Kako biti pozitivan?

Mali čičak

Stara legenda
Poruka
77.664
Pitanje za one koji su prošli ili bili u ovakvoj situaciji.
Nedavno smo saznali da mama mora na operaciju... do danas nisam razmišljala o tome... ali danas me uhvatile neke tužne misli...

Kako se borite protiv toga?
Kada znate da vam neko od najbližih ide na operaciju kako uspevate(da li uopšte uspevate) ostati pozitivni i ne razmišljati negativno?
Kako oterati strah?
 
Lako je to reći... ja nisam dovoljno jaka za takve stvari...

Jesi!
Jesi Jaka!!!
Nema toga na ovom svetu sto ti ne mozes da uradis, moras samo pozitivno da razmisljas i da verujes da ce joj biti bolje.

Znam kako ti je veruj mi... i samo optimizam pomaze i moras da budes jaka, ti si njoj sad potrebna vise nego ikada. Ako ti je tesko idi isplaci se negde, dobro,... da se olaksas. Samo glavu gore!
Sve mozes ako zelis!
 
Ma, to nije nista strasno. Ne znam o kakvoj se vrsti operacije radi, sve nose odredjeni rizik, ali evo ja sam mlad i zdrav i skoro pa prav:)....a, u roku od 2ipo godine sam imao 5 (slovima pet) operacija, saobracajka. Malo mi bila frka za prvu, ali posle sam video da je opustencija, samo sto moras da se smaras da lezis u bolnici. To je smor...i tako
 
e, sada...mogu da pitam moje kako im je bilo, pa da ti oni kazu sta i kako: )
missim, nije smesno, ali moram da odrzavam duh

Trudim se i ja da budem opuštena... mi se i sprdamo na tu temu... ali se jako bojim... ja sam dobro raspoložena sa mojima jer ne želim da im stvaram nervozu... ali kad me ovako uhvati neko beda raspoloženje... da se ubiješ...

Yebeš sve u životu ako nema zdravlja... kad je čovek zdrav sve ostalo nije problem...
 
Trudim se i ja da budem opuštena... mi se i sprdamo na tu temu... ali se jako bojim... ja sam dobro raspoložena sa mojima jer ne želim da im stvaram nervozu... ali kad me ovako uhvati neko beda raspoloženje... da se ubiješ...

Yebeš sve u životu ako nema zdravlja... kad je čovek zdrav sve ostalo nije problem...

Pa, najbolje je da se salite, jer od jadikovanja nema nista....a, ti kada te uvati bed, sto mora da bude nekada, nikako nemoj da pokazujes to....ja sam bio sa druge strane, sekli, busili, srafili me i svasta nesto....a, zezao sam se po banjici zadnji put... neam pojma....tako sam nekako valjda lakse pregurao....e, sto sada znam za zdravlje i to na svom primeru, to je druga prica....samo zdravlje, to je to...i u zdravlje, i tako
 
Ja uvek razmišljam u stilu:"Operacija i služi da popravi stvar", "Čim ide na operaciju, znači da je otkriveno šta ne valja pa će se to rešiti", "Ljudima rade operacije svaki dan" i na kraju, a to mi je i životni moto:"Sve se dešava s razlogom"....
Pozitivno razmišljaj, nemaš razloga da razmišljaš negativno, samo prizivaš lošu sreću. Posle operacije će mami biti bolje, zato je i operišu...
z:girl:
 
Pre godinu i po dana imala sam mozda slicnu, a mozda i tezu situaciju. Javise mi dok sam bila na letovanju da mi je majka tesko bolesna. Bila je u bolnici, prikacena na infuziju, sva modra i zuta, oslabila, sa pelenama za odrasle. Dijagnoza je bila -metastaza jetre 90 %, tumor na materici i debelom crevu. Sve potvrdjeno snimcima i ultrazvucnim nalazima. Mirisala je na zemlju, onako kako teski bolesnici mirisu kad su u bolnicama.
Bilo mi je tesko i mada zivim na 400 km odatle bila sam tu, kod nje da bi jednom dnevno mogla da odem u posetu na sat vremena. Sa svojim muzom i detetom sam se tek pokoji put cula jer mi je to bilo jos teze. Ucaurila sam se, osim kad sam isla kod nje i posetu, tada sam bila lepa, sareno obucena, nasminkana , i videla sam da joj to jako prija.
Onda je ona rekla da nece da ide ninakakvu operaciju i da ce joj od toga sigurno biti gore. Bilo je strasno jer sam ja bila ta koja je morala da razgovara sa doktoricom i da kaze da ona ne zeli pomoc. I na otpusnoj listi je pisalo da je "cerka dala izjavu da njena majka odbija operaciju". I nikad nisam zaplakala u bolnici ni pravila paniku. Sa lekarima sam pricala pribrano i svesno jer sam znala da je to napametnije kako bi shvatila pravu situaciju.

I da pricu zavrsim zaista srecnim krajem:
Ona je izasla iz bolnice, ja sam morala da se vratim kuci, nasla sam zenu koja ce je paziti jer su bolovi prestali i ona je pocinjala da jede. Stanje se popravljalo, za mesec dana stala je na svoje noge, malo se ugojila. Cak je sa penzionerskim klubom otisla na Ostrog, tamo prespavala i srecna se vratila kuci.
I dan danas je ziva i deluje koliko toliko zdravo. Isla je na docek Nove godine i igrala tamo do 3 sata ujutru. Jeste, slabiji joj je imumitet, tesko se bori sa prehladama i nikad vise nije isla na kontrolu jer nije htela.
I tako, draga moja. Izgleda da nema dana do sudnjeg i uopste nije operacija ta koja moze da bude nesto strasno, moze da bude nesto strasno bilo koji automobil koji prolazi ulicom, a mi smo ti koji treba da unosimo svetlo u teske trenutke onih koji su trenutno u tami.
I da ne delujem ofucano, od tada sam pocela da razmisljam malo ozbiljnije o veri i Bogu, i mada se jos uvek povrmeno dvoumim , sve vise shvatam da mi ne odlucujemo o vecini stvari koje nam se desavaju.
 
siguran sam da nemas sada 13 god kao ja kad mi je cale isao na operaciju "diskushernije" iliti narodski bruha.
ODSEKAO SAM SE ! ali kad mi je on licno objasnio koja je procedura kako ide lecenje i postoperativni postupak iako sam imao 13 god. znao sam da nista ne moze da krene po zlu.
danas je makar lako uz pomoc neta saznati sve o konkretnim operacijama, koji postupak se izvodi, kako, trajanje operacije, procenat uspesnosti zavisnosti od godina pacijenta....SVE.

moram po ko zna koji put da citiram velikog Ivu Andrica ("Znakovi pored puta") DOBRO MISLI DOBRO CE I BITI !

nema razloga za strah ! Ti ces joj najvise pomoci ako ne pokazes slabost...to ce njoj biti "placebo efekat" koji ce joj jos vise ojacati samopouzdanje da mora, jednostavno MORA da bude sve ok
 
Mogu misliti kako se osecas. Moja cerka je od kad je rodjena imala 4 operacije, a tek joj je 7 godina! Ne mogu ti ni opisati kako sam se osecala, koji je to strah, panika, da li ce operacija uspeti, kako ce podneti anesteziju, i onaj strasni trenutak kad je odvode.... Bilo je dosta mama sa decom, veruj mi neke su padala u nesvest od straha i panike i jos vise pogorsavale situaciju. Ja sam bila pozitivna sve vreme, moras misliti pozitivno, nemoj cak ni da pomisljas da nesto nepredvidjeno moze da se desi. Moj moto je "Sta ce biti bice, a bice sve najbolje". Svojim neraspolozenjem i ocajavanjem i njoj unosis paniku, a to joj sigurno ne treba. Samo hrabro.
 
Pitanje za one koji su prošli ili bili u ovakvoj situaciji.
Nedavno smo saznali da mama mora na operaciju... do danas nisam razmišljala o tome... ali danas me uhvatile neke tužne misli...

Kako se borite protiv toga?
Kada znate da vam neko od najbližih ide na operaciju kako uspevate(da li uopšte uspevate) ostati pozitivni i ne razmišljati negativno?
Kako oterati strah?


Moja mama je prošle godine imala operaciju raka dojke .... teže sam podnela saznanje da ima rak, nego činjenicu na mora na operaciju ..... Nekako sam operaciju prihvatila kao rešenje da joj bude bolje i da će posle toga ići ka boljem .... Tako je i bilo na svu sreću. Išle smo sestra i ja svaki dan u posetu, zezale se se njom .... pa čak i kada smo je videle odmah posle operacije, nisam joj dala da patetiše i bude neraspoložena.

Nemam modus kako ostajem hladne glave, ali je činjenica da se u ovakvim situacijama jako dobro snalazim... i uvek verujem da će biti bolje (mada generalno nisam optimista u životu).

Sve dok su živi, meni bliski ljudi, ne klonem duhom i verujem u izlečenje, ma kako da je bolest teška ..... ali ono što mene parališe jeste smrt bliskih- i tu se teško oporavljam ..... takve gubitke ne mogu da podnesem i jako se teško mirim sa činjenicama da je zaista ''kraj''. Smrt svog oca, nikada nisam prebolela, a ni prihvatila (evo već 9ta godina). Nisam nikada razmišljala da bih mogla da ga izgubim tako rano ... nikad se nisam pripremala na tu mogućnost .... sve se desilo iznenada .... pomoći nije bilo.

Hoću da kažem, da optimizam upravo i treba nalaziti u činjenici da je nama draga osoba živa, i da to što je bolesna trenutno jeste samo jedno iskušenje koje treba prebroditi ..... i živeti ... živeti ... živeti ..... slati pozitivnu energiju, jer oni koji su bolesni itekako osećaju signale koje im šaljemo.
 
Poslednja izmena:
Pitanje za one koji su prošli ili bili u ovakvoj situaciji.
Nedavno smo saznali da mama mora na operaciju... do danas nisam razmišljala o tome... ali danas me uhvatile neke tužne misli...

Kako se borite protiv toga?
Kada znate da vam neko od najbližih ide na operaciju kako uspevate(da li uopšte uspevate) ostati pozitivni i ne razmišljati negativno?
Kako oterati strah?

z:(

Ja se nisam borila protiv toga sem kada sam bila okruzena meni bliskim ljudima!
Nekako je covek pun optimizma kada se radi o nekom drugom i tada nam je lakse reci
da ce to biti ok i verovati a kada se radi o nasim najmilijim tu padamo.
Bila sam puna straha...negativna....dolazile su mi takve misli koje cak u realnosti nisu ni moguce. Toliko je covek napet u takvim situacijama da ponekad verujem da je lekse njima koji idu na operaciju.
Kada operacije direktno odlucuje o zivotu ili-ili tada, sto je bio slucaj kod mene,
covek misli na najgore a nada se najboljem i time sam se uvek vodila.
Ali uvek znaj da ce sve to proci......jednostavno mora.
I nadaj se najboljemz;)
 
Lako je to reći... ja nisam dovoljno jaka za takve stvari...

lako je reći kada su drugi u pitanju ali kada to osetiš na sospstvenoj koži teško je.I ja sam osetila i znam kako sam podnela sve to pre operacije moga oca a i posle operacije. Sve u svemu ništa ne možeš da promeniš ali čovek mora da bude dovoljno jak da sve to podnese. I zato hrabro napred , pozitivno razmišljaj, i nadaj se najboljem
 
Kako biti pozitivan? Kako moraš. Sve zavisi da li se nalaziš blizu osobe do koje ti je stalo. Ako si daleko teško je zadržati svoj strah, i trudi se da zaokupiš sebe bilo čim, samo da ne misliš. Ako si uz nju i brineš se o njoj, tek onda ne smeš da budeš drugačija nego pozitivna. Bolesni ljudi se prozle, ne znam koliko je teško, moja iskustva su samo kada osete da im je smrt blizu, a tada su gotovo nemogući. Skloni su da odustaju od lečenja i požuruju je, i onda se trošiš da bi ih uverio kako se vredi pomučiti, da tih par godina koje bi dobili znače, ako ne njima onda barem tebi, da su ti potrebni. I onda dolaze te glupe misli koje staviš sebi u glavu, kako bi se poneo da si na njihovom mestu. A to ne smeju da primete, nikako. Već samo da si srećna što su još uvek tu i sve to.
 
moji su roditelji jako vezani i oba puta kad su tatu operisali moja mama je bila sva ko leptiric kad je sa njim, pa kad dodje kuci ona se rasplace, isplace i smiri, kaze necu da trosim snagu na gluposti.
ja sve vreme se zezam i pravim veselu atmosferu - prvi put su mislili u bolnici da sam potpuni idiot, tata ide na 4-struki bajpas a ja se glupiram uplacujem mu kladionicu dajem mu zadatak u vezi kompa i slicno (posle operacije me je instrumentarka koja zivi u mojoj njihovoj zgradi obavestila da je sve proslo ok, odvezle se kuci i onda sam se slomila, plakala sam od olaksanja). drugi put (abdominalna aorta) su vec znali-rekla im instrumentarka, izasao hirurg, kaze sve je ok mozete da ga vidite a ti mala cir ces da dobijes od gutanja straha!
ne mislim da je nas nacin dobar, ali je po pacijenta bolji nego da se skolomrsujete pred njim, tj. njom- i ona se plasi.
 
verujem da je jako tesko to postici,ostati vedar u nekim gadnim,zivotnim situacijama,ali-Mora se.
Ne toliko zbog tebe,vec zbog tvoje bolesene majke ili nekog bliskog.
Prosto ako nemas toliko snage da se pred njom smejes,budes raspolozena itd....onda odglumi,u smislu da da kada si sa njom ne mislis o tome da je tebi tesko zbog njene bolesti,da te plasi sve to,itd....budi vedra i misli samo na nju.
Svako od nas bi najmanje voleo da nasa deca sutra placu i ocajavaju zbog nekog naseg stanja.
Neko bi se mozda pomalo osecao krivim.Bez razloga naravno...
Tako da...olaksaj joj,skupi snagu....to je najamanje sto mozes(ali veoma dragoceno!)da uradis.
 
Тешко је бити позитиван у таквој ситуацији. Страх и стрепња су неминовно присутни и ту се мало шта може урадити.
Оно што је битно то је - не бити негативан!

Значи, не замишљати најцрње исходе, не оптерећивати се мислима о негативним последицама свега...јер тиме пунимо себе негативним набојем, подстичемо страх да буде још већи и то, чак и несвесно, ширимо на околину.

Када сам у сличним ситуацијама почињала да мислим на најцрње исходе увек сам заустављала себе речима:''Немој да мислиш на то!''
 
Lako je to reći... ja nisam dovoljno jaka za takve stvari...

I moja mama je isla na operaciju, ugradili su joj dva bajpasa, a pri tom to nije jedino od cega je bolesna, operacija je bas bila rizicna zbog svega ostalog. Najgore mi je bilo to sto sam ja prva usla da je vidim, a na tu prvu posetu je imao pravo samo jedan clan porodice.
Ne mozes bas uvek da budes pozitivan, ali se trudi. Bilo mi je i muka i lose usled potisnutog straha i sta god hoces, sta god bih mislila negde u pozadini bi me kljuckala operacija i kako ce proteci oporavak.
Pokusaj da budes normalna sa njom, da razgovaras o operaciji, da joj kazes kako su to i drugi prosli i da im je sada dobro.
 
Poslednja izmena od moderatora:

Back
Top