Više je faktora koji su se skopčali tako da se između Nurudina i Mule Jusufa stvori nepremostiv ambis. To polusvesno prebacivanje krivice Mula Jusufovo na Ahmeda Nurudina svakako ima veze sa njihovim odnosom, jer u startu nisu iskreni i čisti jedan prema drugom. Mula Jusuf je tad bio dečak i nije shvatio neke životne principe i situacije, ali ni vreme mu nije pomoglo da shvati, jer se bol za majkom duboko urezala u njegove sisteme, neizbrisivo, unesrećeni dečak u njemu i dalje želi da veruje da je moglo biti drugačije... a tu drugačiju stvarnost mogao je, tako on vidi, da iskreira Nurudin...
IZDAJA je, u nekom mom književno-kritičkom viđenju, KLJUČNA reč (motiv) romana.
Ako bi Jusuf bio kažnjen za izdajstvo najboljeg prijatelja svojom smrću na kraju dela, to onda ne bi bio roman o životu u njegovoj izvornosti i pojavnosti, već bi nalikovalo bajci (ako pravda i dobro na kraju pobede), ili nekoj drugoj, poučnoj književnoj vrsti...
Vidiš, neki su zamerili Selimoviću što lik Mula Jusufa nije mnogo razradio. Istina je da se Meša nije mnogo bavio njegovom sudbinom u kasnijem toku događaja, on je taj koji pokreće lanac nesreća izdajom Haruna (što dovodi do izmenjenog derviševog pogleda na život), a malo i površno se govori o tome kako je Mula Jusuf preživeo svest o izdaji, onda kada je bilo otkirveno da je sudelovao u tome...
Selimović je akcenat hteo da stavi očito na nešto drugo.
Eto, na neki način se istorija ponavlja i ono protiv čega smo se borili, okreće se protiv nas. Zato se kaže da se treba boriti ZA nešto, a ne PROTIV nečega, što je radio derviš. On sve vreme pokušava da se bori protiv vlasti, a možda bi njegova borba bila da se borio za sebe i dobro, umesto što je svoje misli obojio negativnim, usmerivši ih na osvetu...
Jer, upravo taj derviš, koji se suočio sa strašnom smrću brata zbog izdaje prijatelja, i sam čini nešto slično - sećaš se kako je potpisao nalog za Hasanovo hapšenje? (Druga je stvar što je on na kraju - nezasluženo - i pogrešno shvaćeno - igrom okolnosti - ispao još u očima Hasanove porodice neki junak koji je oslobodio prijatelja, a ne koji ga je strpao u zatvor...)
Samo, Nurudinova izdaja - spremnost na izdaju je složena.
Nurudin je klasičan primer ljudi koji žele da isteraju pravdu preko nepravde. A time se ništa ne dobija, samo se duplira nepravda.
Ta osveta je složena, jer Nurudin u sebi sve vreme nosi tu užasnu hamletovsku kolebljivost, lomljivost... Sa jedne strane se čini da je odvažan, mudar... a sa druge strane, u presudnim trenucima, on postupa kao slabić i kukavica, kao ličnost bez integriteta.
Zanimljivo je da je on sve vreme svestan oba dela svoje ličnost. Svest o tome u ovom slučaju ne pomaže (kao što je uobičajno da se problem rešava onda kada ga postanemo svesni i priznamo ga), već od njegovog unutrašnjeg sveta pravi veći haos.