- Poruka
- 60.297
- Tanja, da li možeš da dođeš na trenutak - zvao me je poručnik Džejms, jedan od "mojih agenata". Nevoljno sam prevrnula očima, besna što moram da prekinem igricu na kompjuteru i uputila se u njegovu kancelariju da vidim šta hoće. U sebi sam sočno psovala misleći da će opet da me gnjavi tužnom pričom o razvodu koji ga je koštao polovinu imovine i 30 odsto mesečnih prihoda.
U kancelariji sam zatekla Džejmsa i još dvojicu agenata. Ozbiljni i namrgođeni, sedeli su za stolom i gledali u neke papire. Pred njima je stajao pešadinac američkog kontigenta Kfora. Zbunjen i vidno uplašen, dodatno je pocrveneo kada sam se pojavila. Agenti su me zamolili da podignem veliku pušku koja je stajala na podu ispred nesrećnog vojnika. Kada sam odbila, uz obrazloženje da mi u ugovoru piše da ne smem da uzimam oružje, objašnjavali su da je puška prazna i insistirali da je samo podignem i ocenim koliko je teška.
Bila je poprilično teška, ali i dalje nisam razumela zašto su tražili od mene da ocenjujem težinu pušketine koju je svaki vojnik u bazi stalno vukao sa sobom. Ništa mi nije bilo jasno ni kada su me pitali da li bih primetila da mi puška fali kada bih je stalno nosila na leđima, ali sam odgovorila da bih svakako primetila da nemam tolikog tereta. A onda su oni uglas povikali da je ovaj imbecil - pokazujući na vojnika - ostavio pušku u sobi za bilijar i tri dana išao okolo bez nje jer je zaboravio gde ju je izgubio. Nesrećnik je izgledao kao da će da zaplače ili da se onesvesti, a ja sam se jedva suzdržavala da ne prasnem u smeh. S jedne strane, bilo mi ga je žao jer sam znala da će biti kažnjen, a s druge sam bila besna jer su nas takvi bombardovali.
Za dve godine koliko sam provela u Bondstilu, najvećoj NATO bazi na Balkanu, videla sam stvari za koje sam mislila da postoje samo na filmovima. Bila sam fascinirana veličinom baze koja izgleda kao manji grad u kome živi oko 10.000 ljudi. Oko 8.000 vojnika i 2.000 civila koji rade za vojsku. Među njima sam bila i ja.
Držala sam im časove srpskog i istorije
Skoro da ne prođe dan, a da me neko ne pita neku budalaštinu.
- Da li u Bondstilu imaju podzemni aerodrom?
- Ne, nemaju. Nemaju aerodrom uopšte! Postoji samo heliodrom.
Sledeće pitanje je: "A da li je Legija ušao u bazu i uništio 12 helikoptera?" Već mi je muka, ali odgovaram:
- Koliko ja znam, nije. Niti je tako lako ući u Bondstil (u sebi razmišljam - idioti, pa nije on Supermen ili Kasper da uđe kroz ključaonicu). Kada sam raspoložena, pričam o časovima salse na koje sam išla s vojnicima, a ja zauzvrat njima držala časove iz srpskog i istorije; kako sam ih vodila na Gazimestan, u Gračanicu, Dečane i Patrijaršiju, pokazivala im vodenicu staru 700 godina i katoličku crkvu u Janjevu kod Kosovske Vitine u kojoj je ikona Madone pustila krvavu suzu kada je počelo bombardovanje. Naučila sam ih da pevaju pesme iz filma "Zona Zamfirova", a zauzvrat sam tražila nove sezone "Prijatelja" i "Seksa i grada" i veš iz nove kolekcije "viktorija sikrit" koji su naručivali po promotivnim cenama. Nikada nisam pričala kako mi je bilo mnogo hladno u "hameru" dok smo zaglavljeni u snegu i blatu na vrhu nekog brda čekali helikopter da dođe po nas. Niti kako su nas terali da se, kada je u martu 2003. bio zemljotres, kao ludaci šetamo sa šlemovima po bazi.
Američki vojnici koji žive u Bondstilu imaju najbolje uslove. U svakoj baraci ima pet soba i dva velika ultramoderno opremljena kupatila s tuš-kabinama, fenovima za kosu i raznim spravicama za masažu. Svaka soba ima klimu, kablovsku TV i frižider. A mi prevodioci smo, pošto nas je bilo četiri u sobi, svaka sebi napravile svoj "korner" i ogradile ga zavesama. U sredinu sobe stavile smo stočić i nekoliko stolica. To je bio deo za goste. Slično su izgledale i muške sobe, mada je u njima uvek bilo pomalo haosa. Muškarci i žene, bilo da su vojnici, prevodioci ili asistenti, bili su strogo razdvojeni. Ako bi posle 23 sata neku devojku zatekli u muškoj sobi ili obratno, kazna je bila otkaz ili premeštaj u drugi kamp, a za vojnike čak i druga misija. Bilo je tu još mnogo pravila. Najstrože je zabranjeno pušenje u sobama. Postoje terase ispred svake barake od kojih smo mi napravile mesta za kafu i cigarete. Zimi je bilo hladno pa smo na smenu pušili u sobama, a zatim besomučno prskali osveživač prostorija od kojeg je meni uvek bila muka. Za pušenje u sobi dobijao se otkaz. Jednom su me uhvatili, ali sam prošla samo s opomenom. I to, usmenom. Kolege i koleginice nisu mogli da veruju. Ponekad sam se i ja pitala zašto su bili tako tolerantni. Za mnogo manje greške drugi su gubili posao, dok sam ja za ozbiljne ispade ponekad dobila opomenu, a uglavnom ni to. Možda zato što se većina njih pri susretu sa mnom prvi put sretala s "pravim Srbima". Mnogi od njih nikada pre nisu bili u Evropi, a za Srbiju su čuli tek kada je njihova vlada odlučila da nas bombarduje i tako zaštiti "nedužne i ugrožene Albance s Kosova koje smo mi mučili i ubijali".
Pre nego što sam došla u Bondstil, kao prevodioci za srpski jezik radili su samo Makedonci jer je centar za logistiku bio u Skoplju. Prevodioce je zapošljavala američka kompanija TRW iz Virdžinije i kvalifikovali su nas u dve kategorije. Kategorija 1 su oni koji nemaju američko državljanstvo i koji uglavnom rade za "običnu" vojsku i niže činove, dok su prevodioci kategorije 2 oni s američkim državljanstvom. Njih su testirali, a zatim i obučavali u Virdžiniji. Pripremali su ih za dolazak na Kosovo skoro šest meseci. Imali su posebne privilegije u odnosu na nas, radili su isključivo s pukovnicima i generalima, imali pristup prostorijama glavne komande i poverljivim dokumentima. Bili su to uglavnom momci i devojke hrvatskog i albanskog porekla rođeni i odrasli u Americi. Retko koji Srbin ili Srpkinja s američkim državljanstvom. Ja sam tada bila prva i jedina etnička Srpkinja u Bondstilu. Bila sam im interesantna isto koliko i oni meni. I čudna.
Na početku sam bila raspoređena da radim s pukovnikom koji je bio zadužen za bolnicu. Vrlo brzo smo se sprijateljili. Džon Latham je bio divan čovek. Završio je pravo i medicinu na Kolumbija univerzitetu. Znao je dosta o srpskoj istoriji. Vodili smo duge razgovore i pažljivo sam mu objašnjavala prilično delikatnu situaciju na Kosovu. Radili smo zajedno na tome da ubedimo srpske lekare da se vrate u bolnice u Uroševcu, Prištini i Gnjilanu kako bi i Srbi iz okolnih enklava dolazili tu na preglede i lečenje. Išlo je teško. Imali smo sto sastanaka dnevno i na kraju uspeli samo u Gnjilanu.
Tada smo imali sastanak i s predstavnicima Kosovskog zaštitnog korpusa. Bili su to tzv. oficiri tzv. bivše OVK koji su bili nešto kao lokalna vojska s ograničenim ovlašćenjima i odgovornošću. Nisu imali prava da nose oružje, a opet su njihovi oficiri imali pištolje za pojasom. Trudili su se pred pukovnikom i njegovom pratnjom da budu ljubazni prema meni i da se smeškaju, a u očima sam im videla mržnju. Dok smo ručali u hotelu "Kristal" u Gnjilanu, pukovnik se okrenuo prema meni i, pokazujući na sliku Adama Jašarija koja je visila na zidu iza nas, pitao me: "Tanja, ko je ovaj čovek?" Napravila sam nevin izraz lica i najcvrkutavijim glasićem odgovorila sam da je on "valjda bio jedan od najozloglašenijih terorista na ovim prostorima". Trojica albanskih prevodioca i oficiri iz KZK prestali su s jelom i pogledali me tako da mi se krv sledila. Nisam plašljiva, ali mi nije bilo svejedno iako sam znala da sam, dok su tu pukovnik i njegova pratnja, zaštićena kao beli medved.
- Znate, ja sam u stvari samo tako čula, pitajte njih. Oni bolje znaju, oni su s Kosova, ja sam iz Srbije - pokušavala sam da se "pravdam". Bivši teroristi su onda počeli da objašnjavaju kako je Jašari bio borac za prava Albanaca, kako je on njihov heroj kojeg je mučila i zajedno s porodicom ubila srpska policija. Ćutala sam jer sam po izrazu pukovnikovog lica videla da ih ne sluša pažljivo i da im ne veruje. Znala sam da sam postigla željeni efekat. Kasnije u kolima na putu ka Bondstilu pukovnik mi je sam rekao da želi da mu ispričam priču o teroristi sa slike jer njima ne veruje ni reč. E, onda sam mu pričala o porodici Jašari, o monstruoznim zločinima nad srpskim civilima i "slučaju Račak". Pažljivo je slušao. Osećala sam da mi veruje i bila sam ponosna. Sada više ne znam na šta, ali u tom trenutku, bila je to moja mala lična pobeda.
U kancelariji sam zatekla Džejmsa i još dvojicu agenata. Ozbiljni i namrgođeni, sedeli su za stolom i gledali u neke papire. Pred njima je stajao pešadinac američkog kontigenta Kfora. Zbunjen i vidno uplašen, dodatno je pocrveneo kada sam se pojavila. Agenti su me zamolili da podignem veliku pušku koja je stajala na podu ispred nesrećnog vojnika. Kada sam odbila, uz obrazloženje da mi u ugovoru piše da ne smem da uzimam oružje, objašnjavali su da je puška prazna i insistirali da je samo podignem i ocenim koliko je teška.
Bila je poprilično teška, ali i dalje nisam razumela zašto su tražili od mene da ocenjujem težinu pušketine koju je svaki vojnik u bazi stalno vukao sa sobom. Ništa mi nije bilo jasno ni kada su me pitali da li bih primetila da mi puška fali kada bih je stalno nosila na leđima, ali sam odgovorila da bih svakako primetila da nemam tolikog tereta. A onda su oni uglas povikali da je ovaj imbecil - pokazujući na vojnika - ostavio pušku u sobi za bilijar i tri dana išao okolo bez nje jer je zaboravio gde ju je izgubio. Nesrećnik je izgledao kao da će da zaplače ili da se onesvesti, a ja sam se jedva suzdržavala da ne prasnem u smeh. S jedne strane, bilo mi ga je žao jer sam znala da će biti kažnjen, a s druge sam bila besna jer su nas takvi bombardovali.
Za dve godine koliko sam provela u Bondstilu, najvećoj NATO bazi na Balkanu, videla sam stvari za koje sam mislila da postoje samo na filmovima. Bila sam fascinirana veličinom baze koja izgleda kao manji grad u kome živi oko 10.000 ljudi. Oko 8.000 vojnika i 2.000 civila koji rade za vojsku. Među njima sam bila i ja.
Držala sam im časove srpskog i istorije
Skoro da ne prođe dan, a da me neko ne pita neku budalaštinu.
- Da li u Bondstilu imaju podzemni aerodrom?
- Ne, nemaju. Nemaju aerodrom uopšte! Postoji samo heliodrom.
Sledeće pitanje je: "A da li je Legija ušao u bazu i uništio 12 helikoptera?" Već mi je muka, ali odgovaram:
- Koliko ja znam, nije. Niti je tako lako ući u Bondstil (u sebi razmišljam - idioti, pa nije on Supermen ili Kasper da uđe kroz ključaonicu). Kada sam raspoložena, pričam o časovima salse na koje sam išla s vojnicima, a ja zauzvrat njima držala časove iz srpskog i istorije; kako sam ih vodila na Gazimestan, u Gračanicu, Dečane i Patrijaršiju, pokazivala im vodenicu staru 700 godina i katoličku crkvu u Janjevu kod Kosovske Vitine u kojoj je ikona Madone pustila krvavu suzu kada je počelo bombardovanje. Naučila sam ih da pevaju pesme iz filma "Zona Zamfirova", a zauzvrat sam tražila nove sezone "Prijatelja" i "Seksa i grada" i veš iz nove kolekcije "viktorija sikrit" koji su naručivali po promotivnim cenama. Nikada nisam pričala kako mi je bilo mnogo hladno u "hameru" dok smo zaglavljeni u snegu i blatu na vrhu nekog brda čekali helikopter da dođe po nas. Niti kako su nas terali da se, kada je u martu 2003. bio zemljotres, kao ludaci šetamo sa šlemovima po bazi.
Američki vojnici koji žive u Bondstilu imaju najbolje uslove. U svakoj baraci ima pet soba i dva velika ultramoderno opremljena kupatila s tuš-kabinama, fenovima za kosu i raznim spravicama za masažu. Svaka soba ima klimu, kablovsku TV i frižider. A mi prevodioci smo, pošto nas je bilo četiri u sobi, svaka sebi napravile svoj "korner" i ogradile ga zavesama. U sredinu sobe stavile smo stočić i nekoliko stolica. To je bio deo za goste. Slično su izgledale i muške sobe, mada je u njima uvek bilo pomalo haosa. Muškarci i žene, bilo da su vojnici, prevodioci ili asistenti, bili su strogo razdvojeni. Ako bi posle 23 sata neku devojku zatekli u muškoj sobi ili obratno, kazna je bila otkaz ili premeštaj u drugi kamp, a za vojnike čak i druga misija. Bilo je tu još mnogo pravila. Najstrože je zabranjeno pušenje u sobama. Postoje terase ispred svake barake od kojih smo mi napravile mesta za kafu i cigarete. Zimi je bilo hladno pa smo na smenu pušili u sobama, a zatim besomučno prskali osveživač prostorija od kojeg je meni uvek bila muka. Za pušenje u sobi dobijao se otkaz. Jednom su me uhvatili, ali sam prošla samo s opomenom. I to, usmenom. Kolege i koleginice nisu mogli da veruju. Ponekad sam se i ja pitala zašto su bili tako tolerantni. Za mnogo manje greške drugi su gubili posao, dok sam ja za ozbiljne ispade ponekad dobila opomenu, a uglavnom ni to. Možda zato što se većina njih pri susretu sa mnom prvi put sretala s "pravim Srbima". Mnogi od njih nikada pre nisu bili u Evropi, a za Srbiju su čuli tek kada je njihova vlada odlučila da nas bombarduje i tako zaštiti "nedužne i ugrožene Albance s Kosova koje smo mi mučili i ubijali".
Pre nego što sam došla u Bondstil, kao prevodioci za srpski jezik radili su samo Makedonci jer je centar za logistiku bio u Skoplju. Prevodioce je zapošljavala američka kompanija TRW iz Virdžinije i kvalifikovali su nas u dve kategorije. Kategorija 1 su oni koji nemaju američko državljanstvo i koji uglavnom rade za "običnu" vojsku i niže činove, dok su prevodioci kategorije 2 oni s američkim državljanstvom. Njih su testirali, a zatim i obučavali u Virdžiniji. Pripremali su ih za dolazak na Kosovo skoro šest meseci. Imali su posebne privilegije u odnosu na nas, radili su isključivo s pukovnicima i generalima, imali pristup prostorijama glavne komande i poverljivim dokumentima. Bili su to uglavnom momci i devojke hrvatskog i albanskog porekla rođeni i odrasli u Americi. Retko koji Srbin ili Srpkinja s američkim državljanstvom. Ja sam tada bila prva i jedina etnička Srpkinja u Bondstilu. Bila sam im interesantna isto koliko i oni meni. I čudna.
Na početku sam bila raspoređena da radim s pukovnikom koji je bio zadužen za bolnicu. Vrlo brzo smo se sprijateljili. Džon Latham je bio divan čovek. Završio je pravo i medicinu na Kolumbija univerzitetu. Znao je dosta o srpskoj istoriji. Vodili smo duge razgovore i pažljivo sam mu objašnjavala prilično delikatnu situaciju na Kosovu. Radili smo zajedno na tome da ubedimo srpske lekare da se vrate u bolnice u Uroševcu, Prištini i Gnjilanu kako bi i Srbi iz okolnih enklava dolazili tu na preglede i lečenje. Išlo je teško. Imali smo sto sastanaka dnevno i na kraju uspeli samo u Gnjilanu.
Tada smo imali sastanak i s predstavnicima Kosovskog zaštitnog korpusa. Bili su to tzv. oficiri tzv. bivše OVK koji su bili nešto kao lokalna vojska s ograničenim ovlašćenjima i odgovornošću. Nisu imali prava da nose oružje, a opet su njihovi oficiri imali pištolje za pojasom. Trudili su se pred pukovnikom i njegovom pratnjom da budu ljubazni prema meni i da se smeškaju, a u očima sam im videla mržnju. Dok smo ručali u hotelu "Kristal" u Gnjilanu, pukovnik se okrenuo prema meni i, pokazujući na sliku Adama Jašarija koja je visila na zidu iza nas, pitao me: "Tanja, ko je ovaj čovek?" Napravila sam nevin izraz lica i najcvrkutavijim glasićem odgovorila sam da je on "valjda bio jedan od najozloglašenijih terorista na ovim prostorima". Trojica albanskih prevodioca i oficiri iz KZK prestali su s jelom i pogledali me tako da mi se krv sledila. Nisam plašljiva, ali mi nije bilo svejedno iako sam znala da sam, dok su tu pukovnik i njegova pratnja, zaštićena kao beli medved.
- Znate, ja sam u stvari samo tako čula, pitajte njih. Oni bolje znaju, oni su s Kosova, ja sam iz Srbije - pokušavala sam da se "pravdam". Bivši teroristi su onda počeli da objašnjavaju kako je Jašari bio borac za prava Albanaca, kako je on njihov heroj kojeg je mučila i zajedno s porodicom ubila srpska policija. Ćutala sam jer sam po izrazu pukovnikovog lica videla da ih ne sluša pažljivo i da im ne veruje. Znala sam da sam postigla željeni efekat. Kasnije u kolima na putu ka Bondstilu pukovnik mi je sam rekao da želi da mu ispričam priču o teroristi sa slike jer njima ne veruje ni reč. E, onda sam mu pričala o porodici Jašari, o monstruoznim zločinima nad srpskim civilima i "slučaju Račak". Pažljivo je slušao. Osećala sam da mi veruje i bila sam ponosna. Sada više ne znam na šta, ali u tom trenutku, bila je to moja mala lična pobeda.