lokalitetu, i sam je otpusten; polozaji i vlast iskorisceni su da se preuzme kontrola nad svega sest artefakta iz Shegvajande koji nisu smesta prikriveni; na samom lokalitetu podignut je turisticki centar… Shegvajanda bi naterala elitne naucne krugove na neprijatno priznanje da ne znaju bas sve. Naterala bi ih da napisu nove verzije skoro svih knjiga iz te oblasti. Morala je da bude pokopana. I pokopana je.“
Li je prolazio kroz velike teskoce u nastojanju da objavi svoje izvestaje. Napisao je: „Nervozan ili nesiguran urednik, cija su sva cula koncentrisana na opasnost po polozaj, sigurnost, reputaciju ili na cenzuru, salje primerke sumnjivog clanka jednom ili dvojici savetnika koje smatra pozvanim da daju siguran sud. Oni ga procitaju ili, mozda, samo prelete, trazeci par odabranih recenica koje se mogu osporiti ili upoterbiti protiv autora ( njihova misljenja formirana su mnogo ranije, na osnovu onoga sto su culi ’iz poverljivih izvora’ ili saznali po zadimljenim kuloarima na nekom skupu, poneku glasinu tu i tamo, iz koje su shvatili da je autor cudak, jeretik ili parija). Potom, s nekoliko ostrih, nepotkrepljenih tvrdnji, ’pokopavaju’ clanak. Lepota – i izopacenost – sistema lezi u cinjenici da oni ostaju zauvek anonimni.“
Vecinu kljucnih izvestaja o Shegvajandi objavio je „Anthropological Journal of Canada“, koji je osnovao i uredjivao sam Li. Umro je 1982. godine, a zurnal je potom krace vreme uredjivao njegov sin, Robert E. Li.
Razume se, ne postoji mogucnost da naucni establisment u potpunosti izbegne pomen Shegvajande, ali kad je pominje, cini to s tendencijom da omalovazava, ignorise ili lazno prikaze dokaze o neobicno velikoj starosti lokaliteta.
Lijev sin Robert napisao je: „Shegvajanda se studentima pogresno objasnjava kao postglacijalno blatno kliziste, umesto kao til viskonsinske glacijacije“.
U originalnim izvestajima, medjutim, izneseni su ubedljivi argumenti protiv hipoteze o blatnom klizistu. Li stariji napisao je da su mnogi geolozi „izjavili da bi se naslage definitivno mogle nazvati glacijalnim tilom, da nema prisustva artefakta. To je bila reakcija gotovo svih geologa koji su obisli lokalitet.“ A Senford kaze: „Mozda je najbolja potvrda da su neklasifikovane naslage glacijalni til, dala poseta grupe od nekih 40 do 50 geologa koji su 1954. obisli lokalitet u sklopu redovne godisnje ekskurzije Geoloskog drustva micigenskog basena. U to vreme, iskopavanje je bilo u toku i til se lepo video. Naslage su toj grupi predstavljene kao glacijalni til i ama bas niko od njih nije imao prigovor na to objasnjenje. Da je bilo ikakvog razloga za sumnju u pogledu prirode tih naslaga, sasvim sigurno bi bio iznesen na licu mesta.“
Uz negiranje da su neklasifikovane naslage til, dosli su i zahtevi za izuzetno visok nivo dokaza o prisustvu coveka na lokalitetu u naznacenom periodu. Dzejms B. Grifin, antropolog na Univerzitetu u Micigenu, izjavio je: „U Severnoj Americi postoji veliki broj lokacija kojima se pripisuje znatna starost kao mestima koja su nastanjivali preistorijski Indijanci. Citave knjige posvecene su tim nepriznatim lokalitetima.“ Grifin je svrstao Shegvajandu u kategoriju nepraznatih lokaliteta.
Grifin je rekao da merodavan lokalitet mora posedovati „jasno odrediv geoloski kontekst… bez mogucnosti intruzije ili sekundarnog talozenja“. Takodje je insistirao da merodavan lokalitet mora prouciti vise geologa, strucnjaka za formacije, i da se oni moraju slagati u vecini zakljucaka o lokalitetu. Zatim, obavezni su „dijapazon potencijalnih orudja i otpada… dobro ocuvani ostaci zivotinja… analize polena … makrobotanicki materijali… ljudski skeletni ostaci“. Grifin je zahtevao i datiranje radioaktivnim ugljenikom i drugim metodama.
Prema tom standardu, prakticno nijedna od lokacija na kojoj su izvrsena najveca paleoantropoloska otkrica ne bi se kvalifikovala medju merodavne lokalitete. Na primer, vecina africkih otkrica australopiteka, Homo habilisa i Homo erektusa nije se dogodila u jasno odredivom geoloskom kontekstu, vec na povrsini ili u pecinskim naslagama, koje su zloglasno teske za geolosko tumacenje. Vecina javanskih nalaza Homo erektusa takodje je bila povrsinske prirode, na lose specifikovanim lokacijama.
Zanimljivo je da lokalitet Shegvajande zadovoljava gotovo sve stroge Grifinove zahteve. Orudja su nadjena u geoloskom kontekstu jasnijem od onog na vecini prihvacenih lokaliteta. Vise geologa, strucnjaka za severnoamericke glacijalne naslage, ocigledno se slozilo da starost lokaliteta prelazi 30.000 godina. Dokazi su ukazivali da nije bilo sekundarnog talozenja ni intruzije. Nadjeni su razni tipovi orudja, obavljene su analize polena i datiranje radiougljenikom, a bili su prisutni i makrobotanicki materijali (treset).
Lokalitet Shegvajande zasluzuje vise paznje nego sto mu je dosad pridavano. Osvrcuci se na otkrice prvog kamenog orudja u interglacijalnom tilu, T. E. Li je napisao: „Istog casa, pametniji covek bi zatrpao kopove i tiho pobegao pod okriljem mraka… Odista, jedan ugledni antropolog, koji je dosao da obidje lokalitet, u neverici je uzviknuo: ’Niste valjda TAMO DOLE nesto nasli?’ Kad mu je predradnik odgovorio: ’Djavola nismo! Sidjite i uverite se svojim ocima!’ poceo je da me nagovara da zaboravim na sve sto sam video u glacijalnim naslagama i koncentrisem se na novije materijale iznad njih“.“